Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2920/16 (V. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2920/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2920/16, rješavajući apelaciju Vedrana Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vedrana Marića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 016309 16 Kvlz od 30. novembra 2016. godine i 11 0 K 016309 15 Kž od 19. aprila 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 016309 15 K od 24. juna 2015. godine

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vedran Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 016309 15 Kž od 19. aprila 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016309 15 K od 24. juna 2015. godine. Apelant je 2. februara 2017. godine dopunio apelaciju i osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 016309 16 Kvlz od 30. novembra 2016. godine koja je u međuvremenu donesena. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 6. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 016309 15 K od 24. juna 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 016309 15 Kž od 19. aprila 2016. godine, apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci prvostepene presude počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 224. stav 5. KZRS, od apelanta je oduzeta opojna droga - marihuana u količini navedenoj u izreci prvostepene presude.

6. Naime, apelant je proglašen krivim što je, zajedno sa bratom Fedorom M., za kojeg je vođen odvojeni sudski postupak protiv maloljetnih lica, u dva navrata u novembru 2013. godine prodavao opojnu drogu konoplju - Cannabis sativa L (u daljnjem tekstu: opojna droga) mldb. Tiboru A., pripremljenu za konzumiranje, tzv. džoint, te što su u dva navrata u januaru i februaru 2014. godine prodali po jedno pakovanje opojne droge Slaviši K., zatim, što je apelant u tri navrata prodao opojnu drogu Luki Š., te što je apelant 11. aprila 2014. godine radi daljnje prodaje nosio sa sobom 12.128 grama osušenih vrhova biljne materije sa usitnjenim listovima i grančicama sa sjemenkama biljke konoplje, zapakovane u PVC vrećicu.

7. Okružni sud je naveo da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe saslušanjem svjedoka mldb. Tibora A., Slaviše K. i Bojana Gnjatića, da je pročitan zapisnik o saslušanju svjedoka Luke Š. od 12. aprila 2014. godine, te da su provedeni drugi dokazi pobrojani u presudi, zatim, dokazi apelantove odbrane, odnosno da je saslušan apelant u svojstvu svjedoka i da je sud po službenoj dužnosti saslušao mldb. Fedora M. Okružni sud je istakao da je iz materijalnih dokaza u spisu, i to potvrda o privremenom oduzimanju predmeta CJB Banjaluka, utvrdio da su ovlaštena službena lica 11. aprila 2014. godine od apelanta i tada osumnjičenog Fedora M. oduzela po jedno pakovanje zelene biljne materije koja asocira na opojnu drogu i da je u potvrdama navedeno da su apelant i Fedor M. dobrovoljno predali i prisustvovali vaganju oduzete materije, te da nisu imali primjedaba na postupak, što su i potpisali. Potom je ta materija predata na čuvanje Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Dalje, Okružni sud je naveo da iz zapisnika o otvaranju privremeno oduzetih predmeta od 28. novembra 2014. godine proizlazi da je u prostorijama Osnovnog suda izvršeno otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, kojem su prisustvovali apelant i Fedor M., a iz naredbe Okružnog tužilaštva od 2. decembra 2014. godine proizlazi da je naloženo vještačenje oduzetih predmeta vještaka hemijske struke, te da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Okružni sud utvrdio da oduzeta biljna materija sadrži psihoaktivnu supstancu koja je sastojak biljke Cannabis sativa L iz familije Cannabaceae i spada u grupu halucinogenih droga.

8. Dalje, Okružni sud je naveo da su svjedoci optužbe mldb. Tibor A., koji je saslušan u prisustvu majke Z.A., Slaviša K. i Fedor M., kao i svjedok Luka Š., čiji je zapisnik o saslušanju iz prethodnog postupka pročitan na glavnom pretresu u skladu sa odredbama člana 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), jer živi u inostranstvu i ne može se pronaći, izjavili da su konzumirali opojnu drogu u inkriminisanom periodu. Okružni sud je naveo da je svjedoka Luku Š. pozvao na glavni pretres za 25. maj 2015. godine, da je poziv uručen 11. maja 2015. godine „licu koje se potpisalo Radanović, ime je nečitko“, a majka svjedoka je u spis dostavila ovjerenu fotokopiju odjave prebivališta za ovog svjedoka od 19. septembra 2014. godine iz koje se vidi da je on adresu iz optužnice odjavio radi odlaska u inostranstvo, u Republiku Hrvatsku. Ujedno je dostavila novu adresu svjedoka, navedenu u presudi. S obzirom na to da na glavni pretres svjedok nije pristupio, sud je svjedoka pozvao na pretres za 23. juni 2015. godine. Međutim, poziv nije uručen svjedoku, a na dostavnici je konstatovano da je nepoznat na toj adresi. Svjedok je pozvan i na adresu iz optužnice, ali dostava nije iskazana. Navedeno je da je i apelant izjavio da je i on obavijestio Luku Š. o zakazanom glavnom pretresu putem mobilnog telefona. Međutim, iako je bio obaviješten, svjedok nije pristupio na glavni pretres. Zbog toga, s obzirom na to da se svjedok nalazi u inostranstvu i da je trenutno njegov dolazak na sud nemoguć, jer ga sud ne može prinudno privesti, nalazeći da su ispunjeni uslovi propisani u članu 288. stav 2. ZKPRS, Okružni sud je prihvatio prijedlog tužioca i odlučio da se zapisnik o saslušanju ovog svjedoka iz prethodnog postupka pročita na glavnom pretresu, te je interpretirao sadržaj zapisnika od 12. aprila 2015. godine o saslušanju Luke Š. Dalje, u presudi su interpretirani iskazi svjedoka mldb. Tibora A. i Slaviše K. Pored toga, Okružni sud je interpretirao i sadržaj iskaza svjedoka Fedora M., te je istakao da je i ovom svjedoku na glavnom pretresu predočen zapisnik o saslušanju iz prethodnog postupka, ali je naglašeno da, uzimajući u obzir okolnost da je svjedok tada ispitan u svojstvu osumnjičenog i da nije upozoren na prava iz člana 151. ZKPRS, presuda nije zasnovana na tom iskazu.

9. Okružni sud je naveo da je apelantova odbrana tvrdila da je njegov iskaz u prethodnom postupku iznuđen, te je sud na okolnost da li je tokom saslušanja u policiji prema apelantu i Fedoru M. primjenjivana sila saslušao inspektora Bojana Gnjatića, koji je saslušavao i apelanta i Fedora M. Ovaj svjedok je izjavio da je saslušanje obavljeno po zakonu, da su tada osumnjičeni apelant i Fedor M. propisno upoznati sa osnovama sumnje protiv njih i sa njihovim pravima nakon čega su dali izjave. Obojica su saslušavani u različitim kancelarijama, u različito vrijeme, nisu imali primjedaba na postupanje, prema njima nije primijenjena niti sila, niti prijetnja, niti prinuda i njihovi iskazi su uneseni u zapisnik onako kako su ga dali. Saslušanju je prisustvovao i inspektor Vojislav Stojanović. Okružni sud je naveo da je poklonio vjeru iskazu svjedoka Bojana Gnjatića, jer je svjedok bio kategoričan i ubjedljiv u svom iskazu, riječ je o ovlaštenom službenom licu koje je profesionalac u svojoj struci, a osim navedenog, u zapisnicima je konstatovano da su zapisnici o ispitivanju pročitani, da su ispitani saglasni sa njihovom sadržinom i da nemaju primjedaba, te su zapisnike lično potpisali, tako da sud nema razloga da mu ne vjeruje. Pored toga, Okružni sud je naveo da odbrana nijednim dokazom nije dokazala suprotno.

10. Dalje, u presudi je detaljno interpretiran i apelantov iskaz, te je navedeno da je apelant, nakon predočavanja iskaza koji je dao u prethodnom postupku, izjavio da je tačno ono što je izjavio na glavnom pretresu, jer su u toku istrage, kako je tvrdio, prilikom ispitivanja,“vršili fizičko nasilje nad njima“. Okružni sud je ukazao na odredbe člana 288. stav 1. ZKPRS u kojima su taksativno navedeni slučajevi kada se mogu koristiti iskazi lica saslušanih u istrazi, pa je tako propisana mogućnost čitanja izjave optuženog koju je on dao u istrazi, i to isključivo u situaciji kada optuženi odluči da svjedoči u vlastitom predmetu. Budući da je apelant svjedočio u konkretnom predmetu, Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovor odbrane da se apelantov iskaz iz prethodnog postupka nije mogao koristiti prilikom direktnog i unakrsnog, te dodatnog ispitivanja apelanta kao svjedoka. Okružni sud je naveo da je prilikom analize iskaza apelanta kao svjedoka uzeo u obzir okolnost da je on izmijenio iskaz na glavnom pretresu u odnosu na iskaz dat u prethodnom postupku. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je taj iskaz doveo u vezu sa iskazom svjedoka Fedora M., koji je priznao da je prodavao opojnu drogu krajnjim konzumentima, Bojana Gnjatića, koji je izjavio da je kao ovlašteno službeno lice saslušao apelanta i Fedora M., da su oni dali i potpisali izjave kakve su navedene u zapisniku iz prethodnog postupka, da prema njima nije bila primijenjena ni sila, niti prijetnja, te zaključio da je apelantov iskaz u kojem negira činjenicu da je zajedno sa bratom nabavljao opojnu drogu radi prodaje iskonstruisan i usmjeren na olakšavanje svoga krivičnopravnog položaja.

11. Dalje, Okružni sud je ocijenio iskonstruisanim i iskaz svjedoka Fedora M. na glavnom pretresu u odnosu na tu činjenicu i usmjerenim na olakšavanje položaja apelanta koji mu je brat. Naime, iz zapisnika iz prethodnog postupka vidi se da je apelant izjavio da je zajedno sa Fedorom M. nabavljao opojnu drogu radi daljnje prodaje, što je potvrdio i svjedok Slaviša K. prilikom saslušanja u prethodnom postupku, kao i svjedok Luka Š., koji je izjavio da je mjesec do dva prije saslušanja (saslušan 12. aprila 2014. godine) saznao da apelant i Fedor M. prodaju opojnu drogu, pa je odlučio da je kupi kod apelanta, a opojna droga je pronađena i oduzeta od obojice. Apelant je u prethodnom postupku izjavio da su opojnu drogu nabavili za svoje potrebe, ali i radi dalje prodaje kako bi obezbijedili sebi novac za dalju kupovinu opojne droge s obzirom na to da su obojica bili konzumenti.

12. Okružni sud je istakao da je za kvalifikaciju krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS koje se apelantu stavlja na teret dovoljno da su se dva ili više lica dogovorila da zajednički i neovlašteno proizvode opojnu drogu, ili da vrše njeno neovlašteno stavljanje u promet i da su u realizaciji ovog dogovora izvršili bar jednu radnju iz stava 1. tog člana. Ukazano je da za postojanje ovog krivičnog djela nije potrebno da je prethodni dogovor izvršilaca usmjeren na umišljajno izvršenje više krivičnih djela, već je dovoljno da su izvršioci u realizaciji dogovora da zajednički i neovlašteno stave u promet opojnu drogu izvršili bar jednu radnju. S tim u vezi je istaknuto da je sud, prihvatajući iskaze svjedoka i vještaka optužbe, kao i materijalne dokaze, nesporno utvrdio da je apelant, zajedno sa Fedorom M., počinio radnje navedene u izreci presude u kojim su se stekli svi elementi bića krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS.

13. Konačno, Okružni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne imao u vidu sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu krivične sankcije, pa je od olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani našao činjenice da ranije nije osuđivan, imao je u vidu njegovu mladost, jer je u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao manje od 21 godine, znači da je bio mlađe punoljetno lice, da je student prve godine filozofskog fakulteta, a od otežavajućih okolnosti imao je u vidu količinu izvršenih kriminalnih radnji, da je pri izvršenju krivičnog djela pokazao upornost i bezobzirnost, jer je drogu prodavao mladim ljudima čijem zdravlju droga nanosi nesagledive štetne posljedice, da nije izrazio kajanje zbog počinjenog krivičnog djela, da je drogu nabavljao i stavljao u promet zajedno sa bratom koji je u to vrijeme bio maloljetan, te da je drogu prodavao maloljetnim licima (mldb. Tibor A.), pa je, ocjenjujući navedene olakšavajuće okolnosti, ustanovio da one u svom zbiru predstavljaju naročito olakšavajuće okolnosti, te je apelantu odmjerio kaznu ispod granice propisane zakonom za predmetno krivično djelo primjenom odredbe člana 38. stav 1. tačka 2. i člana 39. stav 1. tačka 2. KZRS. Okružni sud je zaključio da će se upravo ovom vrstom i visinom krivične sankcije, kaznom zatvora u trajanju od dvije godine, postići svrha kažnjavanja kako u pogledu specijalne, tako i u pogledu generalne prevencije u smislu člana 28. KZRS.

14. Vrhovni sud je u Presudi broj 11 0 K 016309 15 Kž 13 od 19. aprila 2016. godine istakao da činjenica da je apelantu prilikom njegovog ispitivanja u svojstvu osumnjičenog saopšteno da se tereti za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZRS, a da je optužnica protiv njega podignuta za krivično djelo iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, ne znači da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. Ovo stoga što su, kako je istakao Vrhovni sud, ispoštovane odredbe člana 13. stav 1, člana 143. stav 2. i člana 233. stav 3. ZKPRS, jer je apelant saslušan prije nego što je tužilac podigao optužnicu, te mu je prilikom tog njegovog saslušanja u istrazi saopšteno za koje krivično djelo se tereti, a to je u toj fazi bilo krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZRS, te se nakon samo mjesec i po dana od dana potvrđivanja optužnice (kojom se apelant teretio za krivično djelo iz stava 2. člana 224) pred sudijom za prethodno saslušanje Okružnog suda izjašnjavao o krivici i nakon nepuna tri mjeseca (također od dana potvrđivanja optužnice) donesena je prvostepena presuda. Po ocjeni Vrhovnog suda, to što je optužnica podignuta zbog krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, a ne za krivično djelo iz stava 1. (za koje se vodila istraga), ne znači da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu, jer je odmah nakon podizanja optužnice apelant bio upoznat da se tereti za isto krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. KZRS, samo za stav 2. umjesto za stav 1, upoznat je i sa svim činjenicama i dokazima koje ga terete, te mu je Okružni sud omogućio da se izjasni o svim tim činjenicama i dokazima.

15. Dalje,Vrhovni sud je ocijenio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, jer je prvostepeni sud prihvatio njegov iskaz koji je dao u svojstvu osumnjičenog u istrazi, niti je taj iskaz nezakonit dokaz. Po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilno ocijenio taj iskaz kao zakonit i vjerodostojan, ne prihvatajući apelantove tvrdnje na glavnom pretresu da je iskaz u istrazi dao pod prijetnjom i uz primjenu sile.

16. Ocijenjeni su neosnovanim i prigovori da je iskaz svjedoka Fedora M. dat na glavnom pretresu nezakonit dokaz, jer je prvostepeni sud tražio da ovaj svjedok prije svog svjedočenja položi zakletvu, a učestvovao je u izvršenju krivičnog djela zbog kojeg je saslušavan. Ovo stoga što i pored toga što u ovakvoj situaciji postoji obaveza suda da po službenoj dužnosti pazi da li se radi o svjedoku koji se ne može zaklinjati, ali u slučaju pogrešne ocjene suda, to nema nikakvih procesnih posljedica, već se samo smatra kao da zakletva nije položena, a sam iskaz svjedoka zbog toga nije izgubio svojstvo dokaza i njegova valjanost se ocjenjuje i u odnosu na sve druge dokaze. Osim toga, istaknuto je da iskaz svjedoka Fedora M. dat na glavnom pretresu nije nezakonit ni zbog činjenice što mu je tokom tog saslušanja predočavan njegov iskaz iz istrage, jer i nakon predočavanja dijela tog iskaza, u smislu odredaba člana 288. stav 1. ZKPRS, o činjenicama o kojima je drugačije kazivao na glavnom pretresu, svjedok Fedor M. je ostao pri iskazu koji je dao na glavnom pretresu, koji je sud prihvatio kao vjerodostojan.

17. Ocijenjeni su neosnovanim i prigovori da je iskaz svjedoka Luke Š. iz istrage (koji je pročitan na glavnom pretresu) nezakonit dokaz. Po ocjeni Vrhovnog suda, u postupku pred prvostepenim sudom su se stekli uslovi da se iskaz ovog svjedoka iz istrage pročita na glavnom pretresu i Okružni sud je potpuno pravilno primijenio odredbu člana 288. stav 2. ZKPRS u kojoj su propisani izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza. Naročito je, s tim u vezi, Vrhovni sud naglasio da se pobijana presuda ne zasniva u odlučujućoj mjeri na iskazu ovog svjedoka iz istrage.

18. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da postupanje ovlaštenih službenih lica, tužioca i sudije za prethodni postupak prilikom privremenog oduzimanja predmeta - opojne droge od apelanta i svjedoka Fedora M., kao i predaja i čuvanje privremeno oduzetih predmeta nisu bili u suprotnosti sa odredbama ZKPRS. Naime, prema stanju spisa, ovlaštena službena lica su od apelanta i od Fedora M. privremeno oduzela po jedno pakovanje zelene biljne materije koja asocira na opojnu drogu marihuanu, ti predmeti su navedeni u potvrdama o privremenom oduzimanju uz konstataciju da su ih imenovani dobrovoljno predali i na njima su se apelant i svjedok Fedor M. svojeručno potpisali. Predmeti su privremeno oduzeti 11. aprila 2014. godine (petak), a predati su sudiji za prethodni postupak Osnovnog suda (kao stvarno i mjesno nadležnom sudu za krivično djelo za koje su se tada teretili apelant i Fedor M.) 14. aprila 2014. godine (ponedjeljak), dakle, prvi radni dan nakon što su privremeno oduzeti, a 28. novembra 2014. godine je održano ročište za otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, i to u prostorijama Osnovnog suda, u čijem depozitu su se do tada nalazili privremeno oduzeti predmeti. Na ročištu su bili prisutni apelant i Fedor M., koji nisu imali nikakvih primjedaba ni na postupak privremenog oduzimanja predmeta, niti na postupak otvaranja i pregleda tih predmeta. Pritom su, kako je Vrhovni sud naglasio, tačni navodi iz žalbe da, shodno odredbama člana 133. ZKPRS, lice od kojeg se privremeno oduzima predmet ima pravo žalbe, ali u konkretnom slučaju, sa jedne strane, to pravo apelantu i Fedoru M. niko nije uskratio, tako da su oni imali mogućnost da izjave žalbu, a, sa druge strane, odredbe ZKPRS koje se odnose na postupak privremenog oduzimanja predmeta ne propisuju obavezu navođenja pravne pouke niti u naredbi za oduzimanje predmeta, niti u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta.

19. Vrhovni sud je istakao da se žalbenim prigovorima ne može osporiti ni pravilnost činjeničnih utvrđenja, ni zaključak pobijane presude da je apelant počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, za koje je tom presudom proglašen krivim. Takav zaključak rezultat je pravilne ocjene svih provedenih dokaza i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pa je razloge za takav zaključak, kao mjerodavno obrazložene i valjane, Vrhovni sud u cijelosti prihvatio, a njihova pravilnost se ne može osporiti iznesenim žalbenim argumentima.

20. Ocijenjeni su neosnovanim i prigovori da nema dokaza da je apelant počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS tvrdnjom da se eventualno u njegovim radnjama stječu elementi bića krivičnog djela iz člana 224. stav 1. KZRS. Vrhovni sud je istakao da je za takvo utvrđenje prvostepeni sud imao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima, jer činjenični opis radnji iz izreke pobijane presude sadrži sve elemente kvalifikovanog oblika krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, budući da u tim radnjama učestvuje više lica, a dokazima provedenim u ovom postupku nesumnjivo je utvrđeno da je u izvršenju osnovnog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZRS učestvovalo, kao saizvršioci, više lica, pa je evidentno da je zajedničko djelovanje apelanta i Fedora M. rezultat njihove zajedničke odluke. Odlučna činjenica koja distancira kvalifikovani oblik iz stava 2. člana 224. KZRS od osnovnog oblika krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz stava 1. istog člana jesu svijest i volja o zajedničkom djelovanju više lica u njihovom izvršenju, što je u konkretnom slučaju nesumnjivo utvrđeno, pa je za postojanje teže kvalifikacije tog djela bez značaja pojedinačni oblik participacije tih lica u njihovom zajedničkom djelovanju zbog čega su neosnovani prigovori upućeni pravnoj kvalifikaciji djela i pravilnoj primjeni krivičnog zakona.

21. Ocijenjen je neosnovanim i stav o preoštroj kazni za apelanta, budući da je za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim propisana kazna zatvora od pet do 15 godina, dok je kazna zatvora u trajanju od dvije godine koja je izrečena apelantu (koja predstavlja najmanju mjeru kazne koja se može izreći za predmetno krivično djelo, primjenom odredbe o ublažavanju kazne u smislu odredaba člana 39. stav 1. tačka 2. KZRS), i po ocjeni Vrhovnog suda, u svemu primjerena težini počinjenog djela, stepenu krivične odgovornosti apelanta i okolnostima pod kojima je to djelo počinjeno.

22. Konačno, suprotno navodima iz žalbe, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno postupio kada je, u smislu odredaba člana 224. stav 5. KZRS, donio odluku o oduzimanju opojne droge i to u količini kako je to navedeno u izreci pobijane presude, pri čemu je potpuno irelevantno gdje se u trenutku izricanja ove mjere nalazila opojna droga (da li u depozitu Osnovnog suda ili u depozitu Okružnog suda).

23. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 016309 16 Kvlz od 30. novembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelant protiv „Presude Okružnog suda broj 11 0 K 016309 15 K od 24. juna 2015. godine“. Vrhovni sud je istakao da apelant osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude i time zaključak o njegovoj krivici, što predstavlja reviziju utvrđenog činjeničnog stanja po kom osnovu se, u smislu člana 350. stav 1. ZKPRS, ovaj vanredni pravni lijek ne može podnijeti. Dalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da je u istrazi ispitan u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZRS, a ne stav 2. za koje je proglašen krivim pobijanom presudom, Vrhovni sud je istakao da je identične prigovore sa aspekta sadržaja odbrana iznosila u žalbi protiv prvostepene presude, u okviru istog žalbenog osnova, koje Vrhovni sud nije prihvatio kao osnovane i o tome je dao obrazložene razloge u Presudi Vrhovnog suda broj 11 0 K 016309 15 Kž na koje se apelant upućuje. Istaknuto je da je u drugostepenoj presudi iznesen sadržaj žalbenih prigovora a da su zatim dati jasni i konkretni razlozi o njihovoj ocjeni i zaključak o neosnovanosti svakog od tih prigovora. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i „12.“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant najprije ukazuje na povredu prava iz člana 5. Evropske konvencije i ističe da je „bio lišen slobode“ suprotno važećim zakonskim propisima. Pojašnjava da je „nezakonito lišen slobode“ jer je u CJB Banjaluka priveden 11. aprila 2014. godine, oko 16.30 sati, u čijim prostorijama je bio do 12. aprila 2014. godine, do 12.45 sati, gdje je, kao lice lišeno slobode, proveo bez pouke da ima pravo na branioca, bez obavještenja da je lišen slobode, jer mu nije izdata potvrda o lišavanju slobode, bez prava da se žali na nezakonito lišavanje slobode, jer nije dobio ni potvrdu o otpustu lica lišenog slobode, nije izveden pred sudiju, jer sudija za prethodni postupak nije obaviješten o lišavanju slobode apelanta i njegovog brata, pa je, stoga, očito da su i Okružni sud i Vrhovni sud zasnovali presude na apelantovom iskazu koji je dat u vrijeme kada je „nezakonito“ lišen slobode, 12. aprila 2014. godine. Također, apelant ističe da sud nije postupio u skladu sa odredbama člana 14. ZKPRS, jer nije tražio dokaz o lišavanju slobode apelanta i dokaz izveo kao dokaz suda po službenoj dužnosti na glavnom pretresu, zbog čega je došlo do toga da se jedan dan, koliko je apelant bio lišen slobode, ne uračuna u izrečenu kaznu zatvora. U apelaciji se dalje navodi da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o žalbi nije dao odgovor na žalbene navode o nezakonitom lišavanju slobode i o nesaopštavanju osumnjičenom šta mu se stavlja na teret i zašto se lišava slobode. Dalje, apelant navodi da je u postupku došlo do proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa. U tom smislu, pored ostalog, ističe da nije ispitan na način predviđen relevantnim odredbama ZKPRS, jer mu je prije saslušanja u CJB Banjaluka predočeno da postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZRS a da na činjenične navode optužnice kojom mu je stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana KZRS nikad nije dao svoju odbranu. Dalje, apelant navodi da predmeti koji su od njega oduzeti nisu došli pod nadzor Okružnog suda, niti je opojna droga koja je oduzeta od njega i svjedoka Fedora M. kao dokaz okružnog tužioca proveden na glavnom pretresu pred sudećim vijećem, te da se oduzeta droga čuva nezakonito kod Osnovnog suda, a ne kod Okružnog suda, gdje mu je suđeno, pa se presuda ne može temeljiti bez izvedenih dokaza na glavnom pretresu. Dalje, apelant navodi da je sud donio presudu na osnovu izjave svjedoka Luke Š., koja je data u CJB Banjaluka 12. aprila 2014. godine, a koja je na osnovu proizvoljne primjene člana 288. stav 2. ZKPRS, na prijedlog tužioca, pročitana na glavnom pretresu. Apelant tvrdi da sud nije ni pokušao poslati poziv ovom svjedoku na način kako je to propisano u odredbi člana 85. stav 3. i odredbama čl. 402. i 403. ZKPRS. Apelant ističe da je sud povrijedio član 154. ZKPRS, jer je na glavnom pretresu, kao dokaz suda, saslušao svjedoka Fedora M., jer je tražio od tog svjedoka da položi zakletvu, mada je, prema izreci presude, učestvovao u krivičnom djelu. Ova izjava je nezakonit dokaz i zbog toga što je prilikom saslušanja Fedora M. na glavnom pretresu sud dozvolio da tužilac tom svjedoku predoči iskaz dat u svojstvu osumnjičenog od 12. aprila 2014. godine. Apelant dalje smatra da je i svjedok Bojan Gnjatić (ovlašteno službeno lice) pozvan na glavni pretres na nezakonit način, jer je sud sugerisao tužiocu da je potrebno saslušati tog svjedoka. Sud je presudu zasnovao i na apelantovom iskazu iako je i ovaj dokaz nezakonito pribavljen, jer je tužilac na glavnom pretresu predočio apelantu njegovu izjavu od 12. aprila 2014. godine, koju je dao u svojstvu osumnjičenog u CJB Banjaluka. Sud je presudu zasnovao i na potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta. Iako su navedeni predmeti, prema sadržini izdatih potvrda, a pod uslovom da se vjeruje ovlaštenim službenim licima, predati dobrovoljno, ovlaštena službena lica su bila dužna, u smislu člana 132. ZKPRS, sačiniti zapisnik o privremeno oduzetim predmetima, a u potvrdi navesti da lice od kojeg se predmet privremeno oduzima ima pravo žalbe, kako je to propisano u članu 133. ZKPRS. Oduzeti predmeti su nezakonito zadržani u prostorijama CJB Banjaluka tri dana, a o oduzetim predmetima nije sačinjen zapisnik koji treba da prethodi izdavanju potvrda o oduzimanju predmeta. Povrede navedenih zakonskih odredaba koje je učinio Vrhovni sud proizlaze iz proizvoljnog obrazloženja suda u vezi sa iskazom svjedoka Fedora M., Luke Š., zakonitosti provedenih dokaza. Apelant posebno smatra da je došlo do proizvoljne primjene zakona i pri donošenju odluke o vrsti i visini kazne koja mu je izrečena.

II. Odgovor na apelaciju

25. Okružni sud je istakao da su činjenice na kojima se zasniva osporena presuda tog suda i materijalni propisi na koje se pozvao navedeni u njoj, te da su u toku postupka ispoštovana sva apelantova prava.

26. Vrhovni sud je naveo da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava, te da nije došlo do kršenja prava na koja se poziva.

27. Okružno tužilaštvo je istaklo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje, jer su ispoštovane garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Okružno tužilaštvo je istaklo da ne vidi u čemu se sastoji nezakonito lišavanje slobode apelanta. Istaknuto je da iz prvostepene presude na strani 7, prvi pasus, proizlazi da su osumnjičeni upozoreni i upoznati sa osnovama sumnje koje im se stavljaju na teret. Suprotno tim navodima, iz prvostepene presude je vidljivo da je na pretresu izveden dokaz čitanjem potvrde o oduzimanju predmeta, zatim, zapisnik o otvaranju predmeta sa fotodokumentacijom i potvrdom gdje se čuva droga. To što se droga čuva kod Osnovnog suda nije nikakva povreda, jer po odredbama ZKP, oduzeti predmeti se i čuvaju u sudovima, a umjesto pokazivanja droge na pretresu, prezentiraju se gore pomenuti dokazi, kao i nalaz vještaka o utvrđenim činjenicama, odnosno vještačenje te biljne mase.

V.Relevantni propisi

28. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. (1) i (2) 1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6. stav (1) (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

Zakonitost dokaza Član 10.

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca.

Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 134.

Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija deponuju se u sudu ili sud na drugi način obezbjeđuje njihovo čuvanje.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135.

(1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan da obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.

(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se brinuti da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelant je u apelaciji podnesenoj 9. jula 2016. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 016309 15 Kž od 19. aprila 2016. godine, a koja mu je uručena 13. maja 2016. godine. U dopuni apelacije koju je podnio 2. februara 2017. godine apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 016309 16 Kvlz od 30. novembra 2016. godine, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj krivičnopravnoj stvari a koja mu je uručena 8. decembra 2016. godine. Slijedom navedenog, proizlazi da su obje apelacije, odnosno dopuna apelacije, podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

33. Konačno, apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je ukazao i na povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 12. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. i stav 3. tač. a) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da odmah na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

38. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 115, str. 21, stav 54). Apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer prilikom ispitivanja nije obaviješten o osnovama optužbi protiv njega, jer se osporene presude zasnivaju na nezakonito pribavljenim dokazima, jer su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, jer mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana, zatim, zbog odluke o visini izrečene kazne, te zbog toga što su redovni sudovi propustili da se izjasne o njegovim tvrdnjama prilikom odlučivanja o žalbi, odnosno po zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

40. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža, na šta je ukazao i Okružni sud u odgovoru na apelaciju, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, prvenstveno pred Vrhovnim sudom, koje je taj sud ispitao i ocijenio kao neosnovane. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku cijelog postupka imao branitelja, dakle, stručnu pravnu pomoć, te da je imao i koristio sve raspoložive pravne lijekove. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu svih navedenih apelantovih prigovora. Naime, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud o čemu je, također, dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.

42. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da prilikom ispitivanja u istrazi nije obaviješten o osnovama optužbi protiv njega, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentovani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Dalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduslov za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi, varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60).

43. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi identične apelantove navode ocijenili neosnovanim. Naime, Vrhovni sud je istakao da je apelantu prilikom njegovog ispitivanja u svojstvu osumnjičenog saopšteno da se tereti za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZRS, a da je optužnica protiv njega podignuta za krivično djelo iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, što ne znači da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. Ovo stoga što su, kako je istakao Vrhovni sud, ispoštovane odredbe člana 13. stav 1, člana 143. stav 2. i člana 233. stav 3. ZKPRS, jer je apelant saslušan prije nego što je tužilac podigao optužnicu, te mu je prilikom tog njegovog saslušanja u istrazi saopšteno za koje krivično djelo se tereti, a to je u toj fazi bilo krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZRS, te se nakon samo mjesec i po dana od dana potvrđivanja optužnice (kojom se apelant teretio za krivično djelo iz stava 2. člana 224) pred sudijom za prethodno saslušanje Okružnog suda izjašnjavao o krivici i nakon nepuna tri mjeseca (također od dana potvrđivanja optužnice). Po ocjeni Vrhovnog suda, to što je optužnica podignuta zbog krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, a ne za krivično djelo iz stava 1. (za koje se vodila istraga), ne znači da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu, jer je odmah nakon podizanja optužnice apelant bio upoznat da se tereti za isto krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. KZRS samo za stav 2. umjesto za stav 1, upoznat je i sa svim činjenicama i dokazima koji ga terete, te mu je Okružni sud omogućio da se izjasni o svim tim činjenicama i dokazima.

44. Imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda, te razloge i obrazloženja iz odluke Vrhovnog suda, kao i da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da nije bio obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje protiv njega (u smislu člana 6. stav 1. ZKPRS kojim su propisana prava osumnjičenog, odnosno optuženog), odnosno da mu je u toku postupka uskraćena mogućnost da se izjašnjava o činjenicama i dokazima protiv njega, kao i da predlaže dokaze koji mu idu u prilog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje u ovom dijelu.

45. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su osporene presude zasnovane na dokazima na kojima se, u smislu zakonskih odredaba, ne mogu zasnovati, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan.

46. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).

47. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant faktički ukazuje da su skoro svi dokazi koje je redovni sud proveo u toku predmetnog postupka nezakoniti dokazi. Apelant najprije tvrdi da su nezakoniti dokazi svi iskazi svjedoka koje je sud uzeo u razmatranje prilikom odlučivanja, to jest njegov iskaz iz istrage, zatim, iskaz svjedoka Slaviše K. i Luke Š. iz istrage, te iskaz svjedoka Bojana Gnjatića i Fedora M. sa glavnog pretresa, zatim, da su nezakoniti i dokazi koji su proistekli iz privremeno oduzetih predmeta - opojne droge.

48. Ustavni sud prvo zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantu bila pružena mogućnost da se usprotivi korištenju svih ovih dokaza i da osporava njihovu vjerodostojnost. Naime, apelant je i u prvostepenom i u drugostepenom postupku imao takvu mogućnost, te ju je i koristio, a redovni sudovi su meritorno ispitali njegove navode koje su uz valjane razloge i obrazloženja odbili. Činjenica da je apelant u tome bio neuspješan, ne utječe na zaključak da je imao priliku osporiti dokaze i da se suprotstavi njihovoj upotrebi.

49. Dalje, apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na iskazima svjedoka iz istrage koji su nezakonito pribavljeni, mada iz suštine njegovih navoda, ustvari, proizlazi da osporava način na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze. Naime, apelant je u ovom dijelu istakao da je dao iskaz u istrazi pod prinudom i prijetnjom, a da zaključak o nepostojanju prinude i prijetnje nije mogao biti zasnovan na iskazu ovlaštenog službenog lica koje je to negiralo. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

50. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKPRS). Pri tome, prema članu 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

51. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Okružni sud analizirao sadržaj iskaza svjedoka optužbe Tibora A., Bojana Gnjatića i Fedora M. (kao dokaz koji je izveden po naredbi suda), zatim, iskaz svjedoka Luke Š. iz istrage, te iskaz svjedoka Slaviše K., koji je na glavnom pretresu dao drugačiji iskaz od onog u istrazi, pravilno ocijenivši kao vjerodostojan njegov iskaz iz istrage, te da je iskaze ovih svjedoka doveo u vezu sa potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, te vještačenjem oduzete materije koja asocira na opojnu drogu, kao i sa apelantovim iskazom iz istrage koji je dao u svojstvu osumnjičenog. Stoga proizlazi da u konkretnom slučaju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svakog dokaza pojedinačno koji je, zatim, doveden u vezu sa ostalim provedenim dokazima a na osnovu čega se prvostepeni sud u konkretnom slučaju i odlučio da pokloni vjeru iskazima svjedoka iz istrage, a ne njihovim izmijenjenim iskazima na glavnom pretresu. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da su redovni sudovi imali u vidu i apelantovu tvrdnju da je iskaz u istrazi dao pod prijetnjom ili prinudom, odnosno da je iznuđen upotrebom sile, ali da ove tvrdnje nisu bile ničim potkrijepljene. Pri tome Ustavni sud zapaža da je posebna pažnja poklonjena iskazu svjedoka Fedora M., a suprotno apelantovim tvrdnjama, ocijenjen je samo iskaz ovog svjedoka dat na glavnom pretresu, te je ocijenjeno da taj iskaz nije nezakonit ni zbog činjenice što mu je tokom tog saslušanja predočen njegov iskaz iz istrage, jer i nakon predočavanja dijela tog iskaza, u smislu odredaba člana 288. stav

1. ZKPRS, o činjenicama o kojima je drugačije iskazivao na glavnom pretresu, svjedok Fedor M. je ostao pri iskazu koji je dao na glavnom pretresu, koji je sud prihvatio kao vjerodostojan. Osim toga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u obrazloženju suda u vezi sa okolnošću da je Okružni sud tražio da ovaj svjedok prije svog svjedočenja položi zakletvu, a učestvovao je u izvršenju krivičnog djela zbog kojeg je saslušavan. Naime, Vrhovni sud je, ispitujući ovaj prigovor, zaključio da, i pored toga što u ovakvoj situaciji postoji obaveza suda da po službenoj dužnosti pazi da li se radi o svjedoku koji se ne može zaklinjati, u slučaju pogrešne ocjene suda, to nema nikakvih procesnih posljedica, već se samo smatra kao da zakletva nije položena, a sam iskaz svjedoka zbog toga nije izgubio svojstvo dokaza i njegova valjanost se ocjenjuje i u odnosu na sve druge dokaze.

52. Ustavni sud podsjeća da korištenje iskaza svjedoka iz istrage kao dokaza samo po sebi nije u suprotnosti sa članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije uz uslov da je poštovano pravo na odbranu, tj. da je optuženom bila data adekvatna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke protiv njega u bilo kojoj fazi postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Luca protiv Italije, aplikacija broj 33354/96, st. 40-43, ECHR 2001-II). Rukovodeći se navedenim stavom, te imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje u ovom dijelu.

53. Najzad, apelant je iznio i tvrdnje da su nezakoniti dokazi kako slijedi: potvrde o oduzimanju predmeta kojim je od apelanta oduzeta opojna droga, nalaz i mišljenje vještaka koji je proistekao iz navedenih, kako tvrdi, nezakonitih dokaza, te zapisnik o otvaranju privremeno oduzetih predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da pred redovnim sudovima iznese identične tvrdnje, da su ih redovni sudovi meritorno ispitali, te dali opširne razloge i obrazloženja zbog čega ih smatraju neosnovanim, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

54. U pogledu apelantovih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog odluke o kazni, Ustavni sud zapaža da je za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim propisana kazna zatvora od pet do 15 godina, dok kazna zatvora u trajanju od dvije godine koja je izrečena apelantu predstavlja najmanju mjeru kazne koja se može izreći za predmetno krivično djelo primjenom odredaba o ublažavanju kazne, u smislu odredaba člana 39. stav 1. tačka 2. KZRS i, po ocjeni Vrhovnog suda, u svemu primjerena težini počinjenog djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je to djelo počinjeno. Iz navedenog proizlazi da se redovni sud prilikom odlučivanja o kazni rukovodio općim pravilima za odmjeravanje kazne sadržanim u odredbama člana 37. KZRS, te odredbama člana 224. stav 2. kojim je propisana kazna za to krivično djelo. Ustavni sud zapaža da iz te okolnosti proizlazi da je redovni sud utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je ocijenio da je izrečena kazna za učinjeno krivično djelo adekvatna svim tim okolnostima i ličnosti apelanta kao učinioca i da će se tom kaznom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja, i to ne samo specijalna već i generalna prevencija. Stoga, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnog suda ni u tom pogledu.

55. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbi, propustio da se izjasni o svim žalbenim navodima, te da ni obrazloženje u osporenoj presudi Vrhovnog suda kojom je odlučeno o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti ne zadovoljava standard obrazložene odluke. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost da protiv prvostepene presude izjavi žalbu, te da je iskoristio i mogućnost u pogledu zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Iz obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog suda proizlazi da su apelantovi navodi detaljno ispitani, da se Vrhovni sud, s tim u vezi, referirao na razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude s kojim se saglasio, te dao razloge i obrazloženja zbog čega ih prihvata. Dalje, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je ispitao i dao valjane razloge i obrazloženja zbog čega je ocijenio neosnovanim istaknute apelantove tvrdnje. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbi, odnosno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, propustio da ispita istaknute apelantove navode, te da, s tim u vezi, ponudi valjane razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

56. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka a) Evropske konvencije.

57. Dalje, što se tiče apelantovih navoda kojim osporava odluku suda da se pročita iskaz svjedoka Luke Š. koji je dao u istrazi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, „u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi, Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Primarni zadatak domaćih vlasti je da formuliraju i primijene pravila koja se tiču prihvatljivosti dokaza (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o dopustivosti od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da procjenjuje činjenično stanje koje su izvršili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.

58. Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, Serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).

59. U konkretnom slučaju sporni svjedok je saslušan tokom istrage, te se potom, prema navodima njegove majke, odselio u Republiku Hrvatsku. Njegov iskaz je pročitan na glavnom pretresu kao jedan od dokaza optužbe, budući da sud nije uspio, i pored poduzetih mjera, osigurati da on dođe na glavni pretres. O poduzetim radnjama sudovi su dali detaljno obrazloženje pozivajući se na odredbu člana 288. stav 2. ZKPRS koji reguliše kada je moguć i dozvoljen izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u smislu odredaba člana 288. ZKPRS, proveo dokaz čitanjem iskaza ovog svjedoka koji je saslušan u istrazi, dajući jasno obrazloženje zašto se taj iskaz čita, koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na tom iskazu, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. Ustavni sud naročito primjećuje da ovaj iskaz nije bio jedini dokaz na osnovu kojeg su redovni sudovi utvrdili apelantovu krivnju, nego je ta krivnja utvrđena na osnovu drugih dokaza, uključujući i iskaz apelanta i svjedoka Slaviše K. iz istrage, zatim, iskaz Fedora M. i Tibora A. sa glavnog pretresa, te drugih provedenih dokaza. Apelant, s druge strane, nije izveo bilo kakav drugi dokaz kojim bi osporio tačnost iskaza ovog svjedoka. Također, apelant ne tvrdi da nije imao mogućnost ovom dokazu suprotstaviti svoje dokaze kojima bi uspješno osporio taj iskaz, već se ovaj njegov prigovor, u suštini, odnosi na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i sudskom ocjenom dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je sud svestrano razmotrio sve izvedene dokaze i da su o odlučnim činjenicama koje su dovele sud do zaključka da je apelant kriv za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen dato obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Stoga su i navodi koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava zbog odluke da se pročita iskaz koji je svjedok Luka Š. dao u istrazi neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

60. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

61. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen. Pri tome sud je u obje presude dao detaljnu ocjenu svih izvedenih dokaza, obuhvativši sva sporna pitanja koja apelant postavlja i u apelaciji, naročito o prihvatljivosti i pouzdanosti iskaza oštećenih, ali i drugih saslušanih svjedoka i provedenih dokaza, te o razlozima zbog kojih nije poklonio vjeru iskazima ili dijelovima iskaza nekih saslušanih svjedoka, ocijenivši ih usmjerenim isključivo na pomaganje apelantu (tačka Error: Reference source not found. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da je trećestepeno vijeće izmijenilo odluku o krivičnopravnoj sankciji, zato što je smatralo da drugostepeno vijeće nije dovoljno ocijenilo sve olakšavajuće okolnosti koje idu u prilog apelantu, što je još jedna potvrda zaključka Ustavnog suda da sudovi nisu odlučivali proizvoljno.

62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.a) i d) Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

63. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 5. Evropske konvencije, jer je „bio lišen slobode“ suprotno važećim zakonskim propisima, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije potkrijepio dokazima. Naime, apelant Ustavnom sudu nije dostavio čak ni zapisnik o njegovom ispitivanju u CJB Banjaluka, a niti bilo kakav dokument iz kojeg bi proizlazila ta okolnost, niti je, ukoliko je nezakonito bio lišen slobode, dostavio dokaz da je od CJB Banjaluka tražio potvrdu o lišavanju slobode ili bilo koji validni dokument na osnovu kojeg bi, prije svega, redovni sud a potom i Ustavni sud, pod uvjetom da su ispunjeni ostali formalni razlozi propisani Pravilima Ustavnog suda, mogli ispitati njegove navode o „nezakonitom lišavanju slobode“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u ovom postupku osporava presude kojim je proglašen krivim, a ne „nepostojanje odluke o lišavanju slobode“. Stoga, Ustavni sud apelantove navode o nezakonitom lišavanju slobode neće detaljnije ispitivati.

64. Pored toga, u pogledu apelantovih navoda da sud u izrečenu kaznu zatvora nije uračunao i jedan dan, to jest period kada je bio lišen slobode od 11. aprila 2014. godine, oko 16.30 sati, do 12. aprila 2016. godine u 12.45 sati, te da se o ovom njegovom navodu redovni sudovi nisu izjasnili, Ustavni sud podsjeća da je članom 93. ZKPRS regulisano: „(1) Ako se pojavi sumnja u dopuštenost izvršenja sudske odluke ili o računanju kazne ili ako u pravosnažnoj presudi nije odlučeno o uračunavanju pritvora ili ranije izdržane kazne ili uračunavanje nije pravilno obavljeno, o tome će odlučiti posebnim rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća koji je sudio u prvom stepenu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja, osim ako sud nije drugačije odredio.“ U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz apelantovih navoda ne može se zaključiti da je apelant koristio mogućnost iz člana 93. ZKPRS, te da je pred Okružnim sudom, koji je donio prvostepenu presudu, pokrenuo pitanje uračunavanja lišavanja slobode u izrečenu kaznu. Naime, shodno članu 93. ZKPRS, ne postoji prepreka da to bude učinjeno i nakon pravosnažnosti presude kojom je izrečena kazna zatvora u koju nije uračunato lišavanje slobode, a o čemu sud odlučuje posebnim rješenjem. Stoga, Ustavni sud ni ove navode neće detaljnije ispitivati.

65. Apelant tvrdi i da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana 12. Evropske konvencije, ali ove tvrdnje ničim nije potkrijepio ili obrazložio. Stoga se Ustavni sud nije ni mogao upuštati u njihovo ispitivanje.

VIII.Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaju utisak proizvoljnosti, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu i jednakost strana u postupku.

67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2920/16 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio