Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3972/16 (P. V.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3972/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3972/16, rješavajući apelaciju Petra Vasića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Petar Vasić zbog nepostupanja Osnovnog suda u Tesliću u predmetu broj 87 0 K 019946 15 K, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Vasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nepostupanja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 87 0 K 019946 15 K, ukazujući na dužinu trajanja postupka kao i na nemogućnost da apelantovu žalbu preispita viši sud.
2. U konkretnom slučaju, prvostepenom presudom Osnovnog suda broj 87 0 K 019946 15 K od 31. marta 2016. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda (bliže opisano u izreci prvostepene presude) iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), za koje krivično djelo mu je izrečena uslovna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci i rokom provjere od dvije godine.
3. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene presude 27. aprila 2016. godine.
4. Iz odgovora na apelaciju Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) proizilazi da je Okružni sud donio presudu 26. decembra 2016. godine, kojom je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa suđenjem u razumnom roku. Takođe, apelant je istakao i povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je nakon podnošenja žalbe dva puta urgirao kod prvostepenog suda radi dostavljanja žalbe u rad drugostepenom sudu. U nedostavljanju žalbe drugostepenom sudu od strane Osnovnog suda, osim povrede prava na suđenje u razumnom roku apelant vidi i povredu prava na efikasan pravni lijek i povredu prava na žalbu, odnosno prava da mu presudu preispita viši sud. Apelant je tražio da mu se dosudi naknada u iznosu od 1.000,00 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, odnosno navodi o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju svode na tvrdnju da nakon što je apelant izjavio žalbu protiv prvostepene presude (27. aprila 2016. godine) do ponošenja apelacije (11. oktobar 2016. godine) prvostepeni sud nije dostavio žalbu na odlučivanje drugostepenom sudu što je suprotno odredbama ZKP, a time je došlo i do povrede prava na koja apelant ukazuje apelacijom. Međutim, iz dokumentacije dostupne Ustavnom sudu proizilazi da je Okružni sud dana 23. decembra 2016. godine donio presudu kojom je riješio o žalbi apelanta (odbio žalbu i prvostepenu presudu potvrdio), čime je pravosnažno odlučeno u ovoj krivičnoj stvari. Dakle, od podnošenja apelantove žalbe do donošenja drugostepene odluke je prošao period od osam mjeseci, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, o žalbi je odlučio drugostepeni sud, pa nema osnova za tvrdnju da su apelantu povrijeđena prava iz člana 13. i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević