Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3661/16 (M. T.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3661/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3661/16, rješavajući apelaciju Miladina Tošića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miladina Tošića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 90 0 K 024956 15 Kž od 30. maja 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Brčkom broj 96 0 K 024956 11 K od 17.

aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miladin Tošić (u daljnjem tekstu: apelant ili Slovenac – koji nadimak apelanta je evidentiran u osporenim presudama) iz Brčkog podnio je 5. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 90 0 K 024956 15 Kž od 30. maja 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 024956 11 K od 17. aprila 2015. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 8. septembra 2016. godine, apelant je dopunio apelaciju. Apelant je također, 12. oktobra 2016. godine, dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 1. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelacije.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 024956 11 K od 17. aprila 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, preduzetim prema oštećenom Elvisu Trobradoviću (u daljnjem tekstu: oštećeni E. T.), počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), za koje je na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 5, 33, 38, 41, 42. stav 1. tačka 1. i člana 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u tački II/1. i 2. izreke presude, preduzetim prema oštećenim Begi Hamziću i Mensuru Karijaševiću, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ.

6. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je apelant, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba na području općine Brčko, između Armije RBiH i Vojske RS, kao pripadnik [...] Vojske RS, kršeći pravila međunarodnog prava [...] 8/9. jula 1994. godine, na način opisan u izreci presude pokušao izvršiti ubistvo civila – oštećenog E. T., zasjekavši ga nožem u predjelu vrata i nanijevši mu time, u presudi opisane, teške tjelesne povrede opasne po život s posljedicama trajnog narušenja njegovog zdravlja.

7. U presudi su navedeni izvedeni dokazi optužbe i odbrane (str. 9. i 10), te da je apelantova odbrana izvela dokaze saslušanjem tri imenovana svjedoka i jednog stručnog svjedoka na okolnosti ožiljaka na apelantovom licu. Dalje, u presudi su pojašnjeni opći elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ (str. 14-19), te činjenice u vezi s predmetom, opća ocjena dokaza i zaključci vijeća. Naime, Osnovni sud je utvrdio da su ispunjeni svi opći elementi tog krivičnog djela na strani apelanta, te da je u konkretnom krivičnom predmetu nesumnjivo zaključeno da su krivičnopravne radnje za koje je apelant proglašen krivim preduzete prema civilu – oštećenom E. T. od strane apelanta. Istaknuto je i da tokom dokaznog postupka status oštećenih kao civila nije osporavala ni apelantova odbrana, niti je izveden bilo koji dokaz koji bi ukazivao na suprotno.

8. Osnovni sud je istakao da se potvrđenom i izmijenjenom optužnicom apelant teretio za pokušaj izvršenja ubistva civila – oštećenog E. T., te da su činjenice u vezi s ovim događajem razjašnjene tek nakon svjedočenja samog oštećenog. Pored tog dokaza, kako je navedeno, u spis je uložena materijalna dokumentacija i saslušani su drugi svjedoci koji su imali posredna i veoma skromna saznanja u pogledu izvršioca ovog djela iako je svima bilo dobro poznato da je oštećeni E. T. nožem povrijeđen u predjelu vrata. Osnovni sud je opisao na osnovu kojih objektivnih dokaza je formirao sasvim pouzdan zaključak o vremenu i mjestu povređivanja oštećenog E. T. (tačka 49) Dalje, Osnovni sud je naveo da su, izuzev svjedočenja oštećenog E. T., svi saslušani svjedoci imali posredna saznanja o spornom događaju koja su im uglavnom prenijela druga lica ili su neke detalje čuli protekom vremena. Osnovni sud je naveo da je iskaz svjedoka – oštećenog E. T., razjasnio sumnju u pogledu identiteta lica koje mu je nanijelo povrede nožem u predjelu vrata, a bez njegovog saslušanja kao svjedoka na glavnom pretresu održanom 26. decembra 2013. godine bi se veoma teško mogla donijeti osuđujuća odluka.

9. Navedeno je da je oštećeni E. T. u svjedočenju pojasnio da je tokom 1993. godine bio angažiran na kopanju rovova, te da je u novembru te godine ranjen snajperom u leđa, zbog čega je bio u bolnici. Nakon toga, ponovo je bio angažiran na kopanju rovova i raznošenju hrane na prvoj borbenoj liniji, pojašnjavajući da su on i drugi civili bili smješteni u potkrovlju kuće koja je služila kao komanda. Istakao je da mu je poznato lice pod nadimkom Slovenac i dodao da je i on bio prisutan kada je boravio na prvoj borbenoj liniji, te da mu je on nanio povrede u predjelu vrata, pokazujući u sudnici na apelanta. Dalje je u presudi detaljno naveden iskaz oštećenog vezan za način povređivanja od strane apelanta, kao i da je istakao da mu je apelant, nakon povređivanja „prilazio i prijetio cijeloj njegovoj familiji ako kaže šta je bilo“. Naveo je još da je uspio sve to preživjeti, da je izgubio glas iako je u Americi imao više operacija, ali je jedna od dvije glasne žice ostala paralizirana. U vezi s iskazom ovog svjedoka, Osnovni sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, otpusnu listu Klinike za uho, grlo i nos, za lice – oštećenog E. T. i u njoj su detaljno opisane povrede koje je svjedok zadobio, tako da ovaj dokaz potvrđuje navode svjedoka koji se odnose na samo povređivanje, odnosno trajno oštećenje njegovog zdravlja, tj. glasa, o čemu se Osnovni sud mogao i neposredno uvjeriti prilikom njegovog svjedočenja.

10. Na unakrsna pitanja apelantovog branioca koja se tiču prepoznavanja [apelanta] preko fotografija, svjedok je izjavio da je, koliko se on sjeća, Slovenac bio par centimetara visočiji od njega, imao je zdrave zube i prema njegovom sjećanju imao je mladež na licu. Osnovni sud je izvršio uvid i u dva dokaza koje je tužilac označio istim brojem – D126, a radi se o zapisniku o prepoznavanju lica od 8. novembra 2010. godine i izvještaju s fotodokumentacijom o povredama na tijelu – oštećenog E. T. od 19. novembra 2010. godine, koji sadrži osam fotografija. Upravo na tim fotografijama se vidi ožiljak povrede u predjelu vrata oštećenog, kao i ožiljak na bradi za koji je svjedok pojasnio da je nastao u istom događaju.

11. Osnovni sud je iskaz oštećenog doveo u vezu s drugim iskazima svjedoka i zaključio da je oštećeni o spornom događaju svjedočio objektivno, nedvosmisleno i dosljedno, bez uočene namjere da prikaže događaj još težim nego što se zaista odigrao. Njegov opis događaja i opisane povrede su u adekvatnoj vezi s raspoloživim materijalnim dokazima. Sasvim je razumno i prihvatljivo za Osnovni sud što se oštećeni ne sjeća mnogih detalja, na šta je očigledno utjecala velika traumatičnost događaja jer je praktično bio na ivici života i smrti, značajan protek vremena, ali i očigledna želja da taj događaj potisne iz sjećanja, o čemu najbolje svjedoči kada kaže da do 2010. godine nije dolazio u svoj rodni grad i da je tek tada dao izjavu o događaju jer su ga, kako kaže, „proganjali“. Iz drugih, posrednih svjedočenja, Osnovni sud je zaključio da su „praktično svi“ znali za sam događaj, ali da se nije baš javno pričalo ko je povrijedio oštećenog E. T. iako se spominjalo lice po nadimku Slovenac. Da je apelant imao nadimak Slovenac za Osnovni sud uopće nije bilo sporno od samog početka postupka, niti je odbrana to osporavala, a ta činjenica proizlazi iz iskaza svih svjedoka koji apelanta poznaju. Ipak, bilo je bitno utvrditi da li je oštećenog E. T. povrijedio baš apelant jer su mnoga lica imala taj nadimak. Osnovni sud je na osnovu svjedočenja dva imenovana svjedoka utvrdio da u 1. četi nije bilo drugih lica s tim nadimkom, ali pored toga, svjedočenje oštećenog je bilo sasvim jasno i pouzdano u pogledu identiteta apelanta kao lica koje mu je nanijelo povrede na opisani način. Istaknuto je da je oštećeni E. T. prije spornog događaja apelanta površno poznavao, s njim nije imao nekih većih sukoba tako da nije imao nijednog razloga da više od 19 godina nakon što je preživio jedan brutalan i ubilački napad na njega u sudnici pogrešno ili lažno svjedoči da je apelant lice koje ga je nožem napalo i povrijedilo u predjelu vrata.

12. Pored toga što je svjedočenje oštećenog bilo dosljedno, ono nije u odlučnoj mjeri osporeno svjedocima odbrane. Naime, Osnovni sud je naveo da je teza odbrane bila takva da to nije uradio apelant, nego neko drugo lice, te je preko svjedoka pokušano da se apelantu osigura alibi. Osnovni sud je istakao da su iskazi svjedoka odbrane o ovom događaju veoma šturi, a uglavnom se svode na to da oštećenog E. T. iz kuće nije izveo apelant, da je apelant bio u komandi Interventne jedinice kada se desilo povređivanje oštećenog E. T., te da nije bio ispred komande čete kada je ukazivana pomoć oštećenom E. T. Međutim, kako je Osnovni sud zaključio, baš niko od svjedoka odbrane nema nikakva druga saznanja o tome ko je povrijedio oštećenog E. T. Nadalje, Osnovni sud je istakao da pojedini svjedoci znaju da su pozvani na intervenciju zbog povređivanja oštećenog E. T., drugi su za to čuli kad su došli pred komandu čete, a treći tek ujutro, tako da izgleda kao da su svi bili na različitom zadatku iako su svi pripadnici iste Interventne jedinice. Prema tome, iskaze svjedoka odbrane koji su se bazirali na tome da je oštećenog E. T. povrijedila neka nepostojeća diverzantska grupa Osnovni sud nije prihvatio jer nemaju pobijajuću snagu jasnom, preciznom, dosljednom i veoma uvjerljivom svjedočenju oštećenog. Njihovi iskazi protivrječe materijalnim dokazima jer, kao što je navedeno, jedino oni pričaju o diverzantskoj grupi koja se ne spominje u drugim dokazima, o takvoj grupi nisu kružile bilo kakve priče, tako da je takva konstrukcija odbrane bila neodrživa.

13. Osnovni sud je istakao da je apelantov branilac, tokom unakrsnog ispitivanja i u završnoj riječi, insistirao na opisu apelanta koji je oštećeni dao policijskom službenicima prilikom prepoznavanja preko fotografija, a pogotovo je insistirao na opisu zuba i mladeža na licu. U vezi s tim je i iskaz Nikole Rosića, doktora koji je pregledao apelanta u ortopedskoj ambulanti u Bijeljini 21. septembra 2014. godine, te je u izvještaju o pregledu naveo da je apelant visok 192 cm, da na licu nema vidljivih ožiljaka od ranjavanja ili hirurških intervencija, te da mu je kosa tamne boje sa sijedim vlasima. Prilikom svog usmenog izlaganja doktor Rosić je naveo još da apelant nema mladež na licu. U sve ove činjenice Osnovni sud se i neposredno uvjerio, posmatrajući apelanta tokom cijelog krivičnog postupka, ali je istakao da se radi o činjenicama koje nisu relevantne iako je odbrana smatrala da upravo te činjenice ukazuju da je oštećeni E. T. pogrešno prepoznao apelanta kao lice koje mu je nanijelo povrede. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, radi se o okolnostima koje su sasvim razumljive jer, prije svega, razlika u visini od 10 cm nije nešto što se odmah može pripisati pogrešnom prepoznavanju, pogotovo kada se uzme u obzir da je oštećeni rekao da je Slovenac bio viši od njega. Nadalje, prilikom opisa u dokazu D126, oštećeni je naveo da se ne sjeća da li je Slovenac imao neke mladeže, da misli da je bio mladež na gornjem dijelu obraza, te da se ne sjeća da mu je i jedan zub falio. Ovaj opis apelanta ne predstavlja ključnu razliku koja bi bila od odlučujućeg pobijajućeg značaja svjedočenju oštećenog u pogledu identiteta lica koje mu je nanijelo povredu.

14. Dokazi odbrane DO3-3 i DO3-7 također ne predstavljaju pobijajuće dokaze svjedočenju oštećenog s obzirom na to da je prilikom prepoznavanja apelanta putem fotografija naveo da se ne sjeća da mu i jedan zub fali, iako to nije tvrdio. Generalno, opis koji je dao oštećeni u zapisniku o prepoznavanju lica od 8. novembra 2010. godine sadrži više neke opće karakteristike koje bi se mogle dati za veoma široku populaciju prosječnih ljudi, zbog čega prepoznavanje putem fotografija u sudskoj praksi predstavlja više jednu vrstu indicije o učiniocu djela, a ne dokaz na osnovu koga bi se u nedostatku drugih dokaza mogla donijeti sudska odluka. Uostalom, kako je navedeno, prilikom svjedočenja oštećenog E. T. apelant je sjedio na metar udaljenosti od njega i oštećeni je odmah i bez ikakve dileme pokazao na apelanta kada je upitan vidi li lice koje ga je povrijedilo nožem u sudnici, a taj sastavni dio svjedočenja ovog svjedoka ima mnogo veću dokaznu snagu neko bilo kakvo prepoznavanje preko fotografija.

15. Osnovni sud je cijenio cjelokupno kazivanje svjedoka oštećenog E. T. i drugih svjedoka u pogledu njihovih posrednih saznanja, te je zaključeno da on nije imao razloga da neosnovano tereti apelanta i da je apelant lice koje je bez ikakve sumnje preduzelo nedozvoljene radnje u konkretnom slučaju. Uzimajući u obzir i dokaze koje je izvela odbrana, a koji nisu pobili dokaze optužbe, a pogotovo izuzetno važno svjedočenje oštećenog E. T., Osnovni sud je zaključio da je apelant, 8. jula 1994. godine u Donjoj Brci, u blizini komande čete nožem nanio povrede oštećenom E. T. u predjelu vrata, na način kako je to opisano u osuđujućem dijelu presude.

16. Dalje, Osnovni sud je naveo da se apelant u dvije tačke optužnice teretio i da je, na način opisan u izreci presude, civilna lica Begu Hamzića i Mensura Karijaševića fizički zlostavljao. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da ne može da bude siguran u identifikaciju apelanta kao lica koje je udarilo Begu Hamzića i Mensura Karijaševića zato što svjedoci ovih događaja nisu sigurni u tu identifikaciju, te je napomenuto da niko od svjedoka apelanta nije prepoznao u sudnici. Stoga je, imajući u vidu činjenično bitne nesaglasnosti u iskazima svjedoka, Osnovni sud apelanta za ove tačke optužnice oslobodio optužbe, uzimajući u obzir i primjenu načela in dubio pro reo.

17. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 K 024956 15 Kž 8 od 30. maja 2016. godine sve žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio.

18. Apelacioni sud je zaključio da izreka presude nije protivrječna razlozima presude, nego je u skladu s obrazloženjem koje u potpunosti slijedi izreku i daje razloge kojima se prvostepeni sud rukovodio i koje je imao u vidu kada je apelanta proglasio krivim. U obrazloženju je ukazano na sve izvedene dokaze, na okolnosti događaja prilikom kojeg je oštećeni E. T. zadobio povrede. Izvršena je ocjena dokaza na način propisan članom 281. ZKP-a, dokazi su cijenjeni pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa su na takav način utvrđene odlučne činjenice, što isključuje prigovor nepravilne ocjene dokaza. Svakom provedenom dokazu na okolnosti povređivanja oštećenog E. T. sud se u dovoljnoj mjeri posvetio i za svaki dokaz dao svoju ocjenu u pogledu njegove pouzdanosti i relevantnosti kako u pogledu dokaza koje je izveo tužilac tako i u pogledu onih koje je izvela odbrana optuženog. Na stranama od 27. do 32. odluke, Osnovni sud je dao detaljno obrazloženje svih činjenica, kao i na osnovu čega su one utvrđene, te kojim dokazima i zašto je poklonio vjeru, a zašto je izostalo povjerenje u pogledu drugih dokaza na koje je sud ukazao. Osnovni sud je obrazložio zašto je prihvatio iskaz oštećenog E. T., dovodeći ga u vezu s iskazom Ljiljane Božić, njegove majke, te iskazima Milana Bašića i Dragana Lazarevića, kao i materijalnom dokumentacijom, odnosno izvještajem o povređivanju I pješadijskog bataljona i dokumentaciji o povređivanju oštećenog E. T.

19. Zaključeno je da se Osnovni sud u dovoljnoj mjeri bavio i dokazima odbrane, te u tač. 54, 55. i 56, str. 30. i 31. odluke dao ocjenu dokaza odbrane, vršeći prethodno njihovu analizu, te dao razloge zašto nije prihvatio tezu odbrane koja se željela svjedocima dokazati uvjerljivom, a što isključuje prigovor branioca da se sud nije dovoljno bavio dokazima odbrane. Istaknuto je da je u postupku utvrđivanja svih relevantnih činjenica i iskaz svjedoka – oštećenog E. T., koji je ocijenjen kao pouzdan. Također, kako je Apelacioni sud naveo, kredibilitet svjedoka – oštećenog E. T. nije doveden u pitanje tokom unakrsnog ispitivanja, a ni svjedocima koji su saslušani na prijedlog odbrane.

20. Kada je u pitanju identitet apelanta kao lica koje je kritične prilike nanijelo povrede oštećenom E. T., on je tokom postupka učinjen nespornim. Svjedok – oštećeni E. T. bio je više nego uvjerljiv da mu je „optuženi Slovenac“ nanio povrede, te da mu je poslije prišao ispred komande i prijetio njegovoj familiji ako on šta kaže o navedenom događaju. Naglašeno je da je oštećeni i prije povređivanja poznavao apelanta, odnosno znao ko je lice po nadimku Slovenac, ali je to poznavanje bilo površno. Neosnovanim je ocijenjen prigovor da je oštećeni potpuno drugačije opisao apelanta, a što ne proizlazi iz iskaza oštećenog E. T. Što se tiče opisa koji je dao za apelanta prilikom prepoznavanja, može se reći da je dao uopćen opis, kako je to zaključio i prvostepeni sud, bez nekih značajnih razlika koje bi dovele u pitanje apelantov identitet, tim prije jer je i prije ovog događaja, kao što je naprijed navedeno, poznavao Slovenca, tako da je njegov identitet sa sigurnošću utvrđen. Istaknuto je da apelantov branilac u žalbi polemizira oko toga šta je bilo s mladežom na apelantovom licu, te zaključuje da bi ostao ožiljak na licu da je izvršio uklanjanje mladeža medicinskim putem. Međutim, kako je Apelacioni sud istakao i oštećeni E. T. nije bio izričit da li ima ili nema mladež na licu optuženog, odnosno rekao je da misli da je apelant imao mladež te, koliko se sjeća, da je imao sve zube.

21. I u pogledu prepoznavanja apelanta pomoću fotografija, Apelacioni sud je istakao da je apelantov identitet utvrđen sa sigurnošću jer je oštećeni E. T., između ostalog, tokom glavnog pretresa, dajući odgovor na pitanje tužioca, izjavio da vidi apelanta u sudnici, pokazujući na apelanta. Međutim, to nije ni tretirano kao radnja prepoznavanja, nego kao odgovor na jedno od mnogobrojnih pitanja koje predstavlja sastavni dio svjedočenja svjedoka – oštećenog E. T. Prema tome, ne radi se o radnji prepoznavanja u sudnici, kako to branilac ističe, i prema ocjeni Apelacionog suda nepotrebno prigovara na neregularnost radnje prepoznavanja, mada se ustvari uopće nije ni radila, a ni provodila radnja prepoznavanja iz člana 85. ZKP-a, pa da bi se moglo prigovoriti na pravilnost njenog provođenja. Uostalom, kako je istakao Apelacioni sud, radnja prepoznavanja iz člana 85. ZKP-a se i ne provodi na glavnom pretresu.

22. Apelacioni sud je istakao da je iskaz oštećenog E. T. detaljno analiziran i posmatran u kontekstu drugih dokaza, nakon čega je Osnovni sud zauzeo pravilan stav u pogledu pouzdanosti tog svjedoka. Ni Apelacioni sud ne smatra da u iskazu oštećenog E. T. ima nelogičnosti i protivrječnosti koje bi objektivno dale osnova za prigovor u pogledu pouzdanosti navedenog svjedoka. Nakon što se navedeni događaj desio, oštećeni je došao do komande, iako je krvario u predjelu vrata, boreći se za život, pa nije čudno što se svjedok ne sjeća ko je te prilike bio prisutan kod komande, imajući u vidu činjenicu da mu je život bio ugrožen. Insistirati na tome da se oštećeni sjeti ko je kritične večeri bio s njim, u situaciji kada se borio za život i nakon proteka toliko godina, nerealno je i neobjektivno, pa prigovor branioca na te okolnosti nije mogao biti prihvaćen kao osnovan.

23. Nadalje, Apelacioni sud je istakao da se žalbom pokušava dovesti u pitanje kredibilitet oštećenog E. T. iako svjedok na glavnom pretresu, tokom direktnog i unakrsnog ispitivanja, nije dao povoda da se istinitost onoga o čemu je svjedočio dovodi u pitanje. Svjedok je nerado svjedočio, očigledno ne želeći da se prisjeća nemilog događaja, ali je svjedočio, kako kaže, jer su ga proganjali, pa je istovremeno i pojasnio da ga je sud proganjao, a pri tome nije spominjao ni Tužilaštvo ni policiju. Na strani 31. odluke sud je dao razloge zašto iskaze navedenih svjedoka nije prihvatio, cijeneći da nemaju pobijajuću snagu, nisu precizni ni dosljedni i što svjedoci nisu uvjerljivi u svom svjedočenju. Iskazi navedenih svjedoka su protivrječni i materijalnim dokazima, te da svjedoci govore o postojanju neke diverzantske grupe koja se u izvještajima o događajima za taj period nigdje ne spominje, pa takvu konstrukciju odbrane Osnovni sud, a ni ovaj sud nije mogao prihvatiti kao uvjerljivu. Navedeni svjedoci su spominjali diverzantsku grupu u kontekstu mogućeg povređivanja oštećenog E. T.

24. Apelantov branilac, prema ocjeni Apelacionog suda, pogrešno smatra da se u konkretnom slučaju radi o zamjeni identiteta u pogledu lica koje je nanijelo povrede oštećenom E. T., pa da je trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo. U obrazloženju odluke su navedeni dokazi na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio apelantovu krivicu za krivično djelo za koje je proglašen krivim, izvršeno na štetu oštećenog E. T. Ključni dokaz je bilo svjedočenje oštećenog E. T., a izvedeni su i drugi dokazi koji su bili saglasni iskazu oštećenog, a o čemu je prvostepeni sud također dao prihvatljive razloge.

25. Apelant osporava pravilnost radnje prepoznavanja izvršene u policiji kada je oštećeni vršio prepoznavanje apelantovih fotografija, te da procedura nije provedena u skladu sa članom 85. st. 3. i

4. ZKP-a. Istaknuto je da je način prepoznavanja lica reguliran članom 85. st. 3. i 4. ZKP-a, a koja procedura je provedena prilikom identificiranja apelanta kao izvršioca krivičnog djela. Međutim, toj činjenici apelant daje preveliki značaj iako se, u suštini, ne radi o odlučnoj činjenici na kojoj je utvrđena njegova krivica. Proceduri prepoznavanja i na osnovu toga utvrđenoj činjenici ni prvostepeni sud nije dao naročiti značaj, o čemu govori u tački 56, na strani 32. odluke. Procedura prepoznavanja nije utjecala na postupak utvrđivanja apelantovog identiteta jer treba imati u vidu da je oštećeni, a o čemu je bilo govora na više mjesta, i prije ovog kritičnog događaja znao ko je lice po nadimku Slovenac, iako s njim nije imao nikakvih problema. Svjedok – oštećeni E. T. je znao, i prije kritičnog događaja iz optužnice, ko je Slovenac, ali ga je, kako svjedok navodi, površno znao budući da s njim nije imao nikakvih problema. Prvostepeni sud se pod tačkom 51. odluke bavio iskazom oštećenog E. T. te, između ostalog, zaključio da je svjedok razjasnio sumnju u pogledu identiteta lica koje mu je nanijelo tjelesne povrede. Za prvostepeni, a i za Apelacioni sud, na nesporan način je utvrđen apelantov identitet jer je oštećeni i ranije poznavao ko je lice po nadimku Slovenac, pa je svjedok siguran da ga je Slovenac navedene večeri povrijedio nožem na način opisan u izreci odluke. Oštećeni E. T. je tokom svjedočenja u sudnici pokazao na apelanta kao lice koje mu je nanijelo tjelesne povrede kritične večeri. To je bio samo odgovor svjedoka na pitanje tužioca da li to lice vidi u sudnici, te u tome ovaj sud ne vidi nikakve propuste, niti postupanje koje je bilo u suprotnosti s odredbama ZKP-a jer je ono rečeno u sklopu svjedočenja oštećenog, a ne kao provođenje radnje prepoznavanja, a o čemu je također već bilo govora u ovoj odluci.

26. I prema ocjeni Apelacionog suda, oštećeni E. T. je svjedočio objektivno, a činjenica da se najbolje nije sjetio da li je apelant imao mladež na licu ili sve zube u navedenom periodu, na čemu se naročito žalbom branioca insistira, ni na koji način nije dovela u pitanje objektivnost i kredibilitet svjedoka. Svjedok nije bio izričit u pogledu toga da li je apelant imao mladež, nego je rekao, koliko se sjeća, da je imao mladež i zube. Apelant zanemaruje da su na okolnosti utvrđivanja njegove krivice za radnje za koje je proglašen krivim provedeni i drugi dokazi koji ukazuju jedino na njega kao izvršioca navedenog krivičnog djela. Apelant se u žalbi samo bavi iskazom oštećenog, koji jeste ključni dokaz, ali je potvrđen i kroz druge dokaze, odnosno svjedoke koji su saslušani i koji isključivo spominju Slovenca, odnosno apelanta, kao izvršioca krivičnog djela za koje je proglašen krivim i ni jedno drugo lice, pa da bi se eventualno moglo doći u takvu situaciju da je greškom utvrđen identitet lica koje je nanijelo tjelesne povrede oštećenom E. T., te je iskaz oštećenog jedan u nizu dokaza koji je proveden na okolnosti njegovog povređivanja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

27. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je osuđujuća presuda (prvostepenog suda) zasnovana na nezakonitom dokazu, te da je odbrana u žalbenom postupku na tu okolnost jasno ukazala i drugostepenom sudu, ali je i pored toga taj sud potvrdio prvostepenu odluku. Naime, apelant pojašnjava da je prvostepeni sud odluku u pogledu radnji opisanih u izreci pobijane presude za koje ga je proglasio krivim zasnovao na iskazu svjedoka – oštećenog E. T. koji je apelanta kao izvršioca djela prepoznao u dva navrata, i to prvi put 8. novembra 2010. godine kada su mu u policiji Distrikta Brčko BiH policijski službenici predočili skenirane fotografije u boji (o čemu je sačinjen zapisnik broj 02-230-114/05), te drugi put 26. decembra 2013. godine kada je na glavnom pretresu prilikom direktnog ispitivanja u sudnici apelanta prepoznao kao izvršioca krivičnog djela. Prema apelantovom stavu, policija Distrikta Brčko BiH je u fazi istrage, kada nije egzistirao niti jedan neposredan dokaz o postojanju osnovane sumnje da je apelant izvršilac krivičnog djela, oštećenom predočila fotografiju apelanta, što predstavlja očigledno nezakonitu dokaznu radnju koja za posljedicu ima da sve naknadno učinjeno u pogledu prepoznavanja apelanta, pa tako i prepoznavanje na glavnom pretresu, ne može predstavljati pouzdan osnov za donošenje osuđujuće presude. Smatra da je navedeni zapisnik nezakonit dokaz i kao takav predstavlja „otrovnu voćku“ koja je kontaminirala, tj. iz koje se razvio „otrovan plod“ – dokaz u uskoj vezi s njim – a to je iskaz i prepoznavanje koje je oštećeni E. T. izvršio na glavnom pretresu pred sudom. Apelant posebno prigovara i iskazu oštećenog E. T. u pogledu opisa njegovog fizičkog izgleda (ožiljak, mladež na gornjem dijelu, svi zubi). Apelant smatra da je i Apelacioni sud na jasno ukazane procesne povrede, tj. na nezakonite dokaze na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku, potpuno neargumentirano na strani 33. drugostepene presude zaključio da apelant „toj činjenici daje prevelik značaj“ iako i „prvostepeni sud toj činjenici nije dao naročit značaj“, te navodi druge okolnosti koje su potpuno irelevantne s aspekta žalbenih razloga u pravcu ukazivanja na nezakonitost provedenih dokaza. U dopuni apelacije od 12. oktobra 2016. godine apelant je istakao da je u međuvremenu došao do saznanja da je kao član vijeća, tačnije kao sudija izvjestilac, prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi pred Apelacionim sudom učestvovao sudija Srđan Nedić „čiji je sin oštećen krivičnim djelom za koje je apelant bio osumnjičen“. Apelant navodi da je taj sudija morao znati da je apelant osumnjičen za predmetno krivično djelo budući da je uhapšen (zatim pušten) prije održavanja rasprave i prije odlučivanja pred Apelacionim sudom u akciji izuzetno propraćenoj, između ostalog i medijski, pa stoga smatra da je to dovoljan razlog da taj sudija nije mogao da donese pravičnu odluku i bude nepristrasan, te da je bio dužan tražiti svoje izuzeće.

28. Ustavni sud konstatira da apelant u prilogu dopune nije dostavio bilo kakav akt, mada je naveo da dostavlja „Naredbu o obustavljanju istrage“ bez bilo kakve konkretizacije tog akta. II.Odgovor na apelaciju

29. Apelacioni sud (sudija Srđan Nedić) istakao je da su apelantovi navodi neargumentirani i neosnovani jer u odluci Apelacionog suda ne postoji apsolutno nijedan razlog koji bi ostavio prostora za apelantove navode. Dalje, u odgovoru je detaljno pojašnjeno zašto su neosnovani apelantovi navodi iz dopune apelacije o objektivnoj pristrasnosti tog sudije.

30. Osnovni sud je naveo da u postupku i odluci koju je donio nije bilo povreda na koje se u apelaciji ukazuje. Posebno je Osnovni sud istakao da je odluka o apelantovoj krivici donesena na osnovu iskaza svjedoka koji je bio oštećeno lice, koji je detaljno opisao cjelokupan događaj, koji je apelanta prepoznao u sudnici i pokazao na njega na javnom suđenju, te koji je direktno ispitan, a zatim i detaljno unakrsno od strane apelantovog branioca, kojom prilikom je bez ikakvog ustručavanja odgovorio na sva pitanja branioca i pojasnio sve tvrdnje koje je branilac iznio. Odluka suda o apelantovoj krivici je donesena na osnovu tog dokaza, ali i drugih posrednih dokaza, što je sve detaljno obrazloženo u presudi.

31. Tužilaštvo je istaklo da je u osuđujućem dijelu prvostepene i drugostepene presude koji se odnosi na oštećenog E. T. sud pravilno utvrdio činjenično stanje i konstatirao sve odlučne činjenice koje čine osnov utvrđenju krivične odgovornosti, te jasno ukazao zašto nije poklonio vjeru dokazima odbrane izvedenim u ovom dijelu. Ukazano je da su brojni svjedoci bili upoznati s predmetnim događajem, odnosno da su raspolagali posrednim saznanjima na koji način je povrijeđen oštećeni E. T. Također je drugostepeni sud u svojoj presudi iscrpno obrazložio da je oštećeni E. T. apelanta poznavao odranije, te su shodno tome sudovi ispravno zaključili da nema nikakve dileme u vezi s apelantovim identitetom. S obzirom na prirodu povrede koja mu je nanesena, oštećeni i nije mogao odmah ni ispričati šta mu se dogodilo iako su ga lica koja su bila ispred objekta komande pitala mnogo toga. Dakle, inicijalna sumnja u pogledu izvršioca djela nastala je upravo neposredno nakon samog događaja, a da oštećeni nije ništa rekao, što ukazuje da su lica koja su bila u komandi i u tim ratnim uvjetima na istim zadacima kao i apelant i oštećeni imala nedvosmislene razloge da vjeruju da je to učinio upravo „Slovenac“. U vezi s apelantovom navodima u pogledu iskaza E. T., a u pogledu fizičkog izgleda izvršioca, oštećeni je rekao da se ne sjeća ožiljaka, te da misli da je on imao mladež na gornjem dijelu obraza, te da se ne sjeća da mu je i jedan zub nedostajao. Dakle, oštećeni nije iznio kategorične tvrdnje i njegov opis iz istrage je generaliziran tako da se može reći da je riječ o općim karakteristikama prosječnih ljudi. V.Relevantni propisi

32. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi [...] da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [...] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

33. Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 34/13 – prečišćeni tekst i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava ovog člana.

Član 15 Slobodna ocjena dokaza (1)Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 30. stav (3) Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca (3) Zahtjev za izuzeće predsjednika i sudije Apelacionog suda stranka ili branilac mogu podnijeti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.

Član 85. st. (3) i (4) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće zajedno s predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom 3 ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija tog lica ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih lica ili predmeta iste vrste.

Član 297. stav (1) tačka i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 90 0 K 024956 15 Kž od 30. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije.

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant stoga u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

42. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene presude zasnovane na dokazima na kojima se ne mogu zasnovati (nezakonit dokaz), što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Naime, apelant smatra da su dokazi koji se odnose na njegovo prepoznavanje od strane oštećenog E. T. koji je urađen u prethodnom postupku u policiji Distrikta Brčko BiH, te u sudnici na glavnom pretresu nezakoniti. Posebno, apelant prigovara stavu Apelacionog suda da je prvostepena odluka na zakonu zasnovana i da u tom postupku nije došlo do povrede apelantovih prava. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant ove navode isticao i u žalbi protiv prvostepene presude, te da je Apelacioni sud ocijenio da su svi navodi neosnovani.

43. Dalje, u vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan.

44. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

45. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud konstatira da je apelantu optužnicom Tužilaštva bilo stavljeno na teret da je sa tri radnje opisane u presudi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, i to radnjama počinjenim na štetu E. T., Bege Hamzića i Mensura Karijaševića. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud svojom odlukom, koju je u cijelosti potvrdio i Apelacioni sud, apelanta proglasio krivim za radnje počinjene na štetu oštećenog E. T., dok je u odnosu na dvije radnje kojima je apelantu bilo stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela na štetu Bege Hamzića i Mensura Karijaševića, apelant oslobođen optužbe. Ustavni sud konstatira da iz osporenih odluka proizlazi da je, prilikom odlučivanja o apelantovoj krivici za dvije tačke optužnice u kojim je apelant oslobođen optužbe, redovni sud primijenio načelo in dubio pro reo budući da nije sa sigurnošću dokazano da je apelant počinio radnje koje su mu bile stavljene na teret.

46. Nasuprot tome, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude na štetu E. T. počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U vezi s tim, uzimajući u obzir stavove Evropskog suda i Ustavnog suda iz prethodnog dijela ove odluke, zatim apelantove navode, te obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da u redovnom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje na koje je apelant ukazao. Najprije, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u svojoj odluci istakao da se potvrđenom i izmijenjenom optužnicom apelant teretio za pokušaj izvršenja ubistva civila – oštećenog E. T., te da su činjenice u vezi s ovim događajem razjašnjene tek nakon svjedočenja samog oštećenog. Naime, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih presuda dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega je neosnovano apelantovo pozivanje da njegovo prepoznavanje, odnosno identifikacija nije bila izvršena u skladu sa ZKP-om. Pored tog dokaza, u spis je uložena materijalna dokumentacija i saslušani su drugi svjedoci koji su imali posredna i veoma skromna saznanja u pogledu izvršioca ovog djela, iako je svima bilo dobro poznato da je oštećeni E. T. nožem povrijeđen u predjelu vrata. U obrazloženju presude Osnovnog suda detaljno su precizirani provedeni dokazi (str. 9. i 10), te je u daljnjem tekstu interpretiran sadržaj provedenih dokaza odbrane i optužbe, nakon čega su navedeni iscrpni razlozi i obrazloženja zbog kojih je sud, cijeneći svaki od provedenih dokaza, pojedinačno i u vezi s drugim dokazima odlučio da konkretni dokaz prihvati ili ne prihvati, dajući iscrpne razloge i obrazloženja u vezi s tim. Nadalje, u obrazloženju presude ukazano je koje odlučne činjenice su, na osnovu kojih dokaza, cijenjenih pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, utvrđene. Zatim u presudi su dati detaljni razlozi zbog čega se apelantovi navodi koji se tiču njegove identifikacije ne mogu smatrati osnovanim, te zašto ne mogu dovesti do drugačije odluke.

47. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju prvostepene presude, kao i presude Apelacionog suda, iscrpno interpretirani iskazi priličnog broja saslušanih svjedoka, te da su oba suda ove iskaze cijenili pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, na čemu su zasnivali zaključak da li im i u kojoj mjeri poklanjaju vjeru, te koje odlučne činjenice na osnovu ovakve ocjene utvrđuju kao dokazane. Nadalje, a suprotno apelantovim tvrdnjama, kako je već ukazano u ovoj odluci, u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda je na jasan i nedvosmislen način ukazano zbog čega su neosnovani apelantovi navodi kojim tvrdi da je nezakonit dokaz njegovo „prepoznavanje“ u toku istrage izvršeno putem fotografija, te zatim u sudnici.

48. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su, kako Osnovni sud (za vrijeme glavnog pretresa) tako i Apelacioni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, detaljno razmotrili apelantove identične prigovore istaknute tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, te zaključili da su svi prigovori neosnovani, davši o tome detaljno, jasno i logično obrazloženje, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelant kako u prvostepenom postupku tako i u postupku po žalbi koristio mogućnost osporavanja, prema njegovom stavu nezakonitih dokaza i protivio se njihovoj upotrebi. Iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi veoma detaljno ispitali osnovanost svih istaknutih tvrdnji, te da su, nakon pozivanja na relevantne odredbe ZKP-a, zaključili da su ti navodi neosnovani. S obzirom na takvo stanje stvari, nije osnovano od Ustavnog suda zahtijevati da pokloni vjeru apelantovim navodima, nakon što su i Osnovni sud i Apelacioni sud utvrdili, svaki u okviru svojih nadležnosti, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je apelant aktivno učestvovao, da je upravo apelant počinio krivično djelo u kojem je oštećen svjedok E. T.

49. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ne spori da su on i njegov branilac imali mogućnost da na glavnom pretresu unakrsno ispitaju ovog svjedoka, te na taj način provjere vjerodostojnost i pouzdanost iskaza ovog svjedoka, odnosno njegove (ne)prihvatljivosti u konkretnom slučaju. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi zasnovali svoje odluke ne samo na iskazu oštećenog E. T. nego i na iskazima drugih svjedoka koji, istina, imaju posredna saznanja o predmetnom događaju, ali koje su redovni sudovi doveli u međusobnu vezu i zaključili da je upravo apelant lice koje je oštećenom nanijelo povrede opisane u osuđujućem dijelu prvostepene presude.

50. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 15. ZKP-a propisano da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Dalje, da je odredbom člana 281. stav 2. ZKP-a propisano da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Dovodeći navedene odredbe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud s posebnom pažnjom i brižnošću cijenio iskaz svjedoka – oštećenog E. T., kako zasebno tako i dovodeći ga u vezu s drugim dokazima, kako bi se provjerila njegova dokazna snaga. Zatim, u vezi s ovim dokazom Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, prilikom ocjene istinitosti navoda oštećenog, preispitali osnovanost svakog pojedinog navoda vezanog za određena činjenična utvrđenja kroz druge posredne ili neposredne dokaze. U stvaranju mozaika dešavanja i apelantovog učešća u konkretnoj inkriminaciji sud je tražio čvrstu i logičnu povezanost, tako da činjenični zaključak o njegovoj krivici bude jedini mogući zaključak. Redovni sudovi su obrazložili kako su na osnovu posrednih dokaza, dovodeći ih u međusobnu vezu, stvorili kompletnu sliku o utvrđivanju pojedinih detalja i slijeda dešavanja, tako da se ti bitni činjenični detalji poklapaju s apelantovom odbranom i daju mogućnost identificiranja određenih situacija pobliže predstavljenih činjeničnim supstratom izreke napadane presude. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje o tome zašto prihvataju iskaz svjedoka – oštećenog E. T., skupa s ostalim dokazima, prilikom izvođenja zaključka da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret, a koje su detaljno opisane u tački 1. izreke presude.

51. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant imao branioca i mogao se izjašnjavati i predlagati dokaze u odnosu na odlučne činjenice, te preduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje. Iz presude Osnovnog suda je očito koje dokaze je taj sud proveo i na kojim dokazima zasnovao svoje utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a za takvu svoju odluku Osnovni sud je dao valjane razloge koji ne upućuju na povredu prava na pravično suđenje.

52. Ustavni sud, također, zapaža da je u žalbenom postupku Apelacioni sud ocijenio da je Osnovni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, koje pouzdano proizlazi iz provedenih dokaza i njihove savjesne analize i ocjene, pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe. Apelacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu, te je svoja utvrđenja da ne postoje bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona i da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, jasno obrazložio, očitovavši se pri tome o svim apelantovim žalbenim navodima. Apelacioni sud je argumentirano odgovorio i na apelantove žalbene navode ponovljene i u apelaciji o povredi prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud svoje pravne stavove obrazložio na način kojim se otklanja sumnja u arbitrarnost postupanja i odlučivanja.

53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

54. Konačno, u pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije, u kojim je ukazao na navodnu objektivnu pristrasnost sudije koji je bio član vijeća Apelacionog suda, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu vezanu za dopunu apelacije, odnosno na član 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije (član 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda), te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka (jer je osporenu Presudu Apelacionog suda broj 90 0 K 024956 15 Kž od 30. maja 2016. godine apelant primio 18. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2016. godine, dok je dopuna apelacije podnesena 12. oktobra 2016. godine), a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, Ustavni sud smatra da nisu ispunjene proceduralne pretpostavke za razmatranje ovih apelacionih navoda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 85/14 od 16. marta 2016 godine i Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant, u prilogu dopune apelacije, nije dostavio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi Ustavni sud mogao zaključiti da postoje „nove pravne okolnosti“ koje su nastale nakon propisanog roka od 60 dana od dana prijema konačne presude u predmetnom postupku.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u obrazloženju osporenih presuda postoje jasni i logični razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da su sudovi izvršili jasnu, preciznu i kritičku analizu svih izvedenih dokaza iz kojih bi bilo vidljivo da su ocijenjeni svi relevantni argumenti obje strane u postupku i svi relevantni pozitivnopravni propisi, te kada su sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome zašto su zaključili da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3661/16 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio