Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1143/18 (B. S. i G. T.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1143/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1143/18, rješavajući apelacije Bahrudina Sijahovića i Gorana Topalovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Bahrudin Sijahović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Pr 011884 17 Pžp od 8. januara 2018. godine i Goran Topalović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 231867 18 Pžp 2 od 23. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1143/18

1. Bahrudin Sijahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Šehera, podnio je 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Pr 011884 17 Pžp od 8. januara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju broj 42 1 Pr 011884 17 Pr od 28. septembra 2017. godine kojim je apelant, kao odgovorno lice u pravnom licu BHS-Hazi d.o.o. Maglaj, oglašen odgovornim da je u vrijeme, u mjestu i na način opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja počinio prekršaj iz člana 56. stav 3. Zakona o inspekcijama ZDK, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je istakao da navode apelantovog branioca da ne prihvata odgovornost za predmetni prekršaj nije cijenio kao osnov da se apelant oslobodi prekršajne odgovornosti, s obzirom da apelant nije predložio niti izveo ijedan dokaz kojim bi dokazao drugačije činjenično stanje od već utvrđenog. Naprotiv, ukazano je da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije postupio po pravosnažnom rješenju tržišnog inspektora od 15. marta 2017. godine kojim mu je zabranjeno: 1. pružanje trgovačke usluge tržnice na malo osobama koje na pijačnim tezgama vrše prodaju novih roba (obuća, odjeća, prehrambeni proizvodi, željezarija) bez odobrenja za rad izdatog od nadležnog općinskog organa i 2. pružanje usluga tržnice na malo novim robama i suhomesnatim proizvodima (suho meso, sudžuka) na lokalitetu apelantovog poslovnog prostora, jer nisu osigurani minimalno tehnički uvjeti u pogledu opremljenosti poslovnog prostora za prodaju navedenih roba. Naime, istaknuto je da je nasuprot tome apelant omogućio u svom poslovnom prostoru da 12 lica obavljaju trgovinu na malo nove neprehrambene robe (odjeća, veš, obuća, kućne potrepštine), prehrambene robe (čokolada, margarin, keks, eurokrem) a ista nemaju registrovanu djelatnost, odnosno ne posjeduju rješenja nadležnog općinskog organa kojim se odobrava obavljanje trgovačke djelatnosti. U vezi s tim, konstatovano je da apelant nije obezbijedio minimalne tehničke uvjete u pogledu opremljenosti poslovnih prostora za pružanje usluga tržnice na malo novim robama i suhomesnatim proizvodima u skladu sa Pravilnikom o uslovima minimalne tehničke opremljenosti poslovnih prostora za obavljanje trgovine i trgovinskih usluga.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je analizom žalbenih navoda utvrđeno da apelantov branilac smatra da je pravno neutemeljeno obrazloženje i zaključak prvostepenog suda da apelant nije postupio po rješenju inspektora, jer lica koja bi trebala da prekršajno odgovaraju su lica koja su i ako su prodavala robu na tržnici na malo, a ne apelant kao odgovorno lice u pravnom licu koje pruža usluge tržnice na malo. Kantonalni sud je istakao da su takvi žalbeni navodi kontradiktorni stvarnom stanju u spisu, sami sebi i očigledno su usmjereni na prebacivanje odgovornosti na lica koja su prodavala robu na tržnici na malo, te se odnose na isticanje da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Također, konstatovano je da je neophodno istaknuti da su članom 84. Zakona o prekršajima F BiH propisani „Osnovi za žalbu“, te da navedeni član Zakona o prekršajima F BiH ne propisuje kao žalbeni osnov u prekršajnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, slijedom čega je Kantonalni sud našao da se u žalbi ne može ukazivati na nepravilnost i/ili nepotpunost prekršajnog postupka u smislu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega te žalbene navode sud ne može razmatrati.

AP-5291/18

5. Goran Topalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 15. septembra 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 231867 18 Pžp 2 od 23. maja 2018. godine.

6. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 231867 17 Pr 3 od 1. novembra 2017. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 81. u vezi sa članom 49. Zakona o žigu, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM.

7. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da taj sud, suprotno navodima žalbe, smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja dao jasne i dovoljne razloge iz kojih je ocijenio da je apelant počinio prekršaj za koji mu je izdat prekršajni nalog od 28. januara 2016. godine. Naime, istaknuto je da iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je prvostepeni sud odluku o prekršajnoj odgovornosti apelanta donio na osnovu iskaza svjedoka V. Z. i R. B. koji su 25. decembra 2015. godine vršili inspekcijsku kontrolu, čiji iskazi su u skladu sa navodima iz Zapisnika o izvršenoj inspekcijskoj kontroli od 25. decembra 2015. godine i potvrđeni materijalnim dokazima u koje je sud izvršio uvid i koji su navedeni u obrazloženju pobijanog rješenja, između ostalih i fotografijama izloga ugostiteljskog objekta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz iskaza svjedoka V. Z. i R. B., oboje tržišni inspektori, proizlazi da su 25. decembra 2015. godine vršili inspekcijsku kontrolu u vezi sa žigom „URBAN FOOD BORDO plus“, te da su na samim šajbama ulaza u objekat, utvrdili da je na ulazu u objekat, pored naziva „BORDO“ Topalović Goran s.p. ispisano i „URBAN FOOD BORDO“, a na izlogu - staklenom otvoru ispod naziva „URBAN FOOD BORDO“ u krugu podloge crvene boje ispisano bijelom bojom „BORDO“, a broj telefona ispisan crnom bojom, ispod broja telefona slovima žute boje ispisano „Brini o sebi nije svejedno šta jedeš!“. Također, navedeno je da su pomenuti svjedoci utvrdili da su u samom ugostiteljskom objektu zatečeni leci, tj. reklamni materijal na kojima su ispisane sve vrste proizvoda, odnosno usluga koje se nude u ugostiteljskom objektu sa važećim cjenovnicima, na kojima je također ispisan tekst „BORDO URBAN FOOD“ i „JEDI ME KAKO ŽELIŠ“, što je sve vidljivo i iz fotografija koje je ovlašćeni organ izveo kao dokaz pred prvostepenim sudom, te reklamnim flajerima koji su izvedeni kao dokaz. Isto tako, konstatovano je da je i sam apelant u svojoj odbrani pred prvostepenim sudom izjavio da je 2013. godine pod zakup uzeo lokal u stanju kakav je bio, sa postojećim sloganima i reklamama, da nije ništa mijenjao, jer je prethodno u tom lokalu obavljao djelatnost J. P., a koji je nosilac prava na žig od 2015. godine, a da je on tu radio od 2013. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je našao da je prvostepeni sud na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza pravilno zaključio da je apelant odgovoran za prekršaj iz člana 81. u vezi sa članom 49. Zakona o žigu, činjenično opisan u prekršajnom nalogu i dispozitivu pobijanog rješenja, jer se u konkretnom slučaju radi o neovlaštenom korištenju zaštićenog žiga privrednog subjekta koji se bavi istom djelatnošću tj. djelatnošću restorana i dostave hrane, koja je i po vrsti slična, ako ne i ista, sa hranom tj. proizvodima koje dostavlja nosilac prava na žig. Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem Broj predmeta. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Pored navedenog, apelant Goran Topalović navodi da je došlo i do proizvoljne ocjene dokaza. Osim toga, apelant Bahrudin Sijahović se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Okružni sud povodom žalbe apelanta Gorana Topalovića protiv prvostepenog rješenja, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se apelanti pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1143/18 (B. S. i G. T.) | Sudska praksa | Aktio