Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4463/16 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna vlast
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4463/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine u predmetu broj AP-4463/16, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 020511 13 Gž od 21.

septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 020511 13 Gž od 21. septembra 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Mal 020511 11 Mal od 19. juna 2013. godine obavezan je tuženi I. V. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime regresnog duga isplati iznos od 1.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. februara 2007. godine pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.129,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. juna 2013. godine, tj. od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza nesporno utvrđeno da se 9. oktobra 2006. godine dogodila saobraćajna nesreća u mjestu Rapovine u kojoj su učestvovali motorno vozilo traktor marke IMT registarski broj 533 kojim je upravljao tuženik i putničko vozilo marke mercedes 280 registarskie oznake 132-J-109 vlasništvo M.M., a kojim je upravljao M.C. Budući da je nesporno utvrđeno da je apelant 12. februara 2007. godine isplatio oštećenom M.M. na ime naknade štete ukupan iznos od 1.700,00 KM, Općinski sud je pozivajući se na odredbe člana 939. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 1.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. februara 2007. godine, tj. od dana kada je apelant isplatio oštećenom iznos od 1.700,00 KM na ime naknade štete, shodno odredbama člana 277. ZOO.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Mal 020511 13 Gž od 21. septembra 2016. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena, te je presuda Općinskog suda broj 68 0 Mal 020511 11 Mal od 19. juna 2013. godine (kojom je tuženi obavezan da apelantu naknadi na ime regresnog duga iznos od 1.700,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. februara 2007. godine do isplate, preinačena u dijelu dosuđenih zakonskih zateznih kamata na način da zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga teku od 12. decembra 2011. godine kao dana podnošenja tužbe, umjesto od 13. februara 2007. godine, pa do isplate. Istom presudom odbijena je žalba tuženog i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o troškovima parničnog podstupka.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog istakao, da je nesporno utvrđeno da je apelant 12. februara 2007. godine isplatio oštećenom M.M. na ime naknade štete ukupan iznos od 1.700,00 KM, te da na dosuđeni iznos apelant ima pravo na zakonsku zateznu kamatu shodno odredbama člana 277. stav 1. ZOO i to počevši od dana kada je tuženog kao regresnog obveznika pozvao da ispuni obvezu na način određen članom 324. stav 2. ZOO. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe (12. decembar 2011. godine) pozvao tuženog da ispuni obavezu, to on ima pravo da zahtjeva zakonsku zateznu kamatu počevši od dana podnošenja tužbe tj. od 12. decembra 2011. godine. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je žalbu tuženog u odnosu na zakonsku zateznu kamatu djelomično uvažio i obavezao tuženog da apelantu na dosuđeni iznos od 1.700,00 KM plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 12. decembra 2011. godine kao dana podnošenja tužbe umjesto od 13. februara 2007.godine, pa do isplate.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio, (u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka) pogrešno primjenio materijalno pravo, tj. odredbe ZOO. Apelant navodi da je tuženi nesporno znao za svoju obavezu isplate regresnog duga od momenta nastanka saobraćajne nezgode koju je prouzrokovao, pa u konačnici i od dana isplate naknade materijalne štete oštećenom. Pored toga, apelant je naveo da je i prije isplate naknade više puta pozivao tuženog da ispuni svoju obavezu, što on nije učinio, te smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je tuženi obavezan isplatiti zakonske zatezne kamate tek od momenta podnošenja tužbe. Osim toga, apelant je tražio naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 561,60 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primjenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud ukazuje da je već ranije u više svojih odluka razmatrao slična činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelantove apelacije podnesene protiv presuda Kantonalnih sudova donesenih u parničnim postupcima po tužbama apelanta radi isplate regresnog duga, sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima, kao u konkretnom slučaju, kao i da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalog, Odluke o dopustivosti Ustavnog suda br. AP-3268/18 od 17. jula 2018. godine, AP-787/18 od 6. juna 2018. godine i AP 2778/17 od 13. marta 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U pogledu zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da mogućnost naknade tih troškova nije predviđena Pravilima Ustavnog suda.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4463/16 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio