Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3777/16 (B. B.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalid
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3777/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3777/16, rješavajući apelaciju Bege Bektića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bege Bektića podnesena zbog dužine trajanja postupka i protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 003938 13 Uvp od 23. marta 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bego Bektić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnio je 16. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) po njegovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 003938 13 U od 26. augusta 2013. godine. Apelant je 19. oktobra 2016. godine dopunio apelaciju, tako što je osporio presudu Vrhovnog suda broj 12 0 U 003938 13 Uvp od 23. marta 2016. godine, koja je donesena u postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje prethodno navedene presude Okružnog suda.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranja Republike Srpske, Filijala Bijeljina od 9. oktobra 2012. godine apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) od 12. decembra 2012. godine. Postupajući po apelantovoj tužbi u upravnom sporu, Okružni sud je presudom od 16. maja 2013. godine uvažio tužbu i poništio rješenje Fonda.

3. U ponovnom postupku, rješenjem Fonda od 29. maja 2013. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 9. oktobra 2012. godine. Apelant je podnio tužbu, koja je odbijena presudom Okružnog suda broj 12 0 U 003938 13 U od 26. augusta 2013. godine.

4. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 26. augusta 2013. godine, koji je 8. novembra 2013. godine zaprimljen u sud.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 003938 13 Uvp od 23. marta 2016. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmetni upravni postupak pokrenut po apelantovom zahtjevu za srazmjerni dio invalidske penzije dostavljenog od strane Federalnog zavoda za penzijsko osiguranje Mostar, Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) od 17. maja 2012. godine, shodno odredbama člana 10. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum). Dalje je naveo da je uz zahtjev priloženo rješenje Federalnog zavoda od 24. maja 2012. godine kojim je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije počev od 11. februara 2011. godine i medicinska dokumentacija za apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je odredbom člana 10. stav 1. Sporazuma propisano da nosilac osiguranja odlučuje o pravu na invalidsku i porodičnu penziju po propisima koje primjenjuje uključujući i propise koji se odnose na ocjenjivanje radne sposobnosti. Dalje je istakao da apelant svoj zahtjev zasniva na odredbi člana 10. stav 4. Sporazuma kojom je propisano da ako se invalidska penzija ostvaruje po osnovu invalidnosti koja je nastala kao posljedica bolesti ili povrede van rada, penzija se određuje i isplaćuje u skladu sa članom 8. Sporazuma. Po mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenih odredaba jasno proizilazi da svaki od nosilaca osiguranja primjenjuje svoje propise prilikom ocjene radne sposobnosti, odnosno rješavanja o pravu na invalidsku penziju, pa je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je u osporenom aktu i u pobijanoj presudi pogrešno primjenjena odredba člana 10. Sporazuma.

7. Vrhovni sud je naveo da je postupajući u skladu sa naprijed navedenim odredbama Sporazuma u postupku po apelantovom zahtjevu pribavljen nalaz, ocjena i mišljenje Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu iz kojeg proizlazi da kod apelanta ne postoji invalidnost. Dalje je naveo da je u žalbenom postupku Odjeljenje za ocjenjivanje radne sposobnosti u drugom stepenu tuženog dalo nalaz, ocjenu i mišljenje sa obrazloženjem da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu člana 49. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakona o PIO), jer je utvrđeno da kod apelanta postoji preostala radna sposobnost tako da njegovo zdravstveno stanje nije umanjilo radnu sposobnost u tolikoj mjeri da bi postojao gubitak radne sposobnosti. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbu člana 60. stav 1. Zakona o PIO (kojom je propisano da pravo na invalidsku penziju ima osiguranik kod koga je gubitak sposobnosti za rad prouzrokovan povredom van rada ili bolešću nastao prije ispunjenja uslova za starosnu penziju iz člana 41. ovog zakona, pod uslovom da do nastanaka invalidnosti ima 5 godina staža osiguranja ili 10 godina penzijskog staža) Vrhovni sud je ocijenio da apelant nema pravo na invalidsku penziju. S tim u vezi, obrazložio je da bi apelant ostvario pravo na invalidsku penziju mora se u konkretnom slučaju utvrditi invalidnost po osnovu odredbe člana 49. stav 3. Zakona o PIO kojom je propisano da gubitak radne sposobnosti postoji kada se utvrdi da osiguranik u obaveznom osiguranju trajno nije sposoban za rad na radnom mjestu, odnosno poslu koji je obavljao na dan ocjene radne sposobnosti ili koji je obavljao prije prestanka osiguranja, kao ni za drugo radno mjesto, odnosno posao koji odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno radnoj sposobnosti stečenoj radom niti se prekvalifikacijom ili dokvalifikacijom može osposobiti za druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi odnosio radnoj sposobnosti stečenoj radom. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je ukazao da su nadležni organi tuženog na osnovu odredbe člana 10. stav 1. Sporazuma odlučili o apelantovom pravu na invalidsku penziju po propisima koje primjenjuju, uključujući i propise za ocjenjivanje radne sposobnosti, a to je Zakon o PIO. Kako ne postoji invalidnost apelanta u smislu odredbe člana 49. Zakona o PIO, ocijenjeno je da nisu ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na srazmjerni dio invalidske penzije. Kod navedenog zakonskog određenja, po mišljenju Vrhovnog suda, na pravilno rješenje ovog upravnog spora nije od uticaja činjenica da je to pravo apelant ostvario kod federalnog nosioca osiguranja.

Apelacioni navodi

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je stav Vrhovnog suda da svaki nosilac osiguranja samostalno odlučuje o pravima osiguranika u suprotnosti sa Sporazumom da prava koja osiguranik ostvari u jednom entitetu ostvaruje pravo i kod nosioca osiguranja u drugom entitetu. Ističe da Sporazum ima prednost u odnosu na domaće pravo, te smatra da ako to načelo nema primjenu, onda nema primjene i Sporazuma. Apelant navodi da sva prava koja su priznata osiguraniku u jednom entitetu imaju primjenu na ostvarivanje prava kod drugog entiteta. U pogledu prava na suđenje u razumnom roku, apelant navodi da Vrhovni sud nije donio odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude i nakon proteka roka od tri godine, te traži nematerijalnu štetu u iznosu od 600,00 KM.

Relevantne odredbe

9. Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni glasnik RS“ broj 15/00), u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. stav 1.

Srazmjerna penzija koja pada na teret svakog Nosioca osiguranja određuje se tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog sporazuma podijeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri Nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod Nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju.

Član 10.

Nosilac osiguranja odlučuje o pravu na invalidsku i porodičnu penziju po propisima koje primjenjuje, uključujući i propise koja se odnose na ocjenjivanje radne sposobnosti.

Kad se invalidska penzija ostvaruje po osnovu invalidnosti koja je nastala kao posljedica povrede na radu, penzija u cjelini pada na teret onog Nosioca osiguranja kod kojeg je osiguranik bio osiguran na dan povrede na radu koja je prouzrokovala invalidnost.

Kad se invalidska penzija ostvaruje po osnovu invalidnosti koji je nastala kao posljedica profesionalne bolesti, penzija u cjelini pada na teret onog Nosioca osiguranja kod kojeg je osiguranik za vrijeme obavljanja poslova čije je obavljanje prouzrokovalo nastanak invalidnosti zbog profesionalne bolesti.

Ako se invalidska penzija ostvaruje po osnovu invalidnosti koja je nastala kao posljedica bolesti ili povrede van rada, penzija se određuje i isplaćuje u skladu sa članom 8. ovog sporazuma.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U odnosu na apelacione navode u vezi sa činjeničnim stanjem i primijenom materijalnog prava, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacija proizilazi da apelant smatra da prava koja osiguranik ostvari kod nosioca osiguranja u jednom entitetu ostvaruje i kod nosioca osiguranja u drugom entitetu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u obrazloženju osporene presude navedeno da je apelantu rješenjem Federalnog zavoda priznato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije. Dalje je ukazano da je odredbom člana 10. stav 1. Sporazuma propisano da nosilac osiguranja odlučuje o pravu na invalidsku i porodičnu penziju po propisima koje primjenjuje uključujući i propise koji se odnose na ocjenjivanje radne sposobnosti. Kako je u toku postupka pred nadležnim organima Fonda RS, na osnovu nalaza, ocjena i mišljenja nadležnih odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu člana 49. Zakona o PIO, Vrhovni sud je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na srazmjerni dio invalidske penzije i odbio apelantov zahtjev. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe Sporazuma, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene presude.

14. Apelant ukazuje da je u postupku povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, a posebno ističe dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, pred kojim je postupak trajao oko dvije godine i četiri mjeseca. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak ostvarivanje prava na srazmjerni dio invalidske penzije pokrenut u toku 2012. godine a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 23. marta 2016. godine. Dakle predmetni postupak je trajao oko četiri godine. U tom periodu organi uprave i redovni sudovi su donijeli šest odluka, pri čemu Ustavni sud posebno zapaža da je presudom Vrhovnog suda konačno riješeno o apelantovom pravu na srazmjerni dio invalidske penzije. Navedeno ukazuje da se dužina predmetnog postupaka ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3777/16 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio