Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3981/16 (B. Š. B.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3981/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3981/16, rješavajući apelaciju Bećira Šefika Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bećira Šefika Bašića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024451 16 Rev od 2. augusta 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 024451 12 Gž 2 od 16.

decembra 2015. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 024451 13 P 2 od 14. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bećir Šefik Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 024451 16 Rev od 2. augusta 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 024451 12 Gž 2 od 16. decembra 2015. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 024451 13 P 2 od 14. novembra 2014. godine.

2. Općinski sud je, odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv tuženog Ševke Bašića (u daljnjem tekstu: tuženi), presudom broj 32 0 P 024451 13 P 2 od 14. novembra 2014. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje prava vlasništva sa dijelom ½ na temelju nasljedstva iza umrlog Ramiza Bašića (u daljnjem tekstu: ostavitelj ili otac parničnih stranaka) na nekretninama upisanim u KO Humci (katastarske oznake i površina nekretnina bliže navedeni u izreci presude).

3. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno: da je apelant tužbeni zahtjev zasnovao na činjeničnim tvrdnjama prema kojima je zajedno sa tuženim temeljem pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju broj O 102/95 od 18. septembra 2001. godine proglašen zakonskim nasljednikom iza ostavitelja sa dijelom ½; da je u postupku izlaganja nekretnina i utvrđivanja prava na nekretnine utvrđeno pravo vlasništva na predmetnim nekretninama koje su predmet ostavinske mase u korist tuženog sa dijelom 1/1 pri čemu apelant u tom postupku nije učestvovao. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare potraživanja ukazujući da je apelant po okončanju postupka izlaganja nekretnina imao mogućnost žalbe i to u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina za područje Humaca, a taj rok je kako je napomenuo istekao 2. juna 2006. godine imajući u vidu da je katastar stupio na snagu 2. juna 2003. godine.

4. Općinski sud je na okolnosti i tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu proveo obiman dokazni postupak, između ostalog uvidom u pismenu dokumentaciju i vještačenjem vještaka geometra na sporne okolnosti koje su se ticale obima zaostavštine, nakon čega je ocijenio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. U tom kontekstu, Općinski sud je obrazložio: da je ostavinski postupak iza ostavitelja pod brojem O 542/87 prekinut u augustu 1990. godine i da je apelant upućen na parnicu radi utvrđenja obima zaostavštine; da je ostavinski postupak okončan rješenjem Osnovnog suda u Loparama u septembru 2001. godine pod brojem O 102/95 koje predstavlja osnov tužbenog zahtjeva te da su na ostavinskoj masi ostavitelja nasljednicima proglašeni apelant i tuženi sa dijelovima ½; da iz ugovora o doživotnom izdržavanju od 28. juna 1984. godine proizilazi da je majka parničnih stranaka kao primalac izdržavanja apelantu kao davaocu izdržavanja u nasljeđe ostavila nekretnine koje se sastoje od njenog nasljedničkog dijela iza ostavitelja. Imajući u vidu osnov tužbenog zahtjeva, dakle rješenje Osnovnog suda u Loparama iza ostavitelja i činjenicu da je ostavinska masa na jednake dijelove podijeljena između nasljednika – apelanta i tuženog 2001. godine, proizilazi da je apelant propustio u roku od tri godine koji je propisan u odredbi člana 82. Zakona o premjeru i katastru zemljišta podnijeti tužbu radi osporavanja upisa koji je kako je ocijenjeno istekao 8. jula 2006. godine, budući da je Zakon o premjeru i katastru zemljišta stupio na pravnu snagu 8. jula 2003. godine.

5. Kantonalni sud je presudom broj 32 0 P 024451 12 Gž 2 od 16. decembra 2015. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je presudu ispitao u granicama razloga iznesenih u žalbi i u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nakon čega je zaključio da žalba nije osnovana. S tog aspekta, Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda kojima apelant, kako je obrazloženo, ni u žalbi nije prigovarao, iz kojih proizilazi sljedeće: da su parcele iz tužbenog zahtjeva upisane u jedinstvenu katastarsko knjižnu evidenciju, tj. u posjedovni list i zemljišno knjižni uložak 79 k.o. Humci sa pravom vlasništva i posjeda u korist tuženog sa 1/1; da je postupak izlaganja podataka za to područje završen 2000. godine, a jedinstvena evidencija stupila na snagu 8. marta 2003. godine. Prvostepeni sud je po mišljenju Kantonalnog suda pravilno utvrdio da su apelant i tuženi u pogledu nekretnina koje su bile predmet zaostavštine već upisani po rješenju o nasljeđivanju broj O-102/95 od 18. septembra 2001. godine sa suvlasničkim dijelovima od po 1/42 (otac imao udio 1/21), iz čega proizilazi da je rješenje o nasljeđivanju za te nekretnine provedeno. Nadalje, prvostepeni sud je u odnosu na preostali dio nekretnina iz tužbenog zahtjeva utvrdio da se apelant i tuženi već vode kao suvlasnici na tim nekretninama sa dijelom od 35/3240 i da je upis suvlasništva u predmetnom zk. ulošku izvršen na osnovu odluke o nasljeđivanju Sreskog suda u Loparama od 9. decembra 1954. godine iza njihovog djeda Arifa. Imajući u vidu navedene odlučne činjenice, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku dajući jasne i iscrpne razloge koje je kao takve u cjelini prihvatio Kantonalni sud, podsjećajući pri tom da se sadržinom žalbe ne dovodi u pitanje naprijed navedeno utvrđenje prvostepenog suda, nego se žalbom isključivo polemiše o razlozima prvostepene presude.

6. Vrhovni sud je presudom broj 32 0 P 024451 16 Rev od 2. augusta 2016. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je cijeneći neosnovanost revizije ponovio da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva utvrđenje prava (su)vlasništva po osnovu nasljedstva iza ostavitelja (oca parničnih stranaka) nekretnina čije su bliže oznake navedene u izreci prvostepene presude i upis tog prava sa dijelom ½ u zemljišno-knjižnoj i katastarskoj evidenciji. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je podsjetio da je apelant svoj zahtjev zasnovao na odredbi člana 145. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN) konkretno, pravu na diobu nasljeđa smatrajući da mu pravo potraživanja zaostavštine nije zastarilo u smislu člana 142. ZN-a. Zatim je u obrazloženju presude ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku temeljem kog je prvostepeni sud zaključio da je apelant propustio u roku od tri godine (koji je propisan u odredbi člana 82. Zakona o katastru i premjeru zemljišta) podnijeti tužbu radi osporavanja upisa koji je po mišljenju prvostepenog suda istekao 8. jula 2006. godine. Osim toga, kako je podsjetio Vrhovni sud, Općinski sud je ocijenio da je tuženi savjestan posjednik predmetnih nekretnina čije je vlasništvo stekao održajem u smislu člana 42. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Drugostepeni sud je, kako je dalje istakao Vrhovni sud, potvrdio takav činjenični i pravni stav, smatrajući da tuženi ima jači pravni osnov, te da je proglašavanje apelanta za nasljednika ostavine iza umrlog oca (umro 1941 godine) tek 2001. godine bilo samo formalnog karaktera. Vrhovni sud smatra da je odluka nižestepenih sudova zakonita. U tom smislu je u obrazloženju presude Vrhovni sud podsjetio da je apelant tužbu podnio iz osnova nasljeđa (zaostavštine ostavitelja) po rješenju o nasljeđivanju od 8. septembra 2001. godine. Zbog toga, po shvatanju Vrhovnog suda, apelanta ne veže rok iz odredbe člana 82. Zakona o premjeru i katastru zemljišta jer je podnesenom tužbom od 11. maja 2007. godine zatražio utvrđenje da mu pripada pravo na nasljeđe prema rješenju o nasljeđivanju iz 2001. godine. Za podnošenje navedene tužbe zakonom nisu određeni posebni rokovi, ali pravo na ostvarivanje takvih zahtjeva zastarijeva prema odredbi člana 142. ZN koji je važio u| vrijeme podnošenja tužbe, odnosno prema odredbi člana 171. ZN koji je relevantan i važeći u vrijeme donošenja odluke. Zatim je u obrazloženju naveden sadržaj citiranih odredbi koje glase: „Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najduže za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavioca, a za testamentamog nasljednika od proglašenja testamenta (stav 1. člana 142.). Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarjeva u roku od dvadeset godina" (stav 2. člana 142.)“. Identičan tekst navedene zakonske odredbe je i po članu 144. ZN koji se primjenivao prema prelaznim i završnim odredbama (čl. 242.) na sva nasljedstva o kojima do dana objavljivanja ovog zakona nije donesena pravomoćna odluka o nasljedstvu ili nasljedstvo nije sporazumom, diobom ili na drugi način konačno uređeno. S tim u vezi, Vrhovni sud je napomenuo da tuženi, iz razloga što je sunasljednik apelanta, nije u smislu odredbe člana 32. ZVPO mogao steći pravo vlasništva održajem, jer nije bio savjestan držalac predmetnih nepokretnosti budući da je u odnosu na svoga sunasljednika, svaki nasljednik nesavjestan. Kako je savjesnost opšti uslov za sticanje prava vlasništva održajem, to se u tom smislu ne može prihvatiti pravni zaključak prvostepenog suda o sticanju prava vlasništva spornih nekretnina od strane tuženog održajem, niti pravno shvatanje drugostepenog suda o savjesnosti tuženog. Međutim, prigovor tuženog istaknut u smislu zastarjelosti apelantovog potraživanja zaostavštine ostavitelja (umrlog oca parničnih stranaka) je i po shvatanju Vrhovnog suda u potpunosti osnovan. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio da učinak citirane zakonske odredbe iz člana 142. ZN podrazumijeva da o navedenom zastarnom roku sud može odlučiti samo po prigovoru suprotne strane, da se suštinski odnosi na zastaru prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca zbog proteka zakonom određenog roka i da se pravo nasljedstva više ne može ostvarivati sudskim putem. Imajući u vidu da je tuženi apelantov sunasljednik a stoga i nesavjestan posjednik ostavine, u njegovom slučaju bi se primijenio rok od dvadeset godina, neovisno od toga kada je apelant (pretendent) saznao za svoje pravo i držaoca ostavine (član 142. stav 2. ZN). Ovo iz razloga, što je apelant znao za svoje nasljedno pravo i za držaoca ostavine, pa kako se početak rokova zastare računa od momenta smrti ostavioca, dakle od 1941. godine, to je zastarjelo pravo potraživati zaostavštinu umrlog u potpunosti. U tom smislu je pored navedenog Vrhovni sud razmotrio i drugi (eventualno povoljniji) rok za apelanta te je u tom pravcu istakao da je ostavitelj umro 1941. godine, da je iza njegove smrti apelant pokrenuo ostavinski postupak 1985. godine, da je tuženi predmetne nekretnine koristio od 1959. godine te da je počev od tada pa do 1985. godine protekao rok duži od dvadeset godina (period od 26 godina), iz čega proizilazi da je apelantovo potraživanje zaostavštine ostavitelja i po ovom kriteriju zastarjelo. Iz naprijed navedenih razloga su svi revizioni prigovori koji su prethodno bili istaknuti i u žalbi ocijenjeni neosnovanim, budući da nisu ostvareni revizijski razlozi kao ni oni na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je revizija odbijena primjenom odedbe iz člana 248. ZPP-a.

Apelacioni navodi

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode zasniva na neslaganju sa razlozima koje su sudovi naveli u prilog odbijanja njegovog tužbenog zahtjeva i primjenom materijalnog prava. U tom smislu, apelant je ukazao na različitost pravnih shvatanja redovnih sudova koji su donijeli osporene presude te u tom smislu pojašnjava da su sudovi dali različite razloge kojima je u konačnici njegov zahtjev, kako smatra, neopravdano odbijen. Apelant napominje da je njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je suvlasnik nekretnina deklaratorne prirode te da stoga tuženi nije mogao predmetne nekretnine steći održajem, budući da je nesavjestan posjednik. Smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe o rokovima zastare potraživanja u pogledu nasljeđa jer su propustili utvrditi da je sa tuženim suvlasnik predmetnih nekretnina i da je sudskim putem zahtijevao predmetno utvrđenje, upis u zemljišne knjige i predaju u posjed.

Relevantni propisi

8. U Zakonu o nasljeđivanju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine Član 142.

Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.

Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.

9. U Zakonu o nasljeđivanju („Službene novine FBiH“, broj 80/14) relevantne odredbe glase: Član 171.

(1) Pravo nasljednika na zahtjev za predaju ostavine zastarijeva prema savjesnom posjedniku za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika stvari ostavine, a najduže za deset godina računajući za zakonskog nasljednika i nasljednika po ugovoru o nasljeđivanju od ostaviteljeve smrti, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta.

(2) Prema nesavjesnom posjedniku ovo pravo zastarijeva za 20 godina.

10. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 241.

(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2) U povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, apelant svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na tvrdnji koju je iznio i tokom postupka pred redovnim sudovima i to da osnov njegovog tužbenog zahtjeva predstavlja nasljeđe iza ostavitelja prema rješenju o nasljeđivanju iz 2001. godine i da tuženi nije mogao steći pravo vlasništva na navedenim nekretninama održajem jer je nesavjestan posjednik. U tom smislu, apelant je ukazao na razliku u razlozima temeljem kojih su redovni sudovi opravdavali svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog kojih su, svaki od sudova posebno, u konačnici odbili njegov tužbeni zahtjev.

15. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u vezi s navedenim prigovorima apelanta, Vrhovni sud dao jasno, iscrpno i argumentovano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud imao u vidu razloge koje su prvostepeni i drugostepeni sud naveli u obrazloženjima svojih odluka u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva i to prvostepeni sud zbog propusta roka propisanog Zakonom o premjeru i katastru zemljišta a drugostepeni zbog jačeg pravnog osnova tuženog (održaj) i zastare potraživanja apelanta. Vrhovni sud je zatim kroz analizu revizijskih razloga apelanta i onih na koje pazi po službenoj dužnosti odgovorio na sve apelantove revizijske prigovore ukazujući pri tom da su neki od razloga koje su nižestepeni sudovi iznijeli u obrazloženjima svojih odluka potpuno irelevantni za rješenje konkretne pravne stvari (jači pravni osnov, rokovi u smislu Zakona o premjeru i katastru zemljišta), osim prigovora zastare potraživanja koji je u konkretnoj situaciji osnovan. U tom kontekstu su u obrazloženju presude navedene relevantne odredbe ZN, kako one koje su bile na snazi od 1980. do donošenja novog ZN 2014. godine, koje su na potpuno identičan način regulisale ostvarenje prava nasljedstva sudskim putem. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženog te je cijeneći osnovanost istog, imajući u vidu ključne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku koje se tiču datuma smrti ostavitelja (umro 1941. godine), datuma pokretanja ostavinskog postupka (1985. godine) i datuma donošenja rješenja o nasljeđivanju iza ostavitelja (2001. godine) kojim su apelant i tuženi proglašeni zakonskim nasljednicima na imovini ostavitelja sa dijelom ½ ocijenio da je po svim kriterijima iz odredbe člana 142. ZN protekao rok u kome bi apelant mogao ostvarivati pravo nasljedstva u sudskom parničnom postupku odnosno da je njegovo potraživanje u okolnostima konkretnog slučaja zastarjelo.

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio sve revizijske razloge apelanta koji su prethodno bili i predmet žalbe pred drugostepenim sudom, te je imajući u vidu da su odluke nižestepenih sudova zakonite zbog čega je revizija odbijena, za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge s posebnim osvrtom na ključnu okolnost koja se tiče zastarjelosti potraživanja odnosno nemogućnosti ostvarivanja prava nasljedstva sudskim putem protekom rokova propisanih u ZN a koji u konkretnim okolnostima predstavlja protek perioda dužeg od 26 godina. U tom kontekstu, Ustavni smatra da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene procesnog i materijalnog prava.

17. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3981/16 (B. Š. B.) | Sudska praksa | Aktio