Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4081/16 (E.G.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 172
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4081/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4081/16, rješavajući apelaciju E. G., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 049 134 13 Rev od 4. oktobra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 049134 13 Gž od 18. marta 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici broj 43 0 P 049134 11 P od 29. januara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 24. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 049 134 13 Rev od 4. oktobra 2016. godine navodeći da ovom apelacijom proširuje svoje navode iz apelacije broj AP 2431/14 i na ovu presudu Vrhovnog suda. S obzirom na to da apelacija, u smislu odredbi člana 21 stav 2 Pravila Ustavnog suda, nije bila dostavljena na propisanom obrascu apelacije, od apelanta je 28. oktobra 2016. godine zatraženo da u tom smislu dopuni apelaciju. Apelant je 6. novembra 2016. godine dostavio dopunu apelacije. Apelant je i 23. februara 2017. godine dostavio Ustavnom sudu akt naslovljen kao „Dopuna apelacije“ kojim je obavijestio Ustavni sud da je premješten u KPZ poluotvorenog tipa u Bihaću i da se na takvu odluku neće žaliti.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1868/14 od 17. jula 2014. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je, između ostalih, odbacio kao preuranjenu i apelantovu apelaciju broj AP 2431/14 podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 049134 13 Gž od 18. marta 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 43 0 P 049134 11 P od 29. januara 2013. godine jer je u to vrijeme postupak po apelantovoj reviziji bio u toku pred Vrhovnim sudom.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i M. H. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 6. juna 2016. godine, Kantonalni sud 3. oktobra 2018. godine, Opštinski sud 8. oktobra 2018. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Opštinskog suda broj 43 0 P 049134 11 P od 29. januara 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 135.000,00 KM, kao i da mu naknadi troškove postupka. Presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant 19. februara 2011. godine podnio tom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade navedene štete navodeći da je tuženi kao nadzornik u KPZ zatvorenog tipa Zenica u kojem se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora „zaključio da nekažnjeno može apelanta likvidirati i u određenim vremenskim intervalima imati kontrolu nad dešavanjima u zatvoru, da mu je uskraćivao hranu i lijekove, uzeo ćebe i da su mu slomili nos na sportskom igralištu, da mu tuženi otvoreno prijeti i potiče napade na njega, da mu po naređenju tuženog ostali zatvorenici vrijeđaju oca“ zbog čega je, kao i ubistva u pokušaju, apelant tražio da mu tuženi naknadi navedenu štetu. Opštinski sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (apelantovog iskaza, saslušanjem svjedoka poimenično navedenih u presudi, uvidom u materijalne dokaze precizirane u presudi) utvrđeno: da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ zatvorenog tipa Zenica; da je tuženi zaposlen kao nadzornik u toj ustanovi; da se apelant obraćao kako rukovodiocima u samoj ustanovi i vaspitačima tako i brojnim institucijama – Federalnoj upravi policije, Državnoj agenciji za zaštitu i istrage i dr. s pritužbama i prijavama koje se odnose na njegov boravak u KPZ Zenica i postupanje zaposlenih lica prema njemu, navodeći da je zlostavljan kao što je naprijed precizirano.
7. U vezi s tim je navedeno da je odredbama člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, da krivica za prouzrokovanu štetu postoji kada je štetnik štetu prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, a za štetu se može odgovarati bez obzira na krivicu ako je zakon tako propisao. Navedeno je i da je odredbama člana 172 ZOO propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegovi organi uzrokuju trećem licu pri obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija, te da je šteta, u smislu odredbi člana 155 ZOO, umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a može se ogledati i u nematerijalnoj šteti nastaloj trpljenjem fizičkog ili psihičkog bola ili straha. Opštinski sud je naveo da je, kod naprijed opisanog činjeničnog stanja, zaključak tog suda da apelant ničim nije dokazao da mu je tuženi nanio štetu na način kako je to apelant naveo u tužbi i podnescima, odnosno da ga je tjelesno maltretirao i duševno mučio, pokušao ubiti, davao mu pokvarenu hranu, provocirao ga i prijetio njemu i njegovoj porodici. U vezi s tim, navedeno je i da je odredbom člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a odredbama člana 123 istog zakona, da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Kako je obrazložio taj sud, apelant je bio dužan dokazati kolika i kakva mu je šteta nastala, naročito zato što potražuje naknadu nematerijalne štete i da je ona u uzročno-posljedičnoj vezi s radnjama tuženog, ali da apelant u toku postupka ništa od navedenog nije dokazao, niti učinio vjerovatnim. Navedeno je i da apelant tom sudu nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao da je zlostavljan, maltretiran, da su nad njim vršena iživljavanja, mučenja, nečovječna i ponižavajuća postupanja i kažnjavanja od strane tuženog, niti da bi se ijedan događaj mogao okarakterisati onako kako to navodi apelant u tužbi i iz kojeg bi mogla nastati šteta po apelanta bilo u fizičkom bilo u psihičkom smislu. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 049134 13 Gž od 18. marta 2013. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda i navodeći da apelant u žalbi ničim nije doveo u pitanje pravilnost prvostepene presude.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 049 134 13 Rev od 4. oktobra 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je, cijeneći pravilnost primjene materijalnog prava na koju sud pazi po službenoj dužnosti, taj sud pošao od činjenica utvrđenih u toku postupka, a to su da je apelant na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, a tuženi zaposlen u tom zavodu kao nadzornik, te da apelant tvrdi da mu je tuženi u vršenju svojih radnih zadataka nanio štetu na način da je naložio trećim licima da ga muče, da pokušaju ubistvo, daju pokvarenu hranu, prijete i slično. Prema mišljenju tog suda, apelant niti jednim dokazom u toku postupka nije dokazao da mu je tuženi prouzrokovao štetu, kakva mu je šteta nastala, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno primijenili pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, odnosno apelantovu žalbu na drugostepenu presudu. U vezi s tim, navedeno je da se naknada nematerijalne štete može dosuditi za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove, zbog umanjenja opšte životne sposobnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti (član 200 ZOO), ali da apelant u toku postupka nije dokazao ništa od navedenog. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant paušalno navodi da su mu osporenim presudama prekršena sva prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pri tome ne precizirajući kršenje niti jednog prava. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Navodi da je izjavama zaposlenika Zavoda u vezi s dijeljenjem jabuka mimo restorana direktno u ćelije dokazao da je pokušano njegovo trovanje, ali da su greškom otrovali lice poimenično navedeno u apelaciji, a sve s ciljem da bi se prikrilo da apelant zna ko su ubice Joze Leotara i kako apelant ne bi doprinio saznanju njegove djece o tome. Navodi i da je trebao dobiti naknadu nematerijalne štete jer je dokazao da je maltretiran i da mu je slomljen nos i da su upućene prijetnje i njegovom ocu, a da redovni sudovi nisu s dovoljno brige i pažnje razmotrili njegove navode, nego su pojedini od tih sudova u kratkom roku donijeli osporene presude. Apelant navodi i da je u međuvremenu doneseno rješenje kojim je premješten u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Bihaću na koje se neće žaliti jer mu odgovara.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi, te da je apelacija neosnovana.
12. Kantonalni sud je ponovio sadržaj osporene presude tog suda, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Opštinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je postupak trajao u skladu sa zakonskim odredbama.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine, (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili strana (nematerijalna šteta).
Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
(1)Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. (2) Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 049 134 13 Rev od 4. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, te da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
26. Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe čl. 154, 155 i 172 ZOO kojim je data definicija štete i kojim su propisani uslovi koji trebaju biti ispunjeni da bi nekom licu nastupila, između ostalih, nematerijalna šteta, dok je, takođe naprijed citiranim, odredbama čl. 7, 8 i 123 ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev, a da sud donosi odluku na osnovu slobodne sudijske ocjene dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da apelant u toku postupka ničim nije dokazao tvrdnje da je bio maltretiran fizički ili psihički, da su mu upućivane prijetnje, da je pokušano njegovo ubistvo trovanjem i sl., te zbog toga Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da iz stanja spisa nije vidljivo, niti apelant bilo čime to dokazuje, da redovni sudovi nisu s dovoljnom pažnjom razmotrili apelantove tvrdnje i dokaze jer iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi cijenili sve dokaze provedene u postupku kako pojedinačno tako i dovodeći ih u međusobnu vezu i izveli zaključak da apelant tim dokazima nije učinio vjerovatnim da mu je nastala nematerijalna šteta. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da iz izjava lica poimenično navedenih u apelaciji, koje je apelant dostavio kao dokaze u korist svojih tvrdnji, jasno proizlazi da su jabuke bile podijeljene svim zatvorenicima na isti način – u ćelijama – isključivo zato što nisu mogle stati na tacne na kojima se obavezno serviraju obroci, te da nije bilo pokušaja trovanja apelanta na taj način. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
28. Apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije jer je bio izložen premlaćivanjima, pokušaju ubistva trovanjem i prijetnjama.
29. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, štiti jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.
30. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65, stav 162). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmena za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u odnosu na osporene presude i ponašanje tuženog nije ponudio dokaze o tome da se u konkretnoj situaciji radi o zadiranju odnosno ataku na njegov fizički ili psihički integritet koji prelazi granice minimalnog stepena intenziteta koji bi u smislu navedenih standarda pokretao pitanje kršenja prava na zabranu podvrgavanja mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. Stoga, Ustavni sud i apelantovo pozivanje na kršenje prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova u situaciji kada su ti sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da apelant ničim nije dokazao da mu je tuženi svojim postupcima u obavljanju poslova nadzornika u KPZ Zenica prouzrokovao nastanak nematerijalne štete u vidu duševnog ili fizičkog bola ili patnje i kada su redovni sudovi, čije presude apelant osporava, s dovoljno pažnje cijenili sve provedene dokaze u postupku.
33. Nema kršenja prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije kada apelant, u odnosu na osporene presude i postupanje tuženog prema njemu nije ponudio dokaze da se u konkretnoj situaciji radi o zadiranju odnosno ataku na njegov fizički ili psihički integritet koji prelazi granice minimalnog stepena intenziteta, koji bi u smislu navedenih standarda pokretao pitanje kršenja prava na zabranu podvrgavanja mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević