Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2982/16 (S. B.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2982/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2982/16, rješavajući apelaciju Subhe Bašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Subhe Bašić podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 113217 14 Rev od 17. maja 2016. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 113217 13 Gž od 12. septembra 2014. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 113217 11 P od 29. marta 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Subha Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz grada Vaxjo, Kraljevina Švedska, koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 113217 14 Rev od 17. maja 2016. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 113217 13 Gž od 12. septembra 2014. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 113217 11 P od 29. marta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od Nevenke Lisice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. i 7. jula 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 9. do 19. jula 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 113217 11 P od 29. marta 2013. godine, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se tužena iseli iz jednosobnog stana u Banjoj Luci s podacima kao u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da joj navedeni stan preda u posjed slobodan od stvari i lica.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz materijalnih dokaza i obrazloženja rješenja donesenih u upravnom postupku za povrat stana proizlazi da je apelantica u spornom stanu s nositeljicom stanarskog prava, svojom tetkom M. B. (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava), stanovala u vrijeme svog školovanja od 1987. do 1991. godine, te da je stan napustila zajedno s nositeljicom stanarskog prava 1993. godine. Iz rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) proizlazi da je apelantici u upravnom postupku odbijen zahtjev za predaju u posjed stana ili je njen zahtjev odbačen jer ga je podnijelo neovlašteno lice. U tom postupku utvrđivano je činjenično stanje vezano za činjenicu da li se apelantica može smatrati članom porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava koja je preminula 10. januara 2001. godine, te je utvrđeno da apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), odnosno njen zahtjev za vraćanje stana odbijen je kao neosnovan. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da apelantica nije dokazala aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe kojom traži iseljenje tužene i predaju u posjed spornog stana jer u toku postupka nije dokazala pravni osnov za podnošenje tužbe, a u smislu odredbe člana 131. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Naime, odredbom člana 131. stav

1. ZSP propisano je da savjesni držatelj individualne određene stvari koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za stjecanje prava vlasništva i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od savjesnog držatelja kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. U dokaznom postupku tužena je, kako je naveo Osnovni sud, izvedenim materijalnim dokazima dokazala da se njen suprug, pokojni D. L., u predmetni stan uselio na osnovu odluke „Glasa Srpske“ od 23. decembra 1993. godine, odnosno odluke na osnovu koje je 3. januara 1994. godine „Glas Srpske“ dodijelio predmetni stan svom radniku D. L. a potom je na osnovu pravomoćnog rješenja JP „Glas Srpske“ od 10. januara 1994. godine zaključen i ugovor o korištenju stana 11. januara 1994. godine. Porodica D. L. je na osnovu navedenih rješenja predmetni stan koristila od 1994. do 2005. godine kada je u upravnom postupku za povrat stana odlukom Ministarstva od 22. decembra 2004. godine porodica D. L. deložirana i apelantica posredstvom punomoćnika uvedena u posjed stana, ali je to rješenje poništeno u upravnom sporu (presudom Okružnog suda od 10. marta 2006. godine), da bi se na osnovu potvrde „Glasa Srpske“ porodica Lisica ponovo uselila u predmetni stan 2007. godine u kojem tužena i danas živi.

7. Osnovni sud je dalje naveo da, s obzirom na to da apelantica kao pretpostavljeni vlasnik treba dokazati činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njeno vlasništvo, kao i da je stvar koju zahtjeva u posjedu tužene, pretpostavka vlasništva ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjestan držatelj. U tom pogledu, Osnovni sud je konstatirao da je apelanticin zahtjev za vraćanje stana u ponovljenom upravnom postupku odbijen kao neosnovan Rješenjem Ministarstva – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: OMI) broj 05-050-02-02-1102/99 9 od 9. novembra 2011. godine, a to rješenje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R8/12 od 23. januara 2012. godine. Također, Osnovni sud je istakao da iz dokaza proizlazi da apelantica od 1993. godine nije u posjedu stana čiji povrat traži jer ona ni danas ne živi u Banjoj Luci već u Švedskoj. Apelanticu je Ministarstvo uvelo u posjed posredstvom punomoćnika 4. marta 2005. godine, a nakon toga nikad nije živjela u tom stanu, već je posredstvom ovlaštenog punomoćnika vodila upravne postupke za vraćanje spornog stana. Sve vrijeme od 1994. godine pa do 2005. godine i od 2007. godine u spornom stanu živi porodica D. L. na osnovu rješenja vlasnika stana „Glas Srpske“ od 3. januara 1994. godine, koji je stan dao na korištenje svom radniku D. L. s kojim je zaključen i zakoniti ugovor o korištenju stana, a koji je taj stan koristio zajedno sa svojom suprugom i sinom, a poslije njegove smrti stan koriste njegova supruga i sin. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da apelantica nije izvela dokaze na osnovu kojih bi potkrijepila navode iz tužbe u smislu odredbe čl. 127. i 128. ZSP koji su u vezi sa članom 131. stav 5. ZSP, odnosno izvedenim dokazima apelantica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 113217 13 Gž od 12. septembra 2014. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda.

9. Okružni sud je istakao da su bez utjecaja na ishod parnice apelanticini prigovori koji se odnose na upravne postupke prilikom vraćanja stana u posjed, kao i činjenica da se o tom stanu još uvijek vodi upravni postupak. Naime, Okružni sud je istakao da se za razrješenje predmetnog postupka primjenjuju odredbe ZSO-a a ne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) jer je nositeljica stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim iskoristila pravo za vraćanje stana u posjed, ali je u toku postupka predaje preminula. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se nameće logično pitanje da li je apelantica bila ovlaštena da traži nastavak postupka predaje u posjed stana nakon smrti nositeljice stanarskog prava. Naime, odredbom člana 6. stav 1. ZSO-a propisano je koja se lica smatraju korisnicima stana u smislu tog zakona, stavom 2. te zakonske odredbe propisano je koja se lica i pod kojim uvjetima smatraju članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, dok je odredbom člana 21. stav 1. ZSO-a propisano da korisnici stana koji stanuju zajedno s nositeljima stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani zakonom. U konkretnom slučaju, apelantica kao sestrična nositeljice stanarskog prava na spornom stanu koja je umrla 10. januara 2001. godini, prema stepenu srodstva s nositeljicom stanarskog prava, nema svojstvo člana njenog porodičnog domaćinstva, niti spada u krug lica koja su po zakonu dužna da je izdržavaju. Također, iz stanja spisa proizlazi da je apelantica živjela s majkom u Mrkonjić Gradu gdje je pohađala osnovnu školu, te da je srednju školu i visoko obrazovanje stjecala u Banjoj Luci, a da je za to vrijeme stanovala kod nositeljice stanarskog prava, zbog čega se ne može smatrati da je apelantica postala član njenog porodičnog domaćinstva. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da apelantica prema odredbama ZSO-a nije stekla pravo na sporni stan, pa slijedom toga nije ni aktivno legitimirana da traži predaju u posjed spornog stana, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 113217 14 Rev od 17. maja 2016. godine odbijena je apelanticina revizija.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da, prema odredbi člana 131. ZSP, tužitelj treba dokazati pretpostavljeno vlasništvo (umjesto prava vlasništva), koje je po kvalificiranosti i po kvalitetu jače od državine tuženog (jer se imalac jačeg osnova može koristiti pretpostavkom vlasništva), kao i da treba dokazati činjenice na osnovu kojih se to vlasništvo pretpostavlja, odnosno mora dokazati pravni osnov državine. Pri tome, pretpostavka vlasništva djeluje samo u odnosu na tuženog i nema apsolutno djelovanje. Međutim, kako pravni osnov i kvalitet državine apelantica zasniva na odluci donesenoj u upravnom postupku kod OMI, na osnovu koje je 2005. godine uvedena u posjed stana, Vrhovni sud je istakao da se ne može, suprotno apelanticinim prigovorima iznesenim u reviziji, zanemariti činjenica da je u tom postupku, u vrijeme podnošenja tužbe (budući da apelantica ne zna vrijeme oduzimanja državine), apelanticin zahtjev za vraćanje stana u posjed odbijen rješenjem OMI-a od 9. novembra 2011. godine, kao i njena žalba rješenjem drugostepenog upravnog organa od 23. januara 2012. godine (koje je konačno u upravnom postupku), te da je podnesena tužba u upravnom sporu odbijena u vrijeme izjavljivanja revizije (kako je navela sama apelantica). Zbog toga apelantica u vrijeme oduzimanja državine, odnosno podnošenja tužbe, nema kvalitet državine koji bi joj omogućio da u ovoj parnici dokazuje da ima jači pravni osnov od tužene. Takav kvalitet državine apelantica (za sada) nema jer je u upravnom postupku u kojem je odlučivano o njenom zahtjevu za vraćanje u posjed stana, koje izvodi iz toga da je bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava i da joj prema odredbama Zakona o prestanku primjene pripada pravo na korištenje tog stana, njen zahtjev je odbijen, a nema ni odluku kojom je utvrđeno njeno pravo na trajno i nesmetano korištenje spornog stana shodno odredbi člana 21. ZSO-a. Vrhovni sud je istakao da je samo takav pravni osnov u konkretnom slučaju pretpostavka vlasništva iz člana 131. ZSP i omogućava njegovom imaocu legitimaciju za podnošenje tzv. publicijanske tužbe, pa su iz tog razloga pravilno nižestepeni sudovi izveli zaključak da apelantica nije aktivno legitimirana u predmetnoj parnici.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da ju je u posjed spornog stana uvelo Ministarstvo odnosno nadležni državni organ, te da je bila zakonit i savjestan posjednik, a redovni sudovi su svojim odlukama legalizirali nedopuštene radnje tužene koja je nasilno i bez pravnog osnova ušla u posjed stana. U vezi s tim, apelantica smatra da joj pripada pravo na posjed stana i zaštita u skladu sa članom 321. u vezi sa članom 131. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Također, apelantica tvrdi da se predmet postupka odnosio na iseljenje i predaju stana u posjed, a redovni sudovi su svojim odlukama konstantno stavljali naglasak na pitanje prava na spornom stanu i time očigledno ulazili u nadležnost drugog organa i na taj način svjesno prekoračili granice svojih ovlaštenja i zakonske propise, bez obzira na to što apelantica u međuvremenu nije uspjela ostvariti svoje pravo na spornom stanu jer je u upravnom sporu odbijena njena tužba protiv akta Ministarstva, odnosno presudom Vrhovnog suda odbijen je njen zahtjev za zaštitu zakonitosti. Apelantica smatra da činjenica da joj je u upravnom sporu odbijena tužba nema utjecaj na osnovanost njene tužbe u postupku za iseljenje i smetanje posjeda jer je tužena mogla samo na legalan i zakonom dopušten način ostvariti posjed, i to u upravnom postupku. Apelantica smatra da odluku nadležnog upravnog organa ili suda koji bi dali pravo na posjed stana tuženoj ne može zamijeniti potvrda davatelja stana na korištenje „Glasa Srpske“ od 23. februara 2011. godine, već su to mogli učiniti samo nadležni upravni organ ili sud.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da u cjelini ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, te da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji.

14. Okružni sud je istakao da je za svoju odluku dao razloge pri kojima ostaje i u odgovoru na apelaciju, te da prilikom donošenja odluke primjenom procesnog i materijalnog prava nije počinio povrede prava na koje se apelantica poziva u apelaciji.

15. Osnovni sud je izložio tok parničnog postupka, te je istakao da su apelanticini navodi neosnovani.

16. Tužena je navela da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava i da ne ispunjava uvjete iz člana 6. ZSO-a jer je samo za vrijeme trajanja školske godine boravila u Banjoj Luci, kao i za vrijeme fakulteta, zbog čega nije ostvarena ekonomska zajednica između apelantice i nositeljice stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 124/2008, 3/2009, 58/2009, 95/2011, 60/2015 i 18/2016) u relevantnom dijelu glasi:

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127. stav (1) (1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

Tužba iz pretpostavljene svojine Član 131.

(1) Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2) Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu, ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predata.

(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog. (4) Pretpostavka svojine ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjesni držalac. (5) Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog držaoca na odgovarajući način shodno se primjenjuju odredbe čl. 127-129. ovog zakona.

Zaštita prava na državinu Član 321.

Pravo na državinu može se utvrditi i zaštititi pred sudom, neovisno od trajanja i ishoda postupka za zaštitu državine.

18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Član 21. stav 1.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju apelantica je apelacijom osporila Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 113217 14 Rev od 17. maja 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 17. maja 2016. godine, a da je apelantica podnijela apelaciju 13. jula 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi iseljenja i predaje stana u posjed, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je na osnovu odluke nadležnog organa uvedena u posjed stana u koji je nezakonito i protivpravno uselila tužena, te da su redovni sudovi svojim odlukama legalizirali nedopuštene radnje tužene koja je nasilno i bez pravnog osnova ušla u posjed stana. U vezi s tim, apelantica smatra da joj pripada pravo na posjed stana i zaštita u skladu sa članom 321. u vezi sa članom 131. stav 1. ZSP.

29. Razmatrajući apelanticine tvrdnje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

31. Razmatrajući apelanticine tvrdnje, Ustavni sud primjećuje da je apelantica identične navode isticala u postupku pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno ispitali apelanticine tvrdnje, dajući za svoje stavove jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vezi s apelanticinim tužbenim zahtjevom kojim je u skladu sa članom

131. ZSP tražila iseljenje i predaju u posjed stana, pozivajući se na navedenu odredbu kojom su propisani uvjeti za podnošenje tužbe iz pretpostavljenog vlasništva, dali jasne i iscrpne razloge na osnovu čega su saglasno zaključili da apelantica nije legitimirana za podnošenje navedene tužbe. Iz sadržaja osporenih odluka jasno proizlazi da je apelantica u određenom periodu stanovala u predmetnom stanu, ali da se ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, kao i da je njen zahtjev za povrat stana odbijen konačnom odlukom u upravnom postupku i upravnom sporu. U vezi s apelanticinim tvrdnjama kojima ukazuje da je tužena nasilno i bez pravnog osnova ušla u posjed stana, Ustavni sud zapaža da je odgovor na to pitanje jasno dao Vrhovni sud koji je istakao da, kako pravni osnov i kvalitet državine apelantica zasniva na odluci na osnovu koje je 2005. godine uvedena u posjed stana, ne može se zanemariti činjenica da je u tom postupku u vrijeme podnošenja tužbe (budući da apelantica ne zna vrijeme oduzimanja državine) odbijen apelanticin zahtjev za vraćanje stana u posjed. Također, Vrhovni sud je istakao da ni u trenutku donošenja odluke apelantica nema kvalitet državine jer je njen zahtjev za vraćanje stan odbijen, a nema ni odluku kojom je utvrđeno njeno pravo na trajno i nesmetano korištenje stana shodno odredbi člana 21. ZSO-a, a samo takav pravni osnov u konkretnom slučaju je pretpostavka vlasništva iz člana 131. ZSP i omogućava njegovom imaocu legitimaciju za podnošenje. Imajući u vidu da apelantica prema zaključcima redovnih sudova nije dokazala činjenice na osnovu kojih bi se pretpostavljalo njeno vlasništvo na spornom stanu u smislu člana 131. ZSP, prema ocjeni Ustavnog suda, ne doimaju se proizvoljnim zaključci redovnih sudova da apelantica nije legitimirana za podnošenje navedene tužbe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da apelantica nije detaljnije obrazlagala zbog čega smatra da su joj povrijeđena navedena prava, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju navedenih prava, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama prilikom utvrđivanja da apelantica nije legitimirana za podnošenje tužbe za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelantica neosnovano ukazivala.

35. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelanticinog prava u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2982/16 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio