Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3207/16 (Sine Qua Non Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Autorsko pravo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3207/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3207/16, rješavajući apelaciju Sine Qua Non – Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sine Qua Non – Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010641 16 Uvp od 1. juna 2016. godine i broj S1 3 U 010641 12 U od 29. decembra 2015. godine i Rješenja Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine broj IP-03-47-5-12-06059/12 VT od 21. juna 2012.

godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sine Qua Non – Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 010641 16 Uvp od 1. juna 2016. godine i broj S1 3 U 010641 12 U od 29. decembra 2015. godine i Rješenja Instituta za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut) broj IP-03-47-5-12-06059/12 VT od 21. juna 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Instituta zatraženo je 5. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Institut dostavili su odgovore na apelaciju 12. odnosno 19. septembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Instituta broj IP-03-47-5-12-06059/12 VT od 21. juna 2012. godine usvojen je zahtjev Asocijacije kompozitora – muzičkih stvaralaca BiH (u daljnjem tekstu: AMUS) i izdata joj je dozvola za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela (stav I izreke). Stavom II izreke apelantu je oduzeta dozvola za zastupanje i zaštitu autorskih prava koju je izdao Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH rješenjem od 4. juna 2002. godine u dijelu koji se odnosi na obavljanje djelatnosti ostvarivanja prava autora na osnovu punomoći autora, punomoći organizacija autora ili drugih nosilaca autorskih prava. Stavom III oduzeta je dozvola preduzeću za prijenos zvuka, slike ili ostalih informacija kablovima Elta-kabel d.o.o. Doboj koju je izdao Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH rješenjem od 6. maja 2006. godine u dijelu koji se odnosi na obavljanje djelatnosti ostvarivanja autorskih prava. Stavom IV utvrđeno je da će AMUS i apelant posebnim sporazumom regulirati međusobne odnose o preuzimanju relevantne dokumentacije neophodne za obavljanje djelatnosti kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela u roku od 30 dana od dana donošenja navedenog rješenja. Stavovima V i VI konstatirano je da rješenje stupa na snagu danom donošenja, odnosno da će biti objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ i u „Službenom glasniku Instituta“.

6. U obrazloženju rješenja Institut je naveo da je, postupajući po zahtjevu AMUS-a za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela, imajući u vidu kako uz zahtjev priloženu tako i po njegovom pozivu naknadno dostavljenu dokumentaciju, u smislu člana 11. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Zakon), člana 18. Pravilnika o načinu i formi ispunjavanja uvjeta za davanje dozvole pravnim licima za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te člana 193. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), nakon provedenog postupka zaključio da podnosilac zahtjeva AMUS zadovoljava zahtjeve utvrđene čl. 8. stav 1, 9. i 10. stav 2. tačka d) Zakona i članom 3. Pravilnika. U odnosu na apelanta, postupajući shodno članu 11. stav 1. tačka d) Zakona, Institut je zaključio da je evidentno da postoji očigledan nerazmjer između broja autora i repertoara koje zastupa apelant i da je to posljedica toga što veliki broj autora ima mali broj djela, a neki nemaju niti jedno djelo. Stoga, prema ocjeni Instituta, svi ti podaci izazivaju ozbiljnu sumnju o stvarnom broju autora koje zastupa apelant. Također, Institut je istakao da je Parlamentarna skupština BiH (19. aprila i 15. maja 2012. godine) usvojila izvještaj o funkcioniranju sistema kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava za period 2005˗2010. godina čiji je sastavni dio analiza apelantovog poslovanja. Tom analizom je zaključeno da dotadašnji način apelantovog poslovanja nije moguće nastaviti jer ne zadovoljava standarde u pogledu transparentnosti i demokratičnosti rada organizacije za kolektivno ostvarivanje, te načina raspodjele prihoda i efikasnosti ostvarivanja zakonski reguliranog cilja. Zbog svega navedenog, Institut je predmetnim rješenjem usvojio zahtjev AMUS-a i istovremeno oduzeo dozvolu apelantu shodno članu 6. stav 3. i članu 11. stav 4. Zakona. Imajući u vidu da, kako je dalje navedeno, do momenta podnošenja zahtjeva AMUS-a apelant shodno članu 44. stav 2. Zakona nije prilagodio svoj statusni oblik prema novom zakonu i da nije podnio zahtjev za obnovu dozvole kojim bi dokazao da ispunjava zakonom propisane uvjete, Institut je donio navedenu odluku.

7. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 010641 12 U od 29. decembra 2015. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Instituta. U obrazloženju presude Vijeće za upravne sporove je istaklo da je utvrdilo da su u osporenom rješenju sadržani valjani razlozi o činjenicama, te da se navedeno rješenje zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava i pravila postupka koji je prethodio donošenju rješenja. U vezi s navodima iz apelantove tužbe koji se odnose na to da je Institut neosnovano prekinuo postupak po apelantovom zahtjevu za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela da bi se omogućilo novoj organizaciji AMUS da dobije navedenu dozvolu, Vijeće je utvrdilo da su ti navodi neosnovani. Istaknuto je da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant imao pravo da osporava zaključak Instituta o prekidu postupka, te da je nakon odluke Ministarstva pravde BiH o prekidu postupka apelant i pored donošenja osporenog rješenja trebao zahtijevati od Instituta da odluči o ispunjenosti uvjeta za izdavanje dozvole apelantu. Shodno članu 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH, Vijeće je donijelo navedenu odluku.

8. Apelant je protiv navedene presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Apelaciono upravno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 010641 16 Uvp od 1. juna 2016. godine zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbilo kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelant zahtjev za preispitivanje sudske odluke podnio zbog povrede zakona BiH i povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju osporene presude. Apelant je u zahtjevu istakao da je Institut u upravnom postupku povrijedio princip saslušanja stranke jer je u predmetnom postupku prema vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je zasnovao osporeno rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o navedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, te da je morao odrediti usmenu raspravu.

9. Odlučujući o apelantovim istaknutim prigovorima, Apelaciono upravno vijeće je utvrdilo da je osporenim rješenjem izdata dozvola AMUS-u, a oduzeta apelantu, privatnom preduzeću koje je u vlasništvu jednog lica. Dalje je istaknuto da je Zakon lex specialis u smislu člana 2. ZUP-a, kojim je predviđeno da se pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu samo izuzetno, posebnim zakonom urediti drugačije nego je to uređeno ZUP-om. Dalje je istaknuto da je članom 3. istog zakona uređena supsidijarna primjena ZUP-a na način da je predviđeno da se u upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak postupa prema odredbama tog zakona, s tim da se prema odredbama ZUP-a postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom. Postupak za izdavanje dozvole detaljno je uređen članom 11. Zakona i Pravilnikom. Dalje je istaknuto da Zakon ne predviđa mogućnost zakazivanja usmene rasprave u postupku za izdavanje dozvole za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava. Isto tako, imajući u vidu da se radi o postupku po zahtjevu jedne stranke, nije ni svrsishodno da se zakaže usmena rasprava jer je podnosilac dostavio svu dokumentaciju predviđenu zakonom i provedbenim propisom. Članom

150. ZUP-a predviđeno je da će se kao dokazno sredstvo upotrijebiti sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju (isprave, svjedoci, izjave stranke, vještaci, uviđaj i dr.). U konkretnom slučaju, na osnovu dokaza koje je dostavio podnosilac zahtjeva AMUS i na osnovu dokaza koji su pribavljeni po službenoj dužnosti, Institut je utvrdio da AMUS ispunjava uvjete za izdavanje dozvole za kolektivno ostvarivanje autorskog prava. Apelaciono upravno vijeće je zaključilo da princip saslušanja stranaka u konkretnom upravnom postupku nije bio povrijeđen jer se u svemu postupilo prema navedenim odredbama posebnog zakona, apelant je saslušan u posebnom postupku, a pri tome nije bio stranka u postupku u dvostranačkoj upravnoj stvari. Dalje je utvrđeno da je odluka o oduzimanju dozvole apelantu donesena na osnovu člana 11. stav 4. u vezi sa članom 44. stav 4. Zakona kojim je predviđeno da u slučaju davanja dozvole novoj kolektivnoj organizaciji odluka o tome mora da sadrži izreku o oduzimanju dozvole za obavljanje poslova dotadašnjoj kolektivnoj organizaciji, odnosno da rok od dvije godine za usklađivanje statusnog oblika postojećih organizacija važi sve dok Institut ne izda dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog prava novoj organizaciji prema članu 11. Zakona.

10. U odnosu na apelantove navode da je Institut neosnovano skratio rok u kojem je apelant trebao da uskladi svoj statusni oblik i poslovanje s odredbama Zakona, Apelaciono upravno vijeće se pozvalo na odredbe člana 44. st. 1, 2. i 4. Zakona, te zaključilo da se, uzimajući u obzir odredbu stava 4. navedenog člana, zakonski rok za usklađivanje statusnog oblika i poslova sa Zakonom automatski skraćuje kada Institut izda dozvolu novoj kolektivnoj organizaciji, što je učinjeno osporenim rješenjem. Isto tako, kako je dalje utvrđeno, netačni su apelantovi prigovori u kojima se tvrdi da pravna lica koja su prema ranijem zakonu stekla pravo za kolektivno ostvarivanje autorskog prava mogu da nastave da obavljaju taj posao i nakon isteka zakonskog roka od dvije godine od dana stupanja na snagu Zakona. Naime, u slučaju da se desi da u pojedinim oblastima unutar ovog roka ne bude podnesen zahtjev za izdavanje dozvole, ovlaštenje za obavljanje kolektivnog ostvarivanja prava prestaje po sili zakona i to pravo moguće je ostvarivati samo na individualan način, što dopušta i Zakon o autorskim i srodnim pravima i Zakon. Dalje je istaknuto da iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je Institut zaprimio zahtjev AMUS-a 26. aprila 2012. godine i da je rješenje o izdavanju dozvole doneseno 21. juna 2012. godine. Postupajući u skladu s ovlaštenjima iz člana 44. stav 4. Zakona, prema ocjeni Vijeća, Institut je ispravno postupio kada je u okviru prijelaznog roka od dvije godine od dana stupanja na snagu Zakona proveo postupak za dodjelu dozvole AMUS-u, dodijelio mu dozvolu i oduzeo dozvolu apelantu. Navedenom odredbom člana

44. Zakona, kako je zaključeno, stavljaju se u ravnopravan položaj sva pravna lica koja namjeravaju da podnesu zahtjev Institutu za dobijanje dozvole za obavljanje djelatnosti kolektivnog ostvarivanja autorskog prava, odnosno sprječava favoriziranje već postojećih kolektivnih organizacija u BiH jer se u konkretnom slučaju ne radi o stečenim pravima ranijih organizacija, nego o zaštiti javnog interesa i zaštiti prava autora. Odluka o oduzimanju dozvole apelantu donesena je na osnovu člana 11. stav 4. Zakona kojim je predviđeno da u slučaju davanja dozvole novoj kolektivnoj organizaciji odluka o tome mora da sadrži izreku o oduzimanju dozvole za obavljanje tih poslova dotadašnjoj kolektivnoj organizaciji. U konkretnom slučaju, apelantu dozvola nije oduzeta po osnovu izvršnog nadzora, već u skladu s navedenim članom 11. stav 4. Zakona.

11. Prema shvaćanju Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH, Vijeće za upravne sporove je pravilno ocijenilo da je osporeno rješenje Instituta zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava – Zakona, tako da nisu počinjene povrede odredaba postupka koje bi utjecale na zakonitost osporenog rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istaknuto je da su provođenjem skraćenog postupka u konkretnom slučaju prekršeni čl. 5, 9. i 10. ZUP-a. Prema apelantovom mišljenju, Institut je u provedenom postupku u kojem je novoj organizaciji AMUS izdao dozvolu i istovremeno apelantu oduzeo postojeću dozvolu počinio bitnu povredu pravila upravnog postupka jer je prema vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je zasnovao osporeno rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, a nije ni zakazao i održao usmenu raspravu. Nadalje, apelant smatra da je u provedenom postupku pogrešno primijenjen član 11. stav 1. tačka d) Zakona budući da je Institut izdao dozvolu novoj organizaciji AMUS, iako za istu vrstu autorskih djela i za ostvarivanje istih prava postoji druga kolektivna organizacija, što je u konkretnom slučaju apelant. Pored toga, apelant ističe da mu je pogrešnom primjenom člana 44. stav 2. Zakona, odnosno izdavanjem dozvole novoj organizaciji skraćen rok od dvije godine koji je imao prema Zakonu za usklađivanje svog statusnog oblika i poslovanja i za podnošenje zahtjeva za izdavanje nove dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskih prava. Također, smatra da Institut shodno odredbi člana 13. stav 3. Zakona nije mogao apelantu oduzeti dozvolu za rad a da prethodno nije utvrdio nepravilnosti u njegovom radu.

b) Odgovor na apelaciju

13. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenim odlukama tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neosnovane. Istaknuto je da je taj sud svoje odluke donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za njih razloge koji su navedeni u odlukama. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Institut je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj upravni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u predmetnom postupku, te na osnovu rezultata provedenog postupka donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, koju je potvrdio i Sud BiH svojim presudama. Istaknuto je da su neosnovani apelantovi navodi da je Institut, protivno odredbama člana 126. stav 1. i člana

134. ZUP-a, prema vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i izvodio činjenice na kojima je zasnovao osporeno rješenje, nezavisno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka, te da je vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koji su autori zaključili s apelantom. Predmetno rješenje Institut je donio u posebnom postupku, u smislu člana 2. ZUP-a, koji je uređen Zakonom, a po zahtjevu AMUS-a za izdavanje dozvole za kolektivno ostvarivanje prava autora muzičkih djela. Odluka o oduzimanju dozvole apelantu donesena je na osnovu člana 11. stav 4. a u vezi sa članom 44. stav 4. Zakona kojim je predviđeno da u slučaju davanja dozvole novoj kolektivnoj organizaciji odluka o tome mora da sadrži izreku o oduzimanju dozvole za obavljanje tih poslova dotadašnjoj kolektivnoj organizaciji, odnosno da rok od dvije godine za usklađivanje statusnog oblika postojećih organizacija važi sve dok Institut ne izda dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog prava novoj organizaciji prema članu 11. Zakona. Rješenjem je izdata dozvola AMUS-u kao udruženju registriranom na nivou BiH koje okuplja muzičke autore iz BiH, a oduzeta je privatnom preduzeću – apelantu koje je u vlasništvu jednog lica. U konkretnom slučaju, na osnovu dokaza koje je dostavio AMUS i na osnovu dokaza koji su pribavljeni po službenoj dužnosti, Institut je utvrdio da AMUS ispunjava uvjete za izdavanje dozvole za kolektivno ostvarivanje autorskog prava autora muzičkih djela. Odluka je donesena na osnovu dokaza iz spisa predmeta, kao i dokaza do kojih je Institut došao na osnovu službene dužnosti. S obzirom na izneseno, Institut smatra da u konkretnom predmetu nije povrijedio princip saslušanja stranke u konkretnoj upravnoj stvari. U vezi s apelantovim poslovanjem, Institut je, između ostalog, istakao da nedostatak demokratičnosti i transparentnosti u radu stvara rizik da se organizacija otuđi od svojih autora i počne da daje primat svim interesima svojih osnivača. Da bi se to spriječilo, neophodno je da postoje mehanizmi kojima titulari prava ostvaruju demokratsku kontrolu rada organizacije putem odgovarajućih organa upravljanja na kojima se donose planovi rada i polažu računi poslovanja. Treba imati u vidu da je uobičajeni oblik kolektivne organizacije udruženje i da članovi organizacije kontroliraju rad udruženja preko organa udruženja kao što su skupština, upravni i nadzorni odbor, a da je apelant privredno društvo u vlasništvu jednog lica kojim upravlja vlasnik kapitala. Imajući u vidu pravni oblik dotadašnje kolektivne organizacije, nije bilo moguće ostvariti princip demokratičnosti. Upadljivo odsustvo podataka o tome koji se kriteriji primjenjuju prilikom određivanja iznosa koji se raspodjeljuje pojedinim titularima prava, kao i konkretnih iznosa koji su raspodijeljeni, navodi na zaključak da se ti podaci čuvaju kao tajna koja bi, u slučaju njenog otkrivanja, mogla kompromitirati organizaciju i baciti nepovoljno svjetlo na njen rad. S obzirom na to da se u međunarodnoj bazi muzičkih autora navode i lica za koje je općepoznato da to nisu, postoji opravdana sumnja da su sredstva koja pripadaju autorima zloupotrijebljena za druge namjene. Istaknuto je da je odluka o oduzimanju dozvole apelantu donesena na osnovu dokaza iz spisa predmeta, kao i na osnovu dokaza do kojih je Institut došao na osnovu službene dužnosti. Institut je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti drugačije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna načelima ovog zakona.

Član 3.

U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

Član 132. stav 1. tačka 1.

(1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:

1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;

Član 140.

Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:

1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

Član 150.

(1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima.

(2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i drugo. Član 193. stav 1.

Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.

16. U Zakonu o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) relevantne odredbe glase:

Član 6.

(Kolektivna organizacija) (1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje uz dozvolu Instituta obavlja poslove iz člana 3. ovog zakona, na osnovu ugovora s autorom, odnosno na osnovu ovog zakona, kao svoju jedinu i neprofitnu djelatnost.

(…) (3) Za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela može da postoji samo jedna kolektivna organizacija.

Član 8. stav 1.

(Pravni oblik kolektivne organizacije) (1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje ima status udruženja koje djeluje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Član 11. st. 1. i 4.

Davanje dozvole (1) Institut će izdati dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog prava pravnom licu koje je podnijelo zahtjev prema članu 10. ovog zakona ako utvrdi:

a) da je statut kolektivne organizacije u skladu s odredbama ovog zakona i sa zakonom kojim se uređuju autorsko pravo i srodna prava,

b) da je ekonomska osnova pravnog lica dovoljna da omogućava nesmetan rad kolektivne organizacije i efikasno ostvarivanje prava,

c) da pravno lice ispunjava uslove iz člana 10. stav (2) tačka d) ovog zakona,

d) da već ne postoji za istu vrstu autorskih djela i za ostvarivanje istih prava druga kolektivna organizacija osim ako pravno lice koje podnosi zahtjev dokaže da će osigurati korisnicima veći repertoar zaštićenih djela nego već postojeća kolektivna organizacija, kao i da može osigurati efikasniji i ekonomičniji način ostvarivanja prava. […] (4) U slučaju davanja dozvole novoj kolektivnoj organizaciji, odluka o tome mora da sadrži i izreku o oduzimanju dozvole za obavljanje tih poslova dotadašnjoj kolektivnoj organizaciji.

Član 13.

(Mjere Instituta u slučaju nepravilnosti u radu kolektivne organizacije) 1) Ako Institut ustanovi nepravilnosti u radu kolektivne organizacije, on će svojim rješenjem narediti da kolektivna organizacija otkloni te nepravilnosti i odrediti joj primjeren rok za njihovo otklanjanje, koji ne može biti kraći od 30 dana ni duži od šest mjeseci.

(2) Institut će svojom odlukom oduzeti izdatu dozvolu za rad kolektivne organizacije ako:

a) je kolektivna organizacija dostavila Institutu netačne podatke, na osnovu kojih je izdata dozvola,

b) nastupe okolnosti koje bi bile razlog za odbijanje zahtjeva za izdavanje dozvole,

c) kolektivna organizacija ne obavlja svoje djelatnosti u skladu s odredbama člana 3. ovog zakona,

d) kolektivna organizacija učini težu povredu odredbi ovog zakona.

(3) Institut ne može donijeti odluku prema stavu (2) tač. c) i d) ovog člana ako prethodno nije naredio kolektivnoj organizaciji da otkloni ustanovljene povrede.

(4) Odluka o oduzimanju dozvole objavljuje se u "Službenom glasniku BiH" i u "Službenom glasniku Instituta".

Član 44. st. 1, 2, 3. i 4.

(Usklađivanje statusnog oblika i poslovanja postojećih organizacija) (1) Organizacije autora i drugih nosilaca autorskih prava, te druga pravna lica specijalizirana za ostvarivanje autorskih prava koja su, prema odredbi člana 87. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02 i 76/06), obavljala poslove kolektivnog ostvarivanja autorskog prava prije stupanja na snagu ovog zakona nastavljaju da rade i poslije stupanja na snagu ovog zakona. (2) Svi subjekti iz stava (1) ovog člana dužni su uskladiti svoj statusni oblik i svoje poslovanje s odredbama ovog zakona i podnijeti zahtjev za izdavanje nove dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskih prava prema članu 10. ovog zakona, u roku od dvije godine od stupanja na snagu ovog zakona.

(3) Odredbe st. (1) i (2) ovog člana primjenjuju se i na one subjekte čija dozvola ističe tokom trajanja roka iz stava (2) ovog člana.

(4) Odredbe stava (1) ovog člana primjenjuju se na subjekte iz stava (2) ovog člana sve dok Institut ne izda dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskih prava prema članu 11. ovog zakona.

17. U Pravilniku o načinu i formi ispunjavanja uvjeta za davanje dozvole pravnim licima za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 44/11) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim pravilnikom bliže se propisuje na koji način pravna lica koja namjeravaju da se bave poslovima kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava udovoljavaju zahtjevima za dobijanje dozvole Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut), određenim u članu 10. stav (2), tač. c), d) i e) i članu 11. stav (2) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava.

Član 18. stav 1.

(1) Institut će na osnovi primljenog pisanog zahtjeva iz člana 10. stav (2) Zakona provesti postupak za izdavanje dozvole pravnom licu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog prava najkasnije u roku od šest mjeseci.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 010641 16 Uvp od 1. juna 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 2. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom i sudskom postupku u kojem je apelantu oduzeta dozvola za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima. U pogledu pitanja da li se na konkretni postupak primjenjuje član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da se sporovi koji se tiču izdavanja raznih odobrenja ili dozvola za rad tiču „građanskih prava i obaveza“, kao i da se na utvrđivanje ništavosti ranije izdatih rješenja o odobrenju djelatnosti primjenjuje član 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 514/08 od 9. februara 2011. godine, stav 39, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Podržavajući vlastitu praksu, Ustavni sud zaključuje da ima nadležnost ispitati da li je predmetni postupak bio u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te da apelantu u provedenom skraćenom upravnom postupku nije data mogućnost da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama.

27. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

29. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda prema kojem je učinak člana 6. stav

1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu da li su oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud nije pozvan ispitivati da li su tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46).

30. Ustavni sud se, dakle, može izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organ uprave, odlučujući u upravnom postupku, i redovni sudovi, odlučujući u postupku upravnog spora i postupka preispitivanja sudske odluke, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u tužbi za pokretanje upravnog spora i zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, koje su sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organ uprave i sudovi nezakonito uvažili zahtjev nove organizacije AMUS za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima i istovremeno apelantu oduzeli navedenu dozvolu budući da mu nije bilo omogućeno da neposredno učestvuje u upravnom postupku i da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama na usmenoj raspravi. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u postupku upravnog spora i postupku preispitivanja sudske odluke detaljno ispitao ove apelantove navode i dao razloge za svoje zaključke da je predmetni postupak proveden u skladu sa ZUP-om, Zakonom i Pravilnikom, ocijenivši pri tome da je u svemu postupljeno prema navedenim odredbama posebnog zakona, da je apelant saslušan u posebnom postupku, a da pri tome nije bio stranka u postupku u dvostranačkoj upravnoj stvari. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono upravno vijeće obrazložilo da je Institut kao upravni organ u okolnostima konkretnog predmeta postupao u skraćenom postupku, a shodno relevantnim odredbama čl. 132. i 140. ZUP-a. U takvim okolnostima Ustavni sud, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su osporene odluke zasnovane, ne nalazi elemente proizvoljnosti u datim obrazloženjima. U konkretnom slučaju u kojem je AMUS zahtijevao izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima, Apelaciono upravno vijeće je smatralo da prirodi takvog upravnog postupka odgovara da se rješenje donosi na osnovu činjenica i dokaza koje je stranka priložila uz zahtjev, kako je propisano i odredbom člana 10. stav 2. i člana 11. Zakona, kao i činjenica koje je Institut utvrdio po službenoj dužnosti, te da je u odnosu na apelanta kao drugu postojeću kolektivnu organizaciju utvrđena ispunjenost uvjeta iz člana 11. stav 1. tačka d) Zakona. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, te ocjenjujući činjenicu da je apelant imao i da je koristio pravne lijekove – tužbu u upravnom sporu i zahtjev za preispitivanje sudske odluke, Ustavni sud zaključuje da u takvim okolnostima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i javnu raspravu, kako je zagarantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama nezakonito oduzeta dozvola za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono upravno vijeće u konačnici detaljno ispitalo apelantove istaknute prigovore te dalo razloge zašto ih je smatralo neosnovanim, zasnivajući svoju odluku na relevantnim odredbama člana 6. stav 3. u vezi sa članom 11. stav 4. Zakona. Apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama skraćen zakonski rok za usaglašavanje postojećeg statusnog oblika i poslovanja s odredbama (novog) Zakona, a koji je imao shodno članu 44. stav 2. Zakona, detaljno su ispitani u konačnoj odluci Suda BiH. Ustavni sud zapaža da se Apelaciono upravno vijeće u konačnici pozvalo na relevantne odredbe člana 44. stav 4. u vezi sa članom 11. stav 4. Zakona, te dalo dovoljne i jasne razloge zašto apelantovi istaknuti navodi u konkretnom slučaju nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konačnici u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred organom uprave i redovnim sudovima proveden uz garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije i kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3207/16 (Sine Qua Non Agencija za zastupanje i… | Sudska praksa | Aktio