Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4022/16 („Karadža“ d.o.o. Livno)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Isplata duga
  • Izvršni postupak
  • Legitiman cilj
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4022/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4022/16, rješavajući apelaciju „Karadže“ d.o.o. Livno na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Karadže“ d.o.o. Livno podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 3 od 27. marta 2017. godine i broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 2 od 13. jula 2016. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija „Karadže“ d.o.o. Livno podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 3 od 27. marta 2017. godine i broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 2 od 13. jula 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Karadža“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 17. oktobra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 2 od 13. jula 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4022/16.

2. Apelant je 12. juna 2017. godine podnio još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 3 od 27. marta 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2427/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, a kojima se osporavaju iste odluke redovnih sudova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4022/16 i AP 2427/17, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4022/16.

4. Prethodno je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1664/16 od 19. juna 2018. godine odbio apelantovu apelaciju podnesenu protiv presuda redovnih sudova donesenih u parničnom postupku (čije se izvršenje tražilo u izvršnom postupku koji je predmet ove apelacije), a kojim je apelant u konačnici obavezan da tužiocu u tom postupku na ime duga isplati precizirani novčani iznos s kamatama na način kako je precizirano u navedenim presudama (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1664/16 od 19. juna 2018. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Šandrka“ d.o.o. Livno zatraženo je 1. augusta i 11. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. augusta do 17. septembra 2018. godine, dok „Šandrk“ d.o.o. Livno nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Pravomoćnom i izvršnom Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 12 Pž 2 od 26. marta 2013. godine donesenom u parničnom postupku naloženo je apelantu kao tuženom da tužiocu Šandrik d.o.o. Livno na ime duga isplati iznos od 244.731,60 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. januara 2012. godine i troškove parničnog postupka u iznosu od 12.715,50 KM od dana dospijeća do konačne isplate.

Izvršni postupak

9. Na osnovu pravomoćne i izvršne presude Kantonalnog suda od 26. marta 2013. godine, tražilac izvršenja Šandrik d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) podnio je 14. juna 2013. godine Općinskom sudu prijedlog za izvršenje radi naplate duga od apelanta kao izvršenika. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 68 0 Ps 004548 13 Ip od 27. juna 2013. godine dozvolio predloženo izvršenje radi namirenja glavnog duga (iznos od 244.731,60 KM sa kamatama i troškova parničnog postupka – iznos od 12.715,50 KM i izvršnog postupka) procjenom vrijednosti preciznije označenih nekretnina (stanova i poslovnih prostora) apelanta kao izvršenika, upisom zabilježbe rješenja o izvršenju u zk. uredu, te prodajom predmetnih nekretnina i namirenjem tražioca izvršenja.

10. Općinski sud je Rješenjem broj 68 0 P 004548 13 Ip od 23. januara 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv Rješenja o izvršenju od 27. juna 2013. godine. Istog datuma taj sud je Rješenjem broj 68 0 Ps 04548 08 Ps naložio Zemljišno-knjižnom uredu tog suda da izvrši zabilježbu rješenja o izvršenju od 27. juna 2013. godine na apelantovim nekretninama iz prijedloga za izvršenje pobliže navedenih pod tačkom II i IV, i to zabilježbu zabrane, raspolaganja, otuđenja i opterećenja na navedenim nekretninama.

11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 0 Ps 004548 14 Pžip od 10. marta 2015. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 23. januara 2014. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda od 27. juna 2013. godine.

12. Općinski sud je na ročištu od 7. maja 2015. godine, u pogledu utvrđivanja vrijednosti nekretnina, stanova i poslovnih prostora u apelantovom vlasništvu, koje su predmet rješenja o izvršenju, odredio provođenje vještačenja koje će provesti vještak građevinske struke i taj nalaz vještaka je dostavljen tom sudu 20. jula 2015. godine. Na ročištu Općinskog suda održanom 3. septembra 2015. godine saslušan je vještak u prisustvu parničnih stranaka, koji je istakao da su predmet vještačenja, tj. utvrđivanja vrijednosti bile apelantove nekretnine na kojima je rješenjem prvostepenog suda određena zabilježba zabrane raspolaganja, otuđenja i opterećenja i u vezi s tim je istakao da cijena etažnih jedinica u apelantovoj stambeno-poslovnoj zgradi za stanove iznosi 1.600,00 KM/m , a za poslovne prostore 1.800,00 KM/m .

13. Postupajući prema odredbi člana 82. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), Općinski sud je 11. septembra 2015. godine donio zaključak o prodaji nekretnina broj 68 0 Ps 004548 13 Ip i odredio da će se prodaja nekretnina, apelantovo vlasništvo (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pobliže označenih u stavu 1. izreke zaključka (više stanova i poslovnih prostora), izvršiti usmenim javnim nadmetanjem, čija je vrijednost određena vještačenjem. Istim zaključkom su određeni uvjeti prodaje, vrijeme i mjesto prodaje, te da će se navedeni zaključak objaviti na oglasnoj ploči suda.

14. Kako se na prvoj javnoj prodaji koja je održana 12. oktobra 2015. godine u 13.00 sati nije javio niko od ponuđača, Općinski sud je Zaključkom broj 68 0 Ps 004548 13 Ip od 18. decembra 2015. godine odredio da će se druga javna prodaja predmetnih nekretnina održati 20. januara 2016. godine, koji zaključak je objavljen na oglasnoj ploči tog suda.

15. Općinski sud je Zaključkom broj 68 0 Ps 004548 13 Ip od 3. marta 2016. godine konstatirao da su na drugoj javnoj prodaji održanoj 20. januara 2016. godine predmetne nekretnine, pobliže označene kao u stavu 1. izreke zaključka (dva stana i dva poslovna prostora), prodate drugom najpovoljnijem ponuđaču, tražiocu izvršenja, za iznose također označene kao u izreci zaključka (za stanove iznos od 98.310,00 KM odnosno 48.885,00 KM, a za poslovne prostore iznos od 93.781,00 KM odnosno 27.811,00 KM).

16. U obrazloženju zaključka je navedeno da su se na drugoj javnoj prodaji predmetnih nekretnina izvršenika održanoj 20. januara 2016. godine javila dva ponuđača, Stipe Perišić i tražilac izvršenja, pa kako Stipo Perišić kao najpovoljniji ponuđač nije uplatio prodajnu cijenu u zakonskom roku, zaključkom od 3. marta 2016. godine ta prodaja je proglašena nevaljalom, pa su predmetne nekretnine, u smislu člana 92. stav 2. ZIP-a, prodate tražiocu izvršenja kao drugom najpovoljnijem ponuđaču.

Rješenje o dosudi

17. Općinski sud je 26. aprila 2016. godine donio Rješenjem o dosudi broj 68 0 Ps 004548 13 Ip kojim je utvrdio da se tražiocu izvršenja dosuđuju nekretnine pobliže označene kao u stavu 1. izreke rješenja, pod tačkom od 1. do 4, dosadašnje apelantovo vlasništvo. Istim rješenjem je utvrđeno da se tražiocu izvršenja kao kupcu nekretnine iz stava 1. pod tačkom 1, 2, 3. i 4. predaju u posjed, dok je Zemljišno-knjižnom uredu tog suda naloženo da navedene nekretnine upiše kao posjed i vlasništvo tražioca izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da su predmetne nekretnine prodate tražiocu izvršenja, i to nekretnina iz stava 1. pod tačkom 1. za iznos od 98.310,00 KM, nekretnina iz tačke 2. za iznos od 93.781,00 KM, nekretnina iz tačke 3. za iznos od 27.811,00 KM, a pod tačkom 4. za iznos od 48.855,00 KM.

18. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 26. aprila 2016. godine (o dosudi nekretnina), Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 0 Ps 00448 16 Pžip 2 od 13. jula 2016. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

19. Nakon ispitivanja apelantovih žalbenih navoda, taj sud je obrazložio da navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Naime, Kantonalni sud je odbio apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud osporenim rješenjem povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbe ZIP-a, te da je osporeno rješenje nezakonito jer je taj sud, kako navodi, do sada proveo sve izvršne radnje osim donošenja rješenja o namirenju, koje će uslijediti kasnije prema odredbi člana 68. ZIP-a, kako bi se tražilac izvršenja namirio sredstvima dobivenim prodajom predmeta izvršenja. Dalje je taj sud ukazao da je procjena predmetnih nekretnina veoma važna jer se s njom direktno utječe na ostvarivanje prava tražioca izvršenja da se namiri iz cijene dobivene prodajom predmetnih nekretnina, ali i prava izvršenika koji je zainteresiran za što povoljniju procjenu kako bi se u što većem obimu oslobodio obaveze, a da su o visini predmetnih nekretnina bile upoznate sve zainteresirane stranke jer je njihova vrijednost bila označena nalazom vještaka koji je prezentiran na ročištu od 3. septembra 2015. godine. Stoga, smatra pravilnim stav prvostepenog suda kojim je utvrđeno da vrijednost predmetnih nekretnina iznosi, i to stanova 1.600,00 KM/m i poslovnih prostora 1.800,00 KM/m . Kantonalni sud je također ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da nekretnina, označena kao poslovni prostor broj 4/5, upisana u zk. ul. broj 448 KO Kabilić, površine 104,20 m , za koju je bila utvrđena vrijednost u prijedlogu za izvršenje od 187.560,00 KM, na kojoj je sud dozvolio izvršenje rješenjem od 27. juna 2013. godine nije bila predmet prodaje u navedenom iznosu jer je vještačenjem vrijednost navedenog poslovnog prostora od 1.800,00 KM/m određena na površinu od 104,20 m . Također smatra neosnovanim apelantove navode da se ne zna u kojem dijelu je tražilac izvršenja namirio svoja potraživanja, što je, prema ocjeni tog suda, predmet daljnjeg postupka, i to rješenja o namirenju koje će prvostepeni sud donijeti u nastavku predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka

2. ZPP, a u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.

Rješenje o namirenju

20. Općinski sud je 3. oktobra 2016. godine donio Rješenje o namirenju broj 68 0 Ps 004548 13 Ip kojim je utvrdio da se tražilac izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom predmetnih nekretnina apelanta namirio u iznosu od 408.269,41 KM, i to: na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 9.352,00 KM, troškova vještačenja u iznosu od 1.000,00 KM, troškova parničnog postupka u iznosu od 12.715,00 KM, zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka u iznosu od 4.577,58 KM, glavnog potraživanja u iznosu od 244.731,60 KM i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos od 135.893,23 KM, a da je ostatak u iznosu od 126.318,59 KM dužan vratiti apelantu.

21. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj sud, postupajući po službenoj dužnosti, od UniCredit banke d.d. Mostar službenim putem zatražio obračun kamata za period od 18. januara 2012. do 8. septembra 2016. godine na iznos apelantovog glavnog duga od 244.731,60 KM, koji odgovor je navedena banka dostavila 16. septembra 2016. godine (dopis broj 10-3-5098/16) i tražene podatke u kojim je navedeno da obračunata zakonska zatezna kamata iznosi 135.893,23 KM.

22. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 3 od 27. marta 2017. godine žalbe tražioca izvršenja i apelanta su uvažene i prvostepeno rješenje preinačeno tako da glasi: da se tražilac izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom predmetnih nekretnina apelanta, pobliže označenih kao u izreci rješenja, namiruje u cijelosti za iznos ukupnih potraživanja od 398.737,41 KM, i to troškova izvršnog postupka u iznosu od 820,00 KM, troškova parničnog postupka u iznosu od 12.715,00 KM, zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka u iznosu od 4.577,58 KM, glavnog potraživanja u iznosu od 244.731,60 KM, te zakonske zatezne kamate na navedeni iznos od 135.893,23 KM, te kako iz uvida u zemljišno-knjižne izvatke, navedene pod brojevima kao u izreci zaključka, izdati od strane Općinskog suda od 8. septembra 2016. godine, proizlazi da na istim nekretninama nema upisanih i zabilježenih tereta drugih povjerilaca, time se namiruje samo tražilac izvršenja.

23. Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su žalbe tražioca izvršenja i izvršenika osnovane. Smatra da su osnovani žalbeni navodi tražioca izvršenja da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava osporenim rješenjem naveo da je apelantu dužan vratiti iznos od 126.318,59 KM. Naime, taj sud smatra da tražilac izvršenja nema šta vratiti apelantu (iznos od 126.318,59 KM) kao ostatak razlike između procjene nekretnina i ukupnih potraživanja tražioca izvršenja prema apelantu jer je tražilac izvršenja kao jedini kupac predmetnih nekretnina apelanta postao vlasnik tih nekretnina prema rješenju o dosudi, čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. Ovo iz razloga jer u situaciji da je treće lice prilikom javnog nadmetanja kupilo predmetne nekretnine za iznos od 268.787,00 KM, onda bi se moglo smatrati da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 268.787,00 KM jer bi to bio iznos koji bi tražiocu izvršenja isplatilo treće lice i u kojoj situaciji bi treće lice, a ne tražilac izvršenja postalo vlasnik nekretnina. Dakle, u konkretnom slučaju, kako je to navedeno, tražilac izvršenja je postao vlasnik nekretnina čija je vrijednost procijenjena na iznos od 537.588,00 KM, što je više od njegovog potraživanja od 398.737,41 KM, za koje nekretnine je platio 268.787,00 KM.

24. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim apelantove navode da je prvostepeni sud tražiocu izvršenja nezakonito dosudio troškove izvršnog postupka u iznosu od 9.352,00 KM imajući u vidu odredbu člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH jer tražiocu izvršenja na ime troškova izvršnog postupka pripada iznos od 820,00 KM vezano za sastavljanje prijedloga za izvršenje. Dakle, Kantonalni sud smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari tražilac izvršenja kupio predmetne nekretnine apelanta i da je rješenjem o dosudi postao njihov vlasnik za cijenu od 268.787,00 KM, te da se namiruje na ime troškova izvršnog postupka iz rješenja o namirenju za iznos od 820,00 KM, na ime troškova parničnog postupka iznos od 12.715,58 KM, na ime zakonske zatezne kamate na glavni dug iznos od 135.893,23 KM, sve prema obračunu UniCredit banke, dakle njegovo sveukupno potraživanje iznosi 398.737,41 KM. Također smatra neosnovanim apelantove navode da samo cijena poslovnog prostora broj 4/5, upisan u zk. ul. broj 448 KO Kabilić, površine 104,20 m , sad iznosi 419.046,00 KM, a da je njegova procijenjena vrijednost 187.560,00 KM, jer apelant nije dokazao pravo vlasništva pripajanja tom prostoru i predulaza, odnosno jer se izvršenje provodi samo za njegovu površinu od 104,20 KM. Prema tome, taj sud je, postupajući prema odredbi člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP, a u vezi sa članom 21. ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem donesenom u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je prvostepeni sud rješenjem o dosudi od 26. aprila 2016. godine (AP 4022/16) tražiocu izvršenja dosudio apelantove nekretnine čija je vrijednost određena paušalno, i to za stambeni prostor u iznosu od 1.600,00 KM/m , a poslovni prostor za iznos od 1.800,00 KM/m , na koji način se, kako ističe, prvostepeni sud nezakonito „upleo“ u njegovu imovinu tako što je bez utvrđenog ukupnog potraživanja tražioca izvršenja dozvolio prodaju njegove imovine. Konkretno, apelant smatra da je predmet prodaje bio poslovni prostor površine 104 m , upisan u zk. ul. broj 448 K. O. Kablić, za koji tvrdi da nije bio predmet procjene vještaka, a radi se, kako navodi, o poslovnom prostoru čija je stvarna vrijednost puno veća budući da se radi o luksuzno opremljenom objektu kome je on pripojio i predulaz. Dakle, apelant smatra da je prvostepeni sud svojim postupanjem dopustio prodaju njegovih nekretnina, a da je prema odredbi člana 65. ZIP-a bio dužan provesti izvršenje samo u obimu potrebnom za namirenje potraživanja tražioca izvršenja, na koji način je izvršeniku pričinjena šteta jer je tražiocu izvršenja prodata njegova nekretnina koja nije bila predmet procjene. Stoga, smatra da je taj sud bez ikakvog pravnog osnova donio rješenje o dosudi od 26. aprila 2016. godine i tražiocu izvršenja dosudio predmetne nekretnine.

26. Apelant dalje navodi da je Kantonalni sud rješenjem o namirenju omogućio tražiocu izvršenja da kupi njegove najvrednije nekretnine (AP 2427/17). U vezi s tim, ponovo tvrdi da mu je na nezakonit način prodata najvrednija nekretnina (objekt površine 104,20 m ), za koju smatra da nije bila predmet procjene vještaka jer je na njegov zahtjev ona procijenjena na iznos od 537.737,41 KM, a da je samo ukupna vrijednost potraživanja tražioca izvršenja bila 398.737,41 KM.

b) Odgovor na apelaciju

27. Kantonalni sud je ostao pri razlozima iznesenim u svojoj presudi za koju smatra da je donesena u skladu sa ZIP-om, tako da nema povrede prava na koju apelanta ukazuje u apelaciji.

28. Općinski sud je naveo da u postupku koji se vodio pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano, čime je ovaj sud u potpunosti proveo postupak izvršenja u skladu s važeći odredbama ZIP-a.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 1.

Sadržaj Zakona (1) Ovim zakonom uređuje se postupak po kojem sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) provode prinudno ostvarenje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava (u daljnjem tekstu:

izvršni postupak), ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

Član 72. st. 1, 2. i 3.

Zabilježba izvršenja (1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. [...] Član 82.

Zaključak o prodaji (1)Nakon provođenja postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine sud donosi zaključak o prodaji nekretnine kojim se utvrđuje vrijednost nekretnine i određuju način i uslovi prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje, ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja.

[…].

Član 87. stav 1.

Jedan ponuđač Ročište za javno nadmetanje održat će se i kad prisustvuje samo jedan ponuđač.

Član 89.

Prodajna cijena (1) Bez pristanka lica koja se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nekretnina se na javnom nadmetanju ne može prodati po cijeni koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.

(2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nekretnina prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.

(3) Ako se nekretnina ne proda na prvom sud će zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom roku i u slučaju da tri ponudioca sa najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona.

(4) Na drugom ročištu nekretnina ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.

(5) Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom ročištu sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište na kom nekretnina može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost.

(6) Ukoliko nema nosilaca prava preče kupovine iz člana 83. stav 1. ovog zakona, lice koje prema odredbama člana 98. ovog zakona ima pravo prvenstvenog namirenja iz prodajne cijene stiče pravo preče kupovine po cijeni postignutoj na trećem ročištu.

(7) Stranke i lica koja se namiruju u postupku mogu da se sporazumiju, izjavom datom na zapisnik, da se nekretnina može prodati nadmetanjem i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana.

(8) Ako su se stranke prije pokretanja izvršnog postupka u sporazumu sklopljenom pred sudom saglasile da se nekretnina radi naplate potraživanja tražioca izvršenja utvrđene tim sporazumom može prodati i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana, nekretnina se već na prvom ročištu za prodaju može prodati po toj cijeni ako u postupku ne učestvuju druga lica koja se u njemu namiruju, a svoje su pravo upisala u zemljišnu knjigu prije nego što je u tu knjigu upisano pravo tražioca izvršenja kojim je obezbijeđena naplata njegovog potraživanja. Najniža cijena po kojoj se nekretnina može prodati u tom slučaju ne može biti ispod jedne trećine utvrđene vrijednosti.

(9) Odredbe st. 1., 2., 4., 7. i 8. ovog člana na odgovarajući se način primjenjuju i u slučaju u kojem se nekretnina prodaje neposrednom pogodbom.

Član 90. st. 2, 5, 6. i 7.

Ročište za nadmetanje i prodaja (2) Pošto utvrdi da je udovoljeno uvjetima za održavanje ročišta za nadmetanje sud objavljuje da se pristupa nadmetanju.

(5) Nakon zaključenja nadmetanja utvrđuje se lista ponuđača koji su ponudili cijenu iznad minimuma i da je nepokretnost prodata najpovoljnijem ponuđaču ukoliko su ispunjeni ostali uvjeti.

(6) O prodaji nepokretnosti najpovoljnijem ponuđaču sud donosi pisani zaključak koji se objavljuje na sudskoj tabli.

(7) Smatrat će se da je zaključak iz stava 6. ovog člana dostavljen svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju istekom trećeg dana od dana njegovog isticanja na oglasnoj tabli.

Član 92. stav 2.

Polaganje cijene Ukoliko ponuđač sa najvišom ponudom ne deponuje prodajnu cijenu u predviđenom roku sud će zaključkom proglasiti prodaju tom ponuđaču nevaljalom i novim zaključkom odrediti da se nepokretnost prodaje drugom po redu ponuđaču koji treba da u roku koji odredi sud, a koji ne može biti dulji od 30 dana od dana prijema tog zaključka, sudu deponuje prodajnu cijenu. Ukoliko drugi ponuđač ne deponuje cijenu u roku sud primjenjuje ova pravila i na trećeg ponuđača.

Član 93.

Predaja nekretnine kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).

(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba. (4) Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju.

Član 94.

Zaštita prava kupca Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nepokretnosti nema uticaja na pravo svojine kupca stečeno prema odredbama člana 93. ovog zakona.

Član 96.

Kad se pristupa namirenju Sud pristupa namirenju tražilaca izvršenja odmah nakon donošenja rješenja o dosudi.

Član 97. st. 1. i 2.

Lica koja se namiruju (1) Iz prodajne cijene namiruju se tražioci izvršenja na čiji je prijedlog određeno izvršenje, [...].

(2) Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja lica iz stava 1. ovog člana predat će se izvršeniku ako za to nema smetnji.

Član 110.

Gubitak prava na posjed nepokretnosti Prodajom nepokretnosti izvršenik gubi pravo posjeda nepokretnosti i dužan ju je predati kupcu odmah nakon dostave rješenja o dosudi nepokretnosti, ako zakonom ili u sporazumu s kupcem nije drukčije određeno.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje

32. Prilikom ispitivanja dopustivosti obje apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

33. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, budući da apelant eksplicitno osporava rješenja koja su donesena u izvršnom postupku (rješenje o dosudi i rješenje o namirenju), Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obaveze koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

35. U konkretnom slučaju apelantove obaveze su utvrđene na osnovu pravomoćne i izvršne Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 12 Pž od 26. marta 2013. godine donesene u parničnom postupku u kojem je apelant obavezan da tražiocu izvršenja na ime glavnog duga s kamatama i troškovima postupka plati precizirane novčane iznose. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“ budući da su ona utvrđena u prethodno pravomoćno okončanom parničnom postupku. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 13. jula 2016. godine ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju prava iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

37. Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitno 17. oktobra 2016. godine podnio apelaciju broj AP 4022/16 kojom je osporio Rješenje o dosudi Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 2 od 13. jula 2016. godine, koje je primio 17. augusta 2016. godine, pa je dakle predmetna apelacija blagovremena, u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

38. Međutim, Ustavni sud zapaža da navedeno rješenje ne predstavlja konačnu odluku u predmetnom izvršnom postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant 12. juna 2017. godine podnio novu apelaciju broj AP 2427/17 kojom je osporio Rješenje o namirenju Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 3 od 27. marta 2017. godine kojim je predmetni izvršni postupak okončan. Dakle, konačna odluka u ovom izvršnom predmetu je Rješenje Kantonalnog suda o namirenju broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 3 od 27. marta 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3602/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 17. i 21) Apelant je navedeno rješenje primio 13. aprila 2017. godine, a apelaciju u predmetu broj AP 2427/17 podnio je 12. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

39. Apelant ukazuje da mu je osporenim Rješenjem o namirenju broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 3 od 27. marta 2017. godine povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. S obzirom na navode apelacije i činjenicu da ona pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvenstveno napominje da je prilikom odlučivanja o ovoj apelaciji, pored vlastite prakse, imao u vidu i noviju presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13, presuda od 12. jula 2016. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj su aplikanti, slično kao i apelant u konkretnom slučaju, ukazivali na nezakonitost provedenog izvršnog postupka i sudske prodaje nekretnine radi namirenja duga. Evropski sud je, razmatrajući predmet Vrzić protiv Hrvatske s aspekta relevantnih kriterija uspostavljenih praksom Evropskog suda, pri ocjeni eventualne povrede navedenih prava, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede prava na imovinu, niti povrede prava na dom.

42. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu vlastitu, kao i praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju prvo ispitati navode koji se tiču prava na imovinu.

43. Ustavni sud podsjeća da se pri razmatranju načela prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je osporeno rješenje o namirenju doneseno na osnovu pravomoćnog i izvršnog rješenja Općinskog suda od 27. juna 2013. godine shodno članu 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje tražioca izvršenja od 14. juna 2013. godine radi prinudne naplate njegovog novčanog potraživanja, procjenom vrijednosti preciznije označenih nekretnina (stanova i poslovnih prostora) apelanta kao izvršenika, upisom zabilježbe rješenja o izvršenju u zk. uredu, te prodajom predmetnih nekretnina i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini budući da je u konačnici apelantovo vlasništvo na predmetnim stanovima i poslovnim prostorima u predmetnom izvršnom postupku preneseno na tražioca izvršenja s ciljem naplate novčanih potraživanja koje je on imao prema apelantu, što potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u citiranoj odluci Vrzić protiv Hrvatske (tačka 96) naglasio da se sudska prodaja imovine izvršenika treba razmatrati u okviru tzv. trećeg pravila koje se odnosi na pravo države „da provodi one zakone koje smatra potrebnim za kontroliranje korištenja imovine u skladu s općim interesom“.

45. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora također održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49. i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

46. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. U vezi s tim, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržano u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra, podržavajući praksu Evropskog suda u sličnim predmetima (već citirana presuda Vrzić protiv Hrvatske, stav 93), da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njegove imovine – nekretnina apelanata (stanova i poslovnih prostora). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da prodaju apelantove imovine treba razmatrati u okviru tzv. trećeg pravila iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju prema kojem država ima pravo „da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom“ (mutatis mutandis, Vrzić, stav 96).

47. S obzirom na to, Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati je li lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim rješenjem, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

48. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je Općinski sud Rješenjem o izvršenju od 27. juna 2013. godine dozvolio predloženo izvršenje tražioca izvršenja od 14. juna 2013. godine radi prinudne naplate njegovog novčanog potraživanja utvrđenog pravomoćnom presudom Kantonalnog suda, odnosno radi namirenja glavnog duga (iznos od 244.731,60 KM s kamatama i troškova parničnog postupka – iznos od 12.715,50 KM i izvršnog postupka), procjenom vrijednosti preciznije označenih nekretnina (stanova i poslovnih prostora) apelanta kao izvršenika, upisom zabilježbe rješenja o izvršenju u zk. uredu te prodajom predmetnih nekretnina i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom. U vezi s navedenim, taj sud je 11. septembra 2015. godine zaključkom o prodaji nekretnina odredio da će se prodaja nekretnina vlasništvo apelanta izvršiti usmenim javnim nadmetanjem, čija vrijednost je određena vještačenjem po vještaku građevinske struke (član 80. stav 3. ZIP-a), te kojim zaključkom su određeni uvjeti prodaje, vrijeme i mjesto prodaje (član 82. ZIP-a). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika sa ročišta održanog 3. septembra 2015. godine, na kojem je saslušan vještak građevinske struke, proizlazi da su punomoćnici stranaka saglasno izjavili „da nemaju primjedbi na utvrđenu cijenu stanova i poslovnih prostora, za stan po cijeni 1.600,00 KM, a poslovnog prostora u iznosu od 1.800,00 KM“. Ustavni sud, također, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da prva javna prodaja održana 12. oktobra 2015. godine nije uspjela zato što se nije javio niko od ponuđača, te da su na drugoj javnoj prodaji predmetne nekretnine (dva stana i dva poslovna prostora) prodate u smislu člana 92. stav 2. ZIP-a tražiocu izvršenja (kako proizlazi iz činjenica predmeta za cijenu od oko ½ vrijednosti nekretnina). Ustavni sud nadalje zapaža da apelant ne tvrdi, a to ne proizlazi ni iz činjenica predmeta, da su predmetne nekretnine prodate suprotno odredbi člana 89. ZIP-a (kojom je u stavu 3. propisano: „Na drugom ročištu nekretnina ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji“). Nadalje proizlazi da je u daljnjem toku predmetnog izvršnog postupka shodno članu 93. ZIP-a doneseno rješenje o dosudi kojim se tražiocu izvršenja dosuđuju predmetne nekretnine, te je postupak namirenja potraživanja apelanta okončan rješenjem Kantonalnog suda od 27. marta 2017. godine (o namirenju), koje je doneseno shodno odredbi čl. 97. ZIP-a. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine zasnovano na relevantnim odredbama ZIP-a. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je ZIP objavljen u službenim glasilima, dakle da je dostupan građanima, pa dakle i apelantu, te da je u poglavlju X, u kojem su pozicionirane i odredbe na kojim su zasnovana osporena rješenja, na dovoljno jasan i precizan način regulirao pitanje Izvršenje na nekretninama, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti odnosno „zakonitosti“.

49. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje korištenja imovine apelanta bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da je odredbama ZIP-a uveden način izmirenja duga povjeriocima (tražiocima izvršenja) na osnovu rješenja koje je postalo pravomoćno i izvršno. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju, a to je dakle provođenje postupka propisanog zakonom za prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih isprava u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu. Iz navedenog dakle proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje njegovog vlasništva zasnovano na relevantnim odredbama ZIP-a i da je služilo legitimnim ciljevima zaštite tražioca izvršenja odnosno kupca predmetnih nekretnina (vidi Vrzić protiv Hrvatske, stav 99).

50. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu proporcionalno legitimnom cilju kojem se teži, odnosno da li apelant u okolnostima konkretnog slučaja snosi nesrazmjeran i prekomjeran teret. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant zapravo problematizira procjenu vrijednosti predmetnih nekretnina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je vrijednost nekretnina u smislu člana 80. stav 3. ZIP-a određena po vještaku građevinske struke, pri čemu su razmotreni i apelantovi prigovori istaknuti u tom pravcu. Osim toga, apelant je, ako je želio da se njegove nekretnine ne prodaju na ročištu za javnu prodaju putem usmenog javnog nadmetanja i da izbjegne rizike koji su u to uključeni u vezi s prodajnom cijenom (član 89. ZIP-a), u smislu visine prodajne cijene (1/2 odnosno 1/3 utvrđene vrijednosti, te prodaja bez ograničenja najniže vrijednosti), mogao sam prodati te nekretnine mimo izvršnog postupka (mutatis mutandis, Vrzić protiv Hrvatske, stav 104). Dovodeći prethodne stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama sudova, koje su u ovom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, primjenom relevantnih odredbi ZIP-a, na apelanta nije stavljen pretjeran teret. Ovo upravo iz razloga što je apelant, koji je pravomoćnom presudom obavezan da tražiocu izvršenja isplati dug, propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim zakonskim odredbama i da izvrši izmirenje svoje obaveze, za koje je nadležni sud utvrdio da nije izmirena. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz prakse Evropskog suda proizlazi „da pravila koja propisuju da nekretnina može biti prodata na ročištu za dražbu, u kontekstu izvršnog postupka, za jednu trećinu njene procijenjene vrijednosti, spadaju u slobodnu procjenu države i ne čine se očigledno proizvoljnim ili nerazumnim. Također, mogla je biti prodata samo za trećinu vrijednosti nakon što na početnoj dražbi nije prodata za polovinu vrijednosti“ (presuda Vrzić, stav 105).

51. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da je izvršenom prodajom nekretnina, apelantovo vlasništvo, uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu prava apelanta i zahtjeva tražioca izvršenja. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zadovoljeno načelo „proporcionalnosti“ iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

53. Apelacijom je također ukazano na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako apelant nije naveo u vezi s kojim pravom mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud smatra da apelant ove navode dovodi u vezu s povredom prava na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom izvršnom postupku (prigovor, žalba), a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali na način kako je apelant očekivao ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo.

55. Nema kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije koje je u okolnostima konkretnog slučaja dovedeno u vezu s povredom prava na imovinu jer je apelant imao i koristio pravne lijekove, a ishod odlučivanja o pravnim lijekovima ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

56. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4022/16 („Karadža“ d.o.o. Livno) | Sudska praksa | Aktio