Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3928/16 (A. Š.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3928/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3928/16, rješavajući apelaciju Amira Šišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Šišića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda uslijed dužine trajanja krivičnog postupka koji je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 001978 16 Kž 2 od 22. jula 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amir Šišić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 7. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u krivičnom predmetu koji je vođen protiv apelanta i koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 001978 16 Kž 2 od 22. jula 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sudovi su dostavili odgovore na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužilaštvo je podiglo optužnicu broj Kt-151/04 od 8. decembra 2004. godine protiv apelanta zbog krivičnog djela teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), koju je potvrdio sudija za prethodno saslušanje 15. decembra 2004. godine.
6. Ročište za izjašnjenje o krivici održano je 10. januara 2005. godine (navedeno proizlazi iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Općinski sud ), te pošto je apelant porekao krivicu, postupak je nastavljen u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Također, u odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su u nastavku zakazivani glavni pretresi, „te da su neki odgađani zbog nedolaska svjedoka i stranaka“. Općinski sud je ukazao da se svjedok (oštećeni) A.A. nalazio u Francuskoj, kao i da je svjedok S.O. bio teže bolestan, te da nije mogao biti saslušan na predviđenim ročištima.
7. Također, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je apelant bio nedostupan sudu, te da je Općinski sud od nadležne PU Živinice tražio da se utvrdi apelantova adresa. PU Živinice je dopisom od 12. aprila 2012. godine obavijestila sud da se apelant nalazi u Afganistanu. To je potvrdio i apelantov branilac na zapisniku od 27. augusta 2012. godine.
8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 001978 04 od 8. jula 2014. godine apelant je proglašen krivim što je 25. novembra 2003. godine, na način opisan u presudi, drugog teško ozlijedio, čime je počinio krivično djelo iz člana 172. stav 1. KZ, te mu je sud na osnovu relevantnih zakonskih propisa izrekao uvjetnu osudu kojom se apelantu utvrđuje kazna zatvora od šest mjeseci i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da plati troškove postupka i sudskog paušala.
9. Iz obrazloženja presude Ustavni sud nije mogao utvrditi bilo šta u vezi sa dužinom trajanja postupka osim što je, odlučujući o apelantovoj kazni, Općinski sud naveo da je od izvršenja krivičnog djela proteklo više od deset godina, a apelant u međuvremenu nije učinio novo krivično djelo (što je sud ocijenio kao olakšavajuću okolnost na strani apelanta).
10. Kantonalni sud u Tuzli donio je Rješenje broj 33 0K 001978 14 Kž od 16. marta 2015. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da izreka presude ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi sa kojim oblikom vinosti je postupao apelant, što je čini nerazumljivom.
11. Iz presude koja je dostavljana uz apelaciju proizlazi da je Tužilaštvo na glavnom pretresu održanom 29. jula 2015. godine izmijenilo činjenični opis optužnice, nakon čega je apelantova odbrana tražila dodatno vrijeme kako bi se izjasnila o izmijenjenom činjeničnom opisu optužnice, dok na sljedećem glavnom pretresu odbrana nije imala ništa novo da doda u vezi sa izmijenjenom optužnicom.
12. Općinski sud u ponovnom postupku donio je Presudu broj 33 0 K 001978 15 K 2 od 13. novembra 2015. godine kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 172. stav 1. KZ, te mu je sud na osnovu relevantnih zakonskih propisa izrekao uvjetnu osudu kojom se apelantu utvrđuje kazna zatvora od četiri mjeseca i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku jedne godine ne učini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da plati troškove postupka.
13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 K 001978 16 Kž 2 od 22. jula 2016. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant ukazuje na povredu prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da trajanje postupka, 12 godina od dana podizanja optužnice, govori u prilog povredi prava na suđenje u razumnom roku. Apelant navodi da sve vrijeme trajanja postupka nije mogao ostvariti bilo kakvo pravo iz radnog odnosa, jer nije mogao pribaviti uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka, „koje (uvjerenje) se traži prilikom prijave u radni odnos pogotovo u državne organe“, čime mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant je tražio da mu se dosudi pravična naknada zbog dužine trajanja postupka, i to po 300,00 KM za svaku godinu, upućujući na praksu Ustavnog suda „u predmetima iz radnih odnosa“.
II.Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je tačno da je optužnica u ovom predmetu podnesena 8. decembra 2004. godine, te da je postupak pravosnažno okončan 22. jula 2016. godine. Međutim, uvidom u navedeni predmet može se zaključiti da su u njemu preduzimane sve radnje u zakonskom roku, kako bi se postupak okončao bez odugovlačenja. Između ostalog, Općinski sud ukazuje da su neki glavni pretresi odgađani zbog nedolaska svjedoka i stranaka, ali je sud u svakom slučaju preduzimao sve radnje kako bi se postupak okončao, tj. izdavao pozive, kao i naredbe za dovođenje. Općinski sud je ukazao da je jedan svjedok bio u inozemstvu, a jedan svjedok je bio teže bolestan. Općinski sud ističe da je i apelant bio nedostupan sudu, te da se postupak nije mogao u navedenom periodu voditi, niti okončati. Nakon toga sud je u razumnim rokovima zakazivao pretrese, te je 8. jula 2014. godine donio presudu koju je ukinuo viši sud (16. marta 2015. godine). U ponovljenom postupku prvostepeni sud je donio presudu 22. jula 2016. godine, koju je potvrdio Kantonalni sud. Općinski sud smatra da je apelacija neosnovana.
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je on postupao hitno, odnosno da je u razumnom roku donio rješenje od 3. aprila 2015. godine i presudu od 22. jula 2016. godine. Također, Kantonalni sud navodi da je kroz žalbu ispitao navode o povredi prava na imovinu. V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u revelantnom dijelu glasi:
Član 14.
Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
(3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
Član 139. stav 1.
Naredba za dovođenje Naredbu da se optuženi dovede može izdati sud ako je doneseno rješenje o pritvoru ili ako uredno pozvani optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti očigledno proizlazi da optuženi izbjegava prijem poziva.
Član 262.
Zabrana suđenja u odsustvu Optuženom se ne može suditi u odsustvu.
Član 264.
Nedolazak svjedoka ili vještaka na glavni pretres (1) Ako je svjedok ili vještak uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe niti svoj izostanak opravda, sudija odnosno predsjednik vijeća može narediti prinudno dovođenje svjedoka ili vještaka.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja krivičnog postupka koja je okončana presudom Kantonalnog suda od 22. jula 2016. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. augusta 2016. godine (apelantov branilac), a apelacija je podnesena 7. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela
25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka, bez obzira da li se radi o odlučivanju o postojanju krivičnih optužbi ili građanskom pravu, mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Određivanje početka relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138, te Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zatim, početak relevantnog perioda može se vezivati i za donošenje rješenja o provođenju istrage (vidi, Evropski sud, Nankov protiv Makedonije, presuda od 29. novembra 2007. godine), ili kada su policijski organi preduzeli određene istražne radnje protiv apelanta (vidi, Evropski sud, Šubinski protiv Slovenije, presuda broj 19611/4 od 18. januara 2007. godine, stav 68).
27. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljeg vođenja krivičnog postupka (vidi, Wemhoff, stav 18). Najzad, ukoliko je u vrijeme podnošenja aplikacije Evropskom sudu postupak pred nacionalnim sudovima još uvijek u toku, zahtjevi suđenja u razumnom roku moraju biti ispunjeni sve dok ne bude donesena odluka pred nacionalnim sudom (vidi, Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, A 8 (1968), 1 EHRR 313, i Nibbio protiv Italije, A 228-A (1992)).
28. Rukovodeći se navedenim načelima, ali i navodima iz apelacije, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je optužnica podignuta 8. decembra 2004. godine, te da je apelant ukazao na taj dan kao početak trajanja postupka, pa će i Ustavni sud smatrati da je taj dan kada je apelant upoznat sa „krivičnom optužbom“. Krivični postupak protiv apelanta okončan je presudom Kantonalnog suda od 22. jula 2016. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda od 13. novembra 2015. godine. Stoga, proizlazi da je relevantni period u konkretnom slučaju trajao 11 godina i osam mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
29. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom predmetu koji je pokretao kako činjenična, tako i pravna složena pitanja. Naime, kako proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, dokazi na kojima se presuda temelji su iskazi svjedoka i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, kao i materijalna dokumentacija.
30. Nadalje, sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati je ponašanje stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između ovih načela ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi, Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).
31. Ustavni sud primjećuje da je, nakon podizanja optužnice i njenog potvrđivanja, konačna odluka donesena u julu 2016. godine. Međutim, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo određene okolnosti koje su mogle opravdano da utječu na dužinu trajanja postupka. Tako je Općinski sud naveo da je preduzimao potrebne radnje, ali da su glavni pretresi odgađani zbog nedolaska svjedoka i stranaka. U tom pravcu Općinski sud je naveo da je svjedok-oštećeni A.A. bio u inozemstvu, te je u tom pogledu bilo potrebno osigurati njegovo saslušanje, i da je svjedok S.O. bio teže bolestan, pa na zakazane pretrese nije mogao doći. Također, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud naveo da je „izdavao naredbe za dovođenje“, a što govori u prilog činjenici da su svjedoci ili optuženi izbjegavali zbog određenih razloga dolazak pred sud.
32. Nadalje, posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud jasno naveo da je apelant jedno vrijeme bio nedostupan zbog odlaska u Afganistan, što je potvrdio i apelantov branilac na zapisnik 27. augusta 2012. godine, te se postupak nije mogao voditi niti okončati bez apelanta.
33. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud dao razloge koji mogu opravdati dužinu postupka koji je trajao 11 godina i osam mjeseci, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je apelant bio nedostupan sudu zbog odlaska u Afganistan, zbog čega Ustavni sud nalazi da nema povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
Pravo na imovinu
36. Apelant je ukazao da mu je pravo na imovinu povrijeđeno zbog toga što je postupak dugo trajao, te da za vrijeme trajanja postupka apelant nije mogao pribaviti uvjerenje da se protiv njega ne vodi krivični postupak, zbog čega nije ni mogao ostvariti bilo kakvo pravo iz radnog odnosa, pogotovo u državnim organima. Dakle, suština ovih apelantovih navoda svode se na tvrdnju da, zbog dužine trajanja postupka, nije mogao realizirati pravo iz radnog odnosa, odnosno da mu je zbog dužine trajanja krivičnog postupka, povrijeđeno pravo na imovinu.
37. Ustavni sud, međutim, nije utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku. Osim toga, apelant nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi zaista ukazivali na nemogućnost apelanta da se zaposli (i ostvari imovinu kroz plaću, odnosno kroz radni odnos, kako proizlazi iz sadržaja apelacije) zbog činjenice da je protiv njega vođen postupak. Apelant svoje navode nije potkrijepio relevantnim dokazima da se, naprimjer, javio na određeni konkurs, pa je odbijen samo zato što nije mogao priložiti potvrdu da se protiv njega ne vodi krivični postupak itd. Također, Ustavni sud primjećuje da pravo na imovinu štiti „postojeću imovinu“, a ne neku eventualnu buduću imovinu (imovinu kojoj je preduvjet zaposlenje apelanta). Apelant ne može ni tvrditi ni da bi se sigurno zaposlio da (uopće) nije bilo krivičnog postupka, odnosno takvu činjenicu nije dokazao. Stoga, Ustavni sud nalazi da ovi apelantovi navodi ne pokreću pitanje povrede prava na apelantovu imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada je krivični postupak trajao jedanaest godina i osam mjeseci, imajući u vidu da je Općinski sud dao razloge koji se mogu smatrati opravdanim, kao i imajući u vidu činjenicu da je apelant bio nedostupan sudu, jer se u toku vođenja postupka protiv njega nalazio u Afganistanu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević