Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3961/16 (S.D.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3961/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3961/16, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. D. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 046352 16 Gž od 29.
jula 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantkinja S. D. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Dervente s boravištem u Republici Hrvatskoj, koju zastupa Zoran Mikić, advokat iz Dervente, podnijela je 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 046352 16 Gž od 29. jula 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Opštine Derventa (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. jula 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 10. avgusta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. U parničnom postupku koji je apelantkinja pokrenula protiv tužene, Osnovni sud je donio Presudu broj 84 0 P 46352 15 P od 28. novembra 2015. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev i tužena obavezana da apelantkinji omogući otkup jednog dvosobnog stana površine 52 m² u drugoj gradskoj zoni, odnosno otkup drugog odgovarajućeg stana, uz troškove postupka. U obrazloženju presude su istaknuti činjenični navodi iz tužbe prema kojima je pravosnažnim rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica – Odsjek Derventa (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 26. januara 2001. godine utvrđeno da je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na dvosobnom stanu u Derventi, površine 52 m² u ulici Vlade Šuputa broj 2, vlasništvo SO Derventa, i da će ostvariti pravo povrata u posjed tog stana danom njegovog obnavljanja. Tužena je istakla da je apelantkinjin zahtjev za otkup stana preuranjen jer nije istekao rok propisan u čl. 56 i 58 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZOPDS) za ispunjenje obaveze prema apelantkinji. U obrazloženju presude su zatim navedeni svi dokazi koji su izvedeni na okolnost tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu, te je nakon njihove ocjene u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključeno da je tužbeni zahtjev osnovan. Osnovni sud je prije svega istakao nesporne činjenice iz kojih proizlazi da se apelantkinja obratila tuženoj zahtjevom za dodjelu zamjenskog stana jer je zgrada u kojoj se nalazio stan na kojem je bila NSP porušena; da je tužena po tom zahtjevu dala odgovor navodeći da su u toku aktivnosti vezane za dodjelu stanova svim NSP, pa i apelantkinji, koji su imali stanove u sastavu predmetnog stambenog objekta koji je porušen i da će se pravne radnje u vezi s konkretnom situacijom dodjele stanova rješavati u skladu sa članom 56 ZOPDS. Osnovni sud je, imajući u vidu navedene činjenice, ocijenio da je među parničnim strankama sporno pitanje da li je tužba preuranjena, te je u tom smislu naveo sadržaj odredbe člana 56 ZOPDS kojom je propisano da NSP čiji je stan uništen u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad odnosno opština dužni su do isteka roka iz člana 38 ZOPDS (30. juni 2015. god.) omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao NSP. Imajući u vidu navedenu odredbu, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja ispunila uslove za otkup drugog odgovarajućeg stana zaključno sa 30. junom 2015. godine, prema odredbi člana 56 ZOPDS. U tom kontekstu, Osnovni sud je napomenuo da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba Zakona o izmjenama i dopunama ZOPDS jer je taj zakon, koji je navedeni rok produžio do 30. juna 2018. godine, stupio na snagu nakon što je obaveza tužene dospjela, pa je stoga zaključeno da tužba nije preuranjena zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen.
6. Okružni sud je u žalbenom postupku donio Presudu broj 84 0 P 046 352 16 Gž od 29. jula 2016. godine kojom je žalba uvažena, presuda Osnovnog suda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Okružni sud je ispitao prvostepenu presudu u granicama propisanim u odredbi člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je ocijenio da je žalba tužene osnovana. U vezi s tim, u obrazloženju presude su ponovljena činjenična utvrđenja iz prvostepene presude uz zaključak da je prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak jer je pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom kontekstu, Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora i navode žalbe, te je podsjetio da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelantkinja bila NSP na dvosobnom stanu površine 52 m², vlasništvo tužene, da se obratila tuženoj zahtjevom za dodjelu zamjenskog stana iz razloga što je zgrada u kojoj se predmetni stan nalazio porušena; da je tužena u odgovoru na navedeni zahtjev istakla da su u toku aktivnosti vezane za dodjelu stanova nosiocima stanarskog prava čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade i da će se u skladu s odredbom člana 56 ZOPDS stambeni problemi takvih lica rješavati u skladu s navedenim članom, a da će se dodjela stanova isključivo vršiti na osnovu podnesenih zahtjeva, po objavljenom javnom oglasu, tako da će nadležna komisija rješavati apelantkinjin stambeni problem u skladu s relevantnim propisima. Obrazlažući dalje, Okružni sud je istakao da je u odredbi člana 6 Zakona o izmjenama i dopunama ZOPDS, koji je stupio na snagu 7. avgusta 2015. godine, rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze tužene 30. juni 2018. godine, što znači da obaveza tužene dospijeva tog dana, a ne. kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud. 30. juna 2015. godine. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio da u vrijeme podnošenja tužbe 23. marta 2015. godine obaveza tužene još nije bila dospjela, kao ni u vrijeme zaključenja glavne rasprave 28. oktobra 2015. godine, niti u vrijeme donošenja presude 28. novembra 2015. godine. U tom kontekstu, Okružni sud je naveo sadržaj odredbe člana 177 stav 1 ZPP kojom je propisano: „Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.“, a izuzetak je predviđen samo u slučaju kada se usvaja zahtjev za izdržavanje (stav 2). Dospjelost činidbe je faktičko pitanje koje se utvrđuje za svaki konkretan slučaj i nije smetnja za podnošenje tužbe nadležnom sudu, ali se o navedenom pitanju meritorno odlučuje presudom. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, obaveza tužene da apelantkinji omogući otkup drugog odgovarajućeg stana nije dospjela ni do zaključenja glavne rasprave ni do donošenja odluke o zahtjevu, pa se, prema ocjeni Okružnog suda, žalbom pravilno ukazuje da prvostepeni sud nije ni mogao usvojiti tužbeni zahtjev, već ga je trebao odbiti uslijed nedospijeća činidbe. U vezi s primjenom materijalnog prava, Okružni sud je podsjetio, iako nije od uticaja na odluku u konkretnoj pravnoj stvari, da je odredbama ZOPDS, koji je stupio na snagu 7. decembra 2011. godine, sadržajno izmijenjena odredba člana 56 tako što je propisano da „grad, odnosno opština dužni su do isteka roka iz člana 38 ovog zakona omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana“, a članom 38 je propisano: „Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godinu dana računajući od dana okončanja spora iz člana 9 stav 2 ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji...“, pa to znači da će apelantkinja, čim tužbeni zahtjev dospije, moći podnijeti tužbu o istom zahtjevu među istim strankama jer se neće raditi o presuđenoj stvari, a pravosnažnost donesene presude odnosi se samo na činjenično stanje u vrijeme njenog donošenja. Okružni sud je primjenom odredbe člana 229 tačka 4 ZPP prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
7. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U suštini, iz navoda koje je apelantkinja navela kao obrazloženje proizlazi da ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava smatrajući da je Okružni sud nepravilno primijenio odredbu izmijenjenog ZOPDS. U tom kontekstu je napomenula da je prvostepeni sud postupio pravilno jer je vodio računa o datumu podnošenja tužbe i datumu ispunjenja obaveze tužene koja je dospjela 30. juna 2015. godine, te je u tom smislu ukazala da izmijenjeni ZOPDS od 16. juna 2015. godine nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Apelantkinja smatra da je odluka Okružnog suda proizvoljna pa je predložila da se apelacija usvoji i osporena presuda ukine.
b) Odgovor na apelaciju
8. Okružni sud smatra da u postupku donošenja osporene presude nisu povrijeđena prava na koja je apelantkinja ukazala, te da u svemu ostaje pri činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima datim u obrazloženju presude.
9. Osnovni sud se nije izjašnjavao na navode apelacije budući da prvostepena presuda nije osporena, već je postupajući po zahtjevu Ustavnog suda dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju drugostepene presude apelantkinji.
10. Tužena smatra da je apelacija neosnovana jer je osporena presuda zakonita i donesena u pravilno sprovedenom postupku uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Okružni sud je, kako je dalje navedeno, za svoju odluku dao jasno obrazloženje pozivajući se na relevantne materijalne i procesne odredbe pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
11. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11 i 67/13) relevantne odredbe glase:
Član 38.
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 56.
Nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad, odnosno opština dužni su do isteka roka iz člana 38. ovog zakona omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava.
12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 60/15) relevantne odredbe glase:
Član 6.
U članu 38. riječi: "30. juna 2015. godine" zamjenjuju se riječima: "30. juna 2018. godine".
Član 7.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske".
13. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 177.
Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.
[...] Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
[...] VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 84 0 P 046352 16 Gž od 29. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 16. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 11. oktobra 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelantkinja osporava presudu Okružnog suda ukazujući da joj je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na poštovanje doma iz čl. II/3e) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelantkinja u svojstvu tužiteljke od tužene zahtijevala ispunjenje obaveze, iz čega proizlazi da se radi o apelantkinjinom građanskom pravu i da shodno tome apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
21. U vezi s ključnim prigovorima koji se predmetnom apelacijom pokreću, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda Okružnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
23. S tog aspekta, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku povodom apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, svoj stav o osnovanosti žalbe tužene i stoga neosnovanosti apelantkinjinog zahtjeva dovoljno jasno i argumentovano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Naime, Okružni sud je prije svega ponovio predmet spora, navode žalbe i činjenično utvrđenje prvostepenog suda iz kog proizlaze nesporne činjenice koje se tiču apelantkinjinog statusa i njenog zahtjeva tuženoj za dodjelu zamjenskog stana, te je zatim podsjetio na sporno pitanje koje se tiče dospjelosti činidbe od strane tužene i u vezi s tim rokova propisanih u relevantnim odredbama ZOPDS. U tom kontekstu, Okružni sud je imao u vidu relevantne odredbe ZPP (član 177 stav 1) i relevantne odredbe ZOPDS, te je, dovodeći u vezu datume podnošenja tužbe, zaključenja glavne rasprave i donošenja prvostepene presude, zaključio da obaveza tužene nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, odnosno do donošenja presude, te je usljed nedospijeća činidbe u smislu člana 177 stav 1 ZPP prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen s obzirom na ključne činjenice u vrijeme donošenja presude.
24. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj ranijoj praksi imao predmet koji je sličan ovom. Naime, radi se o predmetu broj AP 2513/11 u kom je apelantkinja, takođe, podnijela tužbu radi ispunjenja obaveze tužene, konkretno otkupa dvosobnog stana ili isplate protivvrijednosti stana. Rješavajući o apelaciji u ovom predmetu, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2531/11 od 6. novembra 2014. godine (dostupno na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu predmetnu apelaciju, smatrajući da Vrhovni sud Republike Srpske, koji je u toj konkretnoj situaciji donio konačnu odluku i tužbeni zahtjev odbio primjenom relevantnih odredaba ZOPDS, pri čemu je zaključio da u okolnostima tog slučaja obaveza tužene za dodjelu drugog stana do podnošenja tužbe i donošenja prvostepene presude nije dospjela, nije proizvoljno primijenio relevantno pravo, te da nije došlo do povrede prava na koja se apelantkinja pozivala.
25. Imajući u vidu navedeno, naročito obrazloženja osporene presude u kojima su dati dovoljni, jasni i argumentovani razlozi u kontekstu apelantkinjinog prigovora, a tiču se prava na pravično suđenje u vezi s pogrešnom primjenom i tumačenjem relevantnih odredbi ZOPDS, pri čemu je Ustavni sud imao u vidu i ranije zauzet stav povodom sličnog pravnog pitanja u predmetu AP 2513/11, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu datum donošenja osporenih odluka i rok iz odredbe člana 56 ZOPDS, nema ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentima primjene procesnog i materijalnog prava, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Okružnog suda.
26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na dom
27. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOPDS na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer je apelantkinja kršenje tog prava dovela u vezu s primjenom relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević