Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4660/16 (D. Š.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nekretnina
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4660/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4660/16, rješavajući apelaciju D. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. Š. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 166435 16 Gž od 23. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 166436 13 P od 10. decembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica D. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 166435 16 Gž od 23. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 166436 13 P od 10. decembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda i tuženog UniCredit Bank d. d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. juna 2018. godine, Okružni sud 14. juna 2018. godine, a tuženi 20. juna 2018. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Apelantica je posredstvom punomoćnika 8. aprila 2013. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja. U tužbi se navodi da je apelantica u braku sa B. Š. (izvršenikom u predmetu broj I-028608/07) od 1970. godine i da taj brak traje i danas; da su nepokretnosti koje su predmet izvršenja u tom postupku zajednička imovina apelantice i B. Š. stečena tokom trajanja njihove bračne zajednice; da je njen suprug kao izvršenik u ovom sudu zaključio ugovore o zasnivanju založnog prava 13. decembra 2001. godine i 11. augusta 2001. godine na zajedničkoj imovini bračnih drugova (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti) radi obezbjeđenja potraživanja tražioca izvršenja, inače tuženog u ovoj pravnoj stvari (UniCredit) u iznosu od 75.000 KM i 15.000 KM. Kako predmetne nepokretnosti predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i njenog supruga, apelantica je predložila da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se utvrditi da su ništavi ugovori o zasnivanju založnog prava zaključeni između B. Š. i tužene banke.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 166436 13 P od 10. decembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Nakon provođenja dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja, Osnovni sud je utvrdio da je apelanticin suprug B. Š. založnom izjavom ovjerenom u Osnovnom sudu pod brojem 0v-11469/01 od 13. decembra 2001. godine opteretio sporne nepokretnosti koje predstavljaju zajedničku imovinu stečenu u braku s apelanticom. Prema apelanticinom mišljenju, takvo raspolaganje nije bilo moguće budući da je njen suprug opteretio i dio zajedničke imovine koji je pripadao njoj, kao i svoj dio, ali bez apelanticine saglasnosti, što je u suprotnosti s odredbom člana 271. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/02; u daljnjem tekstu PZ), a ta odredba predstavlja prinudni propis. Sud je utvrdio da nije osnovan apelanticin zahtjev da je izvršenje koje je sud odredio u predmetu broj 71 0 I 028608 07 I nedopušteno jer osnov za određivanje izvršenja uopšte nije uknjiženo založno pravo, već je osnov za izvršenje sporazum stranaka (u formi zapisnika i rješenja od 13. decembra 2001. godine), koji ima snagu sudskog poravnanja, a taj sporazum je, kao i rješenje suda kojim je naložena uknjižba založnog prava, donesen kada je zaključen i ugovor o kreditu. Osnovni sud je zaključio da predmetni sporazum, odnosno rješenje o zasnivanju založnog prava, nije osporen tužbenim zahtjevom, a samo ništavost sporazuma o zasnivanju založnog prava dovela bi do brisanja tog založnog prava.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 166435 16 Gž od 23. septembra 2016. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

7. Kako navodi Okružni sud, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 270. stav 5, 271. st. 1. i 2, 281. stav 2. PZ, te čl. 63. stav 4. i 64. stav

1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO), te 251a, 25lv, 251g Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. od 20/78 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 14/94; u daljnjem tekstu: ZIP), odbio u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev.

8. Okružni sud je zaključio da je prvostepena odluka pravilna. Sud se, pri tome, pozvao na odredbe člana 270. stav 5. PZ kojima je propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, te prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu, a odredbom člana 271. stav 1. PZ propisano je da zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno, a stavom 2. istog člana da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima, dok je stavom 6. tog zakona propisano da se na zajedničku imovinu primjenjuju odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako tim zakonom nije drugačije uređeno. Odredbom člana 281. stav 2. PZ propisano je da se bračni supružnici mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje zajedničkom imovinom. Za zajedničko upravljanje imovinom potreban je sporazum bračnih supružnika čije postojanje nije moguće pretpostaviti, nego ga je potrebno dokazati. Pod sporazumom iz odredbe člana 281. stav 2. PZ moguće je smatrati čak i prećutan pristanak jednog bračnog druga na pravne radnje drugog.

9. Odredbom člana 64. stav 1. ZOSPO-a propisano je da se hipoteka stiče na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Odredbom člana 63. stav 4. ZOSPO-a propisano je da založena nepokretnost u cjelini obezbjeđuje potraživanje povjerioca do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podjelu nepokretnosti (nedjeljivost hipoteke). U vrijeme davanja založne izjave apelanticinog supruga od 13. decembra 2001. godine na snazi je bio Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. od 20/78 do 35/91 i „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 14/94) čijim je članom 251a propisana mogućnost zasnivanja založnog prava na nepokretnosti na osnovu sporazuma stranaka, dok je odredbom člana 251v propisano da će na prijedlog stranaka sud odrediti ročište na kome će u zapisniku utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća, te njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje, te da potpisan zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja. Nadalje, odredbom člana 251g istog zakona propisano je da će sud na osnovu sporazuma iz člana 251v ovog zakona rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno odrediti i sprovesti popis pokretnih stvari dužnika, a rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.

10. U konkretnoj situaciji, predmetna hipoteka upisana je na osnovu sporazuma između apelanticinog supruga i prednika tuženog zaključenog pred Osnovnim sudom u predmetu tog suda broj I-5469/01 od 13. decembra 2001. godine, koji, saglasno odredbi člana 251v ZIP-a, ima snagu sudskog poravnanja. Isti sud je Rješenjem broj I-5469/01 od 13. decembra 2001. godine odredio uknjižbu založnog prava saglasno odredbi člana 251g ZIP-a. Dakle, iz navedenog proizlazi da je osnov za upis založnog prava na nepokretnostima apelantice i njenog supruga bio sporazum zaključen između apelanticinog supruga i prednika tuženog 13. decembra 2001. godine, a taj sporazum ima snagu sudskog poravnanja, pri čemu založna izjava apelanticinog supruga ima značaj njegovog pristanka za uknjižbu tog založnog prava na njegovim nepokretnostima. Dakle, kako navodi sud, za brisanje spornog založnog prava bilo bi potrebno utvrditi ništavost sporazuma zaključenog između apelanticinog supruga B. Š. i prednika tuženog od 13. decembra 2001. godine, kakav zahtjev apelantica nije postavila, pa prvostepeni sud, saglasno odredbi člana 2. stav 1. ZPP, o takvom zahtjevu nije mogao odlučivati jer bi samo ništavost navedenog sporazuma o zasnivanju založnog prava mogla dovesti do brisanja tog založnog prava. Stav prvostepenog suda da i pored činjenice da je apelantica dokazala da je suvlasnik ½ dijela na predmetnim nepokretnostima, ona nije dokazala da je nedopušteno izvršenje u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 028608 07 I, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen, prihvata i Okružni sud, s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, cijenio sve izvedene dokaze i za svoju odluku dao jasne i valjane razloge.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelantica smatra da je odlukama redovnih sudova pogrešno primijenjeno pozitivno pravo, da je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, te da su povrijeđena njena osnovna procesna prava koja su zaštićena pravom na pravičan postupak. U obrazloženju osporene presude sud nije dao valjane razloge za utvrđivanje činjenica spora, odnosno za suprotne zaključke od onih koji proizlaze iz dokazne građe, a te su činjenice ključne za donošenje odluke u ovom postupku. U osporenoj presudi sud navodi da je apelantica nesporno dokazala da na predmetnoj imovini ima ½ prava svojine, ali da nije dokazala, niti je to isticala, da je ništavan sporazum između njenog supruga i prednika tuženog od 13. decembra 2001. godine, koji predstavlja izvršnu ispravu u ovom postupku, pa time nije ni dokazala da je nedopušteno izvršenje na predmetnim nepokretnostima. Takvo poimanje suda je, prema apelanticinom mišljenju, neosnovano jer je sud kao nesporno utvrdio da predmetna imovina predstavlja zajedničku imovinu bračnih supružnika. Ako izvršenik nije vlasnik nepokretnosti, jasno je da se na njoj ne može provesti izvršenje.

13. Prije svega, apelantica je predmetnu tužbu podnijela na osnovu člana 51. ZIP-a kojim je propisano da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem. Članom 53. stav 5. ZIP-a propisano je da ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Ako je sud smatrao da je prije odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu trebalo riješiti i o ništavosti sporazuma između apelanticinog supruga i prednika tuženog od 13. decembra 2001. godine, na navedeno je trebao primijeniti pravila o prethodnom pitanju, shodno odredbama čl. 12. i 379. ZPP, kojim je jasno propisano da kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

b) Odgovor na apelaciju

14. Osnovni sud navodi da ostaje pri svojoj odluci od 10. decembra 2012. godine, te navodi da su činjenični navodi predmetne apelacije u potpunosti neosnovani, pa stoga predlaže da se predmetna apelacija odbije.

15. Okružni sud navodi da je sud proveo postupak u skladu s važećim zakonskim propisima i donio odluku za koju je u obrazloženju dao valjane razloge, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinih prava.

16. Tuženi predlaže da se apelacija odbaci kao preuranjena, odnosno da se odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 270 stav 5 (...) (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.(...)

Član 271 st. 1 i 2 (1) Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

Član 281 stav 2 (2) Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.

18. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 63 stav 4 (...) Založena nepokretnost u cjelini obezbjeđuje potraživanje povjerioca do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podjelu nepokretnosti (nedjeljivost hipoteke). (...)

Član 64 stav 1 Hipoteka se stiče na temelju pravnog posla ili sudske odluke, upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. (...)

19. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. od 20/78 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 14/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 251a Za odlučivanje o prijedlogu za obezbjeđenje potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretnini na osnovu sporazuma stranaka nadležan je sud koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis, odnosno prvostepeni sud opšte nadležnosti na čijem je području organ koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis.

Za odlučivanje o prijedlogu za obezbjeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na pokretnoj stvari na osnovu sporazuma stranaka i za provođenje obezbjeđenja nadležan je sud na čijem se području ta stvar nalazi.

Za provođenje obezbjeđenja nadležan je sud, odnosno organ koji vodi javnu knjigu za tu nekretninu.

Član 251v Na prijedlog ogranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.

Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.

Član 251g Na osnovu sporazuma iz člana 251c. ovog zakona sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno odrediti i provesti popis pokretnih stvari dužnika.

Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.

VI.Dopustivost

1. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

2. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

3. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 166435 16 Gž od 23. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

4. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

6. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

7. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

8. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje nedopuštenosti izvršenja koji je tražila apelantica, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

10. Polazeći od utvrđenja redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je na nepokretnostima na kojima je određeno izvršenje upisano založno pravo u korist prednika učesnika u postupku/banke na osnovu sporazuma zaključenog između apelanticinog supruga i prednika banke pred Osnovnim sudom broj I-5496/01 od 13. decembra 2001. godine. Redovni sud je prihvatio činjenicu da izvršenje u korist banke, koje je u skladu s odredbama ZIP-a važećim u to vrijeme, predstavlja sudsko poravnanje i ima snagu izvršne isprave. U vrijeme davanja založne izjave od 13. decembra 2001. godine, odnosno zaključenja sporazuma o zasnivanju založnog prava između apelanticinog supruga i prednika banke, nepokretnost na kojoj je određeno izvršenje nalazila se u vlasništvu apelanticinog supruga s dijelom 1/1.

11. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe PZ, ZOSPO-a i ZIP-a na kojima su zasnovane osporene presude, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi arbitrarnost u primjeni materijalnog prava zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti apelanticinih ustavnih prava trebalo da zamijeni tumačenje i primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova sa svojim. Stoga su apelanticini navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i prema mišljenju Ustavnog suda neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

13. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

14. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su za osporene odluke dati jasni razlozi.

15. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelanticih prava na pravično suđenje.

16. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4660/16 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio