Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5066/18 (Hotel Tuzla DD Tuzla)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5066/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-5066/18, rješavajući apelacije Hotela Tuzla DD Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Hotel Tuzla DD Tuzla protiv:
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 118338 17 Rev od 17. maja 2018. godine;
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 090447 16 Rev od 22. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5066/18
1. Hotel Tuzla DD Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Omazić advokat iz Tuzle, podnio je 6. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 118338 17 Rev od 17. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici N.K. isplati određene novčane iznose na ime razlike plata, neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora za period od 2009. do 2013. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi utvrdili da je tužiteljica u utuženom periodu bila zaposlenica apelanta na radnom mjestu „higijeničarke" i da je za obavljene poslove primala manju platu od one koja bi joj pripadala prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u Hotelu „Tuzla" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da se na njega u konkretnom slučaju ne može primijeniti navedeni Kolektivni ugovor, jer je apelant preduzeće sa 100% privatnim kapitalom, već da su se u konkretnom slučaju mogle primijeniti isključivo odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: OKU). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica tužbeni zahtjev zasnovala na Kolektivnom ugovoru, koji nikada nije stavljen van snage, nit je izmijenjen, pa kako je bio na snazi u utuženom periodu, to su u skladu sa načelom povoljnosti, izraženim u odredbi člana 3. stav (3) OKU, nižestepeni sudovi pravilno na predmetna potraživanja primijenili odredbe Kolektivnog ugovora, kao najpovoljnije pravo za tužiteljicu. Nadalje, u odnosu na navode apelanta da u predmetnom postupku postoji sukob interesa u odnosu na punomoćnika tužiteljice koji je u ranijem periodu zastupao apelanta, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 29. februara 2012. godine, a punomoćnik tužiteljice je prestao zastupati apelanta i pružati mu advokatske usluge nakon otkaza Ugovora o pravnom angažovanju (19. aprila 2011. godine), zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji sukob interesa, odnosno takvo zastupanje nije u suprotnosti sa Zakonom o advokaturi i Kodeksu advokatske etike.
AP-5110/18
4. Apelant, kojeg zastupa Senad Omazić advokat iz Tuzle, podnio je 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 090447 16 Rev od 22. maja 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda djelimično je usvojena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te je drugostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o isplati plata i doprinosa, te troškova postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak, dok je ostalom dijelu (kojim je odlučeno o troškovima prevoza, regresu i otpremnini) apelantova revizija odbijena.
6. U odnosu na odbijajući dio presude, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Kolektivni ugovor. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je članom 44. stav (2) OKU iz 2005. godine propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH iz 2000. godine i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u F BiH Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju F BiH, a da je članom 39. stav (2) OKU iz 2005. godine propisano da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da, kako Sindikalna organizacija apelanta nije uskladila navedeni kolektivni ugovor u propisanom roku, nastavljena je njegova primjena, jer je povoljniji za zaposlenike, pri čemu njegova primjena nije ograničena poslovanjem ili poslovnim uspjehom, kako to apelant ističe. Stoga, prema zaključku Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju je pravilno primijenjeno materijalno pravo od strane nižestepenih sudova u pogledu odluke o troškovima prevoza, regresu i otpremnini. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5066/18.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dalo detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević