Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4867/16 (E. F. iz Konjica, M. F. iz Dubrovnika, Republika Hrvatska, S. F. iz Konjica i S. M. iz Konjica)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4867/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4867/16, rješavajući apelaciju Esada Fejzagića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Fejzagića, Muhameda Fejzagića, Seada Fejzagića i Sadete Mišeljić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040884 15 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040884 13 Gž 2 od 26. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Esad Fejzagić iz Konjica, Muhamed Fejzagić iz Dubrovnika, Republika Hrvatska, Sead Fejzagić iz Konjica i Sadeta Mišeljić iz Konjica (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelantica ili apelanti), koje zastupa prvoapelant, podnijeli su 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 040884 15 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 040884 13 Gž 2 od 26. juna 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i advokata Feride M. Hadžimuratović, kao pravne zastupnice Ejuba Špiritovića (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12, odnosno 23. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Vjekoslava Špiritović (u daljnjem tekstu: supruga tuženog) su 17. januara, odnosno 5. februara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Prednik apelanata je 14. septembra 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog radi zaključenja ugovora o zakupu ili predaje u posjed. Nakon što je presuda Općinskog suda od 13. juna 2008. godine ukinuta i tužba odbačena rješenjem Kantonalnog suda od 17. februara 2010. godine, Vrhovni sud je rješenjem od 26. jula 2011. godine prethodno rješenje drugostepenog suda ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Postupajući po uputama Vrhovnog suda, Kantonalni sud je donio rješenje od 26. septembra 2012. godine kojim je uvažena žalba tuženog, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 040884 12 P 2 od 13. juna 2013. godine kojom je obavezao tuženog da sa apelantima zaključi ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme za stan u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) uz obavezu plaćanja mjesečne zakupnine u određenom novčanom iznosu, počevši od 1. septembra 2004. godine pa dalje, ili u protivnom, tuženi je dužan predati u posjed i na slobodno raspolaganje, slobodan od ljudi i stvari, predmetni stan u roku od 30 dana nakon pravosnažnosti presude.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti nasljednici prvog nasljednog reda iza prethodnog tužitelja, oca koji je u međuvremenu umro, i suvlasnici sa po 1/4 dijela na predmetnom stanu, dok tuženi, kao bivši nosilac stanarskog prava, koje je zakonom ukinuto 6. decembra 2000. godine, koristi predmetni stan do konačnog rješenja - vraćanja stana u posjed vlasnicima. Dalje je naveo da tuženi na ime korištenja predmetnog stana ne plaća apelantima bilo kakvu naknadu - stanarinu još od 1. januara 2002. godine, niti je voljan zaključiti ugovor o zakupu predmetnog stana. U pogledu pravne osnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je prihvatio da je zasnovana na članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije), a koji se prema Ustavu Bosne i Hercegovine primjenjuje direktno u domaćem pravu i ima prioritet nad domaćim zakonima. S tim u vezi, obrazloženo je da očito u konkretnom slučaju ne može biti govora o postojanju javnog interesa da imovinu apelanata kao fizičkih lica koristi više od 12 godina drugo fizičko lice - tuženi, bez bilo kakve naknade i da ovakvo stanje predstavlja flagrantno kršenje prava apelanata na neometano uživanje njihove imovine, zaštićenog članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Općinski sud je ocijenio da tužbeni zahtjev ima osnovanost u čl. 3. i 6. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te u odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da pravo vlasnika stana da potražuje naknadu za korištenje njegove imovine nije prestalo, niti je ukinuto iz čega proizlazi da tuženi u ovom slučaju stječe bez osnova, odnosno da se radi o neosnovanom obogaćenju, koje se može iskazati ne samo u povećanju imovine već i u njenoj neopravdanoj uštedi na teret druge strane - apelanata.

8. Općinski sud je istaknuo da obaveza zaključenja ugovora o zakupu stana sa vlasnikom za bivšeg nosioca stanarskog prava proistječe iz odredaba člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), kojim je stanarsko pravo sa 6. decembrom 2000. godine prestalo postojati, poslije kog datuma svi bivši nosioci stanarskog prava dobivaju status zakupca. Dalje je naveo da je članom 42. istog zakona utvrđena obaveza kantona da najkasnije do prethodno navedenog datuma donesu propise kojim će se urediti zakupni odnos na stanovima koji ne mogu biti otkupljeni, što se prvenstveno odnosi na stanove u privatnom vlasništvu. Istaknuta je i činjenica da ovu obavezu Kanton Sarajevo ni do danas, protekom više od 12 godina, nije izvršio. Budući da zbog ovakve pravne situacije apelanti neopravdano i neosnovano trpe ogromnu štetu i de facto su uskraćeni u svim vlasničkim pravima, Općinski sud je zaključio da se ovo neodrživo stanje nepravde može jedino efikasno razriješiti sudskom presudom. S obzirom na izloženo, Općinski sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev u cijelosti, smatrajući da apelanti ne mogu biti oštećeni zato što je stanarsko pravo bila ustavna kategorija uređena Zakonom o stambenim odnosima i što još nije donesen propis iz člana 42. Zakona o prodaji stanova, kojim će se regulirati zakupni odnos u stanovima koji nisu otkupljeni. Također, po mišljenju Općinskog suda, apelanti ne mogu biti oštećeni što tuženi nije dobio zamjenski stan iako je Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova utvrđena obaveza mjesno nadležnih općina da vrše dodjelu stanova nosiocima stanarskog prava u privatnom vlasništvu, a tuženi se pismenim zahtjevom obratio mjesno nadležnoj općini radi dodjele zamjenskog stana.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 040884 13 Gž 2 od 26. juna 2014. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda preinačena i odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, te su apelanti obavezani tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je članom 50. Zakona o prodaji stanova regulirano da će Skupština Kantona donijeti propise iz čl. 40. i 42. istog zakona u roku od dvije godine, te da je notorna činjenica da Kanton Sarajevo još uvijek nije donio ovaj propis na osnovu kojeg bi se uredio odnos između vlasnika stanova i faktičkih posjednika - korisnika stanova u privatnom vlasništvu. Iz navedenog, po mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da prvostepeni sud ne može zasnivati zakupni odnos, jer bi time preuzeo ulogu zakonodavca. Kantonalni sud je dalje naveo da je članom 567. ZOO regulirano da se ugovorom o zakupu obavezuje zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu, a da je članom 568. ZOO regulirano da se odredbe ove glave neće primjenjivati na zakupe uređene posebnim propisima. S tim u vezi, obrazloženo je da ovaj propis nije nikada donesen iako postoji obaveza Kantona Sarajevo da donese propis kojim će urediti odnose između vlasnika stanova i faktičkih korisnika stanova. Po mišljenju Kantonalnog suda, iz navedenih razloga je jasno da prvostepeni sud nije mogao uspostaviti zakupni odnos između apelanata i tuženog i da nije mogao urediti visinu zakupnine za korištenje predmetnog stana. Kantonalni sud je dalje naveo da je u ovoj pravnoj stvari nesporno da apelanti, kao suvlasnici navedenog stana, imaju pravo suvlasništva koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti i njihov prednik postali vlasnici i suvlasnici predmetnog stana u vrijeme kada su na ovom stanu tuženi i njegov prednik već imali uspostavljeno stanarsko pravo i ugovor o korištenju stana. Istaknuto je i da je prednik apelanata kupio predmetni stan koji je opterećen stanarskim pravom prednika tuženog. Po mišljenju Kantonalnog suda, višedecenijskim korištenjem predmetnog stana prednika tuženog i tuženog tuženi ima pravo na dom na ovom stanu prema članu 8. Evropske konvencije, te je pravo apelanata na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ograničeno pravom tuženog na dom iz člana 8. Evropske konvencije.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 040884 15 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine odbijena je revizija apelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata, kao vlasnika predmetnog stana, za zaključenje ugovora o zakupu uz obavezu plaćanja zakupnine u odnosu na tuženog koji koristi taj stan kao nosilac stanarskog prava, odnosno na koga je preneseno stanarsko pravo, sa svojom porodicom. Dalje je naveo da je pravni prednik tuženog navedeno pravo stekao na stanu u porodičnoj stambenoj zgradi (na kojoj su apelanti suvlasnici) do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima 31. maja 1974. godine i pripada kategoriji tzv. zaštićenog stanara na koga se ne odnose odredbe člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova da nakon 6. decembra 2000. godine prestaju sva stanarska prava. S tim u vezi, obrazloženo je da je tačno da apelanti od tuženog ne mogu tražiti navedeno, jer ne predstoji zakonska obaveza zaključenja ugovora o zakupu predmetnog stana između apelanata, kao njegovih suvlasnika, i tuženog, kao njegovog korisnika, niti obaveza plaćanja zakupnine, jer takav ugovor između parničnih stranaka nije zaključen. Dalje je naveo da je primjenom Zakona o prodaji stanova, čiji je cilj privatizacija društvene (državne) imovine i zabrana stjecanja stanarskog prava, kao posebnog prava, režim stanarine kao naknade za korištenje stana prestao. Vrhovni sud je dalje naveo da apelanti, kao suvlasnici predmetnog stana, čije je pravo na mirno uživanje vlasništva ograničeno u skladu sa općim interesom i služi legitimnom cilju, imaju pravo na naknadu za korištenje njihove imovine u skladu sa odredbom člana 6. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, kako važećim stambenim zakonodavstvom nije regulirano pitanje visine naknade, stanarine, za korištenje privatne imovine, niti su uspostavljeni djelotvorni mehanizmi za zaštitu stanara u lošijem materijalnom položaju, po mišljenju Vrhovnog suda, sudovi nisu u mogućnosti utvrditi visinu tražene naknade, stanarine ili najamnine. S tim u vezi, obrazloženo je da pitanje određivanja stanarine i troškova naknade za korištenje stanova ne može se sagledavati proizvoljno, niti odvojeno od prava stanara bez odgovarajućih pravnih normi za održavanje pravične ravnoteže između interesa vlasnika stana i općeg interesa, što uključuje pravo zaštićenih stanara. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, zbog nedostatka zakonodavnih instrumenata i manjkavosti odredaba u vezi sa određivanjem stanarine, odnosno naknade za korištenje stanova u vlasništvu, Vrhovni sud je zaključio da sud nije mogao nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu, niti je o zahtjevu apelanata mogao odlučiti proizvoljno, zbog čega je pravilna odluka drugostepenog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II st. 1, 2. i 3. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti ističu da od dana ukidanja stanarskog prava punih 16 godina korisnici stana ne plaćaju nijednu marku naknade za korištenje njihove imovine. Također, ističu da činjenica da nadležni organ nije donio odgovarajuće propise ne može, niti smije biti razlog da vlasnik stana punih 16 godina bude lišen prava na povrat u posjed svog privatnog vlasništva, odnosno prava na pravičnu naknadu za korištenje svoje imovine do dana predaje stana u posjed zakonitom vlasniku.

14. U vezi sa navedenim, apelanti ističu da se tužbenim zahtjevom ni na kakav način ne ugrožava ili osporava pravo stanara na uživanje doma, već se traži da, nakon više od decenije besplatnog korištenja, napokon počnu da plaćaju zakupninu vlasnicima stana. Apelanti smatraju da je njihovo pravo na nesmetano uživanje privatne imovine osporenim odlukama u potpunosti negirano bez validnog obrazloženja, te da Vrhovni sud nije odgovorio ni na jedan revizioni prigovor apelanata. Apelanti smatraju da u osporenim presudama nije dato obrazloženje o kakvom se javnom interesu radi, da se od jednog fizičkog lica faktički oduzima njegova imovina i daje na višedecenijsko korištenje drugom fizičkom licu bez ikakve naknade. Apelanti smatraju neodrživim i suprotnim izričitoj ustavnoj odredbi stav suda da, zbog nedostatka propisa, sud nije ovlašten donositi presude kojim bi obavezao korisnika stana da kao zakupac plaća naknadu vlasniku stana, te da ne može biti sporno da se u konkretnom slučaju direktno primijeni Evropska konvencija. II.Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u revizionoj odluci, te da nije bilo povreda na koje apelanti neosnovano ukazuju.

16. Kantonalni sud smatra da tokom vođenja drugostepenog postupka nisu učinjene povrede prava na imovinu, kao ni drugih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

17. Supruga tuženog (tuženi je umro u toku postupka), između ostalog, navodi da živi u predmetnom stanu sa dvoje djece, te da je, kao supruga preminulog nosioca stanarskog prava, podnijela zahtjev nadležnom organu za donošenje rješenja „po članu 28. ZOS-a“. Predlaže da se utvrdi da je apelacija nedopustiva, te da osporene presude ostanu na snazi dok država ne regulira situaciju koja je nastala zbog nedonošenja propisa.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

Građanin koji je do dana stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i člana njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 38.

U skladu sa propisima skupštine opštine nosilac stanarskog prava dužan je plaćati stanarinu i druge troškove vezane za korišćenje stana i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, kao i snositi određene troškove održavanja stana. Ako nosilac stanarskog prava koristi stan koji prelazi potrebe nosioca stanarskog prava utvrđene prema mjerilima o racionalnom korišćenju stana na tu razliku plaća povišenu stanarinu.

Ako se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana, prije potpisivanja ugovora o korišćenju stana, može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine.

Član 55.

Po prestanku stanarskog prava na stan u svojini građana, vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan.

19. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40.

Pravni status stanova u izgradnji i način njihove privatizacije uredit će se posebnim propisom kojeg donosi nadležni kantonalni-županijski organ.

Stanom u izgradnji, smatra se u smislu ovog zakona, svaki novoizgrađeni stan za koji nije izvršen tehnički pregled i dato pozitivno izjašnjenje o upotrebi stana. Nadležni kantonalni-županijski organ pri donošenju ovog propisa uzet će u obzir prava investitora (izvođača radova), stepen izgradnje, kao i druge značajne okolnosti za pravično rješenje.

Član 42.

Održavanje zajedničkih dijelova zgrade u kojima su stanovi otkupljeni, kao i izdavanje u zakup stanova za koje nosioci stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za otkup stana, uredit će se posebnim kantonalnim-županijskim propisima.

Član 46. stav 1.

Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 47. stav 1.

Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

Član 50.

Skupštine kantona-županija će u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti propise iz čl. 40. i 42. ovog zakona.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 040884 15 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum dostave osporene presude apelantima s obzirom na to da je osporena presuda donesena 27. oktobra 2016. godine, a da je apelacija podnesena 20. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II st. 1, 2. i 3. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).

28. U vezi s navodima apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li apelanti imaju imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovine“ u prvom dijelu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da su apelanti suvlasnici predmetnog stana. Stoga, proizlazi da predmetni stan predstavlja „imovinu“ apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za zaključenje ugovora o zakupu i plaćanje mjesečne zakupnine, odnosno predaje u posjed predmetnog stana došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu.

32. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u imovinu apelanata, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

33. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku tužbeni zahtjev apelanata za zaključenje ugovora o zakupu i plaćanje mjesečne zakupnine, odnosno predaje u posjed predmetnog stana odbijen zbog nepostojanja zakonskih propisa koji bi ovu materiju riješili. Stoga su Vrhovni sud i Kantonalni sud u predmetnom postupku naglasili da ne mogu „sudovi“ nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu o ovom pitanju. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prednik apelanata kupio predmetni stan koji je opterećen stanarskim pravom prednika tuženog. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2804/14 od 7. marta 2014. godine. U toj odluci predmet razmatranja pred Ustavnim sudom je bila konačna odluka redovnog suda (Vrhovnog suda) kojom je odbijen apelantov zahtjev kao vlasnika stana za isplatu stanarine od tužene kao zaštićenog stanara (nositeljice stanarskog prava) zbog nedostatka pravnih propisa u vezi sa određivanjem stanarine. Stoga je Ustavni sud u tom predmetu ispitao da li je stav Vrhovnog suda utemeljen na proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba ili ne.

34. Ustavni sud se u navedenoj odluci (tačka 33) pozvao i na predmet Evropskog suda Statileo protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 12027/10 od 10. jula 2014. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) u kojem se Evropski sud bavio pitanjem zaštićene /tržišne najamnine u situaciji kada je podnosilac predstavke (nakon okončanja postupka u kojem je njegov zahtjev za iseljenje zaštićenog stanara odbijen), kao vlasnik stana, smatrao da je, prema odredbama Zakona o najmu stanova (koji je u Hrvatskoj donesen 1996. godine), visina najamnine neodgovarajuća i preniska. Međutim, dovodeći stavove Evropskog suda iz predmeta Statileo protiv Hrvatske sa činjenicama iz predmeta broj AP 2804/14, Ustavni sud je utvrdio bitnu razliku sa citiranim predmetom Evropskog suda koja se u okolnostima konkretnog slučaja ogleda u neriješenom odnosu između apelanta, kao vlasnika stana, i javne vlasti (zakonodavca), i uspostavljanju zakonskog polazišta u kojem će obaveza zakonodavca biti da između vlasnika stanova i zaštićenih stanara uspostavi komplementaran, a ne antagonistički odnos, pri čemu je neophodno uspostaviti ravnotežu između legitimnih interesa stanodavaca i zaštićenih stanara u najširem smislu, dakle i u pogledu stanarine (zakupnine). Dalje je Ustavni sud naglasio (tačka 34) da, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja prema kojima sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva koji je u konkretnom slučaju opredijelio, odnosno definirao sam apelant (isplata stanarine) protiv tužene kao „zaštićenog stanara“ (a ne javne vlasti), Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud naveo iscrpne razloge na kojima je utemeljio stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva da mu tužena kao „zaštićeni stanar“ isplaćuje stanarinu koja uopće nije normativno regulirana, što podrazumijeva i njenu visinu, odnosno da u tom smislu redovni sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu da jasno definira odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara), s jedne strane, i javne vlasti, s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Stoga, Ustavni sud u takvim specifičnim okolnostima u osporenoj presudi Vrhovnog suda nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine koja uopće nije normativno regulirana pa zato ni njena visina, te je zaključio da u ovom segmentu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2804/14 od 7. marta 2017. godine, stav 29. i dalje, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Dovodeći navedenu praksu iz citirane odluke Ustavnog suda u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasno obrazloženje zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanata. Ustavni sud i u ovom predmetu ponovo naglašava da redovni sudovi ne mogu preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu da jasno definira odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara), s jedne strane, i javne vlasti, s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Dakle, redovni sudovi svojom odlukom ne mogu nadomjestiti nepostojanje pravnih propisa o ovom pitanju a što je nesporno obaveza zakonodavca. Stoga, Ustavni sud smatra da se praksa iz Odluke broj AP 2804/14 može u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj, pa se stoga u ovom dijelu Ustavni sud u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odbijanje predmetnog tužbenog zahtjeva apelanata služi legitimnom cilju u općem interesu na način da to pitanje u skorijoj budućnosti treba da riješi zakonodavac imajući u vidu interese i vlasnika stanova i nosilaca stanarskog prava na tim stanovima („zaštićeni stanari“), a kako je to Ustavni sud veoma jasno naglasio u svojoj Odluci broj AP 2804/14, budući da redovni sudovi svojim odlukama ne mogu nadomjestiti nepostojanje pravnih propisa u pogledu navedenog. Prema tome, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredaba, te stoga proizlazi da je „miješanje“ u pravo apelanata na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom i da služi legitimnom cilju u općem interesu.

37. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata proporcionalno budući da je u predmetnom postupku, primjenjujući relevantne zakonske odredbe, utvrđeno da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva za zaključenje ugovora o zakupu i isplatu zakupnine, odnosno predaju u posjed predmetnog stana u odnosu na tuženog kao „zaštićenog stanara“, te da time nisu dovedeni u drugačiji položaj od drugih koji, također, u parničnom postupku imaju obavezu da dokažu osnovanost svog tužbenog zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2607/12 od 16. septembra 2015. godine, stav 31, dostupna na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju presuda ukazali da višedecenijskim korištenjem predmetnog stana prednika tuženog i tuženog tuženi ima pravo na dom na ovom stanu prema članu 8. Evropske konvencije, te da je pravo apelanata na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ograničeno pravom tuženog na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Prema tome, sagledajući specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelante stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

38. Ustavni sud napominje da je radi prevazilaženja konkretne i budućih sličnih situacija, koja kod ostvarenja slobodne procjene javne vlasti ne smije dovesti do rezultata koji su očigledno neopravdani, zakonodavac obavezan da što hitnije sistemski riješi ozbiljan paradoks (nedostatak propisa) zbog kojeg su ograničena kako prava vlasnika stanova u privatnom vlasništvu (povrat stana, zakupnina), tako i prava „zaštićenih stanara“ (pravo na otkup) na način da se, s jedne strane, definitivno riješi odnos vlasnika stana i „zaštićenih stanara“, a s druge strane, javne vlasti, imajući pritom u vidu njihove pojedinačne interese i opći interes koji zastupa, uz pravičnu raspodjelu finansijskog i socijalnog tereta (vidi Odluku broj AP 2804/14).

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II st. 1, 2. i 3. Ustava Bosne i Hercegovine

40. Apelanti navode da su u predmetnom postupku u kojem je odlučivano o zaključivanju ugovora o zakupu i zakupnini, odnosno predaji u posjed stana, povrijeđene odredbe člana II st. 1, 2. i 3. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud uočava da su apelanti paušalno naveli da su povrijeđene navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu njihov sadržaj (Ljudska prava, Međunarodni standardi, Katalog prava), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke u predmetu koji se ticao prava vlasnika stanova, s jedne strane, i tzv. zaštićenih stanara, s druge strane, dali jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, te da je miješanje u pravo apelanata na imovinu legitimno i služi općem interesu, kao i da zadovoljava princip proporcionalnosti.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. U smislu člana 42. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević