Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5364/18 (R. K. i S.T.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5364/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-5364/18, rješavajući apelacije Reufa Konakovića i S. T., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Reuf Konaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 051296 17 Rev od 17. maja 2018.

godine i S. T. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Rs 095529 16 Rev od 3. jula 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5364/18

1. Reuf Konaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnio je 20. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 051296 17 Rev od 17. maja 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužene (Općina Banovići), nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime razlike manje obračunate i isplaćene plaće u periodu od 1. decembra 2010. godine do 30. juna 2013. godine, te na ime toplog obroka za period od 1. decembra 2010. godine do 1. januara 2014. godine, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je osnovan prigovor tužene da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da u periodu od 1. decembra 2010. godine do 30. juna 2013. godine apelantu pripadaju tražene razlike plaća, koje temelji na odredbama čl. 5. i 21. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama). Naime, Vrhovni sud je istakao da je to iz razloga što najniža satnica od 2,05 KM, koja je utvrđena i prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, ne može predstavljati podoban parametar za obračun plaće apelanta, jer nije utvrđena na osnovu dogovora između načelnika tužene i sindikata tužene, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a kako to propisuje odredba člana 5. Zakona o plaćama i naknadama, koja je obavezujuća i za tuženu, u smislu člana 59. istog Zakona. Dakle, ukazano je da je u tom dijelu obračun vještaka proizvoljan i nema uporište u odredbi člana 5. navedenog Zakona, na koju se vještak pozvao prilikom obračuna neto plaće apelanta u tabeli 3 pismenog nalaza i mišljenja. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza ne slijedi, niti apelant tvrdi da mu je u utuženom periodu, a nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, osnovna plaća isplaćena ispod 70 % prosječne neto plaće isplaćene u F BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, u smislu zagarantovanog minimuma članom 6. stav 2. navedenog Zakona. Također, nije bila dogovorena osnovica za obračun plaće sa sindikatom, kako to predviđa član 5. navedenog zakona, niti su bili utvrđeni platni razredi i koeficijenti složenosti kod tužene, kako to predviđa član 21. navedenog Zakona, pa je samim tim pogrešno odlučio drugostepeni sud kada je usvojio tužbeni zahtjev za tražene razlike plaća. Isto tako, navedeno je da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da apelantu pripada pravo na razliku toplog obroka za sporni period prema Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, Pravilnik na osnovu koga je apelantu i dosuđena razlika naknade za ishranu (topli obrok) donesen je pozivom na odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, pa je osnovano pravno stanovište tužene da je taj Pravilnik donesen kao provedbeni akt tog Zakona, te da kao takav dijeli pravnu sudbinu Zakona na osnovu koga je donesen i za čiju primjenu i služi (služio je), jer je odredbama čl. 47. i 77. navedenog Zakona utvrđena obaveza donošenja Pravilnika o plaćama i naknadama. U vezi s tim, istaknuto je da je pomenuti Zakon prestao da važi donošenjem Zakona o plaćama i naknadama koji je stupio na snagu 6. augusta 2010. godine, pa je tim danom i navedeni Pravilnik tužene, kao prateći podzakonski normativni akt, prestao da važi. Stoga je konstatovano da se pravo na naknadu za ishranu za utuženi period ne može zasnivati i tražiti na osnovu pravilnika koji više nije na snazi, na što i revizija tužene osnovano i s razlogom ukazuje.

AP-5371/18

4. S. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 20. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 51 0 Rs 095529 16 Rev od 3. jula 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite Odluka Upravnog odbora tužene (JU OŠ „Dubravica“ Preočica – Vitez) od 30. jula 2014. godine o razrješenju apelanta sa dužnosti direktora tužene, Odluka Upravnog odbora tužene o otkazu apelantu od 22. augusta 2014. godine i Odluka Upravnog odbora tužene od 10. septembra 2014. godine, te da se slijedom toga nalaži tuženoj da ga vrati na posao i rasporedi na radne zadatke prije donošenja odluka, funkciju direktora tužene, kao i da mu na ime neisplaćenih plaća za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da u ime apelanta izvrši uplatu neuplaćenih doprinosa na plaću i iz plaće kod Federalnog zavoda PIO, za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, te da mu uveže i poveže radni staž u radnoj knjižici.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude, pored ostalog, naveo da je apelant, prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova, nakon provedenog konkursa, na sjednici školskog odbora tužene održane 3. septembra 2012. godine imenovan na mjesto direktora tužene i na to imenovanje Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta SBK svojim dopisom od 1. oktobra 2012. godine dalo je saglasnost. Nadalje, ukazano je da je apelant radio do 22. augusta 2014. godine kada je školski odbor tužene donio odluku o otkazu, a otkaz je dat zbog nepravilnosti u radu apelanta koje se ogledaju u davanju lažnih podataka o broju učenika i odjeljenja u školi, a što je utvrđeno inspekcijskim nadzorom glavnog kantonalnog inspektora za školstvo SBK, jer je takvo ponašanje apelanta, prema stavu školskog odbora tužene, prouzrokovalo štetu tuženoj i budžetu SBK. U vezi s tim, navedeno je da je tužena prethodno razriješila apelanta sa mjesta direktora, nakon toga je Školski odbor zatražio od Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta SBK saglasnost na tu odluku o razrješenju, i suglasnost je data 13. augusta 2014. godine, pa je rješenjem od 22. augusta 2014. godine, nakon što je apelant iskoristio drugi dio godišnjeg odmora, apelantu dat otkaz. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 75. stav 3. i člana 78. stav 1. tačka 4. Zakona o osnovnom školstvu SBK i čl. 78. stav 1. tačka 4. tog zakona koje propisuju da školski odbor može razriješiti direktora osnovne škole kao javne ustanove i prije isteka vremena na koje je imenovan ako je rad direktora u stručno-pedagoškom nadzoru ocijenjen nezadovoljavajućim ili na prijedlog ministarstva na osnovu nalaza obrazovne inspekcije. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova da je na osnovu zapisnika glavnog kantonalnog inspektora za školstvo SBK, tužena utvrdila nepravilnosti u radu apelanta kao direktora škole koje se ogledaju u davanju lažnih podataka o broju učenika i odjeljenja kod tužene, da je zbog tih nepravilnosti prouzrokovana šteta kako tuženoj tako i budžetu SBK, navedeno je da je postojao zakonski osnov da na zakazanoj sjednici školskog odbora, tužena donese odluku o razrješenju apelanta kao direktora. Također, ukazano je da pravilno rezonuje drugostepeni sud da su se tek po donošenju takve odluke stekle pretpostavke za traženje saglasnosti od nadležnog ministarstva koje je imalo mogućnost da preispita pravilnost procedure razrješenja apelanta, i nakon toga da uskrati ili da svoju saglasnost na odluku. Kod utvrđene činjenice da je nadležno ministarstvo dalo saglasnost na odluku o razrješenju, to je i po ocjeni Vrhovnog suda, školski odbor pravilno donio konačnu odluku o otkazu, dakle nije povrijedio zakonsku proceduru razrješenja apelanta. Najzad, istaknuto je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da bi traženje saglasnosti prije sjednice na kojoj je donesena odluka o razrješenju apelanta, predstavljalo prejudiciranje odluke školskog odbora.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5364/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant S. T. se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, kao konačnih u predmetnim postupcima, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata, a koji tužbeni zahtjevi se odnose na prava iz radnog odnosa, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o plaćama i naknadama, odnosno Zakona o osnovnom školstvu SBK. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5364/18 (R. K. i S.T.) | Sudska praksa | Aktio