Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3287/18 (H. H.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3287/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3287/18, rješavajući apelaciju Hajrije Huskić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hajrija Huskić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 0 P 017407 15 Rsž od 17. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrija Huskić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zavidovića, podnijela je 12. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 017407 15 Rsž od 17. aprila 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 017407 15 Gž od 22. septembra 2015. godine, kojom je odbijena apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 017407 12 P od 26. februara 2015. godine. Navedenom prvostepenom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca (I. H., D. M., F. S., H. M. i N. R.) i utvrđeno da nekretnina (detaljno navedena u izreci) predstavlja bračnu tečevinu prednika tužilaca (njihovih roditelja I. H. i Dž. H) na kojoj su isti suvlasnici sa dijelom od ½, pa je apelantkinja dužna trpjeti da se iz ostavinske mase I. H. (prednika tužilaca, odnosno supruga apelantkinje) izdvoji ½ pripadajućih dijelova predmetne nekretnine, a koja je predmet raspravljanja zaostavštine iza umrlog I. H. (stav I izreke presude). Naloženo je nadležnoj službi općine Zavidovići da izvrši promjenu upisa posjedovnog stanja na predmetnoj nekretnini u korist I. H. i Dž. H. sa dijelom od po ½ (stav II izreke presude). Utvrđeno je da je ništav pravni posao u dijelu testamenta kojim je testator I. H. raspolagao sa predmetnom imovinom sa dijelom od ½, na kojem je suvlasnik njegova prva supruga Dž. H., te da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo (stav III izreke presude).
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev tužilaca, jer su utvrdili da je predmetna nekretnina (označena kao k.č. broj 425/3 zv. “Brijeg“, na kojoj se nalazi kućazgrada, površine 73 m2, te dvorište površine 456 m2 ili ukupno 529 m2) zajednička tečevina prednika tužilaca tj. I. H. i Dž. H.. Vrhovni sud je ukazao da su predmetnu nekretninu pribavili bračni drugovi u toku trajanja braka, tako što je supružnik I. H. izvršio zamjenu nekretnina sa H. H. kome je predao 10,5 dunuma svoje očevine, a za uzvrat je dobio 3,5 dunuma od drugog ugovarača. Odlučna je okolnost da su bračni drugovi u toku trajanja braka zajedničkim radom i sredstvima sagradili stambeni objekat na predmetnoj nekretnini (koja je pribavljena zamjenom) pa su sa istim suvlasničkim dijelom postali suvlasnici na stambenom objektu i zemljišnoj parceli površine 529 m2 koja služi za redovnu upotrebu stambenog objekta. Na takav zaključak upućuje i odredba člana 12. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima prema kojoj vlasnik zgrade ima pravo vlasništva na zemljištu na kome je zgrada izgrađena i koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Zajednički izgrađeni stambeni objekat ima površinu od 73 m2, tako da je površina dvorišta od 456 m2 prema usvojenim standardima u građevinarstvu potrebna za redovnu upotrebu stambenog objekta. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen i zahtjev za utvrđenje ništavosti testamenta kojim je I. H. (prednik tužilaca) za života raspolagao u korist apelantkinje, kao druge supruge, sa suvlasničkim dijelom svoje prve supruge (Dž. H.) na predmetnoj nekretnini, čime je na apelantkinju prenio više prava nego što je imao (član 52. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantkinja navodi da predmetna nekretnina ne predstavlja bračnu tečevinu prednika tužilaca, jer je I. H. nekretninu stekao zaključenjem pravnog posla (zamjenom) sa trećim licem, a ne kupovinom nekretnine u vrijeme trajanja braka sa majkom tužilaca. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji pozvala apelantkinja odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u reviziji, a koje navode je u konačnoj odluci u predmetnom postupku detaljno razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević