Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3523/16 (Kozaraprevoz a.d. Novi Grad)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3523/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3523/16, rješavajući apelaciju Kozaraprevoza a.d. Novi Grad, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kozaraprevoza a.d.
Novi Grad podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 069734 16 Pž od 18. maja 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 069734 09 Ps od 25. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kozaraprevoz a.d. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 069734 16 Pž od 18. maja 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 069734 09n Ps od 25. decembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca „Veterinarska stanica“ Novi Grad – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 17. maja do 1. juna 2018. godine.
4. Na prijedlog predsjednika Zlatka M. Kneževića Ustavni sud je donio odluku da on neće učestvovati u radu i odlučivanju zbog postojanja razloga iz člana 90 stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Tužilac je predmetni spor pokrenuo 9. septembra 2009. godine pred Osnovnim sudom u Banjaluci, a apelant je tokom postupka 2015. godine postavio protivtužbeni zahtjev. Osnivanjem privrednih sudova u Republici Srpskoj predmet je prešao u nadležnost Okružnog privrednog suda.
7. Odlučujući o tužbenom odnosno protivtužbenom zahtjevu, Okružni privredni sud je stavom 1 izreke Presude broj 57 0 Ps 069734 09 Ps od 25. decembra 2015. godine apelanta obavezao da tužiocu preda u posjed slobodnu od stvari i ljudi nepokretnost, u naravi poslovna zgrada u privredi i zemljište (po starom premjeru dijelovi k. č. 549/3, 552/4 i 459/9 ukupne površine 357 m iz z. k. ul. 1934 k. o. Novi Grad), na kojoj površini se nalazi privremeni poslovni objekat, te je apelant obavezan na naknadu troškova postupka, dok je stavom 2 izreke iste presude odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na zgradi veterinarske stanice i zemljištu ispod zgrade, koja je sagrađena na k. č. 549/3, površine 225 m iz zk. uloška broj 1934 k. o. Novi Grad, kao i pravo posjeda na poslovnoj zgradi u privredi, a što je tužilac dužan priznati i trpjeti, te da se Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS (u daljnjem testu: Republička uprava) naloži da izvrši upis prava svojine, odnosno posjeda na navedenim nepokretnostima u apelantovu korist (sve detaljno navedeno u izreci presude).
8. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza, te njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj vezi ( prvostepeni sud je detaljno prezentovao koje je dokaze proveo, kao i njihovu ocjenu na stranama od 3 do 7 obrazloženja), kako to propisuje član 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni privredni sud je odlučio kao u izreci presude. Okružni privredni sud je prije svega naveo da je među strankama tužbeni zahtjev u cijelosti sporan, te da se rješenje spora treba tražiti u odredbi člana 356 Zakona o stvarnim pravima koji je stupio na snagu 1. januara 2010. godine, koja propisuje da će se postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu tog zakona, okončati po odredbama tih propisa, tako da se predmetni spor, shodno citiranoj odredbi treba riješiti primjenom Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). U tom pravcu se prvostepeni sud pozvao i citirao odredbe čl. 37, 20 i 33 ZOSPO shodno kojima je naglasio da je tužilac pravo trajnog korišćenja na veterinarskoj stanici, kao i na zemljištu ispod zgrade u državnoj svojini, koje pravo po ovlašćenjima nosioca takvog prava odgovara pravu svojine, stekao upisom u zemljišnu knjigu, koji je izvršen shodno rješenju SO Bosanski Novi od 13. jula 1970. godine. Tokom postupka među stranakama nije bilo sporno da se navedena nepokretnost nalazi u apelantovom posjedu.
9. Okružni privredni sud je shodno citiranim odredbama naveo da nije dovoljno da tužilac u tužbi samo navede da je vlasnik stvari, već mora dokazati i činjenice na kojima zasniva pravo svojine, a što je tužilac uspio da dokaže dokazima koji su provedeni tokom postupka. U tom pravcu je prvostepeni sud naveo da se dokazivanje prava svojine na nepokretnosti koja je upisana u javnu knjigu dokazuje podnošenjem izvoda iz javne knjige ili drugog dokaza koji je odredio zakon. U vezi s tim, tokom postupka je izvršen uvid u zk. izvadak broj 1934 k. o. Novi Grad iz koga je proizašlo da je zemljište, koje je označeno u vlasničkom listu, uknjiženo kao državna svojina i pravo svojine na zgradi izgrađenoj na k. č. 549/3 u korist tužioca s dijelom 1/1, te da je upis izvršen na osnovu prijavnog lista Kancelarije za katastar Novi Grad od 18. januara 2000. godine, te rješenja o odobrenju za upotrebu od 18. marta 1980. godine i uvjerenja od 25. februara 2000. godine, a iz posjedovnog lista broj 2955/3 k. o. Novi Grad je proizašlo da se kao posjednik na zemljištu ukupne površine 2.264 m vodi tužilac.
10. Princip upisa u javnu knjigu, kako je nadalje pojasnio prvostepeni sud, znači apsolutno djelovanje izvršenog upisa prema svima i načelo fikcije apsolutne tačnosti (ili princip pouzdanja) koje znači da je ono što je upisano u javne knjige tačno i ispravno jer kada se javna isprava izvodi kao dokaz pretpostavlja se istinitost podataka koji su u njoj navedeni, a ona strana koja smatra da ovi podaci nisu istiniti dužna je to da dokaže. U konkretnom slučaju, pretpostavka tačnosti zemljišno-knjižnog upisa je predmet osporavanja apelanta po protivtužbi, što znači da postoji sumnja u tačnost upisa prava svojine. Međutim, kako je naglasio Okružni privredni sud, tužilac je sudu na uvid dostavio izvod iz zemljišne knjige i katastarske evidencije iz kojih je vidljivo da se on vodi kao vlasnik i posjednik s dijelom 1/1 na spornoj parceli na kojoj postoji objekat koji je predmet spora.
11. Nadalje je pojašnjeno da apelant protivtužbeni zahtjev zasniva na održaju što je, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, neosnovano imajući u vidu odredbu člana 29 ZOSPO koja propisuje da se na stvari u društvenoj-državnoj svojini pravo svojine ne može steći održajem i posebno da takvo pravo ne može biti predmet kupoprodajnog ugovora između dva pravna lica koja nisu upisana ni kao nosioci prava korišćenja ili drugog prava. U vezi s apelantovim tvrdnjama da on ima pravni osnov na nepokretnostima koje su predmet spora jer je te nepokretnosti prijavio u postupku privatizacije državnog kapitala kao svoju imovinu, prvostepeni sud je naveo da takve tvrdnje ne mogu biti osnov na koji se apelant može pozivati u predmetnom postupku. U vezi s tim, Okružni privredni sud se pozvao na odredbe člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima koje je citirao, te je naglasio da je navedenim odredbama regulisan postupak u kojem Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove odlučuje o pravu svojine na nepokretnostima koje su predmet privatizacije državnog kapitala u preduzećima, a što nije u nadležnosti suda, pa shodno tome u konkretnoj parnici je bez značaja apelantovo pozivanje na vlasničku transformaciju državnog kapitala, posebno kada se ima u vidu izvedeni dokaz – rješenje Republičke uprave od 2. decembra 2013. godine kojim je utvrđeno pravo svojine u korist tužioca na nepokretnostima koje su bile predmet privatizacije.
12. Okružni privredni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor da je pravo svojine na nepokretnostima koje su predmet spora stekao na osnovu pravnog posla odnosno kupoprodajnog ugovora jer tokom postupka nije dokazao da je u pogledu potraživane nepokretnosti zaključen takav ugovor koji bi bio valjan pravni osnov za upis u zemljišnu knjigu jer čitanjem ugovora o prenosu nepokretnosti u društvenoj svojini od 11. aprila 1990. godine i izvoda iz programa privatizacije ne može se izvesti zaključak da je apelant stekao pravo svojine na nepokretnostima koje potražuje jer niti jedan od navedenih dokaza ne predstavlja osnov za sticanje prava svojine u smislu odredbe člana 20 stav 2 ZOSPO, zbog čega je taj sud o postojanju tog pravnog posla odlučio po principu tereta dokazivanja shodno članu 126 ZPP. Kako je dalje pojasnio Okružni privredni sud, osim što je tužilac dokazao pravo svojine na nepokretnostima koje su predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, on (tužilac) ima i jači pravni osnov u odnosu na apelanta koji je u posjedu nepokretnosti koje su mu nezakonito prenesene na raspolaganje jer za pravni posao na koji se poziva apelant nema uporište ni u jednom važećem propisu jer se ne može upravljati nepokretnostima u državnoj svojini ili istim raspolagati zato što je takvo raspolaganje samo u nadležnosti organa preduzeća čija je to nepokretnost.
13. Shodno svemu navedenom, kako je tužilac nesporno dokazao svojinu na nepokretnostima koje su predmet spora, a njih apelant drži u svom posjedu, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude primjenom člana 37 st. 1 i 2 ZOSPO, dok je protivtužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 069734 16 Pž od 18. maja 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, istovremeno odbivši apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe. Među parničnim strankama je sporno ko ima jači pravni osnov za korišćenje nepokretnosti i zemljišta koje su predmet spora. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tužilac tokom postupka dostavio dokaz da je vlasnik navedenih nepokretnosti koje apelant drži u posjedu od aprila 1990. godine, na čemu apelant zapravo i zasniva jači pravni osnov tvrdeći da je svojinu stekao održanjem i kupovinom, što je zapravo pravni osnov protivtužbenog zahtjeva.
15. Viši privredni sud je kao prvo razriješio prigovor vezan za primjenu materijalnog prava pojasnivši da se u odnosu na protivtužbeni zahtjev koji je apelant postavio 2015. godine ima primijeniti Zakon o stvarnim pravima RS, koji je na pravnu snagu stupio 1. januara 2010. godine, dok se u odnosu na tužbeni zahtjev koji je podnesen 2009. godine, a koji se odnosi na predaju u posjed primjenjuju odredbe ZOSPO. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, žalbom se osnovano ukazuje da je u odnosu na protivtužbeni zahtjev mjerodavan Zakon o stvarnim pravima, međutim pogrešna primjena prava u pogledu protivtužbenog zahtjeva nema uticaja na pravilnost prvostepene presude.
16. Iz žalbe proizlazi da apelant smatra da je svojinu na nepokretnostima koje su predmet spora stekao po dva osnova, i to po osnovu održaja i na osnovu ugovora o kupoprodaji, pa se drugostepeni sud u vezi s održajem pozvao na odredbu člana 58 stav 1 Zakona o stvarnim pravima koja propisuje da samostalni držalac održajem stiče pravo svojine na nepokretnosti ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja istekom 10 godina neprekidnog održaja, dok stav 2 iste odredbe propisuje da samostalni držalac, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom 20 godina neprekidnog držanja. U vezi s tim, Viši privredni sud je naglasio da se iz sadržaja citirane odredbe može zaključiti da Zakon o stvarnim pravima nema u vidu postojanje državne-društvene svojine, na kojoj je prema ZOSPO bilo isključeno sticanje prava svojine putem održaja. Zatim je Viši privredni sud ponovo podsjetio na datum stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima (1. januar 2010. godine), naglasivši da se navedeni zakon od tada primjenjuje i da zakon nema povratno dejstvo, te da shodno tome da bi se svojina stekla po osnovu održaja, na osnovu Zakona o stvarnim pravima, mora proteći 10 odnosno 20 godina po tom zakonu, a u okolnostima konkretnog slučaja taj rok nije protekao jer je apelant u posjedu nepokretnosti koje su predmet spora nepunih pet godina od dana stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima. Stoga, apelantovi prigovori da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučenja o njegovom pravu svojine po osnovu održaja nemaju uticaja na pravilnost osporene presude. Viši privredni sud je naglasio da se ne može primijeniti rok za sticanje prava svojine putem održaja koji je tekao u vrijeme važenja ZOSPO i smatrati da je taj rok nastavio i dalje da teče i nakon stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim je još pojašnjeno da je stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima prestao da važi ZOSPO, pa slijedom toga ne može se njegovo dejstvo i prava propisana tim zakonom protezati i nakon prestanka njegove važnosti i stupanja na snagu novog zakona.
17. Pojašnjavajući dalje ovaj prigovor Viši privredni sud je naveo da je prema ZOSPO sticanje prava svojine bilo regulisano odredbom člana 29 koja je propisivala da se na stvari u društvenoj svojini ne može steći održajem, što znači da na zemljištu koje je bilo u državnoj svojini do 2013. godine, dok na tom zemljištu nije bio upisan tužilac, apelant nije mogao steći pravo svojine putem održaja. Još je naglašeno da apelant, shodno odredbi člana 28 ZOSPO, na objektu takođe nije mogao steći pravo svojine po osnovu održaja jer od dana stupanja u posjed (april 1990. godine) do dana stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima (1. januar 2010. godine) nije protekao desetogodišnji rok ukoliko bi se smatralo da je apelant bio savjestan i zakonit držalac.
18. Viši privredni sud je pojasnio da drugi osnov, na osnovu koga apelant tvrdi da je stekao pravo svojine, jeste ugovor o kupoprodaji na koji se apelant poziva, a koji je zaključen 11. aprila 1990. godine na osnovu koga je apelant ušao u posjed nepokretnosti koje su predmet spora. Iz sadržaja člana 1 tog ugovora Viši privredni sud je utvrdio da je prodavac Trgovačko preduzeće „Jedinstvo“ iz Bosanskog Novog prenio svoje pravo raspolaganja na montažnoj zgradi koja je sagrađena na parceli 549/3, a da je tačkom 4 ugovora dogovoreno da se primalac nepokretnosti koji je naveden u tački 1 obavezuje da objekat uknjiži u svoje poslovne knjige.
19. Shodno navedenom, kako je naglasio Viši privredni sud, ukoliko bi se navedeni ugovor tumačio kao ugovor o prometu nepokretnosti, kako to proizlazi iz odredbe člana 4 navedenog ugovora, tada apelant nije na osnovu tog ugovora stekao pravo svojine jer odredba člana 53 Zakona o stvarnim pravima propisuje da se pravo svojine na nepokretnostima po osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u zemljišne knjige ako zakonom nije drugačije određeno. Viši privredni sud je podsjetio da je stavom 2 citirane odredbe propisano da pravni posao mora da bude zaključen u obliku koji je propisan posebnim zakonom, pri čemu ugovor o nepokretnosti na koji se apelant poziva nije zaključen u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti koji je bio u primjeni u relevantnom periodu. Navedeno stoga, kako je pojasnio Viši privredni sud, što se ugovorom o prodaji ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam prodavac ima jer u vrijeme sklapanja ugovora prodavac T.P. „Jedinstvo“ nije bio upisan u zemljišne knjige ni kao vlasnik objekta, niti kao korisnik zemljišta, pa slijedom toga, prava koja nije imao nije mogao ni prenositi na drugo lice. Viši privredni sud je naglasio da su ugovorne strane u vrijeme zaključenja ugovora bile pravna lica u društvenoj svojini. Zatim se Viši privredni sud osvrnuo na okolnosti da je predmet ugovora bila montažna zgrada, pa imajući to u vidu mogao bi se izvesti zaključak da se radi o montažno demontažnom-privremenom objektu koji se mogao smatrati pokretnom stvari u vrijeme gradnje i vrijeme spornog prometa. U vezi s tim, Viši privredni sud se pozvao na odredbu člana 109 stav 1 Zakona o stvarnim pravima koja propisuje da se pravo svojine na pokretnim stvarima stiče predajom te stvari u posjed sticaocu. Identično je bilo propisano i odredbom člana 34 stav 1 ZOSPO. Međutim, kako je naglasio Viši privredni sud, prodavac nije bio vlasnik te pokretne stvari, niti je apelant dokazao da je taj montažni objekat bio svojina prodavca kada ga je od njega kupio. Dakle, ako bi se u trenutku zaključenja ugovora, kako to proizlazi iz člana 1, smatralo da se radi o prometu pokretne stvari, montažno-demontažnog objekta, to je u skladu sa odredbom člana 109 Zakona o stvarnim pravima, na osnovu tog pravnog posla apelant samo ušao u posjed te pokretne stvari, ali da bi stekao pravo svojine, morao je da zaključi ugovor s vlasnikom, a to nije Trgovinsko preduzeće „Jedinstvo“, pa slijedom toga, na osnovu navedenog ugovora, apelant nije mogao steći pravo svojine ni na objektu koji je predmet spora.
20. Kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da je tužilac vlasnik nepokretnosti koje su predmet spora, te kako je tužilac u skladu sa članom 37 ZOSPO kao zemljišno-knjižni vlasnik dokazao da se predmet spora nalazi u apelantovom posjedu, bez pravnog osnova, to je u skladu s citiranom zakonskom odredbom tužbeni zahtjev osnovan, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. Apelantove prigovore da tužilac nepokretnosti koje su predmet spora nije prijavio u privatizaciji, te da sud nije cijenio sadržaj odluka koje su donesene u upravnom postupku, Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim i bez značaja za predmetni postupak imajući u vidu da je tužilac upisan kao vlasnik nepokretnosti koje su predmet spora na osnovu pravosnažnih odluka donesenih u upravnom postupku, pri čemu apelant nije dokazao suprotno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravilno suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovoj ocjeni, odluke redovnih sudova su donesene kao proizvod proizvoljne primjene prava jer je ona bila očito proizvoljna, pri čemu su izostala valjana obrazloženja. Zatim apelant citira dijelove iz odluke drugostepenog suda s kojima se ne slaže, i to u segmentu primjene i tumačenja odredaba Zakona o stvarnim pravima, pri čemu ukazuje koje je odredbe sud trebao primijeniti. Posebno apostrofira stav Višeg privrednog suda o roku za dosjelost i stav tog suda da se dosjelost na nepokretnostima u konkretnom slučaju računa od dana stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, a ne od 1990. godine kada je apelant ušao u posjed, tako da je od tog dana protekao rok od 20 godina. Apelant smatra da se redovni sudovi uopšte nisu bavili načinom na koji je tužilac upisao pravo svojine na nepokretnostima koje su predmet spora jer da jesu sigurno bi utvrdili da se radi o nezakonitom upisu i nezakonitoj svojini, što je apelant tokom postupka i dokazao. Apelant smatra da se redovni sudovi uopšte nisu bavili osnovanošću tužbenog zahtjeva tužioca, već isključivo njegovim protivtužbenim zahtjevom. Nadalje tvrdi da ima punovažan pravni osnov za sticanje svojine na nepokretnosti koja je predmet spora, kao i na zemljištu ispod jer je u njenom posjedu od 1990. godine, pa u tom pravcu detaljno pojašnjava razloge za takve tvrdnje pozivajući se i na ugovor o prenosu nepokretnosti koji Viši privredni sud nije cijenio na zakonit način. U tom pravcu tvrdi da je prodavac T. P. „Jedinstvo“ imao pravo raspolaganja na montažnom objektu i da je to pravo imao upisano u posjedovnom listu. Apelant se takođe poziva i na Zakon o građevinskom zemljištu iz 1986. godine shodno kojem je regulisano da vlasnik zgrade stiče pravo svojine i na zemljištu ispod zgrade, pa se može zaključiti da se u konkretnom slučaju predmetno gradsko građevinsko zemljište smatra građevinskim zemljištem u privatnoj svojini, odnosno da po sili zakona apelant ima pravo svojine na njemu. Zbog svega navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
22. Viši privredni sud je u odgovoru na apelaciju naveo, između ostalog, da je apelantu omogućeno raspravljanje u predmetnom sudskom postupku i da provodi dokaze koje je smatrao bitnim za razjašnjenje spora, odnosno apelant je imao mogućnost da ostvari sva svoja prava koja su mu zagarantovana ZPP. Zatim je naglašeno da je u osporenim presudama dato obrazloženje o tome koji su zakonski propisi odlučni za razjašnjenje spora, obrazloženje o tome na koji se način stiče svojina, te koji su zakonski osnovi za sticanje prava svojine na pokretnim stvarima, a koji na nepokretnim stvarima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Okružni privredni sud je naveo da je postupak proveden u skladu s važećim materijalnim i procesnim zakonima, te da taj sud ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi jer smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Tužilac je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim, dostavljajući uz odgovor i dokumente kojima je potkrijepio svoje navode. V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/08) relevantne odredbe glase:
2. Sticanje prava svojine Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
3. Zaštita prava svojine Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
26. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 58/09, 95/11 i 60/15) u relevantnom dijelu glasi:
1.1. Sticanje na osnovu pravnog posla Sticanje uknjižbom Član 53.
(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.
(3) Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prijenos svojine na nepokretnostima.
(4) Provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu 1.2. Sticanje na osnovu zakona Sticanje održajem Član 58.
(1)Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.
(2)Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.
(3)Vrijeme potrebno za održaj počinje teći onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjega dana potrebnog za održaj.
(4)U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.
(5)Uračunavanje vremena moguće je i ukoliko su držaoci različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su držali prethodnici sadašnjeg držaoca preračunava u vrijeme potrebno za održaj.
(6)Smatra se da je nasljednik savjesni držalac od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan držalac, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu. (7)Na prekid, odnosno zastoj proteka vremena održaja shodno se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.
Sticanje pokretnosti pravnim poslom Član 109.
(1)Na osnovu pravnog posla, pravo svojine na pokretnu stvar stiče se predajom te stvari u državinu sticaoca.
(2)Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i predajom isprave na osnovu koje sticalac može da raspolaže tom stvari, kao i uručenjem nekog dijela stvari ili zdvajanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači predaju stvari.
(3)Kad se pokretna stvar nalazi u državini sticaoca po nekom pravnom osnovu, on stiče pravo svojine na nju u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo svojine. (4)Ako sticalac prava svojine na pokretnu stvar ostavi tu stvar i dalje u državini prenosioca po nekom drugom osnovu, on stiče pravo svojine na nju u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo svojine.
(5)Pravo svojine na pokretnoj stvari koju drži treće lice prelazi na sticaoca u trenutku zaključenja pravnog posla kojim mu je prenosilac prenio pravo zahtijevati vraćanje te stvari. Treće lice ima pravo prema novom vlasniku istaknuti sve prigovore koje je imao prema ranijem vlasniku.
(6)Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i kada iz konkretnih okolnosti proizlazi da je izvršena predaja stvari.
Održaj Član 116.
(1)Držalac stiče održajem pravo svojine na pokretnoj stvari koja je u svojini drugog lica, istekom tri godine savjesne, zakonite državine, ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja.
(2)Držalac stiče održajem pravo svojine na pokretnoj stvari koja je u svojini drugog lica protekom šest godina savjesne državine.
II. ZAVRŠNE ODREDBE
Dejstvo zakona Član 344.
(1)Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu ovog zakona primjenjuju se odredbe ovog zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
(2)Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih djejstava.
(3)Na rokove za sticanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovog zakona, primjenjuju se odredbe do tada važećih propisa.
(4)U rok za sticanje održaja nepokretnosti, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nepokretnostima održajem, ne računa se vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali održaj.
Započeti postupci Član 356. stav (1) Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama tih propisa Stupanje na snagu Član 357.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u “Službenom glasniku Republike Srpske”, a počet će se primjenjivati dana 1. januara 2010. godine.
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 069734 16 Pž od 18. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 20. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija presudu Višeg privrednog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. U konkretnom slučaju postupak se ticao imovinskog prava parničnih stranaka na nepokretnostima, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
38. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
39. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža ništa što bi opravdalo iznesene prigovore u kontekstu proizvoljne primjene prava, konkretno Zakona o stvarnim pravima iz 2010. godine odnosno ZOSPO. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Viši privredni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, riješio pitanje primjene materijalnog prava shodno vremenu podnošenja tužbe odnosno protivtužbe, pri čemu je taj sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, detaljno obrazložio osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno neosnovanost protivtužbenog zahtjeva, a data obrazloženja se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. U vezi s ključnim apelacionim prigovorom kojim apelant nastoji da diskredituje obrazloženje Višeg privrednog suda, u vezi sa stavom tog suda da početak roka za održaj na nepokretnosti koja je predmet spora teče od dana stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima (1. januar 2010. godine), a ne od momenta kada je apelant stupio u posjed nepokretnosti (april 1990. godine), Ustavni sud zapaža da odredba člana 344 stav (4) Zakona o stvarnim pravima upravo pojašnjava sporno pitanje. Naime, Ustavni sud primjećuje da citirana odredba jasno propisuje da se „u rok za sticanje održaja nepokretnosti, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nepokretnostima održajem, ne računa vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali održaj“. Shodno tome, kada se ima u vidu da je odredba člana 29 ZOSPO isključivala pravo sticanja svojine na društvenoj svojini, Ustavni sud iz datog obrazloženja Višeg privrednog suda da se vrijeme održaja na predmetnim nepokretnostima, koje su bile u društvenoj svojini, treba cijeniti od datuma stupanja na snagu navedenog zakona (1. januar 2010. godine), ne uočava proizvoljnost. Uz to, u vezi s apelantovim prigovorima kojim ukazuje da redovni sudovi nisu primijenili pojedine odredbe Zakona o stvarnim pravima, odnosno druge zakone na koje se apelant poziva u apelaciji, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 2 stav (3) ZPP koja propisuje da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava, pa stoga shodno citiranoj odredbi ovakvi prigovori ne pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje, posebno u situaciji kada se primjena prava od strane Višeg privrednog suda ne doima proizvoljnom. Dakle, imajući u vidu iznesene prigovore u kontekstu detaljnog i argumentovanog obrazloženje Višeg privrednog suda koji je ispitao sve relevantne apelantove prigovore, koje apelant zapravo ponavlja u apelaciji, Ustavni sud iz obrazloženja tog suda ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene apelacione prigovore.
40. Konačno, Ustavni sud ne zapaža da apelant u apelaciji prigovara da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo garantovano ZPP, odnosno da mu je bilo onemogućeno da u postupku učestvuje ravnopravno s tužiocem. Stoga, nezadovoljstvo odlučenjem redovnih sudova per se ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje budući da se apelacioni navodi, u suštini, zasnivaju na nezadovoljstvu i neslaganju sa stavovima redovnih sudova, pri čemu apelant nije ponudio relevantnu argumentaciju za suprotan zaključak.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u kontekstu osporenih odluka iz čijih obrazloženja ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost iznesenih prigovora o kršenju navedenih prava u segmentu primjene prava na šta je apelant neosnovano ukazao.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević