Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1703/18 (A. S., D. T., G. R. i D. P.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1703/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1703/18, rješavajući apelacije Aldina Sivića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Aldin Sivić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 017661 16 Rsž 2 od 29. novembra 2016. godine i Darko Tekić, Goran Raković i Drago Panić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 061808 18 Rsž od 26. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1703/18
1. Aldin Sivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 16. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 Rs 017661 17 Rev od 23. januara 2018. godine kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Rs 017661 16 Rsž 2 od 29. novembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-102/17 od 19. aprila 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-125/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Okružnog suda od 29. novembra 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene (Općine Teslić) i da je 31. decembra 2013. godine imao status radnika u stalnom radnom odnosu, kao i da se obaveže tužena da mu počev od 1. januara 2014. godine pa ubuduće u svemu uspostavi radni odnos i da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ili na druge odgovarajuće poslove, te da mu isplati plate i uplati za njega poreze i doprinose, za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sve pobliže navedeno u izreci presude.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz dokaza koji su provedeni tokom postupka proizlazi da je zaključenjem Sporazuma o međusobnoj saradnji između tužene i Grada Štokholma (u daljnjem tekstu: Sporazum) osnovan Centar za lokalni razvoj u Tesliću (u daljnjem tekstu: Centar) i definisano je da isti predstavlja dio projekta EU „Program za humani projekat“, te da su obaveze strana u sporazumu bile definisane Aneksima Sporazuma, a pitanje izbora osoba za rad u Centru, kao i zamjena uposlenih je definisana kao zajednička obaveza obje ugovorne strane. Nadalje, ukazano je da je prvim Aneksom Sporazuma bilo definisano da će sa dvije osobe biti potpisan Ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova i to na period od 15. jula do 31. decembra 2006. godine i od 1. januara 2007.godine do 31. marta 2008. godine, dok je drugim Aneksom Sporazuma regulisano da će sa službenicima Centra biti produžen ugovor o radu za period od 1. januara do 31. jula 2009. godine. U vezi s tim, navedeno je da je iz Rješenja od 3. augusta 2006. godine, donesenog na osnovu Sporazuma, vidljivo da je apelant bio primljen u radni odnos i raspoređen na radno mjesto službenika u Centru na period od 1. augusta 2006. do 31. marta 2008. godine, te su i svi ostali zaključci koji su nakon toga doneseni, a kojima je radni odnos apelantu produžavan, zaključeni na osnovu pomenutog Sporazuma i njegovih Aneksa. Također, Okružni sud je istakao da iz Zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu od 22. decembra 2006. godine, proizlazi da radno mjesto na kome je apelant radio nije sistematizovano Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Administrativne službe tužene. Isto tako, Okružni sud je naveo da je Zapisnikom o završenom kontrolnom inspekcijskom pregledu u Administrativnoj službi tužene od 5. februara 2007. godine konstatovano da su radnici Centra, uključujući apelanta, zasnovali radni odnos na osnovu Sporazuma, kao i da Centar nema status pravnog lica, a niti je organizaciona jedinica Administrativne službe tužene, te da je greškom došlo do upisa imenovanih u matičnu knjigu radnika Administrativne službe, što je otklonjeno i oni su brisani iz matične knjige zaposlenih, tako da nisu imali status službenika. Najzad, Okružni sud je ukazao da je osnovano istaknuto da je 26. novembra 2013. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi, te da je odredbom člana 48. tog zakona regulisano da radni odnos na određeno vrijeme ne može da postane radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme. Shodno tome, Okružni sud je istakao da kako je apelant u Centru radio do 31. decembra 2013. godine po Rješenju od 10. maja 2013. godine, što znači da je radio i u vrijeme stupanja na snagu pomenutog zakona, to se na apelanta imaju primijeniti odredbe navedenog člana Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi, tako da nema mjesta usvajanju njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje da je kod tužene zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme i da je 31. decembra 2013. godine imao status radnika u stalnom radnom odnosu.
AP-3191/18
4. Darko Tekić, Goran Raković i Drago Panić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 4. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 061808 18 Rsž od 26. februara 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, uvažena je žalba tužene („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj) pa je prvostepena presuda, u dosuđujućem dijelu troškova toplog obroka i troškova prevoza za period od 1. januara do 31. maja 2016. godine, ukinuta i tužba je odbačena kao neblagovremena.
6. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, istakao da se žalbenim navodima tužene osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno odlučio o prigovoru neblagovremenosti tužbe, u dijelu koji se odnosi na isplatu toplog obroka i prevoza za period od 1. januara do 31. maja 2016. godine. Naime, ukazano je da je članom 201. stav 4. Zakona o radu propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili od dana učinjene povrede. U vezi s tim, istaknuto je da navedeni rok predstavlja prekluzivni rok, čijim protekom se gubi pravo na zaštitu povrijeđenih prava, i isti se ne može produžavati sporazumno između stranaka, zbog čega je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je Sporazumom o priznanju novčanog duga po osnovu prava iz radnog odnosa za period od 1. januara do 30. juna 2016. godine, koji je zaključen između tužene i predstavnika sindikata, došlo do produženja roka za zaštitu povrijeđenih prava apelanata. Imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 29. decembra 2016. godine, Okružni sud je zaključio da je tužba u dijelu koji se odnosi na isplatu troškova prevoza i toplog obroka za period od 1. januara do 31. maja 2016. godine neblagovremeno podnesena, zbog čega je valjalo primjenom člana 201. stav 4. Zakona o radu u vezi sa članom 227. stav 2. Zakona o parničnom postupku žalbu tužene u ovom dijelu uvažiti i pobijanu presudu ukinuti i tužbu odbaciti kao neblagovremenu.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1703/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant u predmetu broj AP-1703/18 smatra da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka, kao konačnih odluka u predmetnim postupcima, dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi, odnosno relevantnih odredaba Zakona o radu na predmetne situacije, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode o dužini trajanja postupka (u predmetu AP-1703/18), Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan u roku od oko tri godine, u okviru kojeg su sudovi donijeli tri odluke, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić