Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4781/16 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Javna rasprava
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4781/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine u predmetu broj AP-4781/16, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 058210 16 Rev od 27. oktobra 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 058210 15 Pž 2 od 22. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Tuzlanskog kantona, podnio je 15. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 058210 16 Rev od 27. oktobra 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 058210 15 Pž 2 od 22. marta 2016. godine.
Uvodne napomene
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-5331/15 od 27. februara 2018. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao neodopuštenu apelaciju apelanta podnesenu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 058210 14 Rev od 8. septembra 2015. godine, presude Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 058210 13 Pž od 30. oktobra 2014. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 058210 04 Ps od 24. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Navedenim odlukama je pravosnažno odlučeno o jednom dijelu tužbenog zahtjeva, dok je za preostali dio (višak tužbenog zahtjeva) predmet vraćen na ponovni postupak Kantonalnom sudu. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su stoga navodi apelanta o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
Osporene presude
3. U ponovnom postupku koji se vodio povodom nepravosnažnog dijela prethodne odluke koja je bila predmet razmatranja Ustavnog suda u predmetu broj AP-5331/15, Kantonalni sud je je donio presudu broj 32 0 Ps 058210 15 Pž 2 od 22. marta 2016. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je žalba tužitelja Hotel „Tehnograd“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) djelimično uvažena i prvostepena presuda djelimično preinačena u odbijajućem dijelu, (sadržanom u stavu II izreke), te u dijelu odluke o troškovima postupka (sadržane u stavu III izreke), tako da je apelant obavezan da tužitelju, pored već dosuđenog iznosa od 125.720,43 KM na ime troškova korištenja poslovnog prostora tužitelja isplatiti iznos od 75.083,19 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. maja 2001. godine, pa do isplate, dok je dosuđeni iznos troškova postupka apelanta sa 7.475,25 KM snižen na iznos od 6.497,79 KM. U odnosu na preostali odbijajući dio tužbenog zahtjeva tužitelja, sadržan u stavu II izreke, prvostepena presuda je potvrđena.
4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio predmet spora koji je proistekao iz troškova korištenja tužiteljevog poslovnog prostora u periodu od maja 1997. godine pa do januara 2000. godine (troškova za utrošenu vodu, odvoz smeća, PTT troškova, utroška električne energije i naknade plaća za zaposlenike tužitelja) povodom smještaja izbjeglih i raseljenih lica. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je održao raspravu 24. februara 2016. godine na kojoj je saslušao vještaka ekonomske struke te je u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) cijeneći djelomičnu osnovanost tužiteljeve žalbe odlučio kao u izreci imajući u vidu sljedeće: da je potraživani iznos tužitelj zasnovao na osnovnom nalazu vještaka ekonomske struke iz novembra 2006. godine, dopunskom nalazu iz 2012. godine, te usmeno datom izjašnjenju vještaka na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom, prema kojima je tužitelj konačno i opredijelio svoj tužbeni zahtjev; da je prvostepeni sud primjenjujući odredbu zastarnog roka od tri godine odbio višak tužbenog zahtjeva; da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju čiji pravni osnov predstavlja odredba člana 218. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izdatak za drugog, na koji se primjenjuje zastarni rok od pet godina; da tužitelj nije dokazao jedan dio svojih potraživanja (tzv. opšti troškovi) koji su identifikovani kao troškovi sirovina i materijala, rezervnih dijelova i sitnog inventara ali da se mogu prihvatiti troškovi za koje se vještak izjasnio da predstavljaju troškove koji su se neposredno ticali smještaja izbjeglih i raseljenih lica a koji su u nalazu vještaka odnose na struju, vodu, plaće uposlenika itd. Imajući u vidu da je ranijim odlukama (Vrhovnog i Kantonalnog suda koje su bile predmet razmatranja Ustavnog suda u predmetu AP- 5331/15) prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu, Kantonalni sud se u ponovnom postupku nije upuštao u pitanje osnovanosti tužiteljevog potraživanja u odnosu na koje mu je već dosuđena naknada, već se u odnosu na potraživanja za preostali odbijajući upustio samo u ocjenu pripadajuće visine potraživanja te je s tim u vezi cijenio istaknuti prigovor zastare potraživanja. U tom kontekstu, Kantonalni sud je u ponovnom postupku izvršio pojedinačnu analizu svih troškova tužitelja pri čemu je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke te njegov dopunski nalaz i usmeno izlaganje, nakon čega je zaključio da su navodi iz žalbe djelomično osnovani u pogledu dosuđene visine i prigovora zastarjelosti, te je tužitelju pored ranije dosuđenog novčanog iznosa za troškove smještaja izbjeglih i raseljenih lica za sporni period od maja 1997. do maja 1998. godine dosuđeno još 75.083,19 KM, zbog čega je prvostepena presuda djelomično preinačena a u preostalom dijelu je žalba odbijena.
5. Vrhovni sud je presudom broj 32 0 Ps 058210 16 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je podsjetio da je u ponovnom postupku, odlučujući o dijelu u kome je drugostepena presuda bila ukinuta i vraćena na ponovni postupak (zbog pogrešnog pravnog stava drugostepenog suda o primijeni roka zastarjelosti potraživanja nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u dijelu koji se odnosi na potraživanja tužitelja za period od 21. maja 1997. godine do 21. maja 1998. godine) Kantonalni sud donio presudu koja je pravilna i zakonita. U tom kontekstu, cijeneći neosnovanost revizionih navoda, Vrhovni sud je podsjetio da je Kantonalni sud u cijelosti postupio po uputama iz ranije presude Vrhovnog suda na način što je zakazao raspravu i na toj raspravi ponovo saslušao vještaka ekonomske struke na okolnost visine duga apelanta prema tužitelju u periodu od 21. maja 1997. do 21. maja 1998. godine po osnovu korištenja hotela tužitelja od strane izbjeglih i raseljenih lica koji se odnosi na utrošenu vodu, utrošenu električnu energiju, naknadu plata radnicima tužitelja koji su bili u tom periodu angažovani u hotelu u kojem su bila smještena izbjegla i raseljena lica i na trošak upotrebe telefonskog priključka. Na osnovu ocjene nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, a imajući u vidu da je ranije pravosnažno odlučeno o osnovu tužbenog zahtjeva (stav drugi izreke presude Vrhovnog suda F BiH broj 32 0 Ps 058210 14 Rev od 8. septembra 2015. godine) drugostepeni sud je odlučio o visini potraživanja tužitelja u spornom periodu. Vrhovni sud je napomenuo da je suprotno prigovoru apelantove revizije, drugostepeni sud u ponovnom postupku odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, kao što je već navedeno, zakazao raspravu i na toj raspravi ponovo saslušao vještaka ekonomske struke i u obrazloženju svoje presude, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, dao je ocjenu tog nalaza i mišljenja. Stoga je izveden zaključak da je neosnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka iz člana 228. ZPP-a u vezi sa odredbama čl. 253. i 209. ZPP-a, na koje je ukazala apelantova revizija, a stoga ni razlozi povrede odredaba parničnog postupka iz člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP-a. Obrazlažući neosnovanost revizijskih navoda koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava (član 240. stav 1. tačka 2. ZPP-a), Vrhovni sud je naglasio da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizijski sud, proizilazi da su u utuženom periodu u hotelu tužitelja boravila izbjegla i raseljena lica, da je u tom periodu tužitelj javnim preduzećima koja su hotelu osiguravala vodu i električnu energiju vršio uplate za utrošenu vodu i električnu energiju, da je na poslovima održavanja hotela i pružanja usluga izbjeglim i raseljenim licima bilo angažovano ukupno trinaest radnika tužitelja kojima je tužitelj vršio isplate potraživanja iz radnog odnosa. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je po ocjeni Vrhovnog suda drugostepeni sud primijenio materijalno pravo, odredbe člana 218. i 277. ZOO kada je donio pobijanu odluku, za koju je u obrazloženju dao potpune i pravilne razloge. Kako se nisu ostvarili razlozi iz revizije niti je Vrhovni sud našao postojanje povreda na koje u postupku po reviziji pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a revizija odbijena. Apelacioni navodi
6. Apelant ukazuje da je presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda koje su donesene u ponovnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.
e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da iz sadržaja pobijane presude Vrhovnog suda proizilazi da je u cjelini prihvatio razloge kojim se prethodno rukovodio Kantonalni sud a koji su po apelantovom mišljenju neutemeljeni jer je Vrhovni sud bio ograničen u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je Kantonalni sud imao obavezu da žalbene razloge cijeni detaljno i adekvatno shodno odredbama ZPP-a jer je tim navodima ukazano na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje a stoga i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U tom kontekstu, Kantonalni sud po apelantovom mišljenju nije slijedio upute iz prethodne revizijske odluke, pa stoga Vrhovni sud nije mogao osporenu presudu u cijelosti ispitati. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant suštinski kršenje navedenih prava obrazlaže nedostacima koji se odnose na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava sugerišući da u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao biti obavezan za naknadu duga tužitelju. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije ukazuje da je o istim činjeničnim i pravnim pitanjima već odlučivao u predmetu istog apelanta broj AP-5331/15 od 27. februara 2018. godine, u kome je apelacija odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana. U vezi s tim, Ustavni sud je navedenoj odluci najprije zaključio da se suština zahtjeva apelanata odnosi na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a da osporene odluke sadrže dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome je Ustavni sud imao u vidu relevantne zakonske propise na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama i doveli u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, uz detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje temeljem kog je za apelanta uspostavljena obaveza vraćanja duga, pa se nije moglo zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta, što je gledano u cjelini u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud je u navedenoj odluci također zaključio da apelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga je, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u odluci, Ustavni sud zaklučio da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je osporenim presudama odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva na koji je u prethodnoj revizijskoj odluci (usvajanjem revizije zbog pogrešne primjene materijalnog prava) ukazao Vrhovni sud, te da je Kantonalni sud slijedeći upute iz te odluke zakazao raspravu i na toj raspravi ponovo saslušao vještaka ekonomske struke i u obrazloženju svoje presude, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, dao je ocjenu tog nalaza i mišljenja, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u odluci AP-5331/15 u cijelosti odnose i na ovu odluku, budući da apelant ni u predmetnoj apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S obzirom na navedeno, te na konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević