Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3359/18 (S. V.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3359/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3359/18, rješavajući apelaciju Stipe Vrdovljaka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipo Vrdovljak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 031594 17 Rev od 15. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipo Vrdovljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnio je 13. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 031594 17 Rev od 15. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 031594 15 Rsž od 20. decembra 2016. godine kojom je uvažena žalba tuženog (Kanton 10) i preinačena prvostepena presuda na način što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da mu na ime razlika manje isplaćene osnovne plate isplati određeni novčani iznos za period od 1. juna 2011. godine do 31. augusta 2014. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant zaposlenik tuženog, raspoređen na radno mjesto policajac i da mu je za utuženi period tuženi obračunavao i isplaćivao platu, s obzirom na čin koji im je dodijeljen, u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odluci o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnika o platama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Dalje je navedeno da je odredbama člana
1. Zakona o platama i naknadama policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama) propisano da se ovim zakonom uređuju plate, platni razredi i koeficijenti za platne razrede policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine, naknade, kao i druga pitanja koja se odnose na primanja policijskih službenika, te primjena ovog zakona u kantonima. Također, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Zakona o platama i naknadama, donio Odluku broj U-36/11 od 17. aprila 2012. godine kojom je utvrdio da osporeni dio člana 1. navedenog zakona u dijelu koji glasi „te primjena ovog zakona u kantonima“ i čl. 31. do 35. istog zakona nisu u neskladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Shodno tome, ukazano je da je Zakonom o plaćama i naknadama propisan isključivo načelni okvir za uređivanje pitanja visine i načina ostvarivanja plata, naknada, dodataka na platu, koeficijenta i platnih razreda policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova, a što proizilazi iz odredaba člana 31. Zakona o platama i naknadama kojima je propisano da će se visina i način ostvarivanja plata, naknada i dodataka na platu, koeficijenti i platni razredi policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova utvrditi kantonalnim propisom koji će sadržavati načela iz člana 4. ovog zakona i biti usklađen sa članom 3. stav 2. i čl. 6, 7. i 9. ovog zakona. Osim toga, u obrazloženju se navodi da je odredbama člana 35. Zakona o platama i naknadama propisana obaveza kantona da u roku od 90 dana od dana donošenja ovog zakona donesu svoje odgovarajuće propise. Pored toga, ukazano je da tuženi nije donio propise iz odredaba člana 31. Zakona o platama i naknadama i da tim zakonom nije propisano da će se isti primjenjivati i u kantonima sve do dana donošenja kantonalnih propisa. Isto tako, istaknuto je da je odredbama čl. 68. i 69. Zakona o radu propisano da se plate zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti platu manju od plate utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Imajući u vidu da je tuženi obračunao i isplatio apelantu plate (za utuženi period), u skladu sa važećim kantonalnim propisima, a da je odredbama čl. 31. do 35. Zakona o platama i naknadama propisan isključivo načelni okvir, opće smjernice i elementi koje su kantoni dužni primijeniti prilikom donošenja i usaglašavanja propisa iz oblasti plata i naknada policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova, te da navedenim zakonom nije propisano da će se isti primjenjivati u kantonima sve dok kantoni ne donesu kantonalne propise iz člana 31. tog zakona, zaključeno je da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim potražuje razliku plata isplaćenu od strane tuženog u odnosu na visinu plate koja je regulisana odredbama Zakona o platama i naknadama. Najzad, u osporenoj odluci je navedeno da je odredbama člana 31. Zakona o platama i naknadama određeno da se plate policijskih službenika kantona određuju u skladu sa kantonalnim propisima, s tim da osnovna plata ne može biti manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom statističkom podatku (član 6.), a pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plata za isti čin policijskog službenika“ (član 4.) i jedinstveni isplatni koeficijent za obračun plata (član 6.), ali da apelant tokom postupka nije dokazivao da je njegova osnovna plata u utuženom periodu manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.
Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević