Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3257/18 (Z. D.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3257/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3257/18, rješavajući apelaciju Zlatka Dobraše, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatko Dobraš protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190621 17 Gž od 9. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatko Dobraš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović advokat iz Banjaluke, podnio je 9. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 190621 17 Gž od 9. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190621 14 P od 31. marta 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je njegov otac (M. D.) u vrijeme upoznavanja tužene (B. I.D.) od 2008. godine do zaključenja braka sa tuženom 10. aprila 2013. godine i do smrti 22. marta 2014. godine bolovao od Psihoorganskog sindroma-teže duševne bolesti i drugih bolesti, usljed kojih nije mogao shvatiti značaj svojih postupaka i upravljati njima, te da se poništi brak koji je njegov otac zaključio sa tuženom.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je 10. aprila 2013. godine kod Matičnog ureda Zalužani pod rednim brojem 14 za 2013. godinu zaključen brak između M. D. (apelantovog prednika) i tužene, te da je u Matičnu knjigu umrlih Grada Banjaluka pod rednim brojem 631 za 2014. godinu izvršen upis smrti M. D., koji je preminuo 22. marta 2014. godine u Banjaluci. Okružni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicinske struke proizlazi da su prema medicinskoj dokumentaciji u spisu kod M. D. bila prisutna oboljenja (detaljno navedena u presudi), odnosno da su se u kliničkoj slici u medicinskim nalazima opisivali uglavnom motorni poremećaji kao posljedica moždanih udara, te da je prema medicinskoj dokumentaciji apelantov prednik bio svjestan i uredno orijentisan. Takođe, Okružni sud je naveo da je tokom predmetnog postupka utvrđeno da je tužena sa apelantovim prednikom prije zaključenja braka živjela u vanbračnoj zajednici, odnosno da su zajedno živjeli ukupno pet godina i tri mjeseca. Okružni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da apelantov prednik nije bolovao od duševne bolesti psihoorganskog sindroma - teže duševne bolesti i drugih bolesti usljed kojih nije mogao shvatiti značaj svojih postupaka i upravljati njima, te da je brak između tužene i apelantovog prednika zaključen u cilju zajednice života, jer su živjeli u zajedničkom domaćinstvu, te da su se uzajamno pomagali. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelantov prednik preminuo 22. marta 2014. godine u Banjaluci. S obzirom na navedenu činjenicu brak tužene i M. D., u smislu člana 44 stav (1) Porodičnog zakona je prestao smrću bračnog supružnika. Kako je zaključeni brak prestao smrću prije podnošenja tužbe (tužba podnesena 23. aprila 2014. godine), prema odredbama Porodičnog zakona nije moguće podnijeti tužbu za poništenje braka, jer je isti već prestao da postoji smrću jednog bračnog supružnika. Imajući u vidu navedene činjenice, tužba za poništenje braka koja je podnesena u ovoj pravnoj stvari je nedopuštena. U smislu člana 66 stav (2) Porodičnog zakona pravo na tužbu za poništenje braka ne prelazi na nasljednike bračnih supružnika, ali nasljednici bračnog supružnika koji je podnio tužbu mogu nastaviti već započeti postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno osnov za razvod braka istican do časa smrti tužioca. Iz navedenih razloga, u konkretnom slučaju tužbu je trebalo odbaciti, ali kako su posljedice odbacivanja i odbijanja tužbenog zahtjeva za apelanta iste, na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku i člana 235 tačka 2) istog zakona, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da njegov otac nije mogao zaključiti brak sa tuženom, jer je u vrijeme zaključenja braka bolovao od duševne bolesti psihoorganskog sindroma. Apelant takođe osporava i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, koje vještačenje je provedeno tokom predmetnog postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji pozvao apelant odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjenično stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreće ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3257/18 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio