Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5195/18 (M. T. i A. N.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5195/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-5195/18, rješavajući apelacije Mirjane Trogrančić i Arijane Nuić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirjana Trogrančić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 276923 14 Gž od 29. juna 2018. godine i Arijana Nuić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 245499 13 Gž od 17. jula 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5195/18

1. Mirjana Trogrančić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonlani sud) broj 65 0 P 276923 14 Gž od 29. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 276923 12 P od 27. januara 2014. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje (maloljetna u to vrijeme) kojim je tražila da se utvrdi da je nužni nasljednik iza umrlog Z. T., te da se u ostavinsku imovinu vraća dio testamentom ostavljene imovine D. T. (stan detaljno naveden u izreci), a koji dio bi kao suvlasnici u idealnim dijelovima strana pripao apelantkinji kao nužnom nasljedniku.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja unuka testamentarnog ostavioca Z. T. koji je umro 2012. godine, a tuženi D. T. je njegov sin. Takođe je naveo da je otac apelantkinje M. T. umro 1998. godine zbog čega apelantkinja po pravu predstavljanja traži svoj nužni dio. Kantonalni sud je naveo da je Z. T. (ostavilac) 9. marta 2000. godine sačinio sudski testament u kojem je stan (detaljno naveden u izreci) ostavio svom sinu tuženom (D. T.) a ostatak imovine koji se zatekne u trenutku njegove smrti da se podijeli među nasljednicima po zakonu. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantkinja ne spada u nužne nasljednike prvog nasljednog reda iz člana 28. stav (1) Zakona o nasljeđivanju, jer se nužni nasljednici razdvajaju u dva kruga. Prvi krug čine djeca umrlog (pod kojom se podrazumijevaju i usvojenici iz potpunog usvojenja) i njegov supružnik (apsolutni nužni nasljednici) čiji nužni dio iznosi 1/2 od onog dijela koji bi im pripao po zakonskom redu nasljeđivanja i oni spadaju u prvi nužni nasljedni red i automatski nasljeđuju bez ikakvih dodatnih uslova. U drugi krug nužnih nasljednika spadaju ostali potomci umrlog (unuci, praunuci), njegovi nepotpuni usvojioci, njegovi roditelji i njihova braća i sestre (relativni nužni nasljednici). Lica iz drugog kruga nužnih nasljednika mogu ostvariti pravo na nužni dio samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. Pravo na nužni dio mogu ostvariti samo ako nema nužnih nasljednika iz prethodnog kruga. Dakle, Kantonalni sud je naveo da lica iz drugog kruga potencionalnih nasljednika da bi postali nužni nasljednici moraju ispunjavati dodatni subjektivni uslov a to je da su nesposobni za rad i da nemaju nužnih sredstava za život, što ne znači da potomak ranije umrlog nasljednika iz prvog reda gubi pravo na nužni dio, već su potrebni navedeni uslovi da bi se taj nužni dio dobio. Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja tokom postupka nije dokazala da je trajno nesposobna za rad, te da nema nužnih sredstava za život (u obrazloženju presude je navedeno da apelantkinja od 1998. godine ostvaruje pravo na porodičnu penziju, te je detaljno navedena imovina apelantkinjine majke, kao i imovina koja je ostala iza njenog umrlog oca). Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelantkinje da je po pravu predstavljanja iza svog umrlog oca zakonski nasljednik iza umrlog Z. T., te da je samim tim postala i nužni nasljednik prvog nasljednog reda. Naime, Kantonalni sud je naveo da kod utvrđivanja osoba koje su nužni nasljednici ne dolazi u obzir primjena člana 11. Zakona o nasljeđivanju, odnosno pravo predstavljanja. AP-5448/18

4. Arijana Nuić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnijela je 28. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 245499 13 Gž od 17. jula 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda broj 65 0 P 245499 12 P od 28. januara 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se utvrdi da ju je ostavilac J. N. testamentom od 4. januara 2008. godine nezakonito isključio iz nasljedstva, kao zakonsku nasljednicu prvog nasljednog reda, unuku po pravu predstavljanja, te da je ostavljajući svoju imovinu stan (detaljno naveden u izreci) testamentom od 4. januara 2008. godine povrijedio njen nužni nasljedni dio.

6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da u konkretnom slučaju ne postoji neki od osnova za isključenje apelantkinje iz nasljeđa, s obzirom da je utvrđeno da odnos između nje i njenog djeda (ostavioca) nije izlazio iz okvira prirodnih odnosa. Nadalje je naveo da je ostavilac-testator svojom posljednjom voljom-sačinjenim svojeručnim testamentom svoju imovinu i to stan (detaljno naveden u presudi) testamentom ostavio isključivo svojoj kćeri V. N., a iz nasljeđa isključio ostale nasljednike i to snahu i unuku (apelantkinju) iz razloga što one imaju riješeno stambeno pitanje. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje pravilna. Naime, naveo je da je članom 28. stav (1) Zakona o nasljeđivanju izričito propisano da su nužni nasljednici: djeca umrlog, njegovi usvojenici (čl. 20.) i njegov bračni drug. Stavom (2) istog člana je propisano da ostali potomci umrlog, usvojenici i njihovi potomci (čl. 19. st. (1)), njegovi roditelji, njegova braća i sestre su nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. Apelantkinja je unuka ostavioca (potomak), pa s obzirom na naprijed navedenu odredbu člana 28. stav (2) Zakona o nasljeđivanju, ne može biti nužni nasljednik u smislu člana 28. stav (1) Zakona o nasljeđivanju, niti u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni člana 11. Zakona o nasljeđivanju, odnosno prava na nužni dio po pravu predstavljanja. Budući da apelantkinja kao unuka ostavioca spada u krug lica koja ostvaruju pravo na nužni nasljedni dio po članu 28 stav (2) Zakona o nasljeđivanju, a kako tokom postupka nisu izvođeni dokazi za utvrđivanje činjenica o trajnoj nesposobni za rad apelantkinje, te da nema nužnih sredstava za život, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5195/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantkinje pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelantkinje, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantkinje navode da po pravu predstavljanja spadaju u red nužnih nasljednika, te da im pripada pravo na nužni nasljedni dio na stanovima koji su bili predmet testamentarnog raspolaganja testatora-ostavilaca.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantkinje u apelacijama pozvale odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantkinje u predmetnim apelacijama ponavljaju navode koje su isticale u žalbi (da po pravu predstavljanja spadaju u red nužnih nasljednika), a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5195/18 (M. T. i A. N.) | Sudska praksa | Aktio