Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3153/16 (NIGD „Dnevne nezavisne novine“, B. R. P. i D. K. iz Banja Luke)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Građanski postupak
  • Miješanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3153/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3153/16, rješavajući apelaciju NIGD „Dnevne nezavisne novine“ i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD „Dnevne nezavisne novine“, Borjane Radmanović-Petrović i Denisa Kuljiša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183612 12 Gž od 19. aprila 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047681 08 od 15. marta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. NIGD „Dnevne nezavisne novine“, Borjana Radmanović-Petrović i Denis Kuljiš iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantkinja, trećeapelant, odnosno apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 22. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 183612 12 Gž od 19. aprila 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 047681 08 od 15. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Bakira Hadžiomerovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 4. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 10. septembra 2018. godine, Kantonalni sud 11. septembra 2018. godine, a Opštinski sud 14. septembra 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući u pravnoj stvari tužioca protiv apelanata radi naknade štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom, Opštinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 047681 08 od 15. marta 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 183612 12 Gž od 19. aprila 2016. godine, kojom je tužbeni zahtjev djelimično usvojen. Naime, u stavu I navedene presude obavezani su apelanti da solidarno isplate tužiocu iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama počev od 26. januara 2011. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.059,80 KM. U stavu 2 iste presude prvoapelant je obavezan da nakon pravosnažnosti presude u prvom sljedećem broju na svoj trošak objavi izreku presude. Stavom 3 iste presude odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva preko dosuđenog.

6. Iz obrazloženja presude proizilazi da je tužilac svoj zahtjev za naknadu štete prema apelantima utemeljio na tekstu koji je objavljen 29. decembra 2010. godine u listu „Nezavisne novine“, čiji je izdavač prvoapelant, drugoapelantkinja glavni urednik, a trećeapelant autor. U tužbi je dalje navedeno da je na naslovnoj strani objavljena fotografija tužioca sa naslovom „Bakir Hadžiomerović reketirao Inu“. Na drugoj i trećoj strani lista, kako se dalje navodi, objavljen je autorski tekst trećeapelanta sa dvije fotografije tužioca pod naslovom „Bakir Hadžiomerović reketirao Inu“ a u tekstu je navedeno: „Bakir Hadžiomerović, urednik '60 minuta' na Federalnoj televiziji, reketirao je u junu 2007. godine zagrebačku Inu, te mu je plaćeno 30.000 eura u gotovini. Potvrđuje to dokument koji je poslao direktor preduzeća 'Interina' d.o.o. iz Mostara u vlasništvu korporacije INA Franjo Božić predsjedniku Uprave u Zagrebu Tomislavu Dragičeviću u kojem ga obavještava da je po njegovom naputku 'obavio razgovor sa g. Bakirom Hadžiomerovićem pa dogovorio da ovaj više ne napada u svojoj emisiji konzorcij Inamol- Energopetrol ' poradi čega mu je plaćeno 30.000 eura u gotovini. Od tada u '60 minuta' prestaju svi napadi na ovaj konzorcij.“ U tužbi se dalje ističe da je na ovaj način, iznošenjem neistinitih tvrdnji da je tužilac reketirao zagrebačku Inu, neistinito se imputira tužiocu da je kriminalac, što predstavlja najgrublju klevetu u odnosu na njegovu ličnost, čime mu je nanesena šteta povredom ugleda, te, s obzirom na to da je prvoapelant samo djelimično objavio dijelove demantija, predložio je da se apelanti obavežu na isplatu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog duševnih bolova koji su mu prouzrokovani klevetom.

7. Opštinski sud je nakon izvedenih dokaza (saslušanje svjedoka i tužioca kao parnične stranke, uvida u kopiju obavijesti od „Interina“ d.o.o. Mostar od 6. juna 2007. godine, uvida u dopis Republike Hrvatske-Državno odvjetništvo od 18. oktobra 2011. godine, vještačenje vještaka medicinske struke), njihove analize i ocjene utvrdio da nije sporna činjenica da je u listu „Nezavisne novine“ broj 4.451 od 29. decembra 2010. godine, čiji je izdavač prvoapelant, a drugoapelantkinja glavni i odgovorni urednik, objavljeno na str. 1. i 2. uz sliku tužioca i faksimil dopisa-obavijest „Interine“ d.o.o. Mostar veliki naslov „Bakir Hadžiomerović reketirao Inu“, te da su „'Nezavisne novine' u posjedu dokumenta o isplati 30.000 eura uredniku '60 minuta' Federalne televizije“, gdje se, takođe, navodi da je „dokument koji je u posjedu 'Nezavisnih' takođe imaju državni odvjetnik Mladen Bajić, USKOK i policija Hrvatske, i ozbiljan je dokaz korupcije u koju su umiješani oni koji su novac dali i oni koji su novac primili“. Takođe je nesporno da je tužilac posredstvom punomoćnika uputio demanti 29. decembra 2010. godine i da je on objavljen u listu „Nezavisne novine“ od 30. decembra 2010. godine pod nazivom „Reagovanja“, te stavljena slika tužioca i svjedoka Franje Božića i dat komentar na to uz naslov da „Hrvatska policija istražuje reketiranje (...)“.

8. Među parničnim strankama je bilo sporno, kako je u obrazloženju presude navedeno, da li se predmetni tekst koji su objavili apelanti može definisati kao kleveta, te odgovornost apelanata za naknadu štete po ovom osnovu. S tim u vezi, Opštinski sud je, prije svega, istakao sadržaj odredaba čl. 1, 2, 4, 6. i 8. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), te naglasio da se principi iz ZZK temelje na poštivanju profesionalnih i etičkih standarda, a nerazdvojivi dio slobode javnog izražavanja uključuje i obavezu i odgovornost za objavljivanje tačne informacije, jer se mora poštivati i pravo na nepovredivost integriteta ljudske ličnosti i zaštita ugleda.

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, Opštinski sud je u obrazloženju presude istakao da su u spornom članku iznesene neistinite činjenice o tužiocu, da je on identifikovan prema trećim licima, i to više puta fotografijama, navođenjem imena i prezimena, te označavanjem njega kao novinara i urednika emisije „60 minuta“. Dalje je istaknuto da u spornom izražavanju ima elemenata klevete zbog toga što navedeno izražavanje vezano za tužioca u stvarnosti je vezano za određene događaje i radnje, tj. radi se o činjeničnom sadržaju koji može biti predmet kako provjeravanja, tako i dokazivanja. U konkretnom slučaju, kako je navedeno, ne radi se o komentaru novinara, niti o iznošenju mišljenja, već predmetni tekst sa naslovnom fotografijom i sa svojom sadržinom govori da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju i prenošenju neistinitih činjenica i činjeničnih tvrdnji o ličnosti tužioca iznesenih u javnosti od apelanata, čime su apelanti, prikazujući tužioca na taj način u negativnom svjetlu, narušili njegov ugled objavljivanjem neistinitih činjenica, a za šta su odgovorni prvoapelant kao izdavač, drugoapelantkinja kao glavni i odgovorni urednik i trećeapelant kao autor.

10. Teret dokazivanja istinitosti objavljenih činjenica u članku je na strani apelanata koji u toku postupka, u smislu čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu dokazali niti jedan od osnova za oslobađanje od odgovornosti u smislu člana 7 ZZK. Iz sprovedenih dokaza (uvid u obavijest „Interine“ d.o.o. Mostar od 6. juna 2007. godine) utvrđeno je da je ona poslana kao kopija-faks, da apelanti nikada nisu dostavili original navedene obavijesti. Sadržina navedene obavijesti, kako dalje ističe Opštinski sud, u cijelosti je osporena saslušanjem svjedoka Franje Božića, a koji je naveden kao potpisnik obavijesti. Naime, navedeni svjedok je u svom iskazu istakao da on nikada nije napisao spornu obavijest, niti bilo ko drugi iz kancelarije „Interine“, da pečat koji se nalazi na obavijesti nije pečat koji je korišćen u poslovnici, te pojasnio da svaki dopis-obavijest mora imati broj, da u firmi postoji knjiga ulazne i izlazne pošte. Iskaz navedenog svjedoka, kako dalje obrazlaže sud, potkrijepljen je dopisom Republike Hrvatske- Državnog odvjetništva od 18. oktobra 2011. godine koji je upućen Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu na njihov zahtjev, a vezano za krivične prijave koje je podnio tužilac protiv N.N. lica u vezi sa slučajem „Interine“ Mostar. Iz navedenog dopisa je evidentno da je sporna obavijest od 6. juna 2007. godine bila predmet inicijalne obrade, a slijedom sličnih medijskih napisa, da je dostavljeno izjašnjenje izvršnog direktora Bojana Miljkovića, da sporna obavijest nije pisana na autentičnom memorandumu „Interine“, da nosi zaglavlje „Interina“ d.o.o Mostar a pisana je, navodno, 6. juna 2007. godine u koje vrijeme uopšte nije postojalo navedeno društvo, jer je 5. decembra 2006. godine upisano na Opštinskom sudu u Sarajevu kao „Inter Ina“ d.o.o Sarajevo, te da se ne radi o autentičnom dopisu, već o nevjerodostojnom dopisu koji je sačinilo nepoznato lice.

11. Opštinski sud dalje ističe da, ukoliko su i rađene neke provjere istinitosti navedenog dopisa-obavijesti, to je rađeno tek sutradan po objavljivanju spornog članka, a što je utvrđeno iz iskaza saslušanog svjedoka Dejana Šajinovića, novinara redakcije „Nezavisnih novina“, da prethodno nije tražen komentar tužioca, niti potpisnika navedene obavijesti, a nije tražen ni komentar relevantnih institucija, te je evidentno da se radi o kršenju osnovnih načela iz Kodeksa za štampu, i to člana 10 kojim je propisano da novine neće nikoga tretirati kao kriminalca prije donošenja sudske presude. Prvostepeni sud se dalje poziva i na član 6 Kodeksa za štampu kojim je jasno navedeno da novine, iako su slobodne da izraze svoja gledišta, moraju napraviti jasnu razliku između komentara, pretpostavki i činjenica, a evidentno je, kako zaključuje sud, da trećeapelant u svom članku to nije učinio, već je to predočio kao utvrđenu činjenicu korupcije-reketiranja od tužioca.

12. Opštinski sud, takođe, pojašnjava da čast i ugled predstavljaju dva aspekta, da je jedan aspekt pravo svakog čovjeka na osnovni osjećaj vrijednosti-čast u užem smislu, a drugi je pravo na priznanje ljudskog dostojanstva od drugih u društvu (ugled). Tužilac je javna ličnost-novinar, urednik FTV i urednik emisije „60 minuta“, te su granice dopuštene kritike znatno šire kada su u pitanju političari i duga javna lica i pokretanje istrage i reketiranje je sigurno nešto što će interesovati širu javnost i o čemu ona treba da bude obaviještena, ali istinitost činjenice da je neko počinio krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti može se dokazivati samo pravosnažnom presudom, a objavljivanje fotokopije dopisa-obavijesti uz tvrdnju da se radi o utvrđenoj činjenici, bez drugih dokaza, sud nije mogao prihvatiti.

13. Prilikom odlučivanja o visini nastale štete sud je istakao da naknada nematerijalne štete nema cilj bogaćenje oštećenog, niti novčano kažnjavanje onog ko je objavio članak, već služi uspostavi ravnoteže između prava na slobodu izražavanja, na jednoj strani, i prava pojedinca na zaštitu ugleda zbog iznošenja neistinitih činjenica o njemu u sredstvima javnog informisanja, na drugoj strani. Na okolnost nastanka štete sprovedeno je vještačenje vještaka neuropsihijatra koji je svoj nalaz dao nakon razgovora sa tužiocem koji se decidirano izjasnio kako je navedeni članak uticao na njega, te koje mu je sve neprijatnosti i posljedice uzrokovao, pa je sud primjenom člana 127 ZPP i člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužiocu dosudio iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda. Odluku o zakonskim zateznim kamatama sud je donio na osnovu člana 277 ZOO, te obavezao apelante da na dosuđeni iznos plate zatezne kamate od 26. januara 2011. godine kao dana podnošenja tužbe, jer su apelanti od tog momenta saznali za zahtjev tužioca, odnosno od tog datuma su pali u docnju.

14. Kantonalni sud je smatrao pravilnim zaključak prvostepenog suda da su u članku objavljenom u listu „Nezavisne novine“ broj 4.451 od 29. decembra 2010. godine iznesene neistinite činjenice o tužiocu, da u spornom izražavanju ima elemenata klevete, kao i da su za naknadu štete po ovom osnovu odgovorni prvoapelant kao izdavač, drugoapelantkinja kao glavni i odgovorni urednik, te trećeapelant kao autor. Vezano za žalbene navode taj sud je pojasnio da nije isključena mogućnost istovremene dosude novčane satisfakcije i uspostavljanja obaveze apelanta da o svom trošku objavi presudu u dnevnim novinama, jer je odredbom člana 199 ZOO, koja se primijenjuje na osnovu člana 15 ZZK, izričito predviđena mogućnost objave presude kao posebnog vida nenovčane satisfakcije za oštećenog u slučaju povrede prava ličnosti.

15. Pravilno je, kako dalje pojašnjava Kantonalni sud, u toku prvostepenog postupka utvrđeno da izražavanje izneseno u spornom članku predstavlja neistinitu činjenicu, da je u tom članku tužilac identifikovan prema trećim licima, i to fotografijom, te navođenjem imena i prezimena i profesije, kao i da je iznošenjem neistinitih činjenica narušen njegov ugled. Apelanti nisu dokazali da su prije objavljivanja navedenog članka preduzeli razumne napore radi utvrđivanja istinitosti činjeničnih navoda koje objavljuju. Naprotiv, iz iskaza svjedoka Dejana Šajinovića proizilazi da prije objavljivanja članka nije tražen komentar kako tužioca, tako ni potpisnika navedenog dopisa, niti relevantnih institucija. Navedeni svjedok, kako dalje ističe sud, istakao je da su provjere istinitosti dopisa vršene sutradan po objavljivanju članka.

16. Vezano za žalbene navode da prvostepeni sud nije utvrdio krivicu apelanata, Kantonalni sud je pojasnio kako bi apelanti u situaciji da su uložili razumne napore da kod potpisnika predmetnog dopisa, kao i kod nadležnih pravosudnih i policijskih organa provjere istinitost objavljenih navoda o tužiocu, sa sigurnošću utvrdili da se radi o navodima koji nisu istiniti, pa je ispunjen uslov da su apelanti prilikom objave predmetnog članka zanemarili neistinitost izražavanja. Imajući u vidu navedeno, taj sud smatra da nije bilo potrebe posebno obrazlagati ove okolnosti za svakog apelanta pojedinačno, budući da su sva navedena lica, prema odredbi člana 6 stav 2 ZZK, odgovorna za klevetu iznesenu putem sredstava javnog informisanja. Na kraju taj sud ističe da kamata na naknadu nematerijalne štete teče upravo od dana podnošenja tužbe, kako je to pravilno obrazložio prvostepeni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Smatraju da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava. Apelanti ističu da, ukoliko je sporna obavijest koja je pročitana kao dokaz (dopis „Interine“ od 6. juna 2007. godine) zaista falsifikat, to ne znači da im je to bilo poznato u trenutku objavljivanja spornog članka. U vrijeme objavljivanja, kako navode, nisu znali, niti su mogli znati da se radi o nevjerodostojnom dokumentu, niti su nepažnjom zanemarili neistinitost izražavanja. Apelanti dalje navode da nije bilo uslova za primjenu člana 199 ZOO, odnosno obavezivanja na objavu presude, te smatraju da su se kamate trebale dosuditi samo od dana presuđenja, a ne od podnošenja tužbe.

18. Apelanti dalje ističu da je tema spornog saopštavanja legitimna, jer je tužilac javna ličnost-novinar, pa su rad i ponašanje tužioca predmet ocjene javnosti u najširem smislu. U konkretnom slučaju, kako dalje ističu, apelanti su uložili razumne napore radi utvrđenja istine, jer je jasno da su sporna novinarska saopštavanja zasnovana na sadržini dopisa „Interine“ d.o.o. Mostar, koji je pročitan kao dopis. Ističu da se ne može tvrditi da su imali neiskrenu namjeru prema javnosti, niti bilo šta lično protiv tužioca, a u osporenoj presudu nije uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava tužioca kao javne ličnosti. Na kraju zaključuju da su osporene presude povrijedile princip proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja slobode medija, s jedne strane, i ugleda javne ličnosti (tužioca), sa druge strane, na štetu slobode medija, te nije postojala „hitna društvena potreba“ koja je nalagala ograničenje u slobodi izražavanja tako da se plati odšteta tužiocu.

b) Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je istakao da osporenom presudom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kako je navedeno u apelaciji, postupak je vođen u skladu sa ZPP, pozitivnim zakonskim propisima i Evropskom konvencijom.

20. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u cijelosti postupljeno u skladu sa ZPP i materijalnim propisima koji regulišu navedenu oblast.

21. Tužilac je u odgovoru na apelaciju istakao da su presude redovnih sudova na zakonu zasnovane i sa racionalnim obrazloženjem po standardima kakve mora imati svaka sudska odluka. Naveo je da je tvrdnja apelanata da nisu mogli znati da je sadržina obavijesti „Interine“ d.o.o. Mostar neistinita, jer ako su navodno dobili telefaksom navedeni dokument koji nije original, u skladu sa novinarskim standardima trebali su provjeriti njegovu autentičnost kod autora dokumenta, a nakon toga pružiti mogućnost drugoj strani da se očituje na navedeni dokument.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Cilj Zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identifikujući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opštem shvaćanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opšteprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih osoba, te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravak tog izražavanja.

Odšteta Član 10.

(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je preduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:

objavljivanje ispravka i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;

činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu bi li iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti po svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 183612 12 Gž od 19. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 2. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti pobijaju osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev prema kojem su apelanti obavezani da tužiocu nadoknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstva javnog informisanja - štampe.

31. Budući da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“ i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) i da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za ograničavanje prava apelanata na slobodu izražavanja.

Pravo na slobodu izražavanja

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opšti principi

33. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se uz ograničenja iz stava 2 člana 10 Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u stavu 2 člana 10 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuje kao pravilo ili ga negira kao puku deklaraciju.

34. Evropski sud je, takođe, ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju je li prekršen član 10 Evropske konvencije odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Takođe, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

35. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu sprečavanja objavljivanja povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, pružiti i saopštiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe prenijeti takve informacije i ideje već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10 Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak i provokacije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]).

36. Takođe, član 10 Evropske konvencije ne garantuje neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema stavu 2 člana 10 Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje „dužnosti i obaveze“ koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih lica i kada se umanjuju „prava drugih“. Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.

37. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10 stav 2 Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

38. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja jer su njima oni obavezani da tužiocu, zbog navoda iz spornog teksta kojim su mu narušili ugled i čast, isplate naknadu na ime nematerijalne štete.

39. Potom, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu ZZK, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.

40. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.

41. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužiocu nadoknade štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju pravične ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.

42. U vezi s pitanjem postojanja „hitne društvene potrebe“, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama analizirali sporni tekst pod naslovom „Bakir Hadžiomerović reketirao Inu“ u kojem je navedeno da „Bakir Hadžiomerović, urednik '60 minuta' na Federalnoj televiziji, reketirao je u junu 2007. godine zagrebačku Inu, te mu je plaćeno 30.000 eura u gotovini. Potvrđuje to dokument koji je poslao direktor preduzeća 'Interina' d.o.o. iz Mostara u vlasništvu korporacije INA Franjo Božić predsjedniku Uprave u Zagrebu Tomislavu Dragičeviću u kojem ga obavještava da je po njegovom naputku 'obavio razgovor sa g. Bakirom Hadžiomerovićem pa dogovorio da ovaj više ne napada u svojoj emisiji konzorcij 'Inamol-Energopetrol' poradi čega mu je plaćeno 30.000 eura u gotovini. Od tada u '60 minuta' prestaju svi napadi na ovaj konzorcij“. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu pružiti dokazi. U tom kontekstu, a što su zaključili i redovni sudovi, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spornog teksta koji je objavljen u listu „Nezavisne novine“ broj 4.451 od 29. decembra 2010. godine proizilazi da sporni tekst predstavlja činjenične navode u kontekstu uključenosti tužioca u određene nedozvoljene „kriminalne“ radnje, koje za sobom povlače odgovarajuću krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati.

43. U takvoj situaciji za redovne sudove se kao sporno postavilo pitanje istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji, kao jednog od osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom iz člana 6 ZZK. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo obiman dokazni postupak u vezi sa sadržajem spornog teksta, konkretno njegovom ne/istinitošću. Ustavni sud prihvata u cijelosti stav redovnih sudova da istinitost činjeničnih navoda iz spornog teksta apelanti nisu dokazali, niti su prije objavljivanja spornog teksta preduzeli razumne korake da provjere istinitost tih navoda, osim što se brane tvrdnjama da nisu znali, niti su mogli znati da se radi o nevjerodostojnom dokumentu, što apelante, shodno članu 6 ZZK, ne ekskulpira od odgovornosti.

44. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza i to uvida u obavijest „Interine“ d.o.o Mostar od 6. juna 2007. godine, dopisa Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, kao i iskaza saslušanih svjedoka Franje Božića i Dejana Šajinovića jasno obrazložili da sporna obavijest nije pisana na autentičnom memorandumu „Interine“ d.o.o. Mostar, odnosno da se ne radi o autentičnom dopisu, već o nevjerodostojnom dopisu koji je sačinilo nepoznato lice u vrijeme kada „Interina“ d.o.o. Mostar više nije ni postojala. Takođe, redovni sudovi su utvrdili da apelanti prije objavljivanja spornog članka nisu učinili razumne napore radi utvrđivanja istinitosti činjeničnih navoda koje objavljuju. Apelanti prije objavljivanja spornog članka nisu tražili komentar kako tužioca, tako ni potpisnika sporne obavijesti, niti podatke od relevantnih pravosudnih i policijskih institucija, već su, kako je utvrđeno, provjere istinitosti navedenog dopisa rađene nakon objavljivanja članka. Na osnovu svega iznesenog u takvim okolnostima ne može se izvesti zaključak da su apelanti postupali bona fide u nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija, u skladu s novinarskom etikom.

45. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da su informacije u spornom tekstu u kojem su apelanti naveli tužioca kao lice koje je reketiralo zagrebačku Inu i da mu je plaćeno 30.000 evra u gotovini, te mu na taj način nanijeli teške povrede, bile usmjerene na diskvalifikaciju tužioca koji obavlja posao novinara-urednika Federalne televizije i urednika emisije „60 minuta“. Ustavni sud podsjeća da je tužilac kao novinar-urednik Federalne televizije i urednik emisije „60 miniuta“ javna ličnost, te obavještavanje javnosti o eventualnom nezakonitom ponašanju koje čine lica koja su javne ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati s obzirom na poslove i funkciju koju obavljaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili postojanje „hitne društvene potrebe“ uspostavljanja ravnoteže između slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda.

46. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužioca, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba ) iznio stav da se prilikom pojmovnoga određenja časti i ugleda svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. spoljnoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite, pri čemu je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete u pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog.

47. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci naglasio da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“, već prilikom odmjeravanja odštete redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa.

48. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza redovnih sudova nije izostala. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete imali u vidu nalaz vještaka neuropsihijatra, kao i odredbe člana 10 ZZK, člana 200 ZOO, koje su doveli u vezu s članom 127 ZPP, te ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja prilikom odmjeravanja novčane naknade u iznosu od 5.000,00 KM, kao sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužioca, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 5.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10 Evropske konvencije.

49. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

51. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

52. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

53. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode, odnosno o postupku u kojem je tuženi tražio sudsku zaštitu zbog klevete iznesene u novinama prvoapelanta, pa stoga Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

54. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

55. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

56. Ispitujući predmetni postupak, Ustavni sud u obrazloženju odluka redovnih sudova ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoj stav o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva dali jasna obrazloženje, pri čemu su primijenili relevantne zakonske odredbe ZZK, ZOO i ZPP u čijoj primjeni Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanata. U vezi s prigovorima apelanata kojima osporavaju odluku o kamatama, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoju odluku o kamatama utemeljili na odredbi člana 277 ZOO i obavezali apelante da na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete plate kamate od 26. januara 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, uz obrazloženje da su od tog momenta apelanti saznali za zahtjev tužioca, odnosno pali u docnju. Takođe, vezano za navode apelanata da nije bilo uslova za primjenu člana 199 ZOO, odnosno obavezivanja na objavu presude, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući identični žalbeni navod apelanata, pojasnio da je upravo odredbom člana 199 ZOO koja se primjenjuje na osnovu člana 15 ZZK propisana mogućnost obavezivanja objave presude kao jednog od vidova nenovčane satisfakcije za oštećenog u slučaju povrede prava ličnosti. Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost u primjeni navedenih odredbi ZOO i ZZK.

57. Na osnovu svega prethodno iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su i apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama sudova apelantima naloženo da tužiocu solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete koja je nanesena ugledu i časti tužioca iznošenjem neistinitih činjenica jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.

59. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka ne postoji ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa materijalnog i procesnog prava na štetu apelanata.

60. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3153/16 (NIGD „Dnevne nezavisne novine“, B. R… | Sudska praksa | Aktio