Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3844/16 (Općina Kiseljak)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3844/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3844/16, rješavajući apelaciju Općine Kiseljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Kiseljak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 008983 13 Rev od 3. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant) koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo, podnio je 22. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 008983 13 Rev od 3. juna 2016. godine.

2. Odlučujući u pravnoj stvari Momčila Krstanovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi predaje u posjed i isplate, Općinski sud u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 49 0 P 008983 10 P od 1. jula 2011. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelant u svojstvu prvotuženog i Željko Bošnjak u svojstvu drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi) predaju u posjed stan u Kiseljaku na adresi bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da mu apelant na ime zakupnine za 2008, 2009. i 2010. godinu isplati iznos od 11.000,00 KM sa kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.

3. U obrazloženju presude su istaknuti činjenični navodi iz tužbe prema kojima je tužitelju rješenjem Službe za obnovu, rekonstrukciju, komunalne poslove, izbjeglice i prognanike Općine Kiseljak (u daljnjem tekstu: Služba za obnovu) predmetni stan vraćen u posjed temeljem Odluke Komisije za raseljena lica i izbjeglice (u daljnjem tekstu: CRPC) od 19. novembra 2002. godine kojom mu je potvrđeno stanarsko pravo; da je uveden u posjed stana 11. jula 2003. godine; da je tužitelj s apelantom 21. novembra 2005. godine zaključio ugovor o najmu predmetnog stana za potrebe stanovanja drugotuženog na vrijeme od šest mjeseci za dogovorenu najamninu u tom periodu. Dalje je navedeno da je apelant nakon isteka tog roka prestao plaćati najamninu iako se u posjedu stana i dalje nalazio drugotuženi, pa je tužbenim zahtjevom zatražena predaja u posjed stana i isplata najamnine.

4. Apelant je u odgovoru osporio navode iz tužbe i postavljeni zahtjev ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U tom kontekstu, apelant je napomenuo da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe izgubio svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (u daljnjem tekstu: NSP), jer je Odlukom CRPC od 7. aprila 2006. godine stavljena van snage prethodna Odluka CRPC od 19. novembra 2002. godine i odbijen zahtjev tužitelja za povrat predmetnog stana. Apelant je potvrdio da je sa tužiteljem u novembru 2005. godine zaključio ugovor o najmu radi smještaja drugotuženog koji je po isteku ugovora iselio iz predmetnog stana, o čemu je apelant pokušao obavijestiti tužitelja ali u tome nije uspio jer u ugovoru o najmu koji je s tužiteljem bio zaključen nije bila navedena njegova adresa stanovanja.

5. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je prilikom izvođenja zaključka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu sve provedene dokaze iz kojih proizilazi da je tužitelj s apelantom zaključio ugovor o najmu predmetnog stana na određeno vrijeme (od 21. novembra 2005. godine do 21. maja 2006. godine), da je najamnina ugovorena u visini od 1.500,00 KM i da je apelant izmirio ovu obavezu, da je drugotuženi iselio iz predmetnog stana istekom perioda na koji je ugovor o najmu bio zaključen i da je stoga taj ugovor prestao u smislu člana 595. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je apelant o činjenici iseljenja iz stana drugotuženog pokušao obavijestiti tužitelja ali da u tome nije uspio budući da nije raspolagao tužiteljevom adresom stanovanja. Imajući u vidu da je apelant istekom ugovorenog roka od šest mjeseci prestao plaćati najamninu za predmetni stan, da tužitelj od datuma isteka ugovora 21. maja 2006. godine nije kontaktirao apelanta već je podneskom od 14. septembra 2010. godine zatražio predaju u posjed predmetnog stana, Općinski sud je zaključio da protekom vremena na koji je ugovor bio zaključen nije došlo do prećutnog obnavljanja ugovora o najmu već da je isti prestao. Iz navedenih razloga, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen u cjelini.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 P 008983 11 Gž od 4. aprila 2012. godine odbijena je tužiteljeva žalba i prvostepena presuda potvrđena. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama razloga žalbe i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je zaključio da je žalba neosnovana jer iz osporene presude proizilazi da su parnične stranke pred sudom izvele dokaze koje su smatrale bitnim za odlučenje u smislu člana 7. stav 1. ZPP-a koji su decidno navedeni u obrazloženju presude. S tim u vezi su ponovljene odlučne činjenice iz kojih po ocjeni Kantonalnog suda proizilazi neosnovanost tužiteljevog zahtjeva za predaju u posjed spornog stana, budući da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe već izgubio svojstvo NSP na predmetnom stanu, pa je ocijenjeno da je prvostepena odluka u tom dijelu pravilna i zakonita. Također je potvrđena kao pravilna i zakonita prvostepena presuda i u dijelu kojim je riješen zahtjev za isplatu najamnine na način da je tužiteljev zahtjev odbijen jer je prvostepeni sud, kako je ocijenio Kantonalni sud, pravilno zaključio da je apelant u cijelosti ispunio obavezu prema zaključenom ugovoru o najmu i da je navedeni ugovor prestao istekom roka na koji je zaključen. Stoga je temeljem odredbe iz člana 226. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

7. Vrhovni sud je presudom broj 49 0 P 008983 13 Rev od 3. juna 2016. godine tužiteljevu reviziju djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanta obavezao da tužitelju na ime najamnine za 2008, 2009. i 2010. godinu isplati iznos od 11.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava revizija tužitelja djelomično osnovana i to u dijelu kojim je odlučeno o isplati najamnine. U tom smislu su ponovljena činjenična utvrđenja iz nižestepenih presuda i s tim u vezi je naveden sadržaj odredbe člana 596. ZOO kojim je propisano da „kad po proteku vremena za koji je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod uvjetima kao i prethodni“. Iz navedenog proizilazi, kako je napomenuo Vrhovni sud, da u slučaju kada po proteku vremena za koje je ugovor o najmu bio zaključen, najmoprimac (u konkretnoj situaciji apelant) nastavi koristiti zakupljenu stvar, a najmodavac (u konkretnoj situaciji tužitelj) se tome ne protivi, ugovor o najmu (zakupu) se produžava na neodređeno vrijeme, pa je najmodavac ovlašten da od najmoprimca traži najamninu u ranije ugovorenom iznosu. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, na temelju izvedenih dokaza proizilaze ključne činjenice i to da je apelant kao najmoprimac, nakon isteka roka iz ugovora o najmu, držao u posjedu predmetni stan na način da ga je nastavio koristiti drugotuženi čemu se tužitelj nije protivio, što znači da je ugovor o najmu prećutno obnovljen, pa u toj situaciji tužitelju pripada pravo da od apelanta kao najmoprimca, traži najamninu u ranije ugovorenom iznosu. Činjenica da je tužitelju odlukom CRPC-a prestalo svojstvo NSP na predmetnom stanu, odnosno da nije vlasnik istog je po ocjeni Vrhovnog suda bez uticaja za usvajanje tužbenog zahtjeva za isplatu najamnine, budući da je tužitelj kao najmodavac s apelantom zaključio ugovor o najmu te je stoga i aktivno legitimisan za vođenje spora povodom zahtjeva za naplatu najamnine, bez obzira što istovremeno nije i vlasnik predmetnog stana. Ostali revizijski navodi tužitelja po ocjeni Vrhovnog suda nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP-a), pa ih sud kao takve nije posebno obrazlagao. Primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a revizija tužitelja je djelomično usvojena a preko toga odbijena, kako je bliže navedeno u izreci presude.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant u suštini ukazuje da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, konkretno relevantne odredbe ZOO. S tim u vezi je napomenuo da su u postupku izvedeni dokazi iz kojih proizilazi da je predmetni stan bio napušten nakon isteka roka iz ugovora o najmu, da tužitelj po isteku tog roka nije preuzeo u posjed stan i da ga je apelant o tome pokušao obavijestiti ali zbog nedostaka njegove adrese stanovanja u tome nije uspio. Također je naglasio da je putem nadležne službe, a po saznanju da tužitelja zastupa advokat, u septembru 2016. godine donio rješenje kojim predmetni stan vraća na raspolaganje Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH. S tim u vezi, apelant je istakao da je Vrhovni sud usvajajući djelomično tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu isplate zakupnine povrijedio odredbu člana 596. stav 1. ZOO i da je presuda u tom dijelu kontradiktorna provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama iz nižestepenih presuda, naročito u pogledu prećutnog produženja ugovora o najmu.

9. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Relevantni propisi

10. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Prećutno obnavljanje zakupa Član 596. stav 1.

Kad po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnosi isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, apelant svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje zasniva na tvrdnji da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, pogrešnom primjenom materijalnog prava - odredbe člana 596. stav 1. ZOO donio kontradiktornu odluku koja je suprotna izvedenim dokazima. S aspekta istaknutog prigovora, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o tužiteljevoj reviziji ponovio činjenično stanje utvrđeno u dvostepenom parničnom postupku te s tim u vezi naveo sadržaj relevantne odredbe člana 596. stav 1. ZOO u vezi s kojim je izveo zaključak da je drugostepeni sud u pogledu zahtjeva tužitelja za isplatu zakupnine pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom kontekstu, Vrhovni sud je imao u vidu i ponovio ključne činjenice utvrđene u dvostepenom postupku i to da je tužitelj u svojstvu zakupodavca sa apelantom u svojstvu zakupoprimca zaključio ugovor na određeno vrijeme od šest mjeseci u svrhu smještaja drugotuženog, da je po isteku roka iz ugovora apelant i dalje držao u posjedu predmetni stan i da se tužitelj tome nije protivio, iz čega proizilazi da je ugovor prećutno obnovljen te da u takvoj situaciji tužitelju pripada pravo da od apelanta kao zakupoprimca traži zakupninu u ranije ugovorenom iznosu. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da činjenica prestanka svojstva NSP tužitelju na predmetnom stanu nema uticaja na usvajanje zahtjeva za isplatu zakupnine jer je tužitelj kao najmodavac s apelantom zaključio ugovor o najmu te stoga ima aktivnu legitimaciju da zahtijeva isplatu zakupnine prećutno obnovljenog ugovora sa apelantom.

15. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio revizione navode tužitelja, te je primjenom relevantnih materijalno-pravnih propisa (član 596. stav 1. ZOO) djelomično usvojio reviziju i preinačio osporenu presudu na način što je obavezao apelanta da tužitelju isplati ugovorenu zakupninu, te je za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge. U tom kontekstu, Ustavni smatra da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava pa u takvim okolnostima apelacione navode smatra očigledno neosnovanim.

16. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim što osporava primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3844/16 (Općina Kiseljak) | Sudska praksa | Aktio