Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3901/16 (N. M.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član porodičnog domaćinstva
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3901/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3901/16, rješavajući apelaciju Nafije Muradbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nafije Muradbašić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 015850 15 U od 5. septembra 2016. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 105/14 od 9. decembra 2014. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Resora za imovinsko-pravne poslove br. 18.03/3-1-02-4760/99 i 18.03/3-1-02-5871/99 (raniji br. 05-050- 02-02-4760/99 i 05-050-02-02-5871/99) od 17. septembra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nafija Muradbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Saša Mehić, advokat iz Maglaja, podnijela je 4. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 015850 15 U od 5. septembra 2016. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R 105/14 od 9. decembra 2014. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Resora za imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Resor) br. 18.03/3-1-02- 4760/99 i 18.03/3-1-02-5871/99 (raniji br. 05-050-02-02-4760/99 i 05-050-02-02-5871/99) od 17. septembra 2014. godine.
2. Postupajući po zahtjevu Osmana Muradbašića (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug), Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek) je rješenjem od 16. maja 2003. godine, potvrdio da je apelantičin suprug bio nosilac stanarskog prava na stanu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i dozvolio vraćanje predmetnog stana u posjed apelantici, te istovremeno utvrdio prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana privremenom korisniku. Postupajući po žalbi privremenog korisnika, Ministarstvo je rješenjem od 14. jula 2003. godine, poništilo rješenje Odsjeka i predmet vratio na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku, Odsjek je donio zaključak od 14. novembra 2003. godine kojim je obustavio predmetni postupak zbog smrti stranke, te je Ministarstvo rješenjem od 29. decembra 2003. godine, odbilo apelantičinu žalbu podnesenu protiv zaključka. Postupajući po apelantičinoj tužbi, Okružni sud je presudom od 11. septembra 2012. godine tužbu uvažio i poništio rješenje Ministarstva, te je Ministarstvo, postupajući po navedenoj presudi, rješenjem od 8. oktobra 2012. godine, uvažio apelantičinu žalbu, poništio zaključak Odsjeka i predmet vratio na ponovni postupak i rješavanje.
3. U ponovnom postupku, rješenjem Resora br. 18.03/3-1-02-4760/99 i 18.03/3-1-02-5871/99 (raniji br. 05-050-02-02-4760/99 i 05-050-02-02-5871/99) od 17. septembra 2014. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev za vraćanje predmetnog stana, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju rješenja Resor je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantičin suprug bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu ugovora o korištenju predmetnog stana od 27. juna 1985. godine. Dalje je naveo da u ugovoru nisu navedeni drugi članovi domaćinstva, iz čega je zaključeno da je apelantičin suprug sam uselio u predmetni stan i sam ga koristio. Resor je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da su apelantičin suprug i apelantica zaključili brak 25. oktobra 1989. godine, kojom prilikom je za apelantičinog supruga kao prebivalište upisano Sarajevo, a za apelanticu Maglaj, te da je apelantičin suprug umro 1. jula 2000. godine. S tim u vezi citirane su odredbe člana 6. stav 2. i člana 47. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i člana 17. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Resor je naveo da je apelantičin suprug 1991. godine u periodu od 1.-15. aprila popisan u općini Banjaluka kao samačko domaćinstvo na adresi predmetnog stana, tj. bez članova domaćinstva, te da su u tom periodu ključevi predmetnog stana bili su u posjedu trećeg lica, koji ih je predao nosiocu prava raspolaganja. Istaknuto je da apelantica nikada nije živjela u predmetnom stanu u zajedničkom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava i nije imala prebivalište u Banjaluci, pa se po ocjeni Resora, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, niti se u smislu člana 19. stav 2. istog Zakona može smatrati drugim nosiocem stanarskog prava. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelantica u vrijeme zaključenja braka 1989. godine, pa sve do 2003. godine imala prebivalište u Maglaju, gdje i sada živi, radi i stanuje. Nadalje, obrazloženo je da i da osim uvjerenja o prebivalištu, i drugi dokazi kao i izjave svjedoka iz stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, potvrđuju činjenicu da apelantica nikada nije živjela u predmetnom stanu, a da se povremeni dolasci ne mogu smatrati kao da je bila korisnik stana jer je i nosilac stanarskog prava (apelantičin suprug) u periodu 1988. do 1992. godine povremeno navraćao u predmetni stan.
5. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 105/14 od 9. decembra 2014. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno rješenje Resora.
6. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da apelantica nije priložila nijedan dokaz koji bi potvrdio činjenicu zajednice i trajnog života sa apelantičinim suprugom u predmetnom stanu. S tim u vezi, obrazloženo je da nije sporno da je apelantica bila zakonita supruga nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (od 1989. godine), koji je to pravo stekao danom useljenja u predmetni stan, a na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 1985. godine. Međutim, po mišljenju Ministarstva, sama činjenica da je apelantica bila zakonita supruga nosioca stanarskog prava ne znači istovremeno da je bila i sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje je citirana odredba člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj bračni drug koji živi u zajedničkom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava, izjednačava se u svim pravima sa bračnim drugom koji je zaključio ugovor kao nosilac stanarskog prava. Međutim, po mišljenju Ministarstva, ukoliko bračni drug nije trajno i stvarno živio u zajednici sa nosiocem stanarskog prava, ne može se smatrati članom njegovog porodičnog domaćinstva. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelantičin suprug, kao nosilac stanarskog prava, umro 2000. godine, a apelantica je pokazala interes da nastavi započeti postupak kao njegov član domaćinstva - supruga, te je potrebno utvrditi da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva njenog umrlog supruga. Istaknuto je da iz dokumentacije ovog spisa, odnosno priloženih materijalnih dokaza i izjava saslušanih svjedoka, nesporno proizilazi da je prvostepeni organ ispravno utvrdio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog supruga. S tim u vezi, obrazloženo je da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelantica u vrijeme sklapanja braka sa suprugom imala prijavljeno prebivalište u Maglaju gdje je rođena, te da je bila u stalnom radnom odnosu u Mješovitoj srednjoj školi u Maglaju od 1975. godine, u kojoj je i sada u radnom odnosu. Slijedom navedenog, zaključeno je da apelantica i u vrijeme zaključenja braka sa suprugom, kao i u vrijeme trajanja tog braka, imala stalno prebivalište u Maglaju i stalni radni odnos u navedenoj školi, a nikada do 2003. godine nije prolazila kroz evidenciju prijavljenih prebivališta u Banjaluci. Ministarstvo je istaknulo da je u navedenom periodu apelantičin suprug bio u radnom odnosu u Sarajevu od 18. jula 1988. godine sve do 29. februara 1992. godine, što je ukazivalo da ni sam apelantičin suprug u navedenom periodu nije stalno živio u predmetnom stanu već je imao prijavljeno prebivalište u Sarajevu. Navadeno je, po mišljenju Ministarstva, značilo da ni apelantica nije mogla živjeti, niti je živjela u predmetnom stanu sa suprugom, a što potvrđuju i svi izvedeni dokazi. Ministarstvo je istaknulo da nije sporno da su apelantica i suprug dolazili povremeno u Banjaluku, apelantica posebno, ali činjenica da apelantica i njen suprug (nosilac stanarskog prava) nisu trajno i neprekidno stanovali i živjeli u predmetnom stanu, navodi na zaključak da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava u smislu odredaba člana 17. Zakona o prestanku primjene, pa joj ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana kao članu porodičnog domaćinstva njenog supruga.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 11 0 U 015850 15 U od 5. septembra 2016. godine, odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja Ministarstva, te je odbijen apelantičin zahtjev da joj tuženi nadoknadi troškove upravnog spora.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelantica samo paušalno tvrdi da je mnogobrojnim dokazima i izjavama svjedoka, a i svojom izjavom dokazala da je živjela u bračnoj zajednici sa svojim suprugom u predmetnom stanu. Dalje je naveo da apelantica pri tome ne navodi, koji su to brojni dokazi, izuzev Uvjerenja Službe za boračko-invalidsku i socijalnu zaštitu, Odjeljenja za socijalnu zaštitu, raseljena lica i izbjeglice Općine Maglaj od 15. augusta 2003. godine, kojim se potvrđuje da je apelantica u Maglaju prijavljena kao raseljeno lice. S tim u vezi, istaknuto je da su upravo ovaj dokaz upravni organi dovodili u vezu sa drugim dokazima i to onim, koji govore o tome da apelantica nikad nije bila prijavljena u Banjaluci, da je prema popisu stanovništva u predmetnom stanu popisan samo apelantičin suprug, da je od 1975. godine apelantica zaposlena u Maglaju, te da je stalno prijavljena u Maglaju od 1984. do 2003. godine, od kada je prijavljena u Banjaluci. Okružni sud je ocijenio da su pravilno upravni organi zaključili da je apelantica i radila i stanovala u Maglaju, bez obzira što je supruga nosioca stanarskog prava, te da je bitno utvrditi da li su apelantica i njen suprug imali ekonomsku zajednicu u smislu trajnog življenja i stanovanja u predmetnom stanu, kako je to predviđeno članom 6. stavom 2. Zakona o stambenim odnosima. Po mišljenju Okružnog suda, nema osnova ni za tvrdnje da su svjedoci pogrešno saslušavani u vezi sa njima poznatim okolnostima o vremenu napuštanja Banjaluke od strane apelantičinog supruga, jer je nesporno utvrđeno da je on napustio Banjaluku još 1988. godine, radi zaposlenja u Sarajevu i pri tom je zadržao stanarsko pravo na predmetnom stanu, u prilog čemu ide i zaključenje braka 1989. godine, upravo u Sarajevu, gdje je apelantičin suprug boravio i radio. Po mišljenju Okružnog suda, pravilno je postupao prvostepeni organ kada je svjedoke ispitivao i u vezi sa korišćenjem predmetnog stana od strane apelantičinog supruga, kao nosioca stanarskog prava, a ne samo apelantice, jer je prvostepeni organ dužan utvrditi sve relevantne činjenice. Ocijenjeno je da su tvrdnje da su apelantica i njen suprug zajedno i trajno živjeli u predmetnom stanu i na dan 30. april 1991. godine i da su zajedno u maju mjesecu 1992. godine predmetni stan napustili, suprotne skoro svim izvedenim dokazima, osim tvrdnji predloženih svjedoka apelantice, koji su pristrasni o čemu su upravni organi dali dovoljno razloga. Zbog navedenog, po mišljenju Okružnog suda, nema osnova za tvrdnju da je porodična, odnosno bračna zajednica apelantice i njenog supruga, kao nosioca stanarskog prava predstavljala i ekonomsku cjelinu, koja se odvijala u predmetnom stanu. Istaknuto je da nije upitno da je apelantica stalno prijavljena u porodičnoj kući, čiji je sada suvlasnik, tako da nema osnova za tvrdnje da apelantica nije imala drugi dom i da ga nema ni danas, zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njenim domom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
9. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je iz njenog iskaza i iskaza saslušanih svjedoka dokazana činjenica da je apelantica sa suprugom zajedno i trajno živjela i samim tim bila član njegovog porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, kada su zajedno u maju 1992. godine napustili Banjaluku. Po mišljenju apelantice, nije od odlučnog značaja činjenica da je radila u drugom gradu, jer to ne prekida zajednicu života niti stanovanja, jer je njihova porodična zajednica predstavljala jednu ekonomsku cjelinu. Ističe da navedeno potvrđuju i materijalni dokazi apelantice (uvjerenje Službe za boračko-invalidsku zaštitu, Odjeljenje za socijalnu zaštitu, raseljena lica i izbjeglice od 15. augusta 2003. godine, računi za plaćanja usluga, uvjerenje Crvenog križa Maglaj od 1. oktobra 2013. godine, legitimacija raseljenog lica od 5. decembra 1995. godine itd).
10. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 i 12/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 19. stav 2.
Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su upravni organi i Okružni sud utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i upravni organi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Okružni sud, na osnovu izvedenih dokaza, zaključili da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, niti se u smislu člana 19. stav 2. istog Zakona može smatrati drugim nosiocem stanarskog prava. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i Okružni sud, suprotno apelantičnim navodima, cijenili i obrazložili dokaze izvedene u postupku, kako pojedinačno, tako i u njihovom međusobnom odnosu. S tim u vezi, organi uprave su u obrazloženju osporenih odluka ukazali da je apelantica u vrijeme zaključenja braka 1989. godine, pa sve do 2003. godine imala prebivalište u Maglaju, gdje je radila i stanovala. Dalje su ukazali da apelantica nikada nije živjela u predmetnom stanu, da je i nosilac stanarskog prava (apelantičin suprug) u periodu 1988. do 1992. godine povremeno navraćao u predmetni stan. Kako apelantica i njen suprug (nosilac stanarskog prava) nisu trajno i neprekidno stanovali i živjeli u predmetnom stanu, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave, kao i Okružni sud, zaključili da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava u smislu odredaba člana 17. Zakona o prestanku primjene, pa joj ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana kao članu porodičnog domaćinstva njenog supruga. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević