Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1861/18 (S. B. i drugi)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1861/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1861/18, rješavajući apelacije Sabahide Bašić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sabahida Bašić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 025757 16 Rsž od 24. januara 2018. godine;
Hanumica Memagić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 051105 15 Rsž od 16. maja 2018. godine;
Edisa Kovačević protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 048961 16 Rsž od 16. maja 2018. godine;
Fuad Gutić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 051226 16 Rsž od 12. juna 2018. godine;
Jusuf Ikanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 053808 16 Rsž od 8. juna 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1861/18
1. Sabahida Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Mirsada Bašić advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 22. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 025757 16 Rsž od 24. januara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažene su žalbe tuženog (JU CSR Velika Kladuša) i umješača (Općina Velika Kladuša) i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati određeni novčani iznos na ime neisplaćenih plata i toplog obroka za određeni period, kao i da joj naknadi troškove postupka.
3. Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica obavljala poslove šefa računovodstva i da joj je ugovorom o radu određen koeficijent za obračun plate od 10,00, da je zaključkom načelnika Općine Velika Kladuša od 26. aprila 2010. godine određena osnovica za obračun plate u iznosu od 135,00 KM svim korisnicima općinskog budžeta, a zaključkom od 11. marta 2011. godine u iznosu od 108,00 KM, kao i da se tuženi finansira iz budžeta općine. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama čl. 57. i 58. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon plaćama i naknadama) i čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama propisan način utvrđivanja osnovne plate u općinama. Članom 63. istog zakona je propisano da su općine u roku od 90 dana od dana primjene ovog zakona dužne donijeti propise kojima će usaglasiti propise iz oblasti plata sa ovim zakonom. U vezi s tim, navedeno je da u toku postupka nije dokazano da je tuženi donio propise kojima je trebao da uskladi način obračuna plate prema federalnom zakonu. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio kada je tuženog obavezao na isplatu razlike plate čiju visinu je utvrdio množenjem koeficijenta 10,00 sa osnovicom koja je utvrđena zaključkom Općinskog načelnika od 26. aprila 2010. godine u neto iznosu od 135,00 KM i od tako utvrđenog iznosa oduzeo iznos isplaćene plate koja je obračunata množenjem koeficijenta 10,00 sa osnovicom od 108,00 KM utvrđenom zaključkom načelnika od 11. marta 2011. godine. Naime, osnovicu za obračun plate prema članu 5. Zakona o plaćama i naknadama čini najniža neto satnica dogovorena sa sindikatom pomnožena sa fondom radnih sati, a prema članu 6. istog zakona osnovnu platu čini osnovica iz člana 5. pomnožena sa koeficijentom platnog razreda, s tim da osnovna plata ne može biti manja od 70% prosječne plate isplaćene u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Kantonalni sud je istakao da tokom postupka apelantica nije dokazala visinu osnovice za obračun plate u smislu navedenih zakonskih odredbi, niti da je osnovna plata bila manja od 70% prosječne plate isplaćene u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Osim toga, na apelantičina potraživanja za isplatu toplog obroka ne može se primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, na kojem je apelantica zasnovala svoj zahtjev, jer je presudom Ustavnog suda F BiH broj U-34/15 od 9. marta 2016. godine utvrđeno da se isti ne primjenjuje na Općinu Velika Kladuša, pa samim tim ni na tuženog koji se financira iz budžeta općine. Ovo iz razloga što općina Velika Kladuša navedeni ugovor nije potpisala niti je istom naknadno pristupila na što umješač žalbom osnovano ukazuje, pogotovo što među strankama nema spora da je apelantici ova naknada isplaćivana u visini od 1% prosječne neto plaće isplaćene u F BiH po zadnjem statističkom podatku.
AP-3856/18
4. Hanumica Memagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Ćamil Softić advokat iz Banovića, podnijela je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 051105 15 Rsž od 16. maja 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažene su žalbe apelantice i tužene (Općina Banovići) i prvostepena presuda je preinačena tako da je ukupno dosuđeni iznos apelantici na ime razlike toplog obroka snižen sa iznosa od 4.994,13 KM na iznos od 210,13 KM, dosuđeni troškovi postupka za apelanticu su sniženi sa iznosa od 1.153,60 KM na iznos od 537,28 KM, te je obavezana tužena da apelantici na ime razlike u plaći, za određeni period, isplati ukupan iznos od 1.640,32 KM, kao i troškove žalbenog postupka.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelantice za isplatu razlike plaće u skladu sa odredbama Zakona o plaćama i naknadama i zahtjev za isplatu toplog obroka koji je zasnovan na odredbama Pravilnika o plaćama i naknadama tužene iz 2010. godine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da se osnovano žalbom tužene ukazuje da se Pravilnik tužene nije mogao primijeniti prilikom obračuna naknade za topli obrok za period od augusta 2010. godine do juna 2013. godine. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se radi o provedbenom aktu Zakona o državnoj službi u F BiH i Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, što slijedi iz preambule Pravilnika tužene, čije su se odredbe, koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odnosno namještenika, prestale primjenjivati 30. jula 2010. godine, kada je stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama (član 69.), a koji zakon se primjenjuje i na općine kakav status ima tužena. Imajući u vidu navedeno, te cijeneći nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, Kantonalni sud je ukazao da je apelantici za period od juna do avgusta 2010. godine isplaćen topli obrok u manjem iznosu od pripadajućeg prema Pravilniku tužene, zbog čega je istoj za navedeni period dosuđen iznos od 210,13 KM. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da, budući da iz izvedenih dokaza ne proizilazi da je u periodu od augusta 2010. do juna 2013. godine apelantici isplaćena naknada toplog obroka ispod minimuma zagarantovanog članom 17. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), to je pogrešno utvrđenje prvostepenog suda da apelantici na ime razlike toplog obroka pripada preostali iznos od 4.784,00 KM. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da apelantici ne pripadaju tražene razlike plaća, koje apelantica temelji na odredbama čl. 5. i 21. Zakona o plaćama i naknadama. Naime, Kantonalni sud je naveo da najniža satnica od 2,05 KM, koja je utvrđena i prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, ne može predstavljati podoban parametar za obračun plaće apelantici, budući da nije utvrđena na osnovu dogovora između načelnika tužene i sindikata tužene, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a kako to propisuje odredba člana 5. navedenog zakona, koja je obavezujuća i za tuženu, u smislu člana 59. tog zakona. Međutim, prvostepeni sud je zanemario da iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka (na osnovu kojeg je apelantica zasnovala svoj tužbeni zahtjev u pogledu manje isplaćenih plaća) proizilazi da je apelantici u utuženom periodu, nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, osnovna plaća isplaćena ispod 70% od prosječne neto plaće u FBiH, te kako razlika manje isplaćenih plaća obračunatih u skladu sa članom 6. st. 1., 2. i 3. Zakona o plaćama i naknadama (prema nalazu vještaka) iznosi ukupno 1.640,32 KM, to je osnovan zahtjev apelantice za isplatu ovako utvrđene razlike manje isplaćene plaće. AP-3858/18
7. Edisa Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Ćamil Softić advokat iz Banovića, podnijela je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 048961 16 Rsž od 16. maja 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažene su žalbe apelantice i tužene (Općina Banovići) i prvostepena presuda je preinačena tako da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike toplog obroka za period od decembra 2010. do decembra 2013. godine i dosuđeni troškovi postupka za apelanticu su sniženi sa iznosa od 1.072,40 KM na iznos od 289,54 KM, te je obavezana tužena da apelantici na ime razlike u plaći za određeni period isplati ukupan iznos od 1.188,13 KM, kao i troškove žalbenog postupka.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelantice za isplatu razlike plaće u skladu sa odredbama Zakona o plaćama i naknadama i zahtjev za isplatu toplog obroka koji je zasnovan na odredbama Pravilnika o plaćama i naknadama tužene iz 2010. godine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da se osnovano žalbom tužene ukazuje da se Pravilnik tužene nije mogao primijeniti prilikom obračuna naknade za topli obrok za utuženi period. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se radi o provedbenom aktu Zakona o državnoj službi u F BiH i Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, što slijedi iz preambule Pravilnika tužene, čije su se odredbe, koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odnosno namještenika, prestale primjenjivati 30. jula 2010. godine, kada je stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama (član 69.), a koji zakon se primjenjuje i na općine kakav status ima tužena. Kantonalni sud je ukazao da budući da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je apelantici u utuženom periodu isplaćena naknada toplog obroka ispod minimuma zagarantovanog članom 17. Općeg kolektivnog ugovora, to je pogrešno utvrđenje prvostepenog suda da apelantici na ime razlike toplog obroka pripada traženi iznos. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da u utuženom periodu nije bila dogovorena osnovica za obračun plaće sa sindikatom, kako to predviđa član 5. Zakona o plaćama i naknadama, niti su bili utvrđeni platni razredi i koeficijenti složenosti poslova kako to predviđa član 21. navedenog zakona, a što ni apelantica tokom postupka nije osporavala. Međutim, prvostepeni sud je zanemario da iz nalaza i mišljenja vještaka (na osnovu kojeg je apelantica zasnovala svoj tužbeni zahtjev u pogledu manje isplaćenih plaća) proizilazi da je apelantici u utuženom periodu, nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, osnovna plaća isplaćena ispod 70% od prosječne neto plaće u FBiH, te kako razlika manje isplaćenih plaća obračunatih u skladu sa članom 6. st. 2. i 3. Zakona o plaćama i naknadama (prema nalazu vještaka) iznosi ukupno 1.188,13 KM, to je osnovan zahtjev apelantice za isplatu ovako utvrđene razlike manje isplaćene plaće.
AP-3977/18
10. Fuad Gutić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić advokat iz Banovića, podnio je 17. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 051226 16 Rsž od 12. juna 2018. godine.
11. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (Općina Banovići) i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu, tako da je ukupno dosuđeni iznos na ime razlike toplog obroka za period od jula 2010. godine do januara 2014. godine snižen sa iznosa od 5.955,27 KM na iznos od 21,20 KM, kao i u odluci o troškovima postupka tako da je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, dok je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu (kojim je apelant tražio isplatu razlike plaća i razlike dodatka na plaću).
12. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je predmet spora u konkrentom slučaju zahtjev apelanta za isplatu razlike plaća i dodatka na plaću po osnovu otežanih uslova rada u skladu sa odredbama Zakona o plaćama i naknadama i zahtjev za isplatu toplog obroka koji je zasnovan na odredbama Pravilnika o plaćama i naknadama tužene iz 2010. godine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da se osnovano žalbom tužene ukazuje da se Pravilnik tužene nije mogao primijeniti prilikom obračuna naknade za topli obrok za utuženi period (od jula 2010. godine do januara 2014. godine). Naime, Kantonalni sud je ukazao da se radi o provedbenom aktu Zakona o državnoj službi u F BiH i Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, što slijedi iz preambule Pravilnika tužene, čije su se odredbe, koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odnosno namještenika, prestale primjenjivati 30. jula 2010. godine, kada je stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama (član 69.), a koji zakon se primjenjuje i na općine kakav status ima tužena. Međutim, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, Kantonalni sud je ukazao da apelantu za utuženi period nije u cijelosti isplaćivana naknada toplog obroka u skladu sa zagarantovanim minimumom iz člana 17. Općeg kolektivnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešno utvrđenje prvostepenog suda da apelantu na ime razlike toplog obroka pripada iznos koji je obračunat u skladu sa Pravilnikom tužene, slijedom čega je taj sud preinačio prvostepenu presudu u pogledu visine iznosa razlike isplaćene naknade za ishranu u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, apelantu ne pripadaju tražene razlike plaća za utuženi period, jer najniža satnica od 2,05 KM, koja je utvrđena i prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, ne može predstavljati podoban parametar za obračun plaće apelantu, budući da nije utvrđena na osnovu dogovora između načelnika tužene i sindikata tužene, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a kako to propisuje odredba člana 5. Zakona o plaćama i naknadama, koja je obavezujuća i za tuženu, u smislu člana 59. tog zakona. Osim toga, pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao da mu je određen, i u kojem procentu, dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
AP-3978/18
13. Jusuf Ikanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić advokat iz Banovića, podnio je 17. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 053808 16 Rsž od 8. juna 2018. godine.
14. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je uvažena žalba tužene (Općina Banovići) i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu, tako da je ukupno dosuđeni iznos na ime razlike toplog obroka za period od februara 2011. godine do februara 2014. godine snižen sa iznosa od 5.655,19 KM na iznos od 79,12 KM, kao i u odluci o troškovima postupka tako da je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, dok je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu (kojim je apelant tražio isplatu razlike plaća) i obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je predmet spora u konkrentom slučaju zahtjev apelanta za isplatu razlike plaća u skladu sa odredbama Zakona o plaćama i naknadama i zahtjev za isplatu toplog obroka koji je zasnovan na odredbama Pravilnika o plaćama i naknadama tužene iz 2010. godine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da se osnovano žalbom tužene ukazuje da se Pravilnik tužene nije mogao primijeniti prilikom obračuna naknade za topli obrok za utuženi period (od februara 2011. godine do februara 2014. godine). Naime, Kantonalni sud je ukazao da se radi o provedbenom aktu Zakona o državnoj službi u F BiH i Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, što slijedi iz preambule Pravilnika tužene, čije su se odredbe, koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odnosno namještenika, prestale primjenjivati 30. jula 2010. godine, kada je stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama (član 69.), a koji zakon se primjenjuje i na općine kakav status ima tužena. Međutim, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, Kantonalni sud je ukazao da apelantu za utuženi period nije u cijelosti isplaćivana naknada toplog obroka u skladu sa zagarantovanim minimumom iz člana 17. Općeg kolektivnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešno utvrđenje prvostepenog suda da apelantu na ime razlike toplog obroka pripada iznos koji je obračunat u skladu sa Pravilnikom tužene, slijedom čega je taj sud preinačio prvostepenu presudu u pogledu visine iznosa razlike isplaćene naknade za ishranu u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, apelantu ne pripadaju tražene razlike plaća za utuženi period, jer najniža satnica od 2,05 KM, koja je utvrđena i prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama ne može predstavljati podoban parametar za obračun plaće apelantu, budući da nije utvrđena na osnovu dogovora između načelnika tužene i sindikata tužene, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a kako to propisuje odredba člana 5. Zakona o plaćama i naknadama, koja je obavezujuća i za tuženu, u smislu člana 59. tog zakona.
Spajanje predmeta
16. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojemAP-1861/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
17. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, u predmetu AP-1861/18 apelantica smatra da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na predmet AP-1861/18, Ustavni sud zapaža da je postupak, na čiju dužinu ukazuje apelantica, okončan u roku od tri godine, u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević