Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3620/16 (S. I.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3620/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3620/16, rješavajući apelaciju Svetozara Ivetića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Svetozara Ivetića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 049558 15 Rev od 24. maja 2016. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Svetozaru Ivetiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka imenovanom isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Svetozara Ivetića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 049558 15 Rev od 24. maja 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Svetozar Ivetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 049558 15 Rev od 24. maja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene „Raiffeisen bank“ d.d. BiH, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 22. maja do 8. juna 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 4. aprila 2006. godine podnio tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa. Tužbeni zahtjev je bio usmjeren na poništenje kao nezakonitih akata tužene o otkazu ugovora o radu i isplatu.

6. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 049558 06 P od 17. januara 2011. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev.

7. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužene, donio Rješenje broj 71 0 P 049558 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine kojim je ukinuo dio prvostepene presude kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje.

8. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 049558 12 Rs2 od 30. maja 2014. godine kojom su kao nezakoniti poništeni akti tužene o otkazu ugovora o radu, pobliže precizirani u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne odluke), te je tužena obavezna da apelantu po osnovu plate za period od 1. marta do 1. oktobra 2006. godine isplati novčane iznose precizirane u izreci, zajedno s kamatama, zatim novčani iznos po osnovu dijela plate za period od 1. oktobra do 13. oktobra 2006. godine, zajedno s kamatama, kao i novčane iznose po osnovu razlike dijela plate za period od 13. oktobra 2006. do 1. februara 2010. godine, zajedno s kamatama. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknade po osnovu regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 2006. do 2009. godine, te je odbačen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena isplata naknade na ime prevoza, premije životnog osiguranja i uplate doprinosa, uz obavezivanje tužene na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je apelant kod tužene zasnovao radni odnos po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme 20. jula 2002. godine i da je kao diplomirani pravnik raspoređen na radno mjesto „saradnik za pravne poslove“ u glavnoj filijali tužene u Banjaluci, da se poslovi i radni zadaci navedenog radnog mjesta odnose na pripremanje dokumentacije potrebne za konstituisanje instrumenata obezbjeđenja po osnovu plasiranih sredstava, zastupanje banke pred sudovima u postupku konstituisanja instrumenata obezbjeđenja, praćenje zakonskih propisa, učestvovanje u kreiranju forme ugovora o svim vrstama poslova, davanje pravnih mišljenja i obavljanje svih ostalih poslova i zadataka koje povjeri šef odjeljenja ili direktor filijale, da je 13. februara 2006. godine rukovodilac Odjeljenja za rad sa stanovništvom Ilija Božić podnio disciplinsku prijavu protiv apelanta u kojoj je navedeno da je klijent tužene Draženko Babić 3. februara 2006. godine podnio pismenu izjavu protiv apelanta da je apelantu dao 400,00 KM kako bi se njegov kreditni zahtjev pozitivno riješio, da je prijava dostavljena apelantu na koju se apelant pismeno izjasnio, da je imenovani klijent tužene 15. februara 2006. godine podnio pismenu izjavu u kojoj je demantovao navode iz prve izjave (da je apelantu dao 400,00 KM), da je rješenjem tužene od 16. februara 2006. godine apelantu izrečena disciplinska mjera – raskid ugovora o radu zbog težih povreda radnih obaveza shodno Pravilniku o radu tužene, da je apelantov prigovor odbijen odlukom Uprave tužene od 6. marta 2006. godine tako da je apelantu prestao radni odnos kod tužene sa danom 28. februar 2006. godine.

10. Prvostepeni sud je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da apelant prema opisu poslova i radnih zadataka svog radnog mjesta, te izjavama saslušanih svjedoka nije ni učestvovao u postupku odobravanja nenamjenskih kredita, niti je bio u doticaju sa zaposlenima koji su radili na tim poslovima, a da tužena u disciplinskom postupku ni tokom glavne rasprave nije saslušala sekretara Kreditnog odbora na osnovu čije izjave je utvrdila da je sporne intervencije apelant vršio posredstvom tog radnika. Shodno tome prvostepeni sud je zaključio da tužena nije dokazala da postoje razlozi za raskid ugovora o radu, pri tome je taj sud uzeo u obzir da je tužena postupala suprotno odredbama Pravilnika o radu jer prije donošenja spornih odluka nije zatraženo mišljenje sindikata, te da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena protekom roka od 15 dana, odnosno da apelantu nije omogućeno da iznese svoju odbranu. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je zaključio da su sporne odluke nezakonite, obavezavši tuženu na isplatu plata i razlike plata kao u izreci presude, čija visina je utvrđena vještačenjem po vještaku ekonomske struke.

11. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 049558 14 Rsž od 12. juna 2015. godine kojom je žalba tužene uvažena, te prvostepena presuda preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu tako da je odbijen taj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka.

12. Odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 Rs 049558 15 Rev od 24. maja 2016. godine reviziju djelimično uvažio i osporenu drugostepenu presudu preinačio tako što je taj sud odbio žalbu tužene u dijelu kojim su poništene sporne odluke, te tuženu obavezao da apelantu na ime naknade plate za period od 1. marta 2006. do 13. oktobra 2006. godine isplati dosuđene iznose kao u izreci prvostepene presude, za zakonskom zateznom kamatom (ukupno za navedeni period iznos od 9.607,89 KM), dok je u ostalom dijelu žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi neisplaćenih plata i razlike plata za period od 13. oktobra 2006. do 1. februara 2010. godine tako da je u tom dijelu zahtjev odbijen, uz istovremeno obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka u iznosu od 358,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena, te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

13. Nakon što je ispitao osporenu drugostepenu presudu Vrhovni sud je zaključio da presuda u osporenom dijelu nije pravilna, što je Vrhovni sud detaljno obrazložio na str. od 4 do 6 obrazloženja presude, zaključivši, između ostalog, da tužena nije u smislu člana 128 stav 3 Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: ZOR) dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

14. U vezi s naknadama plate, Vrhovni sud je pojasnio da je apelant od prestanka radnog odnosa (mart 2006. godine) pa do 13. oktobra 2006. godine bio nezaposlen, a da je od 13. oktobra 2006. do 31. marta 2008. godine radio u Kristal banci u Banjaluci, odnosno da od 28. maja 2008. godine obavlja poslove advokata. Shodno tome, Vrhovni sud je naglasio da saglasno odredbi člana 130 ZOR-a apelantu po osnovu naknade materijalne štete – izgubljene zarade, kao posljedice nezakonito donesene odluke o otkazu ugovora o radu, pripada pravo na naknadu plate za period od prestanka ugovora o radu pa do zaposlenja 13. oktobra 2006. godine, ali ne i nakon tog datuma kada je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca kod koga je ostvarivao prava iz radnog odnosa, a kasnije je takvu zaradu ostvarivao kod advokata. Prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, apelant bi za navedeni period po osnovu plate ostvario ukupan iznos od 9.697,89 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od prvog dana sljedećeg mjeseca od dospjelosti do isplate. Shodno navedenom, Vrhovni sud je primjenom odredaba člana 248 i člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

15. Kako je drugostepena odluka preinačena, a što je uticalo i na odluku o troškovima parničnog postupka, Vrhovni sud je na osnovu svojih ovlašćenja iz člana 397 stav 2 ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka, i to srazmjerno uspjehu stranaka u postupku. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se tvrdi da je Vrhovni sud samo djelimično obeštetio apelanta dosudivši mu naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade po osnovu plata za period u kojem je nakon nezakonitog otkaza bio nezaposlen, ali mu nije dosudio naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade po osnovu razlike plate za vrijeme dok je apelant bio zaposlen kod drugog poslodavca i primao nižu platu od one koju bi primao kod tužene. Na taj način, Vrhovni sud je postupio suprotno odredbi člana 130 ZOR-a i odredbama čl. 154, 155, 189 i 190 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno Vrhovni sud je paušalno i proizvoljno primijenio odredbu člana 130 ZOR-a. Apelant dalje pojašnjava da citirana odredba propisuje da radnik ima pravo da mu se isplati sve ono što je izgubio zbog nezakonitog otkaza, pa i razlike plata ako je ostvarivao primanja kod drugog poslodavca ili kod Zavoda za zapošljavanje, pa je Vrhovni sud, rezonujući suprotno, proizvoljno primijenio citiranu odredbu ZOR-a. Prema apelantovoj ocjeni, Vrhovni sud je proizvoljno primijenio i citirane odredbe ZOO jer je zbog nezakonitog otkaza Vrhovni sud mogao kao pravni osnov primijeniti citirane odredbe ZOO. Apelant, takođe, ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku jer je predmetni radni spor trajao duže od 10 godina, što je neprihvatljivo dug period, a apelant tome ni na koji način nije doprinio, pa apelant zbog navedenog traži isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM, kao i troškove sastavljanja apelacije po advokatu u iznosu do 1.170,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci jer taj sud smatra da ne stoje navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. U pogledu dužine trajanja postupka Vrhovni sud je naveo da je predmet primljen 28. avgusta 2015. godine, pa s obzirom na broj predmeta u radu i vrijeme kada je taj sud odlučio o reviziji, taj sud smatra da nema prekoračenja razumnog roka u konkretnom slučaju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Okružni sud je naveo da apelacija nije dozvoljena u dijelu u kojem apelant ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku jer je apelacija u tom dijelu podnesena nakon okončanja postupka po vanrednom pravnom lijeku, te je stoga predloženo da se apelacija u odnosu na suđenje u razumnom roku odbaci kao nedozvoljena. U odnosu na ostale prigovore navedeno je da je u odnosu na njih Vrhovni sud pozvan da pruži odgovor.

19. Osnovni sud je naveo da u svemu i dalje ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi jer pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

20. Tužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenila neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. U odgovoru se tužena osvrnula na ključni apelacioni prigovor vezan za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao isplatu plata i razlike plata, na što po ZOR-u i Kolektivnom ugovoru apelant nije imao pravo, smatrajući da je apelant imao pravo samo na isplatu naknade plate. Naglašeno je takođe da su plata i naknada plate ipso iure dvije posebne pravne kategorije i dva posebna potraživanja na koja radnik može imati pravo po ZOR-u i Kolektivnom ugovoru, pri čemu postoji različit pravni osnov za njihovu isplatu. U tom pravcu je naglašeno da odredba člana 130 ZOR-a propisuje da se radniku za kojeg sud utvrdi da mu je poslodavac nezakonito otkazao ugovor o radu, može dosuditi samo naknada plate, a ne razlika plate.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o radu RS – prečišćeni tekst („Služeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 130.

Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vazan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 049558 15 Rev od 24. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 30. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 29. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku, kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu koji je apelant pokrenuo radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporene presude

31. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su opravdani prigovori u vezi s proizvoljnom primjenom prava.

33. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori odnose na dio odluke Vrhovnog suda kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike plate za period od 13. oktobra 2006. do 1. februara 2010. godine jer apelant smatra da mu je i taj dio zahtjeva trebao biti uvažen shodno odredbi člana 130 ZOR-a i činjenice da je tokom postupka utvrđeno da su osporene odluke tužene nezakonite. Apelant, takođe, tvrdi da je Vrhovni sud bio u obavezi da na taj dio tužbenog zahtjeva primijeni relevantne odredbe ZOO. U vezi s ovim prigovorom koji se tiče primjene i tumačenja relevantnih odredaba prava, Ustavni sud podsjeća da primjena i tumačenje relevantnih odredba prava spada u nadležnost redovnih sudova i da Ustavni sud ima ovlašćenje da u tom pravcu interveniše tek izuzetno u slučaju proizvoljnog postupanja redovnog suda u tom segmentu. Imajući u vidu činjenične okolnosti konkretnog slučaja, sadržaj odredbe člana 130 ZOR-a i obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u primjeni i tumačenju citirane odredbe koja bi eventualno zahtijevala intervenciju Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, utvrdio nezakonitost spornih odluka tužene, te shodno tome obavezao tuženu da apelantu na ime naknada plata za period od 1. marta 2006. do 13. oktobra 2006. godine isplati ukupan iznos od 9.607,89 KM zajedno s kamatama. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu da je apelant bio nezaposlen do 13. oktobra 2006. godine, do kog datuma mu je i dosuđena naknada plate. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da apelantu nakon zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca, po osnovu člana 130 ZOR-a, ne pripada pravo na traženu naknadu u vidu razlike plate. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe ZOR-a, Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost na apelantovu štetu. U vezi s apelantovim prigovorom da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti relevantne odredbe ZOO, Ustavni sud zapaža da odredba člana 2 stav (3) ZPP-a propisuje da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Shodno tome, činjenica da Vrhovni sud nije primijenio relevantne odredbe ZOO, na koje se apelant poziva u apelaciji, ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, posebno u situaciji kada se primjena i tumačenje relevantnih odredba ZOR-a ne čini proizvoljnom.

34. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava. B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

35. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će shodno tome navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta. a)Relevantni principi

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

38. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak apelant pokrenuo tužbom 4. aprila 2006. godine koji je pravosnažno okončan 24. maja 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, predmetni postupak je na tri sudske instance trajao nešto duže od 10 godina, pa je to period koji će Ustavni sud da analizira.

c) Analiza dužine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se radnom sporu, u okviru koga je proveden veliki broj dokaza, uključujući i vještačenje po vještaku ekonomske struke, pa se shodno tome može zaključiti da se radilo o nešto složenijem predmetu.

41. Zatim, Ustavni sud zapaža da je radni spor shodno članu 420 ZPP hitan postupak, pa sama činjenica da je takav postupak trajao duže od 10 godina, bez relevantnog opravdanja od strane redovnih sudova, ukazuje na problem, bez obzira na činjenicu da se radilo o složenijem predmetu.

42. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je Osnovni sud o tužbi odlučio nakon skoro pet godina od podnošenja tužbe (presuda od 17. januara 2011. godine), koja je u relativno kratkom roku (oktobar 2011. godine) ukinuta rješenjem Okružnog suda tako da je predmet vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je ponovni postupak na tri sudske instance okončan u roku od četiri godine i sedam mjeseci, od toga se predmet pred Osnovnim sudom zadržao skoro tri godine (dvije godine i sedam mjeseci). U okolnostima kada se o radi o hitnom postupku i kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ocjeni Ustavnog suda, odgovornost za navedeno u prvom redu snosi Osnovni sud koji u odgovoru na apelaciju nije naveo razloge koji su uticali da postupak pred tim sudom traje tako dugo. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka i sve relevantne okolnosti koje su pratile predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterijume prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao duže od 10 godina (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 30 i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 35, dostupne na www.ustavnisud.ba), za koji će period Ustavni sud apelantu dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i činjenicu da se radilo o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

47. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

48. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Naknada troškovi postupka

49. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je radni spor, koji je po zakonu hitan postupak, trajao nešto duže od 10 godina pri čemu Osnovni sud, kod koga se predmet najduže zadržao, u odgovoru na apelaciju nije naveo razloge kojim bi opravdao dužinu trajanja postupka pred tim sudom.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizlazi ništa što bi u uputilo na proizvoljnost tog suda u segmentu primjene i tumačenja relevantnih odredaba prava na apelantovu štetu, na šta apelant u apelaciji neosnovano ukazuje.

52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3620/16 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio