Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4443/18 (TD „Marketi“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4443/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine u predmetu broj AP-4443/18, rješavajući zahtjev TD „Marketi“ d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev TD „Marketi“ d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. TD „Marketi“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Galiba Hrvačić- Karačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. augusta 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 017775 18 Rev od 14. juna 2018. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 017775 17 Pž 4 od 18. oktobra 2017. godine. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo rješenje o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj Ip 686150/18 od 15. januara 2018. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-4443/18 od 11. septembra 2018. godine odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Podneskom od 28. septembra 2018. godine apelant je dopunio prethodni zahtjev za donošenje privremene mjere činjenicama za koje smatra da mogu biti od uticaja da zahtjev za privremenu mjeru bude usvojen.

4. Odlučujući u pravnoj stvari Općine Centar Sarajevo (u daljnjem testu: tužitelj) protiv apelanta, radi otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 65 0 Ps 017775 16 Ps 3 od 27. decembra 2016. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za otkaz ugovora o zakupu, predaju u posjed poslovnog prostora i isplatu duga. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da je nosilac prava raspolaganja na poslovnom prostoru kojeg koristi apelant temeljem ugovora o zakupu od 27. maja 1981. godine zaključenog sa „Sarajevostanom“ koji je u vrijeme zaključenja ugovora samo upravljao poslovnim prostorima tužitelja; da je apelant uz ostale zakupce pozvan na pregovaranje u vezi regulisanja korištenja predmetnog poslovnog prostora te da se apelant navedenom pozivu nije odazvao i da mu je stoga otkazan ugovor o zakupu u oktobru 2005. godine. Općinski sud je nakon izvedenog dokaznog postupka, analize i ocjene dokaza pojedinačno i međusobno, zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužitelj nije dokazao ni pravni osnov a ni visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je pojašnjeno da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija zaključenog između „Sarajevostana“ kao zakupodavca i UPI RO „Komora“ kao zakupca i predaju u posjed ispražnjenih poslovnih prostorija kao i isplatu duga dospjele a neisplaćene zakupnine za period od decembra 2002. godine do decembra 2011. godine. Prilikom izvođenja zaključka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je imao u vidu da tužitelj nije ponudio ugovor o zakupu za koji je zatražio otkaz ugovora zaključen između parničnih stranaka jer je sudu prezentiran ugovor o zakupu magacinskog prostora koji po svojoj formi i sadržini ne može zamijeniti ugovor o zakupu poslovnih prostorija na koje se tužitelj poziva. Stoga, kako je zaključio prvostepeni sud, u postupku nije dokazana činjenica postojanja ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, pa je tužbeni zahtjev tužitelja u cjelini odbijen.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 017775 17 Pž 4 od 18. oktobra 2017. godine žalba tužitelja je djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena na način što je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija koji je zaključen između „Sarajevostana“ kao zakupodavca i UPI RO „Komora“ kao zakupca, pa je apelant obavezan da tužitelju preda u posjed ispražnjene poslovne prostorije u Sarajevu u ulici M. Tita 54. površine 179,51 m2 slobodne od lica i stvari i da tužitelju plati dug na ime dospjele a neplaćene zakupnine za period od 1. decembra 2002. do 1. decembra 2005. godine i na ime upotrebe tuđe stvari za period od decembra 2005. godine do 31. decembra 2011. godine u ukupnom iznosu od 629.451,82 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na ime poreza na dodanu vrijednost i u dijelu troškova postupka. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe iz člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio da je žalba djelomično osnovana i da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe parničnog postupka i materijalnog prava. S tim u vezi je istaknuto da je žalbom tužitelja osnovano ukazano da prvostepeni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze u smislu člana 8. ZPP-a odnosno da je pogrešno cijenio odredbe ugovora o zakupu i izveo pogrešan zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovnom, već magacinskom prostoru i da su stoga pogrešno ocijenjeni i ostali izvedeni dokazi. Kantonalni sud je stoga, kako je dalje obrazloženo, u sjednici vijeća, posrednom ocjenom dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku utvrdio da apelant koristi predmetne poslovne prostorije na osnovu Ugovora o zakupu poslovnih prostorija zaključenim sa „Sarajevostanom“ koji je u vrijeme zaključenja ugovora gazdovao poslovnim prostorima tužitelja i shodno tome zaključivao ugovore o zakupu i to u konkretnoj situaciji na neodređeno vrijeme, te da apelant ne spori da koristi poslovne prostorije opisane u tužbenom zahtjevu i da je navedenim ugovorom regulisano da „ Zakupac može poslovne prostorije koje su predmet ovog ugovora koristiti samo za obavljanje slijedeće poslovne djelatnosti: magacin". Kantonalni sud je suprotno zaključku prvostepenog suda, temeljem dokaza izvedenih u prvostepenom postupku ocijenio da je predmet navedenog ugovora o zakupu poslovni prostor u ul. Maršala Tita 54, površine 179,51 m2 koje koristi apelant za obavljanje trgovine na malo, da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora i da je „Sarajevostan“ u vrijeme zaključenja ugovora upravljao predmetnim poslovnim prostorom pa je stoga putem „Sarajevostana“ zaključen navedeni ugovor o zakupu. Predmetni poslovni prostor je kao i ostali koji su bili dati „Sarajevostanu“ vraćen tužitelju na upravljanje tokom 1991. i 1992. godine (evidentiran u Fondu poslovnih prostora Općine Centar) te su zakupci, dakle i apelant, bili pozvani na pregovaranje u vezi s daljnjim korištenjem prostora. U prvostepenom postupku je dalje nesporno utvrđeno da se apelant tom pozivu nije odazvao, da koristi navedeni poslovni prostor i da za korištenje ne plaća zakupninu iako iz sadržaja ugovora, konkretno odredbe člana IV ugovora o zakupu od 27. maja 1981. godine proizilazi obaveza plaćanja zakupnine. Osim toga, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, iz utvrđenih činjenica proizilazi da je „Sarajevostan“ obavijestio tužitelja 22. septembra 2005. godine da je saglasan da tužitelj kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru preuzme sva prava i obaveze zakupodavca iz ugovora o zakupu i da je tužitelj apelantu dostavio otkaz ugovora o zakupu 18. oktobra 2005. godine kojim otkazuje predmetni ugovor sa danom 1. decembar 2005. godine. Također je navedeno da je prvostepeni sud pri izvođenju dokaza uviđajem na licu mjesta utvrdio da je prostor koji je predmet zaključenog ugovora u naravi poslovni a iz materijalnih dokaza je utvrđeno da je tužitelj 9. jula 1991. godine donio odluku o osnivanju fonda poslovnih prostora jer je „Sarajevostan“ prestao da gazduje poslovnim prostorima na području grada Sarajeva (gazdovanje preuzele općine), pa je na tužitelja prenesena nadležnost gazdovanja predmetnim poslovnim prostorom.

6. U vezi pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostepenog suda, Kantonalni sud je istakao da je tužitelj izvedenim dokazima u cijelosti dokazao da je predmet tužbenog zahtjeva poslovni prostor u vlasništvu tužitelja; da je stoga osnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant dužan platiti zakupninu za korištenje prostora za period od decembra 2002. do decembra 2005. godine a od tada pa do decembra 2011. godine kao nesavjestan posjednik je obavezan na isplatu novčanog iznosa na ime naknade štete zbog bespravnog korištenja jer je nakon proteka toka o otkazu ugovora bio dužan tužitelju vratiti navedeni prostor, slobodan od lica i stvari, a to nesporno nije učinio (bespravno korištenje tuđe stvari).

7. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 Ps 017775 18 Rev od 14. juna 2018. godine odbio reviziju apelanta cijeneći da prigovor povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan i da je na isti samo paušalno ukazano. U pogledu neosnovanosti prigovora pogrešne primjene materijalnog prava Vrhovni sud je prije svega ponovio predmet spora a zatim utvrđenje drugostepenog suda koji je u sjednici vijeća (član 229. stav 2. ZPP-a) cijeneći izvedene materijalne dokaze i isprave utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda. S tim u vezi je navedeno da je drugostepeni sud, suprotno zaključku prvostepenog suda, utvrdio da je predmet konkretnog ugovora o zakupu bio poslovni prostor kojeg koristi apelant, da je tužitelj vlasnik tog prostora; da je „Sarajevostan“ u vrijeme zaključenja ugovora samo upravljao poslovnim prostorima tužitelja pa i konkretnim prostorom; da su početkom rata svi poslovni prostori vraćeni tužitelju na upravljanje i evidentirani u Fondu poslovnih prostora, da se apelant nije odazvao pozivima tužitelja u vezi regulisanja nastavka korištenja te da je izvođenjem dokaza uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je prostor koji je predmet zaključenog ugovora o zakupu u naravi poslovni te da je stoga tužitelj dokazao svoje vlasništvo na navedenom prostoru kojeg u posjedu drži apelant. Imajući u vidu nesporne činjenice koje se tiču neplaćanja zakupnine i bespravnog korištenja prostora nakon isteka roka iz otkaza ugovora o zakupu od strane apelanta, Vrhovni sud je ocijenio da je revizija neosnovana i stoga drugostepena presuda u smislu člana 248. ZPP-a pravilna i zakonita.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji apelant je hronološki opisao tok postupka ukazujući na brojne propuste Kantonalnog i Vrhovnog suda koji su detaljno pobrojani u navodima apelacije, zbog kojih apelant smatra da je osporena presuda nezakonita.

9. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere od 28. septembra 2018. godine apelant je istakao je da je nakon donošenja prethodne odluke Ustavnog suda kojom je odbijen zahtjev za privremenu mjeru razmotrio sve činjenice i posljedice donesenih sudskih odluka protiv kojih je podnio apelaciju i u tom kontekstu zaključio da bi posljedice izvršenja tih odluka imale katastrofalno dejstvo za daljnje poslovanje apelanta. U tom kontekstu je ponovio da je u izvršnom postupku broj Ip-686150/18 Općinski sud odložio izvršenje pravosnažne presude do 30. juna 2018. godine, da je navedeni rok istekao i da je pitanje dana kada će rješenje o izvršenju biti poslano banci radi naplate duga. Apelant je naglasio da bi izvršenjem presude bili blokirani svi njegovi poslovni računi a time bi dalje bilo ugroženo i onemogućeno njegovo daljnje poslovanje čija bi posljedica bila ostanak bez posla velikog broja radnika i neizmirenje obaveza prema dobavljačima. U tom smislu je naglasio da apelantovo poslovanje nije u obimu iz kojeg bi se mogao izmiriti iznos iz pravosnažne presude jer se iz ostvarenog iznosa moraju podmiriti plaće uposlenicima i troškovi prema dobavljačima, što je vidljivo iz polugodišnjeg obračuna dostavljenog uz zahtjev za privremenu mjeru. To bi dalje po apelantovom mišljenju za posljedicu imalo ugrožavanje prava na rad kojim bi se mogao uzrokovati „socijalni potres“ za sva lica koja su posredno ili neposredno vezana za apelanta, dakle i radnike i dobavljače. Stoga je predloženo da se usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere i da se odloži rješenje o izvršenju Općinskog suda broj Ip 686150/18 od 15. januara 2018. godine, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U odluci broj AP-4443/18 od 11. septembra 2018. godine kojom je odbijen zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je podsjetio da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga je ocijenjeno da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog pravila. U odluci kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 11. septembra 2018. godine Ustavni sud je imao u vidu da je apelant svoj zahtjev u suštini zasnovao na tvrdnjama da zapošljava preko 500 uposlenika te bi izvršenjem presude i blokadom računa za apelanta nastupila neotklonjiva šteta. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da osim što ova tvrdnja sama po sebi ne može biti razlog za odlaganje izvršenja, apelant je svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnovao na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji protiv osporenih presuda, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.

14. U vezi navoda istaknutih u zahtjevu za donošenje privremene mjere od 28. septembra 2018. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant dopunio prethodni zahtjev za privremenu mjeru na način što je ukazao na postojanje mogućnosti da zbog izvršenja pravosnažne presude njegov poslovni račun bude blokiran i da bi stoga posljedice kako za radnike (uposlenike) apelanta tako i za dobavljače sa kojim sarađuje bile katastrofalne, jer bi se moglo desiti da radnici ostanu bez posla a dobavljači bi bili izloženi neplaćanju od strane apelanta te bi na taj način mogao nastupiti „socijalni potres“ odnosno nenadoknadiva šteta.

15. Ustavni sud ponavlja da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je apelant svoj novi zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnovao na istim tvrdnjama kao i u prethodnom zahtjevu, dakle razlozima koji sami po sebi ne mogu biti razlog za odlaganje izvršenja i razlozima koji se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka. Navedeni razlozi u svojoj ukupnosti u konkretnim okolnostima ne predstavljaju razloge koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda u konkretnom postupku izvršenja pravosnažne sudske presude koji predstavlja dio prava na "pristup sudu" kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije

16. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji sami po sebi ne mogu biti razlog za odlaganje izvršenja i koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4443/18 (TD „Marketi“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio