Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1269/18 (T.T. i Z. S.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1269/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1269/18, rješavajući apelacije T. T. i Zuhdije Salkića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
T. T. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 311794 13 Gž od 14. decembra 2017. godine i Zuhdija Salkić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 004473 16 Gž od 27. jula 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1269/18
1. T. T. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnijela je 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 311794 13 Gž od 14. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantkinje i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 311794 11 P od 14. juna 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se raskine Ugovor o kupoprodaji stana broj 06-71/92 od 3. februara 1992. godine zaključen između apelantkinje kao kupca i tuženog GDD Zvijezda iz Visokog kao prodavca, te da se naloži tuženom da apelantkinji isplati novčani iznos od 8.079.300,00 YU dinara sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da su apelantkinja i tuženi 3. februara 1992. godine zaključili ugovor o kupoprodaji stana u Vogošći, te da predmetni stan nije izgrađen, da nije izvršen tehnički prijem, te da nije moguće izvršenje ugovorne obaveze tuženog predajom stana u posjed apelantkinji. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je utvrdio da je potraživanje apelantkinje zastarjelo. S tim u vezi, naveo je da je predmetni ugovor zaključen 3. februara 1992. godine, a zahtjev za vraćanje uplaćenog iznosa je postavljen 1. jula 2007. godine, kada je apelantkinja preinačila alternativni tužbeni zahtjev (tužba je podnesena 23. februara 2005.godine). Kantonalni sud je naveo da je tuženi tokom postupka istakao prigovor zastare, te da se u konkretnom slučaju primjenjuje opšti zastarni rok od 5 godina propisan članom 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, zastara je protek vremena nakon kojeg dužnik ima pravo uskratiti podmirenje svoje obaveze. To njegovo pravo proističe iz pasivnog držanja njegovog povjerioca, s obzirom da rok zastare predstavlja razdoblje u kojem povjerilac može zahtijevati naplatu svog potraživanja. Dakle, za odlučivanje o prigovoru zastare u konkretnoj situaciji cijenjeno je da je Ugovor čiji se raskid traži zaključen 3. februara 1992. godine, a da je tužbeni zahtjev opredjeljen 1. februara 2007.godine, čime je protekao opšti zastarni rok od 5 godina. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom računanja roka pravilno cijenio i činjenicu da rat koji je u BiH trajao od 1992. do 1996. godine predstavlja nesavladivu prepreku iz člana 383. ZOO zbog kojeg nastupa zastoj zastarjelosti, pa kako je Parlament F BiH 23. decembra 1996. godine donio Odluku o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji F BiH, to se početak roka zastarjelosti ima računati od tog datuma. S tim u vezi, naveo je da je članom 360. stav (1) ZOO-a propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevanja ispunjenja obaveze, a prema stavu (2) istog člana zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Kantonalni sud je naveo da je tačan žalbeni prigovor apelantkinje da je u predmetnom postupku već odlučivao Kantonalni sud i Rješenjem broj 09 0 P 009054 07 Gž od 16. juna 2011. godine utvrdio da je prigovor zastare neosnovan. S tim u vezi, naveo je da je obaveza apelantkinje bila da i u ponovnom postupku dokazuje neosnovanost prigovora zastare koji je i u ponovljenom postupku istaknut od strane tuženog, što apelantkinja tokom dokaznog postupka nije materijalnim dokazima osporila. Naime, apelantkinja u ponovnom postupku nije provela dokaz Izjavu tuženog od 19. novembra 2002. godine kojom priznaje zastarjelu obavezu, a taj dokaz je morala predložiti da bi ga sud mogao uvrstiti u činjeničnu građu i da bi se mogla razmatrati kod odlučivanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju na apelantkinji kao tužiocu bio teret dokazivanja da prigovor zastare nije osnovan, jer se radi o činjenici koja joj ide u prilog, a apelantkinja ove tvrdnje u ponovno provedenom postupku nije dokazala niti dokazivala.
AP-1791/18
4. Zuhdija Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 20. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 004473 16 Rev od 31. oktobra 2017. godine kojim je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 004473 16 Gž od 27. jula 2016. godine odbačena. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 3978/16 od 6. decembra 2016. godine, u okviru koje je razmatrana apelacija koju je podnio apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda broj AP 4157/16, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnom postupku navedena presuda Kantonalnog suda.
5. U konkrentom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 004473 08 P od 9. marta 2016. godine i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva (stav II izreke prvostepene presude), dok je žalba tuženih (S. S., M. S. i F. S.) uvažena na način da se prvostepena presuda u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva preinačava na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti (stav I izreke prvostepene presude) odbija.
6. U obrzloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku tužba usmjerena na utvrđenje da ne proizvodi pravno djelovanje Darovni ugovor od 20. januara 2005. godine zaključen izmedju darodavca S. S. (prvotuženog) i daroprimaca M. S. i F. S. (drugotuženog i trećetuženog) u dijelu u kojem je u ugovoru naznačeno da darodavac daruje nekretninu (detaljno navedenu u presudi). Dakle, tužbeni zahtjev je glasio na utvrđenje da ugovor o poklonu zaključen izmeđju prvotuženog kao poklonodavca, te drugotuženog i trećetuženog kao poklonoprimaca ne proizvodi pravno dejstvo, jer je predmet spornog ugovora bila nekretnina čiji je vlasnik apelant (tužilac). Kantonalni sud je zaključio da u predmetnom postupku apelant pobija ugovor koji nije on zaključio, već su ga zaključila treća lica (tuženi). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe sa tužbenim zahtjevom koji je postavio, a sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Naime, ugovor djeluje samo među ugovornim stranama koje su ga zaključile i njihovim univerzalnim sukcesorima (član 148. ZOO) i izvan tog kruga osoba svi ostali su treće osobe, pa za njih vrijedi načelo da im tuđi ugovor ne može ni štetiti, ni koristiti. Dakle, treći niti stiču prava, niti preuzimaju obaveze iz ugovora. Sama činjenica da je apelant vlasnik nekretnine koja je bila predmet ugovora o poklonu zaključenom između tuženih ne može mu davati aktivnu legitimaciju da u naravi pobija ugovor koji je zaključen izmedju trećih lica (tuženih), jer na osnovu tog ugovora apelant niti je stekao pravo, niti mu je utvrđena obaveza. Apelant svoje pravo na vlasništvo, ukoliko smatra da mu je povrijeđeno može ostvarivati nekom od vlasničkih tužbi, a ne u predmetnom postupku.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1269/18.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Pored navedenog, apelantkinja u predmetu broj AP 1269/18 navodi da je u predmetnom postupku Kantonalni sud već jednom odlučivao u drugom stepenu, gdje je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak jer je utvrdio da nije nastupila zastara.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević