Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1912/18 (M. Đ.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1912/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1912/18, rješavajući apelaciju M. Đ., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Đ.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 022332 15 Rev od 11. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 27. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 022332 15 Rev od 11. januara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Nutzfahrzeuge Leasing AG) na ime duga isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da suprotno prigovoru o mjesnoj nadležnosti prvostepenog suda, iz Ugovora o najmu od 5. juna 2007. godine (koji je osnov potraživanja), vidi se da je isti zaključen 5. juna 2007. godine u Posušju, između tužitelja, kao davaoca najma i apelanta kao korisnika najma, gdje je tačkom 24. „dodatni sporazum“ određeno da „sve eventualne nesporazume ugovorne strane riješit će sporazumno, a u slučaju spora ugovaraju nadležnost općinskog suda u BiH“. Dakle, konstatovano je da iz navedenog ugovora nesumnjivo proizlazi mjesna nadležnost za postupanje stvarno nadležnog suda u BiH, te imajući u vidu odredbu čl. 28. stav 1. i 29. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) proizlazi da je za suđenje bio mjesno nadležan prvostepeni sud (po mjestu prebivališta apelanta), pa se svi prigovori apelanta usmjereni na osporavanje mjesne nadležnosti općinskog suda u BiH, ukazuju kao nedokazani, paušalni i neosnovani, te konačno neprihvatljivi za Vrhovni sud. Isto tako, ukazano je da imajući u vidu šta je predmet spora (isplata duga) postupajući prvostepeni sud je bio i stvarno nadležan za vođenje postupka, imajući u vidu odredbu člana 27. stav 2. tačka a. Zakona o sudovima u F BiH. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o najmu (ugovarači su tako naznačili ugovor, iako je očigledno i za parnične stranke nesporno da se radilo o Ugovoru o leasingu), ova materija nije bila uređena posebnim zakonom, jer je Zakon o leasingu stupio na snagu 3. januara 2009. godine, pa su ugovarači, u smislu člana 20. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) imali pravo da svoje međusobne odnose urede na način da navedeni ugovor naznače kao Ugovor o najmu, iako se u biti radi o Ugovoru o leasingu (načelo slobode ugovaranja). Dakle, istaknuto je da su odredbama naprijed navedenog ugovora jasno i precizno ugovorene i utvrđene obaveze ugovornih strana, i to najmodavca da isporuči i preda predmet ugovora o najmu (što je on i učinio), te korisnika najma da isplati u cijelosti ugovoreni iznos cijene (što on nije učinio, a bio je dužan), pa su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su ga pozivom na odredbe člana 454. ZOO obavezali na isplatu preostalog dijela duga. Pri tome je Vrhovni sud ukazao i na odredbu člana 17. stav 1. ZOO, kojom je određeno da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Shodno navedenom, konstatovano je da proizlazi da je apelanta, kao korisnika najma, po osnovu neispunjenja preostalih obaveza iz Ugovora o najmu bilo nužno obavezati na ispunjenje svih obaveza preuzetih navedenim ugovorom, s obzirom da on odbija da to učini dobrovoljno, a svi prigovori koji tvrde suprotno nisu prihvatljivi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe ZPP i ZOO.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenog prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud u Širokom Brijegu i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević