Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/18 (D. H.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2603/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2603/18, rješavajući apelaciju Danice Herman, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danica Herman protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014211 15 Uvp od 21. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Herman (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zoran Opačić advokat iz Banjaluke, podnijela je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 014211 15 Uvp od 21. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014211 14 U od 16. novembra 2015. godine. Navedenom presudom Okružnog suda odbijena je kao neosnovana apelantkinjina tužba podnesena protiv Rješenja Izvršnog odbora Opštine Banjaluka, odnosno Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 12/1-1053/92 od 22. decembra 1992. godine, dok je tužba B. O. protiv istog akta odbačena. Navedenim rješenjem tuženog odbijena je žalba apelantkinje i B.O. izjavljena protiv Zaključka Odsjeka za upravno-pravne poslove Opštinskog sekretarijata za privredu Opštine Banjaluka broj 03-372-568/90 od 13. novembra 1992. godine. Tim zaključkom u tački 1. obustavljen je postupak pokrenut po zahtjevu B. O. radi donošenja rješenja koje zamjenjuje saglasnost davaoca stana na korišćenje u Banjaluci (detaljno naveden u presudi) čiji je davalac na korišćenje Centar službi bezbijednosti Banjaluka, a u predmetu zamjene stana sa apelantkinjom, nosiocem stanarskog prava na dvosobnom opštinskom stanu u Banjaluci (detaljno naveden u presudi), a tačkom 2. naloženo je apelantkinji da u roku od 8 dana od dana konačnosti ovog zaključka isprazni od lica i stvari stan (čiji je nosilac stanarskog prava bila B.O.) i preda u posjed Centru službi bezbijednosti Banjaluka, bez prava na nužni smještaj a pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je navedeni zaključak od 13. novembra 1992. godine prvostepeni upravni organ donio nakon što je utvrdio da je nakon podnošenja zahtjeva za zamjenu predmetnih nekretnina od strane B. O. nastupila smrt podnosioca zahtjeva (19. maja 1992. godine), te da se po prirodi stvari postupak ne može nastaviti jer je predmetni zahtjev vezan isključivo za ličnost podnosioca zahtjeva u smislu člana 54. stav (2) Zakona o opštem upravnom postupku. Navedenim članom Zakona o opštem upravnom postupku je propisano da ako u toku postupka nastupi smrt stranke, odnosno prestanak pravnog lica, postupak se može obustaviti ili nastaviti zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako prema prirodi stvari postupak ne može da se nastavi organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dozvoljena posebna žalba. Naime, Vrhovni sud je naveo da je zaključkom prvostepenog upravnog organa pravilno utvrđeno činjenično stanje i na takvo stanje pravilno primijenjena odredba člana 54. stav (2) navedenog Zakona, jer je navedeni postupak bio vezan isključivo za ličnost B. O. koja je umrla, zbog čega se postupak ne može nastaviti. Nadalje je naveo da je navedenim rješenjem, koje je donio drugostepeni upravni organ odbijena kao neosnovana žalba B. O. (iako ona žalbu nije izjavila) i apelantkinje i osnažen je zaključak prvostepenog organa. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno pobijanom presudom odbijena apelantkinjina tužba, budući da njeni tužbeni prigovori nisu osnovani, jer je B. O. u času smrti imala članove porodičnog domaćinstva koji su mogli podnijeti posebnu žalbu, odnosno u postupku se pojaviti kao zainteresovana lica dokazujući svoj pravni interes, što oni nisu učinili. Kako je takva žalba izostala, apelantkinja ne može uticati na odluku prvostepenog organa kojim je obustavljen postupak koji je pokrenut po zahtjevu umrle B. O. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se pobijanom presudom Okružnog suda pravilno ukazuje da je tužbu apelantkinja mogla usmjeriti samo u dijelu osporenog akta kojim je njena žalba odbijena protiv zaključka kojim joj je naloženo iseljenje iz predmetnog stana. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja tužbenim navodima nije dovela u pitanje zaključak upravnih organa da je predmetni stan koristila bez rješenja o dodjeli stana i zaključenog ugovora o korišćenju stana, zbog čega je njena tužba neosnovana.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantkinja posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreće ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević