Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4633/18 (N. D.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4633/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4633/18, rješavajući apelaciju Nermina Drnde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Drnde podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kž 4 od 26. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kv 8 od 12. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nermin Drnda (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Edina Rešidović i Aida Beganović-Handanagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. augusta 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 655496 18 Kž 4 od 26. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 655496 18 Kv 8 od 12. jula 2018. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere „kojom se […] ima odmah pustiti na slobodu“.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 16. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor 22. augusta 2018. godine, Kantonalni sud 23. augusta 2018. godine, a Općinski sud 24. augusta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Općinskog suda (vanraspravno vijeće) broj 65 0 K 655496 18 Kv 8 od 12. jula 2018. godine usvojen je prijedlog Kantonalnog tužilaštva sadržan u optužnici od 10. jula 2018. godine, pa je na osnovu člana 151. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), nakon potvrđivanja optužnice kojom se apelant tereti za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, apelantu produžen pritvor za dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 12. septembra 2018. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je produžen zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je najprije ocijenio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, što, kako je navedeno, proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i dokaza dostavljenih uz potvrđenu optužnicu i prijedlog za produženje pritvora. Dokazi su pobrojani na str. od 8. do 27. i detaljno analizirani na str. od 28. do 36. rješenja.

7. Općinski sud je, obrazlažući postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, prije svega, ukazao da je za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, za koje je potvrđena optužnica protiv apelanta, zaprijećena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, čime je ispunjen objektivni uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne.

8. Općinski sud je dalje naveo da je apelant, kako se osnovano sumnja, u relativno kratkom vremenskom periodu, od sredine 2016. godine do kraja 2017. godine, kao vršilac dužnosti direktora u Direkciji za puteve Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Direkcija za puteve) počinio više istovrsnih krivičnopravnih radnji u kojima su se stekla obilježja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH. Zbog brojnosti ovih koruptivnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret, Općinski sud je smatrao da je apelant pokazao veliku upornost i koordinaciju prilikom vršenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, što proizlazi iz presretnutih komunikacija - telefonskih razgovora primjenom posebnih istražnih radnji, izjava više svjedoka, materijalnih dokaza i iskaza samog apelanta. Apelant je, kako je utvrdio Općinski sud, pokazao izrazitu smjelost i drskost zahtijevajući novac kao nagradu da učini nešto što je u okviru njegove redovne nadležnosti bio dužan učiniti, ili da učini nešto što ne bi smio učiniti u okviru funkcije direktora koju obavlja. Prema ocjeni Općinskog suda, upornost i odlučnost apelanta u vršenju krivičnopravnih radnji ogleda se i u činjenici da je nakon prekida radnog odnosa u KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo, koristeći se činjenicom da je i dalje obavljao poziciju odgovornog lica, odnosno šefa tima za implementaciju projekta „Otpadne vode Sarajevo“ u KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo, nastavio da vrši krivična djela u vezi sa realizacijom ugovora sa spomenutim preduzećem, koje je opisano u tački 4. optužnice. Apelant je nakon stupanja na funkciju direktora Direkcije za puteve pozvao predstavnike pravnih lica sa kojima je Direkcija za puteve imala zaključene ugovore o održavanju cesta i ophodnji puteva kako bi im prezentirao „svoj sistem rada“, što proizlazi iz iskaza svjedoka Š.M., S.M. i S.J., kao i apelantovog priznanja datog na zapisnik o ispitivanju osumnjičenog u Tužilaštvu i u prisustvu izabranog branioca od 20. februara 2018. godine. Ovaj „sistem rada“, kako im je prenio apelant, podrazumijevao je to da su predstavnici ovih pravnih lica bili dužni da apelantu daju 3 % od svake uplaćene fakture za usluge održavanja puteva i još 1.000,00 KM od uplaćenih faktura za ophodnju puteva, kako ne bi imali problema u daljem poslovanju, ili kako bi im omogućio da zaključe nove ugovore o održavanju i ophodnji cesta, što, prema ocjeni Općinskog suda, govori o odlučnosti i bezobzirnosti koju je apelant iskazao prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela.

9. U obrazloženju rješenja je, dalje, navedeno da je apelant, radi primanja dara ili neke druge novčane koristi, predstavnicima pravnih lica, kao direktor Direkcije za puteve, dostavljao informacije o izvršenim uplatama, da mu ti predstavnici, prema njihovom ranijem dogovoru, donesu traženi novac. Iz razgovora od 13. septembra 2017. godine proizlazi da je apelant poslao poruku licu po imenu „H“ kojom ga obavještava da je izvršena uplata i da je ona na računu od „H“, što jasno govori o izraženoj kriminalnoj sklonosti apelanta, koji je radi pribavljanja imovinske koristi tražio i primao novac od pravnih lica sa kojima je javno preduzeće, u kojem je on obavljao službenu dužnost, imalo zaključene ugovore, kako bi preduzimao radnje koje bi svakako morao preduzeti kao što su odobravanje isplata po dostavljenim fakturama, te izraženoj upornosti, spremnosti i istrajnosti u vršenju krivičnih djela. Brojnost apelantovih krivičnopravnih radnji od momenta stupanja na dužnost, pa sve do kraja 2017. godine, prema ocjeni Općinskog suda, ukazuje na njegovu istrajnost u namjeri da čini krivična djela. Ta brojnost se posebno ogleda u činjenici da je apelant svoj „sistem rada“ uspostavio sa gotovo svim pravnim licima koja su imala zaključene ugovore sa Direkcijom za puteve, što ukazuje na njegovu spremnost da se izloži riziku zbog stjecanja imovinske koristi. To se ogleda i u činjenici da je apelant novac koji je zahtijevao od navedenih lica primao ne samo u svojoj kancelariji nego i na javnim mjestima, što proizlazi iz izjava svjedoka, te presretnutih razgovora. Ove naročite okolnosti, prema ocjeni Općinskog suda, opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant mogao ponoviti krivično djelo, što proizlazi iz činjenice da postoji osnovana sumnja koja proistječe iz potvrđene optužnice da je apelant u kratkom vremenskom kontinuitetu izvršio veći broj istovrsnih krivičnopravnih radnji iz kojih proizlaze obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Prema ocjeni Općinskog suda, to predstavlja naročitu okolnost iz koje proizlazi opravdana bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. S obzirom na to da je utvrdio da se radi o koruptivnom krivičnom djelu, počinjenom uz visok stepen koordinacije sa drugim optuženim, što proizlazi iz presretnutih komunikacija - telefonskih razgovora pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji, izjava svjedoka, materijalnih dokaza i iskaza samog apelanta, Općinski sud je zaključio da sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

10. Najzad, u vezi sa apelantovim ukazivanjem na suspenziju s posla, Općinski sud je naveo da je vijeće prvostepenog suda ocijenilo izneseni prigovor odbrane da je apelant suspendiran, te da zbog tog razloga ne može ponoviti krivično djelo. Međutim, prema stavu vijeća, ovaj prigovor je neosnovan zbog toga što se suspenzijom ne gubi status zaposlenika, niti odgovornog lica. Suspenzija kao privremena disciplinska mjera u okviru radnopravnog statusa je privremenog karaktera, privremeno udaljenje sa funkcije, a odlukom poslodavca suspendirani može ponovo biti vraćen na posao iz čega slijedi da suspenzija ne označava trajni prestanak radnopravnog statusa zaposlenog.

11. Općinski sud je, konačno, razmotrio da li su se apelantu mogle izreći neke od mjera zabrane predviđenih ZKPFBiH kao alternativa određivanju mjere pritvora, te je zaključio da se nijednom od mjera zabrana ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora određenog zbog posebnog pritvorskog razloga predviđenog članom 146. stav 1. tačka c), odnosno da nijedna od mjera zabrane propisanih čl. 140. i 140.a) ZKPFBiH ne bi mogla umanjiti osnovanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi dovršio, odnosno ponovio krivično djelo za koje se tereti. Istaknuto je da je vijeće naročito ocijenilo modus izvršenja krivičnog djela, zapažajući da apelant ima „razvijen i uhodan sistem rada“, da apelant i ostali optuženi predmetnom optužnicom tačno znaju koje zadatke obavljaju i da imaju jasno izraženu podjelu radnih zadataka, kao i izražene kontinuitet, upornost i odlučnost u preduzimanju protivpravnih radnji, pa izricanjem navedenih mjera zabrane apelant ne bi bio onemogućen da ponovi krivično djelo, odnosno ne bi bili ostvareni procesnopravni ciljevi u ovoj fazi postupka.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 655496 18 Kž 4 od 26. jula 2018. godine odbijene su žalbe apelantovih branilaca i Kantonalnog tužilaštva izjavljene protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 655496 18 Kv 8 od 12. jula 2018. godine.

13. Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovane tvrdnje apelantove odbrane u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju, na str. od 8. do 36, dao dovoljan broj razloga i dokaza na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi.

14. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud u svom rješenju u odnosu na poseban pritvorski razlog u vezi sa opasnošću od ponavljanja krivičnog djela dao u svemu jasne i prihvatljive razloge s kojim je saglasan i Kantonalni sud, te je ponovio razloge koje je naveo Općinski sud u svom rješenju.

15. Naposljetku, Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostepeni sud nije zanemario svoju zakonsku obavezu da razmotri da li bi se svrha koja se želi postići pritvorom mogla ostvariti i primjenom nekih blažih mjera, te, u konačnici, pravilno izveo zaključak da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju produžavanje mjere pritvora apelantu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

18. Navode o nepostojanju osnovane sumnje kao uvjeta sine qua non za produženje pritvora apelant nije posebno obrazlagao ističući da je detaljnu argumentaciju u tom pravcu, uključujući i navode o zakonitosti dokaza na kojima se temelji zaključak o osnovanoj sumnji, iznio u apelaciji koju je podnio protiv ranijih rješenja o produženju pritvora i koja je registrirana pod brojem AP 3227/18, te da u cijelosti ostaje kod svih navoda iz apelacije broj AP 3227/18.

19. Apelant, dalje, smatra da je u osporenim rješenjima kojim mu je pritvor produžen na temelju člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH potpuno proizvoljno utvrđeno da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Ističe da su sudovi u osporenim rješenjima naveli da su imali u vidu brojnost krivičnopravnih radnji, da se radi o krivičnim djelima koja spadaju u grupu koruptivnih krivičnih djela, te način izvršenja krivičnih djela (kontinuitet, upornost, koordiniranost i odlučnost u izvršenju krivičnih djela), pri čemu su apsolutno zanemarili činjenicu da je apelant suspendiran sa pozicije v.d. direktora Direkcije za puteve. U prilog ovim navodima apelant je dostavio rješenje Ministarstva saobraćaja od 24. jula 2018. godine kojim se apelant suspendira sa posla, te je određeno da suspenzija traje od 16. jula 2018. godine. Ističe da je optužen da je u statusu v.d. direktora primio dar, te da je kod ovog krivičnog djela bitan element status izvršioca krivičnog djela, pa u tom smislu krivičnopravne radnje za koje je optužen mogu eventualno biti ponovljene samo ukoliko izvršilac ima status službenog lica. U konkretnom slučaju apsurdno je i „van svake pameti“ čak i pomisliti da bi nakon šest mjeseci provedenih u pritvoru i nakon što je priznao izvršenje djela automatski bio vraćen na funkciju v.d. direktora i da bi odmah ponovio ili nastavio da čini krivično djelo za koje je već potvrđena optužnica protiv njega i kada mu predstoji suđenje. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tj. kada je apelant izgubio službeni položaj, ne mogu biti od značaja kontinuitet djelovanja, upornost i koordinacija, te naročita drskost u izvršenju inkriminiranih radnji, kako njegovo postupanje kvalificira sud, kada bi i bilo osnova za ovakva utvrđenja, ne mogu upućivati na postojanje osnovane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio da vrši krivična djela. U tom smislu apelant ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Šoš protiv Hrvatske i Ustavnog suda u predmetu broj AP 1333/17. Najzad, apelant naglašava da bilo kakva opasnost, u smislu tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, sve da ona i postoji, može biti jednostavno otklonjena adekvatnim mjerama zabrane - zabranom obavljanja određenih djelatnosti, a koju nisu ocijenili ni Općinski ni Kantonalni sud. Također, navodi da ranije nije osuđivan i da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupak, što upućuje na zaključak da nije sklon vršenju krivičnih djela. Smatra da u osporenim rješenjima nije ponuđeno ništa što upućuje na zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje bi opravdale produženje pritvora po ovom osnovu.

20. Budući da u konkretnom slučaju činjenice ukazuju na postojanje teških propusta u postupku

- prije svega, potpune arbitrarnosti u produženju pritvora i apsolutnog propusta suda da razmotri pitanje zakonitosti pritvora koji je apelantu produžen, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se apelant „ima odmah pustiti na slobodu“.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je istakao da je preispitao razloge i obrazloženja na kojim je prvostepeni sud zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje, te ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH s kojim se u cjelini saglasio.

22. Općinski sud je naveo da su neosnovani i netačni apelantovi navodi da osporena rješenja ne sadrže ocjenu dokaza, da ne sadrže na koji način je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Nadalje, Općinski sud smatra i da su dati relevantni i dovoljni razlozi u prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

23. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u obrazloženju osporenih odluka na detaljan način obrazloženo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da su dati konkretni razlozi kojim se sud rukovodio prilikom utvrđivanja ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

V. Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 380. st. (1) i (2) Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, [...]koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, [...], koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna…

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj broj 65 0 K 655496 18 Kž 4 od 26. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, 26. juli 2018. godine i datum podnošenja apelacije, 15. august 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) i stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje i produžavanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

34. Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Nadalje, pojam „djelo“ u smislu člana 5. ima autonomno značenje identično kao i „krivično djelo“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Stoga, treba da se imaju u vidu klasifikacija „djela“ prema nacionalnom pravu, karakter postupka i težina zaprijećene kazne (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 1996. godine, stav 56). Najzad, „djelo“ mora biti specifično i konkretno, jer lišavanje slobode samo na osnovu činjenice da se radi o licu koje je sklono vršenju kažnjivih djela nije dozvoljeno (Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, stav 102, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989. godine, stav 40, M. protiv Njemačke, presuda od 17. decembra 2009. godine, stav 89, Shimovolos protiv Rusije, presuda od 21. juna 2011. godine, stav 54).

35. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja o produžavanju mjere pritvora apelantu, koja su predočena uz apelaciju, proizlazi da se apelantu (koji je imao status v.d. direktora Direkcije za puteve) potvrđenom optužnicom stavlja na teret da je radnjama činjenično i pravno opisanim u rješenju počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Imajući u vidu istaknute apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da su Općinski i Kantonalni sud, odlučujući u dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti utemeljili na brojnim dokazima koje su ocijenili i analizirali. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant navode o nepostojanju osnovane sumnje nije posebno obrazlagao, nego da se u cijelosti pozvao na navode i argumente iznesene u tom pravcu u apelaciji podnesenoj protiv ranije donesenih rješenja o produženju pritvora u istom krivičnom predmetu, koje je Ustavni sud već razmotrio u predmetu broj AP 3227/18 i zaključio da su neosnovani ( vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3227/18 od 11. septembra 2018. godine, tač. 41-42).

36. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelant ističe da mu je rješenjem nadležnog ministarstva određena suspenzija, pa da je tako isključena mogućnost da ponovi krivično djelo za koje se tereti, da ranije nije osuđivan i da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupak, što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da on nije sklon vršenju krivičnih djela. Smatra da u osporenim rješenjima nije ponuđeno ništa što upućuje na zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje bi opravdale produženje pritvora po ovom osnovu.

37. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998- VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jula 2001. godine).

38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je radnje koje mu se stavljaju na teret preduzimao u statusu službenog lica. Redovni sudovi su kod procjene postojanja ovog razloga za pritvor ocijenili brojnost krivičnopravnih radnji i njihovo preduzimanje u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu, odnosno da je apelant osnovano sumnjiv da je u relativno kratkom vremenskom periodu (od sredine 2016. do kraja 2017. godine), kao vršilac dužnosti direktora Direkcije za puteve, počinio više istovrsnih krivičnopravnih radnji u kojima su se stekla obilježja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH, te da je pokazao veliku upornost i koordinaciju prilikom vršenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret (koja proizlaze iz više navedenih zadokumentiranih telefonskih razgovora upotrebom posebnih istražnih radnji, saglasne izjave više svjedoka, materijalnih dokaza i iskaza samog apelanta). S obzirom na to da je utvrdio da se radi o koruptivnom krivičnom djelu, počinjenom uz visok stepen koordinacije sa drugim optuženim, Općinski sud je zaključio, što je potvrdio i Kantonalni sud, da sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

39. Konačno, u vezi sa apelacionim navodima da apelant, zbog suspenzije, ne može ponoviti krivično djelo, Ustavni sud podsjeća da je identične apelantove navode Ustavni sud već razmotrio u predmetu broj AP 3227/18 i zaključio da su oni neosnovani (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3227/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 51), pa se, umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na ove apelacione navode, u cijelosti poziva na stavove iznesene u navedenoj odluci.

40. Najzad, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da su redovni sudovi, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te imajući u vidu modus izvršenja krivičnog djela za koje se tereti apelant, zaključili da se izricanjem blažih mjera apelantu ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i određivanjem mjere pritvora. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra da su redovni sudovi samo paušalno konstatirali da se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora, tj. otklanjanje opravdane bojazni da će apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke, te ponoviti neko od krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

41. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo, te kada su dati relevantni i dovoljni razlozi za zaključak zbog čega svrha pritvora ne bi mogla biti ostvarena određivanjem blažih mjera.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević