Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4447/16 (A. H.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4447/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4447/16, rješavajući apelaciju Adila Hrustemovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adila Hrustemovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 146951 16 Rev od 29. septembra 2016.

godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 146951 13 Gž od 29. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adil Hrustemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Taiba Purišević, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 146951 16 Rev od 29. septembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 146951 13 Gž od 29. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 4953/15 podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 146951 13 Gž od 29. septembra 2015. godine s obzirom na to da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 146951 16 Rev od 29. septembra 2016. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Vrhovnog suda, te tužene Nade Pavlović (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. novembra 2017. i 31. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je 8. juna 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 5. juna 2018. godine, a tužena 5. februara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 146951 10 P od 15. februara 2013. godine utvrđeno je da je apelant dosjelošću stekao vlasništvo s 1/1 dijela na kući i zgradi površine 17 m , sagrađenoj kao „vanknjižno vlasništvo“ na k. č. broj 179 k. o.

Sarajevo XIII novog premjera, kao i da je stekao „vanknjižno vlasništvo“ na stambenom objektu na predmetnoj parceli, označenom u nalazu stalnog sudskog vještaka geodetske struke M. A. od oktobra 2011. godine koji je sastavni dio ove presude, a što je tužena dužna priznati. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.814,00 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

7. Tužbom se traži utvrđenje vlasništva na objektu kao „vanknjižnom vlasništvu“, što znači da objekt nije uplanjen i nije upisan u zk. ulošku. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant na mjestu stare kuće – ćerpičare sagradio novi objekt znatno većih dimenzija i spratnosti.

8. Kako navodi Općinski sud, gradnja apelanta nije sporna i o njoj, pored apelanta, svjedoče svi svjedoci, izuzev svjedokinje M. K. koja ne zna ko je vršio izgradnju objekta. Nesporno je vođenje upravnih postupaka protiv apelanta zbog bespravnog građenja na predmetnoj parceli, kao i da postoji lista prioriteta za rušenje bespravno podignutih objekata na kojoj se nalazi i objekt za koji apelant traži utvrđivanje prava vlasništva. Međutim, odlukom o legalizaciji objekata regulirano je da se kompletan inspekcijski nadzor prekida ako je podnesen prijedlog – zahtjev za legalizaciju objekta, i to do pravomoćnosti i konačnosti postupka legalizacije. Odredbom člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano je da posjednik dosjelošću stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. S obzirom na postojanje darovnog ugovora zaključenog 1988. godine između parničnih stranaka (apelanta i tužene), sud je utvrdio zakonitu državinu jer se ona zasniva na pravnom poslu koji je potreban za stjecanje prava vlasništva, kao i savjesnost koja se pretpostavlja shodno odredbi člana 77. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jer tužena nije uspjela dokazati nesavjesnost apelantovog posjeda koji je u kontinuitetu do 2002. godine.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 146951 13 Gž od 29. septembra 2015. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev (stav 1. izreke) tako što se odbija zahtjev za utvrđenje da je apelant dosjelošću stekao vlasništvo s 1/1 dijela na kući i zgradi površine 17 m , sagrađenoj kao „vanknjižno vlasništvo“ na spornim nekretninama, kao i da je stekao „vanknjižno vlasništvo“ na stambenom objektu na predmetnoj parceli, označenom u nalazu stalnog sudskog vještaka geodetske struke M. A. od oktobra 2011. godine koji je sastavni dio ove presude, a što je tužena dužna priznati, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 2. izreke), tako što svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

10. Prema mišljenju Kantonalnog suda, žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, povrijedio odredbu člana 191. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je u stavu prvom izreke pobijane presude utvrdio da je apelant po osnovu dosjelosti stekao „vanknjižno vlasništvo“ na nekretnini – kući. Ovakva izreka presude je, prema mišljenju Kantonalnog suda, uopćena i apstraktna, te ne bi mogla biti podobna za izvršenje. Naime, opće je pravilo da izreka presude mora biti potpuno jasna i koncizna jer presudom može biti usvojen samo potpuno i precizno određen tužbeni zahtjev, tako da se presuda može prinudno izvršiti u sudskom izvršnom postupku. Prvostepeni sud je također povrijedio i odredbu iz člana 8. ZPP jer nije razlučio o kakvom se ugovoru u konkretnom slučaju radi, da li o ugovoru o poklonu ili o kupoprodajnom ugovoru, a što je za posljedicu imalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a time i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, u konkretnom slučaju, prema apelantovim navodima, radi se o ugovoru o poklonu koji je u naravi kupoprodajni ugovor. Kako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu jasno je da oni ne proizvode pravno dejstvo jer se kao osnov za stjecanje vlasništva dosjelošću ne može smatrati ugovor o poklonu, niti kupoprodajni ugovor koji je zbog nedostatka ovjere potpisa ugovarača ništav.

11. Kantonalni sud ukazuje da je mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu (o čemu se u konkretnom slučaju radi) nastala stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95). To znači da dosjelost počinje teći tek od stupanja na snagu navedenog zakona, tj. 10. oktobra 1995. godine. Stoga, apelantovi navodi da je u posjedu nekretnine – kuće još od 1979. godine nisu od utjecaja na odluku o ovoj pravnoj stvari, odnosno ta činjenica sve do 10. oktobra 1995. godine nema pravni učinak dosijedanja, niti je tužena zbog te činjenice morala koristiti odgovarajuća pravna sredstva. Osim toga, apelant nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini – kući (prizemna prostorija površine 17 m ) koja je, prema stanju spisa, usljed ratnih dejstava bila srušena.

To znači da nekretnina – kuća, za koju se traži utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću, nije ni postojala 10. oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu naprijed spomenuti zakon, slijedom čega apelant nije mogao do 2002. godine steći pravo vlasništva dosjelošću. Odredbe Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, kao ni odredbe kasnijeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ne djeluju retroaktivno, pa stoga odredbe tih zakona ne konvalidiraju odnose koji su do tada postojali između stranaka u postupku u smislu dotadašnjeg toka dosijedanja na nekretninama u državnom vlasništvu. Kantonalni sud dalje naglašava da je apsolutno nejasno, niti je to apelant precizirao, na kojih tačno 17 m je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva s obzirom na to da je kuća, tj. prizemna prostorija od 17 m , koja je ranije postojala, srušena usljed ratnih dejstava, dok je na njenom mjestu naknadno izgrađen novi stambeni objekt višestruko većih gabarita i spratnosti, na što žalba osnovano ukazuje, pa se o neodređenom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučivati.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 146951 16 Rev od 29. septembra 2016. godine utvrđeno je da revizija nije dopuštena.

13. Kako navodi Vrhovni sud, članom 237. stava 2. ZPP propisano je da revizija protiv pravomoćne presude drugostepenog suda nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi 10.000,00 KM. U konkretnom slučaju, budući da se radi o nenovčanom potraživanju po apelantovoj tužbi, za koju je označena vrijednost spora od 500,00 KM, proizlazi da i vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi propisani cenzus. Vrhovni sud nalazi da predmetna revizija nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je nije dopustio ni po članu 237. stav 3. ZPP. Stoga, imajući u vidu da je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude drugostepenog suda ispod propisanog cenzusa, Vrhovni sud je apelantovu reviziju, primjenom člana 247. stav 2. ZPP, odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je kod nesporno utvrđenih činjenica, Kantonalni sud, očiglednom povredom materijalnog prava, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Time je drugostepeni sud doveo do jedne potpuno apsurdne situacije kojom je pogrešnom primjenom materijalnog prava, posebno u odnosu na član 9. Zakona o prometu nekretnina utvrdio da njegov ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, zaboravljajući pri tome da je taj ugovor u cijelosti realiziran, čime sasvim sigurno proizvodi pravno dejstvo, i to kao osnov za njegov savjestan i zakonit posjed. Iz naprijed navedenog, prema apelantovoj ocjeni, proizlazi očigledna pogrešna primjena materijalnog prava koja, samim tim, predstavlja očiglednu proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa, a sama ta proizvoljnost nikako nije mogla niti može dovesti do pravičnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odnosu na navode iz apelacije Kantonalni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava jer je drugostepena odluka donesena na zakonit način, uz jasno obrazloženje presude, pa se predlaže da se apelacija odbije i utvrdi da ne postoji povreda apelantovih Ustavom zagarantiranih prava i sloboda, konkretno da ne postoji povreda ustavnih prava na koja ukazuje apelant.

16. Suprotno apelantovom stavu, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva.

17. Opširno iznoseći svoje razloge, tužena smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list RBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, 21/92, 17/93 I 18/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1 ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

19. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

20. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32. stav 1.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

(…) Član 77. stav 3.

(….) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 58/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. stav 3.

(....)

(3) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

25. Ustavni sud je odlukom od 20. aprila 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 4953/15 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 28. novembra 2016. godine jer je u toku bio postupak povodom njegove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 146951 16 Rev apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 146951 13 Gž od 29. septembra 2015. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 146951 13 Gž od 29. septembra 2015. godine apelant primio 9. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo odbivši njegov tužbeni zahtjev.

31. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud logično i uvjerljivo obrazložio svoju odluku navodeći da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 191. stav 3. ZPP kada je u stavu prvom izreke pobijane presude utvrdio da je apelant po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva. Kantonalni sud je utvrdio da je izreka prvostepene presude uopćena i apstraktna, te ne bi mogla biti podobna za izvršenje. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud povrijedio i odredbu iz člana 8. ZPP jer nije razlučio o kakvom se ugovoru u konkretnom slučaju radi, da li o ugovoru o poklonu ili o kupoprodajnom ugovoru, a što je za posljedicu imalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a time i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je naglasio da potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, pa stoga i ne mogu da proizvode pravno dejstvo jer se kao osnov za stjecanje vlasništva dosjelošću ne može smatrati ugovor o poklonu, niti kupoprodajni ugovor koji je zbog nedostatka ovjere potpisa ugovarača ništav.

34. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je naglašeno da je stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95) propisana mogućnost da se pravo vlasništva putem dosjelosti može steći (i) na nekretninama u državnom vlasništvu. To znači da u konkretnom slučaju dosjelost počinje teći tek od stupanja na snagu navedenog zakona, tj. 10. oktobra 1995. godine. Stoga, apelantovi navodi da je u posjedu predmetne nekretnine još od 1979. godine nisu od utjecaja na odluku o ovoj pravnoj stvari, odnosno ta činjenica sve do 10. oktobra 1995. godine nema pravni učinak dosijedanja, niti je tužena zbog te činjenice morala koristiti odgovarajuća pravna sredstva. U obrazloženju je dalje naglašeno da s obzirom na to da je kuća – nekretnina bila srušena tokom rata u BiH, apelant nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na kući – nekretnini, koja je, ustvari, prizemna prostorija površine 17 m , jer ona nije ni postojala 10.

oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu spomenuti Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, niti je apelant mogao, počev od 10. oktobra 1995. godine pa do 2002. godine, steći pravo vlasništva dosjelošću kako se traži u tužbi. Kantonalni sud je ukazao da odredbe relevantnih pravnih propisa koje se primjenjuju na konkretan predmet (Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, kao ni odredbe kasnijeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) ne djeluju retroaktivno, pa stoga odredbe tih zakona ne konvalidiraju odnose koji su do tada postojali između stranaka u postupku u smislu dotadašnjeg toka dosijedanja na nekretnini za koju se traži utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću. U obrazloženju osporene presude je još naglašeno da je predmetni tužbeni zahtjev neodređen, te se o njemu nije (ni) moglo odlučivati jer apelant nije precizirao na kojih je tačno 17 m stekao pravo vlasništva dosjelošću s obzirom na to da je bilo nesporno da je nekretnina – kuća (prizemna prostorija od 17 m ) srušena tokom rata u BiH, a da je na njenom mjestu izgrađen novi stambeni objekt višestruko većih gabarita i spratnosti.

35. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o osnovama vlasničkih odnosa RBiH, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH, kao i Zakona o prometu nekretnina RBiH na kojima je zasnovana osporena presuda Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni relevantnog materijalnog prava. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud smatra da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Navodi o povredi ostalih prava

37. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne i uvjerljive razloge.

39. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević