Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5316/18 (A. B.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5316/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5316/18, rješavajući apelaciju Ade Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ade Balijagića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 K 018251 18 Kv od 13. septembra 2018. godine i 03 0 K 018138 18 Kpp 2 od 11. septembra 2018.

godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ade Balijagića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 K 018251 18 Kv od 13. septembra 2018. godine i 03 0 K 018138 18 Kpp 2 od 11.

septembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ado Balijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Belma Balijagić-Džuho, advokat iz Tuzle, podnio je 18. septembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 018251 18 Kv od 13. septembra 2018. godine i broj 03 0 K 018138 18 Kpp 2 od 11. septembra 2018. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi osporena rješenja bila „poništena“ i on odmah pušten na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 24. septembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. oktobra 2018. godine, dok Kantonalno tužilaštvo nije odgovorilo na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 03 0 K 018138 18 Kpp 2 od 11. septembra 2018. godine apelantu je određen pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u trajanju od jednog mjeseca, koji po tom rješenju može trajati najduže do 9. oktobra 2018. godine. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

6. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je najprije ispitao postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te istakao da iz dokaza koje je Kantonalno tužilaštvo dostavilo i koje je razmotrio proizlazi osnovana sumnja da je apelant izvršio ovo krivično djelo na način i u vrijeme kako je to detaljno opisano u prvostepenom rješenju kao preduvjet za određivanje ili produženje mjere pritvora.

7. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz dostavljenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant 9. septembra 2018. godine u neposrednoj blizini hotela Tuzla u Tuzli, nakon što je prethodno „[…] došao u verbalni sukob s oštećenim, koji je bio u društvu s Ademirom Jusufovićem, koji se odbio s njim rukovati, radi ranijih nerazjašnjenih odnosa, nakon čega je apelant burno reagovao krenuvši prema njemu u namjeri da se s njim obračuna, da bi ga potom pozvao i da izađe vani kako bi to riješili, na što oštećeni nije pristao i kada je Ammar Adrović […], apelanta izveo van objekta, da bi potom apelant otišao u svoje vozilo ,,BMW“, […], sjeo u isto, neko vrijeme čekao i kada je ugledao oštećenog i Ademira Jusufovića, dok su isti prelazili ulicu […], apelant je pri tome svjestan da će udarajući vozilom džip marke ,,BMW“ u oštećenog istog usmrtiti, što je i htio, prvo krenuo vozilom u rikverc, a zatim velikom brzinom prešao preko dvije saobraćajne trake, vozilom krenuo prema oštećenom, u kom momentu je Ademir viknuo: 'Pazi udarit će te', i dok se oštećeni već nalazio na trotoaru apelant se pri toj brzini popeo vozilom na trotoar te oštećenog, koji mu je bio leđima okrenut, vozilom udario u predjelu noge, a potom od siline udarca podignut oko metar iznad zemlje i odbačen na tlo, od kojeg udara je oštećeni pao na trotoar licem okrenutim prema zemlji, usljed čega je zadobio povrede u predjelu glave - lica, vrata, grudnog koša, ruku i lijeve noge, nakon čega je vozilo zaustavio na početku mosta rijeke Jale, […], apelant se vozilom vratio i isto zaustavio pored kolskog ulaza na Filozofski fakultet, nakon čega je Adrović rekao oštećenom i Jusufoviću 'Eto ga ponovo, bježite ima oružje', što su isti i učinili dok im je apelant glasno govorio 'vi ste […], gdje bježite, […] sad ću ti […] majku, ubit ću te, sve ću vas poubijat'“. Kantonalni sud je naveo da je ove okolnosti utvrdio iz iskaza oštećenog koji je naveo da ga je apelant nakon verbalne prepirke, kada je krenuo kući u društvu s Ademirom Jusufovićem, udario džipom BMW kojim je upravljao, što je potvrđeno i iz iskaza svjedoka neposrednih očevidaca događaja Ademira Jusufovića, Ammara Adrovića, kao i iz iskaza svjedoka Mirze Suljića i Elmedine Lupić, te nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke prof. dr. Zdenka Cihlarža koji se izjasnio da je oštećeni tom prilikom zadobio lake tjelesne povrede, bliže opisane u rješenju.

8. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje utvrdio, između ostalog, i iz Izvještaja MUPTK – PU Tuzla – Odjeljenje kriminalističke policije broj 08-05/4-1- 04.3-3691/18 od 9. septembra 2018. godine, Izvještaja o izvršenom pretresanju lica bez naredbe broj 08-05/4-1-04.31433/18 od 9. septembra 2018. godine, Zapisnika o pretresanju lica broj 08- 05/4-1-04.3-81/18 od 9. septembra 2018. godine, zapisnika o uviđaju, skice lica mjesta i fotodokumentacije lica mjesta od 9. septembra 2018. godine, fotodokumentacije vozila ,,BMW“ oznaka opisanih u rješenju, kojim je upravljao apelant, zapisnika o saslušanju svjedoka Mirnesa Matića (u daljnjem tekstu: oštećeni), te zapisnikā o saslušanju svjedokā Ademira Jusufovića, Ammara Adrovića, Mirze Suljića, tri nalaza i mišljenja Klinike za hirurgiju i nalaza sudskog vještaka medicinske struke prof. dr. Zdenka Cirhlaža.

9. Kantonalni sud je istakao da je ocjenom navedenih dokaza zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te da su iz tog razloga neosnovani navodi apelantovog branioca „da se oštećeni sam bacio na auto“ i da je osnovana sumnja zasnovana na izjavama rekla-kazala. Kantonalni sud je također naglasio da je imao u vidu sadržaj navedenih dokaza i da je pošao od činjenice da se u ovoj fazi krivičnog postupka utvrđuje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora i da se ne radi o apsolutnoj dokazanosti činjenica za krivično djelo za koje se protiv apelant vodi istraga, pa su stoga neosnovani apelantovi navodi da u konkretnom slučaju ne postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da je apelant učinio krivično djelo za koje se protiv njega vodi istraga. Kantonalni sud je dalje naveo da činjenice da kod apelanta nije pronađen pištolj koji niko nije vidio osim oštećenog su pitanja o kojima će se raspraviti u daljnjem toku istrage jer je Kantonalno tužilaštvo u do sada provedenoj istrazi, uz potvrdu o oduzimanju predmeta, apelantu oduzelo vozilo, koje će biti predmet vještačenja, kao i drugi biološki tragovi koji su pronađeni prilikom pretresa vozila ,,BMW“, zatim analiza krvi od apelanta, kao i vještačenje predmeta odnosno odjeće oštećenog, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da su neosnovani navodi da apelant nije postupao s ciljem da usmrti oštećenog.

10. Dalje, Kantonalni sud se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP-a.

11. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Kantonalni sud je naveo da je naredbom o provođenju istrage od 10. septembra 2018. godine apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina, čime je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora izražen u visini zaprijećene kazne. Kantonalni sud je dalje naveo da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da te okolnosti proizlaze iz činjenice da je apelant u dva navrata pokušavao da napadne na život i tijelo oštećenog budući da se, kako je to naveo svjedok Ademir Jusufović, a nakon što je na oštećenog nasrnuo putničkim vozilom kao sredstvom izvršenja djela, apelant ubrzo ponovo vratio na lice mjesta prijeteći da će ubiti oštećenog, a koje prijetnje su, prema iskazu ovog svjedoka i oštećenog, bile ozbiljne, kojima je svjedok Ammar Adrović rekao da bježe jer je znao da apelant ima oružje, da to u svom iskazu navodi i svjedok Mirza Suljić koji je bio na samom mjestu događaja. Kantonalni sud je cijenio brutalnost apelantovog nastupa, činjenicu da se apelant nakon udaranja vozilom oštećenog vratio na mjesto događaja prijeteći da će ga ubiti, dakle da je apelant istrajavao u vršenju krivičnog djela i izricanju prijetnji da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, iskazujući pri tome naročitu upornost iako je vidio i bio svjestan da je oštećenom svojim vozilom nanio povrede, da je na mjestu događaja bio veći broj ljudi, što ga nije spriječilo da ispoljava svoju upornost u vršenju protivpravnih radnji. Stoga je Kantonalni sud zaključio da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu apelanta moglo doći do ponovnog sukoba između oštećenog i njega. Slijedom toga, Kantonalni sud je ocijenio da je osnovan prijedlog da se apelantu odredi mjera pritvora iz navedenog pritvorskog osnova jer navedene okolnosti jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, pa su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

12. Nadalje, u odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a, Kantonalni sud je ocijenio da je i po tom osnovu osnovano odrediti pritvor apelantu. U konkretnom slučaju, kako je u rješenju navedeno, dokazi prikupljeni u dosadašnjem toku istrage potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom

28. KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna, pa je time ispunjen objektivni uvjet prema ovom zakonskom osnovu, a koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne. Dalje je Kantonalni sud imao u vidu način izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti, pa je stoga prihvatio iznesene tvrdnje kantonalnog tužioca da se radi o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način izvršenja. Istaknuto je da je djelo počinjeno u neposrednoj blizini hotela Tuzla nakon verbalnog sukoba u vinoteci „Madeira“, da je u to vrijeme na mjestu događaja bio okupljen veći broj lica – omladine koja se vraćala iz diskoteke, da su put odnosno ulica prometni i na istom se nalazio veći broj i vozila i ljudi, a što i proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka Mirze Suljić i Elmedine Lupić, kao i iz iskaza oštećenog i Ademira Jusufovića, iz kojih proizlazi da su svi doživjeli šok i uznemirenje, okolnosti pod kojima je ono počinjeno, a koje, svakako, nisu uobičajene okolnosti za izvršenje ovakvih djela. Kantonalni sud je također naveo da je apelant napao oštećenog vozilom na krajnje bezobziran i drzak način izvršenja, te da se, dok su oštećenom ukazivali pomoć, ponovo udaljio i prijetio da će ih sve pobiti iskazujući upornost i bezobzirnost, da je pokušao lišiti života jedno lice i da je djelo takve prirode i težine da podriva svaki osjećaj sigurnosti u našim gradovima. Apelant je takvim postupanjem iskazao bezobzirnost i upornost u izvršenju ovog krivičnog djela, a Kantonalni sud cijenio je posebno mjesto izvršenja ovog krivičnog djela na ulici, odnosno ispred hotela Tuzla u kojem se nalazi više ugostiteljskih objekata koji su popularna mjesta za izlazak većine mladih ljudi Tuzle i koji se nalazi u blizini gusto naseljenog mjesta gdje se skuplja veći broj ljudi, te da se kritične večeri na licu mjesta nalazio veći broj ljudi, pa se sve te okolnosti imaju smatrati vanrednim okolnostima pod kojima je počinjeno krivično djelo. Stoga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, postoji osnovana bojazan da bi apelantovim puštanjem na slobodu moglo doći do ponovnog sukoba između oštećenog i apelanta jer se obojica poznaju još od ranije i između njih evidentno postoje nerazriješeni sukobi, da se radi o posebno teškom krivičnom djelu posebno imajući u vidu posljedice koje su nastupile kod oštećenog zbog straha koji je pretrpio i koji osjeća, kao i kod ostalih koji su bili neposredni očevici događaja, te uzimajući u obzir način učinjenja istog, Kantonalni sud nalazi osnovanim prijedlog da se prema apelantu odredi mjera pritvora iz ovog osnova. Pored toga, Kantonalni sud istakao da je imao u vidu i da se radi o sredini u kojoj je ovakav događaj izrazito upečatljiv, pa da bi stoga apelantovo puštanje na slobodu izazvalo uznemirenost i revolt građana, u prvom redu oštećenog, da bi ono rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

13. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan apelantov prijedlog da mu se umjesto mjere pritvora odrede mjere zabrane imajući u vidu svrhu mjera zabrane i razloge zbog kojih je pritvor predložen.

14. Kantonalni sud – vijeće od troje sudija (u daljnjem tekstu: vijeće) Rješenjem broj 03 0 K 018251 18 Kv od 13. septembra 2018. godine odbio je kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i apelantovih roditelja podnijete protiv prvostepenog rješenja.

15. Vijeće je utvrdilo da je u obrazloženju pobijanog rješenja prvostepeni sud iznio valjane razloge zbog kojih smatra da su ispunjeni opći i posebni uvjeti za određivanje pritvora apelantu propisani odredbama člana 146. stav 1 tač. c) i d) ZKP-a. Ukazano je da u ovoj fazi postupka odlučne činjenice ne moraju biti utvrđene van svake razumne sumnje jer će to biti predmet dokazivanja tokom glavnog pretresa, a u ovoj fazi postupka je dovoljno da je osnovana sumnja zasnovana na ovim dokazima koji upućuju na zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo.

16. Vijeće je ocijenilo da pravilnost prvostepenog rješenja nije dovedena u pitanje žalbenim prigovorima ni u pogledu zaključaka koje je izveo Kantonalni sud o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP-a. U tom kontekstu, vijeće je istaklo da je prvostepeni sud, nakon što je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju, pravilno zaključio da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, između ostalog, ponovo izvršiti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. To što apelant do ovog krivično-pravnog događaja nije osuđivan nije odlučujuća činjenica za određivanje pritvora iz ovog zakonskog razloga jer racio legis odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a ne zahtijeva raniju osuđivanost osumnjičenog za istovrsna krivična djela, već zahtijeva postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će boravkom na slobodi osumnjičeni, između ostalog, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dalje, vijeće je istaklo da je cijenilo okolnosti pod kojima je apelant počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju prema oštećenom, te navelo da je apelant tom prilikom iskazao izuzetnu brutalnost, agresivnost i upornost kako bi oštećenog lišio života. Konkretne prilike, apelant se agresivno ponašao i prema prisutnim licima koji su ga pokušali smiriti i spriječiti u ovim radnjama, kako je to na strani 5. ožalbenog rješenja navedeno. Sve te okolnosti, prema stavu vijeća, jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će puštanjem na slobodu apelant ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, tako da su, pored općih, ispunjeni i posebni uvjeti za određivanje pritvora osumnjičenom iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

17. Dalje, vijeće je ocijenilo da pravilnost prvostepenog rješenja nije dovedena u pitanje žalbenim prigovorima ni u pogledu zaključaka koje je izveo Kantonalni sud o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKP-a. Vijeće je u tom kontekstu ponovilo da je u ožalbenom rješenju sudija za prethodno saslušanje Kantonalnog suda na strani 6. stav 3. i strani 7. dao iscrpno obrazloženje razloga zbog kojih smatra da su ispunjeni svi kumulativni zakonom propisani razlozi za određivanje pritvora iz navedene tačke koje prihvaća i vijeće, a pored toga prihvaća stav i obrazloženje iz ožalbenog rješenja da u konačnom i zakonska odredba člana 146. stav 1. točka d) ZKP-a ne zahtijeva postojanje dokaza, niti utvrđenja da bi do narušavanja javnog reda zaista i došlo da je dovoljno da postoje razlozi za vjerovanje u takvu mogućnost, pa nije potrebno obrazloženje oblika i načina narušavanja javnog reda do kojih bi moglo doći u slučaju puštanja osumnjičenog na slobodu koji stav prihvaća i vijeće.

18. Konačno, vijeće je ocijenilo i žalbene navode apelantovih roditelja i istaklo da su oni neosnovani. U vezi s tim, vijeće je istaklo da u ovoj fazi postupka Tužilaštvo provodi istragu i određuje koji će se dokazi prikupiti i koji svjedoci saslušati, a sud je odluku donio na osnovu do sada prikupljenih i priloženih dokaza u istrazi, iz kojih je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH, a ne krivično djelo nasilničkog ponašanja, kako to navodi apelantov otac u žalbi.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i člana 6. Evropske konvencije. Apelant najprije osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH jer smatra da činjenični opis i kvalifikacija krivičnog djela ne mogu biti dovedeni u međusobnu vezu. Naime, kako apelant smatra, iz nalaza vještaka medicinske struke, proizlazi da je došlo do nastanka drugog krivičnog djela, i to nekog od krivičnih djela protiv sigurnosti javnog prometa, a ne do djela koje je apelantu stavljeno na teret. Nadalje, apelant ističe da su svjedoci „lažno svjedočili“ o okolnosti da je on imao oružje kod sebe jer je pretresom vozila i lica utvrđeno da on ne posjeduje nikakvo oružje, te da sud nije cijenio materijalni dokaz, i to izvještaje MUPTK o izvršenim pretresima, iz kojih je nedvosmisleno utvrđeno da ne postoji bilo kakvo vatreno oružje. Apelant ističe da sud prilikom donošenja odluke nije cijenio njegov iskaz s obzirom na to da su naveli da apelant negira navode iz naredbe o provođenju istrage, mada je on bio izričit da se ne sjeća da je svojim vozilom bilo koga udario, ali da ostavlja mogućnost da je udario i da je spreman nadoknaditi cjelokupnu štetu ukoliko je doista do nje došlo. Dalje, apelant osporava i postojanje posebnih pritvorskih razloga. U pogledu osporavanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) apelant ističe da sud paušalno navodi razloge koje ne potkrepljuje nikakvim dokazima ili činjenicama, već samo navodi „vjerovatnost da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo“. Apelant ne može ponoviti navedeno krivično djelo zato što „prije svega krivičnog djela, kakvo mu se stavlja na teret, nije ni bilo“, također zato što mu je BMW oduzet. U prilog tom stavu, apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2210/17. Dalje, apelant smatra da je neosnovan i zaključak suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav l. tačka d) ZKP-a. Naime, apelant ističe da sudovi nisu dali valjane dokaze potkrijepljene dokazima i argumentima u čemu se ogleda stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju njegovog puštanja na slobodu, zbog čega je pritvorski razlog iz člana 146. stav l. tačka d) ZKP-a arbitrarno primijenjen. Ističe da se taj pritvorski razlog može primijeniti samo izuzetno, i to u posebnim okolnostima, pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći, a što rješenjima Kantonalnog suda nije konkretno obrazloženo, štaviše za predmetni događaj niko nije ni znao. Budući da je u apelaciji ukazao na „konkretnu argumentaciju neosnovanosti i nezakonitosti“ osporenih rješenja, apelant je postavio zahtjev da Ustavni sud, shodno odredbama člana 77. Pravila Ustavnog suda, do donošenja odluke u meritumu donese privremenu mjeru kojom će naložiti da se osporena rješenja „ponište“ i on odmah pusti na slobodu.

II.Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je istakao da navodi iz apelacije nisu osnovani i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16 ) u relevantnom dijelu glasi: Član 28.

Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Član 166. stav 1.

Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1 tač. c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 K 018251 18 Kv od 13. septembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da apelant u apelaciji nije konkretizirao navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije, zbog čega će Ustavni sud ispitati samo njegove navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

[…]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

30. U konkretnom slučaju, iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca koja, prema tim rješenjima, može trajati najkasnije do 9. oktobra 2018. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

31. Apelant, u suštini, tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnivali zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora.

Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje

32. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32–34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora sa sigurnošću biti utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su na osnovu dokaza koje je Kantonalno tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora apelantu, sudija za prethodni postupak i vijeće Kantonalnog suda utvrdili da postoji osnovana sumnja, a u oba osporena rješenja su o tome dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud naročito ističe da je sudija za prethodni postupak razmotrio sve dostavljene dokaze koji su prikupljeni, uključujući zapisnike o saslušanju svjedokā i oštećenog, zatim nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je vještačio povrede oštećenog, te drugu, u prvostepenom rješenju navedenu dokumentaciju. Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom rješenju sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda vrlo detaljno i opširno obrazložio svoje zaključke do kojih je došao razmatranjem ovih dokaza na način da ih je detaljno opisao, te iskaze saslušanih lica iz zapisnika interpretirao, a vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

34. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu Kantonalnog suda o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju ni svojim navodima koji se odnose na to da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelu ubistvo u pokušaju nego „nekog od krivičnih djela protiv sigurnosti javnog prometa“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da u ovoj fazi postupka odlučne činjenice ne moraju biti utvrđene van svake razumne sumnje jer će to biti predmet dokazivanja tokom glavnog pretresa, a u ovoj fazi postupka je dovoljno da je osnovana sumnja zasnovana na ovim dokazima koji upućuju na zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo ubistvo u pokušaju. Međutim, u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje, ta tvrdnja ne može per se dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Kantonalno tužilaštvo podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zato što je Kantonalni sud na dvije instance pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije – opća načela

36. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj se pitanje je li period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Evropski sud je pozvan odlučiti da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navode aplikanti u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60–61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljim referencama).

37. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

38. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je apelantu odredio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 146. stav 1, i to: c) zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo i d) zbog postojanja vanrednih okolnosti da će apelantovo puštanje na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Opasnost od ponavljanja djela

39. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za krivično djelo ubistvo u pokušaju. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni da li je poštovan član 5. stav 3. Evropske konvencije (op. cit., Bernobić protiv Hrvatske, tačka 69).

41. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora po ovom osnovu s obzirom na to da je za krivično djela za koje se apelant sumnjiči propisana kazna zatvora u trajanju od pet ili više godina. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da iz dostavljenih dokaza proizlazi da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja, odnosno dovršenja krivičnog djela. U vezi s tim, u rješenjima je navedeno da je apelant u dva navrata pokušavao da napadne na život i tijelo oštećenog. Dalje, Kantonalni sud je cijenio brutalnost apelantovog nastupa koji se ogleda u činjenici da se apelant, nakon što je vozilom udario oštećenog, vratio na mjesto događaja prijeteći da će ga ubiti, dakle da je apelant istrajavao u vršenju krivičnog djela i izricanju prijetnji da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, iskazujući pri tome naročitu upornost iako je vidio i bio svjestan da je svojim vozilom oštećenom nanio povrede, da je na mjestu događaja bio veći broj ljudi, što ga nije spriječilo da ispoljava svoju upornost u vršenju protivpravnih radnji. Stoga je Kantonalni sud zaključio da postoji osnovana bojazan da bi apelantovim puštanjem na slobodu moglo doći do ponovnog sukoba između oštećenog i njega. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da je ispunjen i uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c)

ZKPFBiH.

42. Pri tome, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi s postojanjem općeg uvjeta za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. ZKP-a, Ustavni sud smatra u ovom dijelu neosnovanim apelantovo ukazivanje na praksu Ustavnog suda u drugim predmetima budući da se poštovanje standarda prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske komisije ispituje u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja, a kako je naprijed navedeno Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nije našao elemente koji bi ukazivali da je apelant proizvoljno lišen slobode, odnosno da nisu poštovane garancije prava na slobodu i sigurnost ličnosti.

Zaštita javnog reda

43. Apelant tvrdi i da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka d) ZKP-a.

44. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Rizik od narušavanja javnog reda jedan je od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenika na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije aplikacija broj 15217/07).

45. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama, npr. br. AP 2930/15 i AP 1971/14 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da i Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

46. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP 3210/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) također razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka

d) ZKP-a, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je između ostalog (tač. 63–65) ukazao na Izvještaj misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine, u kojem je u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stava 1. člana 146. ZKP-a istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. OSCE je zaključio da se sveobuhvatan koncept javnog reda zasniva na ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Međutim, OSCE je istakao da obrazloženja u vezi s primjenom ovog osnova takođe „ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni“.

47. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OSCE-a, zaključio da iz osporenih rješenja zapravo ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanata na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako konačno proizlazi iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKP-a koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanja javnog reda“. Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli nijedan konkretan dokaz, niti bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopće moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.

48. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a u odnosu na apelanta ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uvjeta za postojanje tog pritvorskog razloga). Redovni sudovi su također imali u vidu način izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti; zatim vrijeme i mjesto gdje je krivično djelo pokušano; zatim da je u to vrijeme na mjestu događaja bio okupljen veći broj lica – omladine koja se vraća iz diskoteke, da su put odnosno ulica prometni i da se njemu nalazi veći broj i vozila i ljudi; i da su očevici predmetnog događaja doživjeli šok i uznemirenje. Te okolnosti, prema stavu navedenom u osporenim rješenjima, „nisu uobičajene“ za izvršenje ovakvih djela, odnosno imaju se smatrati vanrednim okolnostima pod kojima je počinjeno krivično djelo. Stoga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, postoji osnovana bojazan da bi apelantovim puštanjem na slobodu moglo doći do ponovnog sukoba između oštećenog i apelanta jer se obojica poznaju još od ranije i između njih evidentno postoje nerazriješeni sukobi, da se radi o posebno teškom krivičnom djelu, posebno imajući u vidu posljedice koje su nastupile kod oštećenog zbog straha koji je pretrpio i koji osjeća, kao i kod ostalih koji su bili neposredni očevici događaja, te uzimajući u obzir način njegovog učinjenja. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je imao u vidu i da se radi o sredini u kojoj je ovakav događaj izrazito upečatljiv, pa da bi stoga puštanje na slobodu apelanta izazvalo uznemirenost i revolt građana, u prvom redu oštećenog, da bi ono rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

49. Ustavni sud ukazuje da u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OSCE-a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o određivanju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zaprijećene kazne i načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude određena mjera pritvora. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova da bi apelantovim puštanjem na slobodu uslijedila reakcija građana, koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a.

50. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, pri čemu su propustili da utvrde postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da sama pretpostavka da će doći do narušavanja javnog reda, sama po sebi, nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.

51. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a.

52. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja/produžavanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a.

54. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o određivanju mjere pritvora apelantu, u postupku u kojem je apelant uživao materijalne i proceduralne garancije ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, te da postoje i posebni razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a za određivanje mjere pritvora, pri tome ponudivši dovoljne razloge i obrazloženja zbog kojih daljnje vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blaže mjere prema apelantu.

55. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5316/18 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio