Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4003/16 (B. P.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javni interes
- Član porodičnog domaćinstva
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4003/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4003/16, rješavajući apelaciju Bosiljke Pavlović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosiljke Pavlović, Slaviše Pavlovića, Mila Pavlovića i Svjetlane Pavlović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044621 16 Rev 2 od 2. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosiljka Pavlović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), Slaviša Pavlović (u daljnjem tekstu: drugoapelant), Mile Pavlović (u daljnjem tekstu: trećeapelant) i Svjetlana Pavlović (u daljnjem tekstu: četvrtoapelantica - zajedno apelanti) iz Kneževa, koje zastupa Bojana Duka-Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 14. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 044621 16 Rev 2 od 2. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 8/16 od 3. marta 2016. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnijetu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 044621 15 Gž 2 od 30. septembra 2015. godine jer je u vrijeme podnošenja te apelacije postupak po reviziji apelanata bio u toku pred Vrhovnim sudom.
3. Ustavni sud je donio i Odluku broj AP 3838/15 od 10. aprila 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 044621 14 Rev od 30. aprila 2015. godine jer je utvrdio da nema proizvoljnosti redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava i utvrđivanja činjenica, kao i da je miješanje u dom trećeapelanta i četvrtoapelantice bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno javnom interesu, a da su prvoapelantica i drugoapelant izgubili vezu sa stanom koji je predmet postupka jer su se preselili u drugi stan. Navedenom presudom usvojena je revizija apelanata u odnosu na rješenje Okružnog suda od 13. oktobra 2014. godine u dijelu kojim je odbijen prijedlog apelanata za donošenje dopunske presude i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno odlučivanje Okružnom sudu. Ovo stoga jer je utvrđeno da je taj sud propustio da u svojoj odluci riješi žalbene navode u odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanata, što je u konačnici rezultiralo donošenjem presude osporene konkretnom apelacijom, a sve precizirano u tačkama obrazloženja ove odluke koje slijede.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Petre Makarić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i ZZ „15. maj“ Kneževo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 31. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Okružni sud je dostavio odgovor 11. juna 2018. godine, tužitelj 13. juna 2018. godine i Vrhovni sud 14. juna 2018. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Iz činjenica predmeta proizlazi da je pravni prednik apelanata Đorđe Pavlović (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), na osnovu rješenja prednika tužitelja OOUR „Ugar trans“ Skender Vakuf (u daljnjem tekstu: prednik tužitelja) od 24. novembra 1981. godine bio nositelj stanarskog prava na stanu u Ulici Braće Ševarika bb u Kneževu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je koristio sa članovima svoje porodice, tj. apelantima – suprugom prvoapelanticom, sinovima drugoapelantom i trećeapelantom i njegovom suprugom četvrtoapelanticom od 1982. godine. U predmetnom stanu su svi skupa živjeli do 1996. godine. Predniku apelanata je JP „Šume Srpske“ 12. oktobra 2000. godine dodijelilo na korištenje trosoban stan u Banjoj Luci za sve članove porodičnog domaćinstva (pet članova porodičnog domaćinstva). Iz činjenica predmeta također proizlazi da je tužitelj prethodno vodio upravni postupak pred nadležnim organima uprave tužene Općine Kneževo, a zatim i upravni spor pred nadležnim sudovima radi iseljenja trećeapelanta iz predmetnog stana, kao i da je podnio zahtjev za iseljenje iz predmetnog stana prednika apelanata, ali da je taj tužiteljev zahtjev odbijen, te da su žalba, a zatim i tužba tužitelja odbijene u upravnom postupku odnosno u upravnom sporu. U navedenim postupcima je doneseno više odluka, a taj postupak je okončan Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002900 10 U od 23. novembra 2010. godine kojim je tužba tužitelja odbijena kao neosnovana, uz obrazloženje da je neosnovano insistiranje tužitelja na iseljenju iz predmetnog stana prednika apelanata koji je iz tog stana iselio 1996. godine imajući u vidu da je navedena činjenica tužitelju bila poznata. U vezi sa zahtjevom za iseljenje iz predmetnog stana trećeapelanta, taj sud je zahtjev tužitelja također odbio kao neosnovan, utvrdivši da ne postoji pravni osnov za iseljenje imenovanog iz tog stana jer ima zakonito zaključen ugovor o korištenju spornog stana, kao i ugovor o otkupu tog stana (ovjeren 4. oktobra 2002. godine).
8. Nakon toga tužiteljica i tužitelj su 15. aprila 2002. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata, te Općine Kneževo i JODP „Kneževo stan“ kojom su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju spornog stana i ugovor o otkupu tog stana zaključen između trećeapelanta i četvrtoapelantice i Općine Kneževo jer oni nisu imali saglasnost vlasnika stana, tužitelja, za dodjelu predmetnog stana ovim apelantima. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 044621 10 P 2 od 29. augusta 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav Zaključak IO SO Kneževo broj 01/1-012-140/95 od 17. novembra 1995. godine, da je apsolutno ništav ugovor zaključen na osnovu rješenja SO Kneževo broj 01.26/96 od 22. marta 1996. godine između SIZ-a stanovanja Skender Vakuf i trećeapelanta i četvrtoapelantice, da je ništav ugovor o otkupu spornog stana zaključen između Općine Kneževo i trećeapelanta i četvrtoapelantice od 4. oktobra 2002. godine, te da se na osnovu ove presude izvrši brisanje trećeapelanta i četvrtoapelantice kao vlasnika predmetnog stana, da se imenovani isele iz tog stana i da ga predaju u posjed tužitelju. Istom presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev trećeapelanta i četvrtoapelantice kojim su tražili da se utvrdi da imaju pravo da nastave koristiti predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju tog stana, kao i da imaju pravo na otkup tog stana. U obrazloženju je, prije svega, navedeno činjenično stanje koje je prezentirano u uvodnim napomenama ove odluke, te je istaknuto da je Osnovni sud, cijeneći činjenično stanje, ukazao da je odredbom člana 21. Zakona o stambenim odnosima propisano da korisnici stana, u koja lica se osim nositelja stanarskog prava ubrajaju i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji s njim zajedno žive i stanuju, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste stan i da imaju pravo nastaviti koristiti stan i nakon smrti nositelja stanarskog prava ili kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je stan prestao da koristi na osnovu otkaza ugovora, raskida, zamjene ili ako je stekao stanarsko pravo na drugom stanu koji mu je dodijeljen, a odnosi se i na članove njegovog porodičnog domaćinstva. Stoga je taj sud zaključio da trećeapelant i četvrtoapelantica ispunjavaju uvjete iz člana 21. Zakona o stambenim odnosima da nakon prestanka korištenja spornog stana od strane njihovog prednika nastave s korištenjem predmetnog stana jer se, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, imaju smatrati korisnicima tog stana, iz kog razloga je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
9. U konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno je da su trećeapelant i četvrtoapelantica nakon prestanka korištenja predmetnog stana od strane njihovog prednika s kojim su zajedno živjeli i stanovali, nastavili da koriste stan, da su zaključili ugovor o korištenju i otkupu predmetnog stana. Osnovni sud je, u vezi s tim, zaključio da je osnovan prigovor apelanata u vezi s nedostatkom aktivne legitimacije tužiteljice u smislu odredbe člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenivši da tužiteljica nije aktivno legitimirana u predmetnom sporu, da se u smislu citirane odredbe ZOO ne može smatrati zainteresiranim licem zato što, prema ocjeni tog suda, nije dokazala postojanje bilo kakvog prava na spornom stanu. Također je istaknuto da su neosnovani navodi tužitelja da je predmetni ugovor o korištenju stana ništav budući da je prednik apelanata stan od JP „Šume Srpske“ dobio tek 2000. godine, te da u vrijeme napuštanja predmetnog stana „nije bio nositelj stanarskog prava na bilo kojem stanu na teritoriji RS“, zbog čega eventualno naknadno dobivanje stana na korištenje, nakon prestanka ugovora o korištenju ranijeg stana, nema utjecaja na pravnu valjanost ugovora zaključenog s trećeapelantom. S obzirom na to da je taj sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju i otkupu spornog stana, to je, analogno tome, odbio protivtužbeni zahtjev trećeapelanta i četvrtoapelantice kojim su tražili da se utvrdi da imaju pravo da nastave koristiti predmetni stan i da po osnovu zakupa imaju pravo na otkup navedenog stana.
10. Osnovni sud je dopunskim Rješenjem broj 71 0 P 044621 06 P od 28. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev trećeapelanta i četvrtoapelantice kojim su tražili da se tužitelji obavežu da im naknade troškove postupka. Istim rješenjem tužitelji su obavezani da prvoapelantici i drugoapelantu na ime troškova postupka isplate iznos od 5.791,50 KM.
11. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 044621 14 Gž od 13. juna 2014. godine uvažio žalbu tužitelja, presudu prvostepenog suda od 29. augusta 2013. godine preinačio i utvrdio da je apsolutno ništav zaključak IO Općine Kneževo od 17. novembra 1995. godine, ugovor o korištenju spornog stana koji su trećeapelant i četvrtoapelantica zaključili sa SIZ-om stanovanja Skender Vakuf od 22. marta 1996. godine, kao i ugovor o otkupu tog stana koji su imenovani zaključili 4. oktobra 2002. godine s Općinom Kneževo, s nalogom da se izvrši brisanje trećeapelanta i četvrtoapelantice kao vlasnika spornog stana, zatim je naloženo njihovo iseljenje iz stana, te su obavezani da predmetni stan predaju u posjed tužitelju i da mu na ime troškova solidarno naknade iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1). Stavom 2. iste presude obavezani su apelanti da tužitelju na ime sastavljanja žalbe solidarno naknade iznos od 900,00 KM, također sa zakonskom zateznom kamatom, dok je stavom 3. izreke presude, žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u odnosu na tužiteljicu potvrđena. Stavom 4. izreke žalbe tužiteljice i apelanata izjavljene protiv dopunskog rješenja Osnovnog suda od 28. oktobra 2013. godine (vezano za naknadu troškova) uvažene su i ovo rješenje je ukinuto, bez potrebe vraćanja na ponovni postupak. Stavom 5. izreke presude je odbijen tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe u preciziranom iznosu, dok je stavom 6. odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe, također u iznosu kao u izreci presude.
12. U obrazloženju je navedeno, u vezi sa žalbom tužitelja, da je taj sud utvrdio da je osnovana njegova žalba izjavljena protiv presude Osnovnog suda od 29. augusta 2013. godine kojom je odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje ništavosti naprijed citiranih zaključaka, ništavosti također naprijed preciziranih ugovora i da se na osnovu presude tog suda izvrši brisanje trećeapelanta i četvrtoapelantice kao vlasnika predmetnog stana, kao i da se imenovani isele iz tog stana i da ga predaju u posjed tužitelju. Obrazlažući svoju odluku, Okružni sud je ponovio naprijed prezentirane činjenice, te istakao da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da organizacija udruženog rada, društveno-politička zajednica, druge organizacije imaju pravo da daju na korištenje stanove koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli, a stavom 2. navedenog člana propisano je da davatelj stana na korištenje može svoje pravo davanja stana prenijeti na drugo društveno-pravno lice, o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi. Članom 24. citiranog zakona je određeno da davatelj stana na korištenje dodjeljuje stan u skladu sa samoupravnim općim aktom. Slijedom navedenog, taj sud je zaključio da je tužitelj bio ovlašten da raspolaže s predmetnim stanom i da ga dodjeljuje na korištenje licu koje je imalo pravo na dodjelu stana, a da apelanti nisu dokazali da je tužitelj kao davatelj i vlasnik predmetnog stana prenio svoje pravo korištenja na Općinu Kneževo. Taj sud je na osnovu navedenog zaključio da je ugovor o korištenju spornog stana zaključen bez saglasnosti tužitelja i bez odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi sa članom 24. citiranog zakona, što za posljedicu ima ništavost ugovora o korištenju, kao i ugovora o otkupu predmetnog stana jer su zaključeni suprotno prinudnim propisima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 044621 14 Gž od 13. oktobra 2014. godine, donesenom po prijedlozima za donošenje dopunske odluke u dijelu odluke o troškovima postupka tužene Općine Kneževo i apelanata, te radi odluke o uvjetnoj protivtužbi, odbijen je kao neosnovan prijedlog Općine Kneževo i apelanata za donošenje dopunske odluke na presudu Okružnog suda od 13. juna 2014. godine.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 044621 14 Rev od 30. aprila 2015. godine (protiv koje je naprijed citiranom Odlukom Ustavnog suda broj AP 3838/15 od 10. aprila 2018. godine odbijena apelacija apelanata) reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 13. juna 2014. godine usvojio u dijelu kojim je ukinuto dopunsko rješenje Osnovnog suda od 28. oktobra 2013. godine bez vraćanja na ponovni postupak i kojim je odbijen zahtjev apelanata za naknadu na ime troškova sastavljanja žalbe, dok je u ostalom dijelu, kojim je prvostepena presuda preinačena i usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (st. 1. i 2. izreke presude) revizija apelanata odbijena. Vrhovni sud je usvojio reviziju apelanata, izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda od 13. oktobra 2014. godine, u dijelu kojim je odbijen prijedlog apelanata za donošenje dopunske presude i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno odlučivanje.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo odlučne činjenice koje su utvrdili nižestepeni sudovi: da je tužitelj investitor i davatelj na korištenje predmetnog stana, da je predniku apelanata prestalo stanarsko pravo na tom stanu na osnovu sporazuma, da je predniku apelanata kao ranijem nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu dodijeljen na korištenje trosoban stan u koji se uselio sa suprugom - prvoapelanticom i sinom - drugoapelantom, a da je predmetni stan nastavio da koristi njegov drugi sin sa suprugom (trećeapelant i četvrtoapelantica), te da je u odnosu na pravilnost drugostepene presude bez značaja činjenica da su apelanti - trećeapelant i četvrtoapelantica - ostali da žive u predmetnom stanu nakon iseljenja njihovog prednika - nositelja stanarskog prava, te da je općinski organ prije iseljenja njihovog prednika iz predmetnog stana dao saglasnost za prenos stanarskog prava, a na osnovu čega su imenovani zaključili ugovor o korištenju spornog stana, koji su kasnije i otkupili. U vezi s revizionim navodima apelanata, ukazano je da sud nije poštovao odluku donesenu u upravnom postupku, da je u upravnom postupku u konačnici presudom od 23. novembra 2010. godine odbijen zahtjev za iseljenje iz stana „iz razloga što ovaj tuženi [trećeapelant] ima pravni osnov za korištenje predmetnog stana, zaključeni ugovor o korištenju stana. U upravnom postupku i upravnom sporu se nije odlučivalo o pravnoj valjanosti ugovora, pa ta odluka ne obavezuje parnični sud pri odlučivanju o zahtjevu tužitelja“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da IO Općine Kneževo nije bio ovlašten da raspolaže sa predmetnim stanom, kao i da je uvidom u registar akata IO utvrđeno da, zaključak kojim je ovo tijelo dalo saglasnost za prenos stanarskog prava, u istom nije ni registriran. Stoga je, prema ocjeni tog suda, tužitelj, kao davatelj stana na korištenje na osnovu odredbe člana 5. stav 1, a u vezi sa čl. 21. i 6. Zakona o stambenim odnosima, prema ocjeni Vrhovnog suda, u relevantnom periodu bio jedini ovlašten da raspolaže s tim stanom, dodjeljuje ga na korištenje, daje saglasnost za prenos stanarskog prava i daje stan u otkup, zbog čega je taj sud reviziju apelanata u tom dijelu odbio kao neosnovanu.
16. Dalje, Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu reviziju apelanata da trećeapelant ima pravo da sporni stan koristi na osnovu člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima kao jedini nositelj stanarskog prava. U vezi s tim je ukazano da se u konkretnom slučaju primjenjuje član 21. stav 2. navedenog zakona s obzirom na to da je prednik trećeapelanta, nakon što mu je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, „stekao stanarsko pravo na drugi trosoban stan u Banjaluci, koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, suprugu, dva sina i snahu (apelante). Zato je, prema mišljenju tog suda, pravilan stav drugostepenog suda da trećeapelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva saglasno članu 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ne pripada pravo da, poslije trajnog prestanka ranijeg nositelja stanarskog prava da koristi stan, trajno i nesmetano nastave s korištenjem stana“. Neosnovanim su ocjenjeni i revizioni navodi apelanata da drugostepeni sud nije mogao cijeniti zakonitost zaključka IO Općine Kneževo. U vezi s tim je ukazano da se ne radi o aktu donesenom u vršenju javnih ovlaštenja, niti o rješavanju upravnih stvari, nego o rješavanju stambenog statusa trećeapelanta i četvrtoapelantice, pa da je redovni sud nadležan da cijeni pravnu valjanost navedenog akta.
17. U ponovljenom postupku, u dijelu u kojem je predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 044621 15 Gž 2 od 30. septembra 2015. godine kojom je povodom žalbe tužitelja, a po prijedlogu apelanata za donošenje dopunske presude, potvrdio presudu Osnovnog suda od 29. augusta 2013. godine u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelanata (stav 2. prvostepene presude). Presudom je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje žalbe. U obrazloženju je ponovljena hronologija postupka i sadržaji prethodno donesenih presuda, te navedeno da je odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima propisano da će na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o iseljenju iz stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja pa do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine, a protekom tog roka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. U vezi s tim, navedeno je da je trećeapelant, prema činjenicama koje je na osnovu rezultata dokaznog postupka utvrdio prvostepeni sud, sa svojom porodicom kao nezakoniti korisnik u predmetnom stanu stanovao od 5. septembra 1996. godine pa do dana podnošenja tužbe 15. aprila 2002. godine, te da se tužitelj sa zahtjevima za povrat predmetnog stana obraćao predniku trećetuženog kao nositelju stanarskog prava na tom stanu, i to 19. oktobra 2000. godine i 15. novembra 2000. godine, te Općini Kneževo radi iseljenja članova porodičnog domaćinstva 28. novembra 2000. godine, a tužbu za predaju u posjed predmetnog stana je podnio 15. aprila 2002. godine. Slijedom navedenog, prema zaključku tog suda, trećeapelant kao sin nositelja stanarskog prava nije neprekidno nesmetano koristio predmetni stan u vremenskom periodu propisanom članom 30. Zakona o stambenim odnosima, te stoga nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu ove odredbe s obzirom na to da nije bio bespravni korisnik u kontinuiranom periodu kako to predviđa navedena zakonska odredba.
18. Osim toga, navedeno je i da taj sud smatra da trećeapelant sa svojom porodicom dugogodišnjim stanovanjem nije stekao pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, te da mu ne pripada pravo ni na zakup odnosno otkup stana jer to pravo ne izvodi iz prava nositelja stanarskog prava – njegovog prednika s obzirom na to da je to stanarsko pravo na trećeapelantovog prednika s predmetnog stana preneseno na drugi stan koji se nalazi u Banjoj Luci tako da je trećeapelantu na taj način kao članu porodičnog domaćinstva njegovog prednika omogućeno da pravo na dom ostvari na stanu u Banjoj Luci, a sve shodno odredbama člana 8. Evropske konvencije. Prema mišljenju tog suda, tužitelj je jedini imao ovlaštenje da kao davatelj stana na korištenje iz člana 5. stav 1. u vezi s odredbom čl. 21. i 6. Zakona o stambenim odnosima u spornom periodu raspolaže sa stanom i dodjeljuje ga na korištenje i daje saglasnost za prenos stanarskog prava. Okružni sud je naveo i da iz stanja spisa proizlazi da trećeapelant nikada nije dobio saglasnost za prenos stanarskog prava od tužitelja, te da nema pravo da poslije prestanka korištenja predmetnog stana od strane ranijeg nositelja stanarskog prava (trećeapelantovog prednika) nastavi trajno i nesmetano koristiti predmetni stan zajedno s članovima svog porodičnog domaćinstva. Prema obrazloženju presude, nije sporno da je u ovoj parnici taj sud donio Presuda pod brojem GŽ-2616/03 od 20. novembra 2006. godine kojom je pravomoćno utvrđeno da je predniku apelanata prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. U vezi s tim, navedeno je da je odredbom člana 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da pravo na otkup stana ima nositelj stanarskog prava, te da stan mogu otkupiti članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nositelja stanarskog prava, a da je članom 14. stav 1. istog zakona propisano da nositelj stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji RS ili FBiH. Kako je naveo Okružni sud, cijeneći da je prednik trećeapelanta sporazumno raskinuo ugovor o korištenju predmetnog stana 1996. godine radi stjecanja stanarskog prava na drugom stanu u Banjoj Luci s ciljem rješavanja stambenih potreba za sve članove svog porodičnog domaćinstva (supruga, dva sina i snaha), trećeapelant, prema mišljenju tog suda, kao član porodičnog domaćinstva koji se nije preselio u novi stan s nositeljem stanarskog prava, nema pravo da nastavi s korištenjem predmetnog stana, pa time nema ni pravo na zaključenje ugovora o korištenju, ni pravo na otkup. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
19. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 044621 16 Rev 2 od 2. juna 2016. godine reviziju u odnosu na trećeapelanta i četvrtoapelanticu odbio kao neosnovanu, a u odnosu na prvoapelanticu i drugoapelanta odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se tužitelj zahtjevima za povrat predmetnog stana obraćao predniku apelanata 19. oktobra 2000. i 15. novembra 2000. godine, te Općini Kneževo 28. novembra 2000. godine radi iseljenja članova njegovog porodičnog domaćinstva, a tužbu za predaju u posjed predmetnog stana podnio je sudu 15. aprila 2002. godine. Slijedom toga, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je u osporenoj presudi pravilno zaključio da trećeapelant nije neprekidno nesmetano koristio predmetni stan u vremenskom periodu propisanom odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te da stoga nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu ove zakonske odredbe s obzirom na to da nije bio nesmetani bespravni korisnik stana u kontinuiranom vremenu, kako to predviđa odredba člana 30. st. 2. i 7. tog zakona. Imajući u vidu navedeno, kako je obrazložio Vrhovni sud, drugostepeni sud pravilno nalazi da trećeapelant sa svojom porodicom dugogodišnjim stanovanjem nije stekao ni pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, te da mu ne pripada pravo ni na zakup odnosno otkup spornog stana jer to pravo ne izvodi iz prava nositelja stanarskog prava s obzirom na to da je stanarsko pravo nositelja stanarskog prava s predmetnog stana preneseno na stanarsko pravo na drugi stan koji se nalazi u Banjaluci, pa je trećeapelantu time omogućeno da kao član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava ostvari pravo na dom na stanu u Banjaluci, shodno članu 8. Evropske konvencije.
20. Suprotno revizionoj tvrdnji apelanata, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je trećeapelant sa svojom porodicom počeo koristiti predmetni stan kao nezakoniti korisnik od 1. marta 1996. godine, kada se njegov otac kao nositelj stanarskog prava iselio iz tog stana i odselio u Banjaluku gdje je postao nositelj stanarskog prava na drugom stanu, te da ga je u tom svojstvu nesmetano koristio sve do podnošenja tužbe sudu u ovoj parnici 15. aprila 2002. godine, kao i da nije neprekidno nesmetano koristio predmetni stan u vremenskom periodu propisanom odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima i da stoga nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu ove zakonske odredbe. Činjenica da je tužbu sudu tog dana podnijela Petra Makarić, kao treće lice, a ne davatelj stana na korištenje - tužitelj koji je svojstvo tužitelja u ovoj parnici stekao 27. septembra 2010. godine, na šta se ukazuje u reviziji, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije od utjecaja na ishod ove parnice po protivtužbi zato što, suprotno stavu apelanata, podnošenjem zahtjeva za iseljenje bespravnog korisnika stana i od trećeg lica, a ne samo davatelja stana na korištenje, bespravni korisnik od tada nije nesmetani korisnik stana i ne može steći pravo na tom stanu u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Neosnovan je i paušalan i revizioni prigovor da drugostepeni sud nije mogao donijeti osporenu presudu o protivtužbenom zahtjevu bez zakazivanja rasprave budući da prema stanju spisa, a prema obrazloženju Vrhovnog suda, za to nije bilo razloga propisanih odredbom člana 217. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je reviziju trećeapelanta i četvrtoapelantice odbio kao neosnovanu, dok je reviziju prvoapelantice i drugoapelanta odbacio kao nedopuštenu zato što oni nisu bili stranke po protivtužbi, slijedom toga oni nisu lica ovlaštena za podnošenje vanrednog pravnog lijeka i pobijanje drugostepene odluke o protivtužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Smatraju da je nesporno da je trećeapelant koristio predmetni stan u periodu dužem od osam godina, što se nesporno vidi iz činjenice da tužitelj nije ni podnio prvobitnu tužbu, već Petra Makarić, a da je tužitelj sve dok nije podnio tužbu 27. oktobra 2010. godine imao status tuženog, da je tek 2008. godine zatražio da mu se prizna status tužitelja, zbog čega apelanti smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je tužitelj zatražio iseljenje apelanata 2002. godine. Navode i da je pitanje njihovog prava na korištenje predmetnog stana riješeno u upravnom postupku i sporu jer je presudom Okružnog suda od 23. novembra 2010. godine utvrđeno da trećeapelant ima pravni osnov za korištenja tog stana i da ima status člana porodičnog domaćinstva kada je i prenijeto stanarsko pravo s prednika apelanata na trećeapelanta. Apelanti smatraju i da Vrhovni sud u svojoj presudi nije obrazložio sve svoje navode i nije objasnio zašto apelantima nije priznato pravo na korištenje predmetnog stana, pri čemu smatraju da im ide u korist utvrđenje da su nezakoniti korisnici od 1996. godine jer im onda, shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, i pripada pravo na njegovo korištenje uz zakup. Također smatraju da Okružni sud nije mogao donijeti presudu bez otvaranja rasprave pred tim sudom jer prvostepeni sud nije analizirao niti razmotrio dokaze vezane za osnovanost samog eventualnog protivtužbenog zahtjeva. Zbog navedenog, apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na dom i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da je donio odluku nakon brižljive i kompletne analize svih provedenih dokaza, te da je donio presudu kojom nisu prekršena prava apelanata na koja se oni u apelaciji pozivaju.
23. Okružni sud je naveo kratak sadržaj apelacije i osporene presude, te naveo i da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
24. Tužitelj je naveo da se o pravu vlasništva na predmetnom stanu više ne može raspravljati ni pred jednim sudom, te da su apelanti imali priliku da na više od 20 održanih ročišta iznesu svoje dokaze i tvrdnje, zbog čega tužitelj smatra da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1. i 2.
Preduzeća, društvene zajednice i druga pravna lica, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.
Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davanja stana na korišćenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, deca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi dece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju.
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona Član 24.
Davalac stana na korišćenje dodjeljuje stan na korišćenje u skladu sa opštim aktom.
Opštim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako do dana nezakonitog useljenja do proteklog postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od 3 mjeseca izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije padaju na teret lica koja se iseljavaju.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protekom roka iz stava 2. Ovog člana ne isključuje pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 217. st. 1. i 2.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 044621 16 Rev 2 od 2. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava apelanata na korištenje predmetnog stana, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode te, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stane od strane redovnih sudova jer su ti sudovi utvrdili da im, s obzirom na to da je njihov prednik prenio svoje stanarsko pravo na drugi stan, ne pripada pravo na korištenje predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
37. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je utvrđeno da trećeapelant (a ni ostali apelanti) nemaju pravo na korištenje, zakup i otkup predmetnog stana jer je ranije nositelj stanarskog prava - prednik apelanata - svoje stanarsko pravo na predmetnom stanu prenio na stan u Banjoj Luci, pri čijem dobivanju su apelanti navedeni kao članovi porodičnog domaćinstva, te da je iz tog razloga trećeapelant bespravni korisnik predmetnog stana počev od 1996. godine kao godine u kojoj je prednik apelanta dobio novi stan sa članovima porodičnog domaćinstva. Kako je naprijed citiranim odredbama Zakona o stambenim odnosima propisano da lice može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu i da samo jedan stan može otkupiti, te ako je lice nezakonit korisnik stana da može steći pravo korištenje i zakup tog stana ako ga je u kontinuitetu koristilo osam godina (a da vlasnik/davatelj stana na korištenje nije tražio njegovo iseljenje iz tog stana), te kako je nesporno utvrđeno da je tužitelj već 2000. godine dva puta zatražio od prednika apelanata da se iseli iz predmetnog stana (što apelanti u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u postupku pred Ustavnim sudom nisu doveli u pitanje niti jednim navodom ili dokazom), to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi arbitrarno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo. Redovni sudovi su, kako proizlazi iz stanja spisa, dali jasne i argumentirane razloge i obrazloženja svojih odluka, te Ustavni sud ove navode apelanata smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, smatra da je argumentirano i obrazloženje revizione presude da Okružni sud nije morao održati novu glavnu raspravu jer nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 217. ZPP, odnosno jer je u postupku pred nižestepenim sudovima data mogućnost strankama u postupku da izlože i dokazuju svoje tvrdnje zbog čega nije bilo potrebe za ponovnim raspravljanjem već raspravljenog. Osim toga, iz činjenica predmeta proizlazi da su odluke upravnih organa i redovnih sudova kojima je trećeapelantu priznato pravo na korištenje predmetnog stana u daljnjem toku postupka odlukama, preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke, proglašene ništavim, te i ove navode apelanata smatra neosnovanim.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
39. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj (već citiranoj) Odluci broj AP 3838/15 elaborirao pitanje prava na dom apelanata, te zaključio da su ti navodi neosnovani jer je miješanje u pravo na dom trećeapelanta i četvrtoapelantice (iz naprijed navedenih razloga) bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno javnom interesu, dok su prvoapelantica i drugoapelant, preseljenjem u drugi stan, s prednikom apelanata izgubili vezu s predmetnim stanom kao svojim domom. S obzirom na to da apelanti i u konkretnoj apelaciji ove navode vezuju za suštinski iste činjenice kao i u predmetu broj AP 3838/15, to se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na pravo na dom poziva na obrazloženje po pitanju tog prava iskazano u Odluci broj AP 3838/15 jer se ono može u cijelosti primijeniti i u konkretnom slučaju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Apelanti, također, tvrde da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba i utvrđenog činjeničnog stanja, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Nema kršenja ni prava apelanata na „dom“ garantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije budući da je miješanje suda bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju i kada su prvoapelantica i drugoapelant preseljenjem u drugi stan izgubili vezu s predmetnim stanom kao domom.
43. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tih prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i utvrđene činjenice, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik