Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3794/18 (B. D.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3794/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3794/18, rješavajući apelaciju Branka Dobrnjca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Dobrnjac protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038344 17 Gž 3 od 23. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Dobrnjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 11. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038344 18 Rev 2 od 19. aprila 2018. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038344 17 Gž 3 od 23. novembra 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5665/15 od 10. oktobra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP- 2915/16, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Okružnog suda od 23. novembra 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena J. S. da mu vrati zajam u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je, između ostalog, cijenio da je među parničnim strankama sporno da li su apelant i tužena zaključili ugovor o zajmu, kako se to tvrdi u tužbi, te da li je apelant tuženoj dao u zajam određeni novčani iznos. Prvostepeni sud je naveo da je odbio apelantov tužbeni zahtjev apelanta, jer apelant izvedenim dokazima nije dokazao postojanje zaključenog ugovora o zajmu sa tuženom. Naime, prvostepeni sud je ukazao da je apelant tokom postupka izveo dokaz čitanjem ugovora o zajmu sačinjenog na memorandumu pravnog lica a.d. „Unis“ fabrika mašina, Novo Goražde sa potpisom tužene kao direktora i sa pečatom pomenutog društva. U vezi s tim, prvostepeni sud je ukazao da se u pogledu navedenog ugovora vještak grafolog u svom nalazu izjasnio da je u vrijeme sačinjavanja tzv. originalnog ugovora, koji je u spis dostavljen od strane apelanta, pravljena i fotokopija ugovora koji su uloženi u spis. Zatim, da u momentu pravljenja tih fotokopija nije postojao potpis zajmodavca, tako da su potpisi na ugovoru različiti kod zajmodavca, a potpisi kod zajmoprimca identični, te se vještak izjasnio da se radi o falsifikatu dokumenta, jer kako je rađeno više primjeraka ugovora to je potpis tužene trebao biti različit a nikako identičan. Dakle, prvostepeni sud je konstatovao da kako apelant nije izveo dokaze na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti postojanje saglasnosti volja apelanta i tužene za zaključenje ugovora, a naročito pismenog ugovora o zajmu, to je u smislu odredbi čl. 7. i 123. ZPP odbio tužbeni zahtjev apelanta. Također, prvostepeni sud je ukazao da su potpisi na ugovoru tužene u svojstvu direktora društva a.d. „Unis“ fabrika mašina, Novo Goražde, a ne potpis tužene kao zajmoprimca, zbog čega jedna ugovorna strana ne može stvoriti obavezu za nekog trećeg u smislu člana 153. ZOO. Najzad, prvostepeni sud je naveo da nije prihvatio prigovore apelanta vezano za nalaz i mišljenje navedenog vještaka, jer je našao da je nalaz stručan i objektivan i urađen u skladu sa pravilima struke, a apelant izvedenim dokazima taj nalaz nije osporio. Također, prvostepeni sud je istakao da nije prihvatio ni prigovore vezano za stručnost samog vještaka, jer je uvidom u Rješenje Ministarstva pravde RS od 8. aprila 2016. godine utvrđeno da je predmetni vještak, vještak grafičko-grafoskopske struke.

4. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je, pored ostalog, citirao relevantne odredbe ZOO i naveo da u situaciji kada je tužena osporavala da je sačinila takav ugovor a apelant nije pružio dokaze koji van razumne sumnje potvrđuju zaključenje predmetnog ugovora, kako to tužba tvrdi, to je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta u cjelini. Naime, da tužena nije zaključila predmetni ugovor o zajmu, evidentno je iz ponašanja same tužene koja je nakon opomene apelanta da mu vrati dug, podnijela krivičnu prijavu Okružnom tužilaštvu u Banjaluci ukazujući da se radi o falsifikatu, a kao što je i isticala u odgovoru na tužbu i tokom postupka prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke. Također, Okružni sud je konstatovao da cijeni da nakon višegodišnjeg i višedecenijskog rada u oblasti grafološke – grafičke struke u kriminalističkom centru vještak Lj. G. ima dovoljno stručnih znanja i kvalifikacija, a u cilju razjašnjenja predmetnog odnosa. Nadalje, ukazano je da se žalbom pobija i pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 153. ZOO. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da obećanje trećeg lica, regulisano odredbom člana 153. stav 1. ZOO, učinjeno drugom da će treće nešto učiniti ili propustiti trećeg ne obavezuje a obećavalac odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obaveže ili da izvrši ili propusti određenu radnju. Dakle, Okružni sud je konstatovao da se iz tog razloga u pobijanoj presudi pravilno ukazuje da su svi potpisi na spornom ugovoru u pogledu zajmoprimca su potpisi od strane direktora društva a.d. „Unis“ fabrika mašina, Novo Goražde, a ne potpisi tužene kao fizičkog lica pa stoga za obaveze koje je stvorilo društvo ne odgovara tužena kao fizičko lice. Budući da tužena osporava da je zaključila predmetni ugovor, istaknuto je da proizlazi da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo i da je isti ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, osporava nalaz i mišljenje pomenutog vještaka, kao i njegovu stručnost, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe ZPP i ZOO. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka Lj. G., koje je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3794/18 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio