Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2900/18 (A.M. i J.M.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2900/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2900/18, rješavajući apelaciju A. M. i J. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka (b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. studenog 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija A. M. i J. M.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 030545 15 Gži3 od 27. ožujka 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelanti A. M. i J. M. (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su 18. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 030545 15 Gži3 od 27. ožujka 2018. godine. Podneskom od 18. svibnja 2018. godine apelanti su dopunili apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i ovršenice M. P. (u daljnjem tekstu: ovršenica) zatraženo je u razdoblju od 14. do 19. rujna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i ovršenica odgovor na apelaciju dostavili su razdoblju od 20. rujna do 4. listopada 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 030545 07 P od 12. prosinca 2008. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili poništenje ugovora, iseljenje i otkup stana preciznije označenog u izreci prvostupanjske presude.
6. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je između ostalog naveo: „…Nesporno je da je drugotužiteljica [apelantica] 1986. godine kao zaposlenica poduzeća ꞌDomꞌ dobila rješenje kojim joj se dodjeljuje na korištenje dvosoban stan na Balinovcu, u nizu D, lameli 2, broj stana 9/III. Da je predmet ovog rješenja isti stan koji je bio i predmet kupoprodajnog ugovora između prvotuženog i trećetužene [ovršenice] potvrđuje sama činjenica da je tužiteljici upravo iz tog razloga bilo nemoguće otkupiti stan. Ova činjenica je utvrđena i u upravnom postupku, što je vidljivo iz rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline, a potvrđuju je i navodi svjedoka R. U., koji bez dileme govori samo o jednom stanu: za koje je izdato rješenje o dodjeli i koji je bio predmet prodaje trećetuženoj…“.
7. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 030545 09 Gž od 25. rujna 2009. godine žalba apelanata je uvažena, presuda Općinskog suda preinačena, te je utvrđeno da je ništav kupoprodajni ugovor broj 04/1-381/99 od 9. ožujka 1999. godine zaključen između „Urbinga“ d.o.o. u stečaju, da je ovršenica dužna predati u posjed apelantima stan površine 68 m na adresi Trg Ivana Mišića broj 2, stan broj 9, kat III (u daljnjem tekstu: sporni stan), te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da poništi upis prava vlasništva po navedenom ugovoru. Također, naloženo je tuženom Javnom stambenom poduzeću „Dom“ kao prodavatelju da s apelantima kao kupcima zaključi ugovor o kupoprodaji spornog stana koji se nalazi na adresi Trg Ivana Mišića broj 2, stan broj 9, kat III.
8. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo: „…U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, prvostupanjski sud je utvrdio da je stan u cijelosti plaćen (iskaz svjedoka S. K.) kojemu stranke nisu prigovarale, da se tužiteljica [apelantica] obraćala prvotuženom u svezi sa dodjelom stana, ali da je obaviještena da ga ne može otkupiti jer je plaćen samo 10%, kao i zbog toga što je u ratu oštećen (iskaz svjedoka R. U.), te da je stan prodan tuženoj M. P. Ugovorom broj 04/1-381/99 od 9. ožujka 1999. godine po tržišnoj cijeni. Rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša HNK broj UPI 09-03-25-360/03 od 17. listopada 2006. godine utvrđeno je da je tužiteljica M. J. nositeljica stanarskog prava na stanu pobliže opisanom u izreci prvostupanjske presude…“.
9. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 030545 09 Rev od 8. travnja 2010. godine revizija ovršenice (tada trećetužene) uvažena je, drugostupanjska presuda preinačena na način da je žalba apelanata odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev apelanata odbijen.
10. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2275/10 od 30. listopada 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojena je apelacija apelanata, utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te je ukinuta presuda Vrhovnog suda od 8. travnja 2010. godine i naloženo donošenje nove odluke.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 030545 14 Rev 2 od 2. prosinca 2014. godine, donesenom u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2275/10, odbijena je revizija ovršenice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 25. rujna 2009. godine.
12. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je između ostalog naveo: „…Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje da je prednik prvotuženog J. M. [apelantici] dodijelio sporni stan 17. rujna 1986. godine, koji je bio u izgradnji, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da tuženi „Urbing“ d.o.o. Mostar nije imao ovlast i zakonsku osnovu raspolagati spornim stanom na tržištu na način da je ovršenici – trećetuženoj taj stan otuđio ugovorom o kupoprodaji, kao i da je takvo postupanje bilo suprotno prinudnim propisima, pa je pravilno udovoljio zahtjevu za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i trećetužene…“.
13. Odlukom Ustavnog suda broj AP 538/15 od 7. rujna 2017. godine odbijena je kao neutemeljena apelacija ovršenice protiv presude Vrhovnog suda od 2. prosinca 2014. godine. Postupak okončan pobijanim rješenjem
14. Apelanti su na temelju presude Kantonalnog suda od 25. rujna 2009. godine Općinskom sudu podnijeli prijedlog za ovrhu, između ostalog, radi iseljenja ovršenice i drugih osoba koje s njom žive i uklanjanjem stvari iz stana koji se nalazi u Mostaru na adresi Trg Ivana Mišića broj 2, stan broj 9, kat III, ukupne površine 68 m i predaje u posjed stana, te isplate troškova postupka.
15. Rješenjem o ovrsi broj 58 0 I 116354 12 I (58 0 P 030545 15 I2) od 17. travnja 2015. godine Općinski sud je dopustio predloženu ovrhu, te je odredio da će se ovrha provesti iseljenjem ovršenice i predajom u posjed apelantima stana u Mostaru koji se nalazi na adresi Trg Ivana Mišića broj 2, stan broj 9, sprat III, slobodan od ljudi i stvari.
16. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 030545 15 P od 25. lipnja 2015. godine odbijen je prigovor ovršenice.
17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 01030545 15 Gži od 21. listopada 2015. godine uvažena je žalba ovršenice, rješenje Općinskog suda od 25. lipnja 2015. godine ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Kantonalni sud je istaknuo da ovršenica u žalbi utemeljeno ukazuje da prvostupanjski sud nije obrazložio bitne navode prigovora je li u posjedu stana broj 9, čija se predaja traži, kako je određeno i ovršnom ispravom, ili je u posjedu stana broj 11 za koji je ovršenica zaključila ugovor koji je proglašen ništavim, kako to ona tvrdi, odnosno koji od ova dva stana je zaista dodijeljen apelantima. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da prvostupanjski sud radi razjašnjenja ovih činjenica treba zakazati ročište u smislu odredbe članka 9. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) budući da je među strankama sporan identitet predmeta ovrhe.
18. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 030545 15 P 2 od 17. lipnja 2016. godine odbijen je prigovor ovršenice. Općinski sud je između ostalog naveo da se rukovodio odlukom Kantonalnog suda, 15. siječnja 2016. godine održao ročište i saslušao stranke koje su ostale pri ranije iznesenim navodima, proveo građevinsko vještačenje po vještaku D. J., te na prijedlog apelanata angažirao i vještaka geometra A. Ć. jer je našao za shodno da taj vještak identificira predmet ovrhe prema katastarskim planovima i utvrdi identitet predmeta ovrhe, izvrši uvid u plan etažne podjele stanova i temeljni projekt, te zajedno s vještakom građevinske struke to usporedi sa stanjem na licu mjesta, a potom utvrdi točne nazive trga i adrese i stana. Nakon što je izložio sadržaj vještačenja (koji su detaljnije navedeni u rješenju), Općinski sud je zaključio da se na temelju provedenih vještačenja nije pouzdano moglo utvrditi koji broj točno nosi stan koji je predmet ovrhe, ali da je morao poštovati obvezu iz ovršne isprave koja je odredljiva bez obzira na brojčanu oznaku stana i dopustiti ovrhu.
19. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 01030545 15 Gži 2 od 16. ožujka 2017. godine žalba ovršenice je uvažena, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Kantonalni sud je istaknuo da je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud odlučivao o prigovoru na rješenje o ovrsi od 17. travnja 2015. godine potpuno zanemarujući podnesak tražitelja ovrhe od 28. ožujka 2016. godine kojim je tražena promjena predmeta ovrhe, odnosno predaja u posjed stana broj 11 umjesto stana broj 9. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da će u ponovnom postupku prvostupanjski sud odlučiti o prijedlogu tražitelja ovrhe od 28. ožujka 2016. godine primjenom odredbe članka 8. stavak 3. ZOP-a i nakon toga nastaviti postupak, ovisno o odluci koju će donijeti.
20. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 030545 15 I 2 od 18. svibnja 2017. godine odbijen je kao neutemeljen prijedlog apelanata od 28. ožujka 2016. godine za promjenu predmeta ovrhe. Općinski sud je zaključio da je uvidom u prijedlog utvrdio da apelanti svoj prijedlog za ovrhu, odnosno promjenu predmeta ovrhe zasnivaju na nalazu i mišljenju vještaka na temelju kojeg se može utvrditi da je stan koji je predmet ovrhe u posjedu ovršenice, ali da taj nalaz i mišljenje ne predstavlja ovršnu ispravu na koju se pozivaju apelanti u svom prijedlogu za promjenu predmeta ovrhe. Također, Općinski sud je naveo da apelanti nisu ničim dokazali da je ovršna isprava na kojoj se temelji zahtjev izmijenjena u predloženom smjeru jer bi sud tek tada mogao postupiti u skladu s odredbom članka 8. stavak 3. ZOP-a.
21. Općinski sud je, postupajući prema uputama Kantonalnog suda koje proizlaze iz rješenja od 21. listopada 2015. godine, donio Rješenje broj 58 0 I 030545 17 P 3 od 15. rujna 2017. godine kojim je odbio kao neutemeljen prigovor ovršenice protiv rješenja o ovrsi od 17. travnja 2015. godine.
22. U obrazloženju navedenog rješenja Općinski sud je, cijeneći navode ovršenice koji se odnose na identitet predmeta ovrhe, naveo da je vještak izjavio da se ne može točno izjasniti je li ovršenica u posjedu stana broj 9 ili 11, te koji stanovi na tom katu nose ispravnu numeraciju jer mu tu mogućnost ne dopuštaju činjenice i utvrđenja proistekla iz samog postupka vještačenja. Naime, nesporno je da je apelantici Odlukom poduzeća „Dom“ broj 03-86 od 17. rujna 1986. godine dodijeljen stan, što proizlazi iz ovršne isprave. Također je nesporno da u izvedbenom arhitektonskom projektu broj 04-753/89 nema oznaka koje bi upućivale na numeriranje stanova. Iz projekta završetka radova „Urbinga“ iz travnja 1997. godine utvrđeno je postojanje numeracije stanova koja s druge strane nije u skladu s trenutnim stanjem koje je utvrdio vještak jer je vršeno odstupanje. Nadalje, na pouzdan način nije se mogla provjeriti uputa Kantonalnog suda je li postojeća numeracija stanova, koja je vršena prilikom etažiranja, identična kao u projektu na temelju kojeg je vršena gradnja zgrade i dodjela stanova. Naime, građevinskim vještačenjem utvrđeno je da se u spisu Općinskog suda broj Dn.2267/00 nalazi projektna dokumentacija s tlocrtima svih stanova, naznakama površine i oznakama stanova, ali koji nisu potpisani niti na njima postoji oznaka koja bi upućivala tko ih je izradio. Ta dokumentacija nije uvezana niti ju je ovjerio nadležni organ Grada Mostara. Dakle, dokumentacija kojom je zatražena uknjižba ne sadrži uredne podatke propisane odredbama članka 20. stavak 3. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada da bi bila podobna u postupku vještačenja i donošenja sudske odluke. Osim istaknutog, u postupku vještačenja je utvrđeno da na tlocrtima priloženim u spis u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda postoje dva načina numeriranja stanova, koja su suprotn, i daju različite brojeve stanova, jer je „Urbing“, koji je preuzeo završetak izgradnje, u svojim projektima mijenjao način numeriranja stanova (bez jedinstvenog standarda), što je moralo dovesti do različitih podataka u raznim ispravama. Općinski sud je istaknuo da se iz tih razloga vještak nakon provedenog vještačenja i nije mogao decidirano izjasniti o tome drži li ovršenica u posjedu stan broj 11 ili stan broj 9 (predmet ovrhe po ovršnoj ispravi) jer prikupljena dokumentacija, uvid u trenutno stanje i tako utvrđeno činjenično stanje nisu dopuštali da po pravilima struke i znanosti vještak da nalaz i mišljenje u tom smjeru, na temelju kojega bi bilo moguće izvesti pravilan pravni zaključak.
23. Međutim, Općinski sud je istaknuo da je morao poštovati obvezu iz ovršne isprave koja je odredljiva, bez obzira na brojčanu oznaku stana i dopustiti ovrhu. Naime, Općinski sud je istaknuo da je jasno da se ovršnom ispravom kao predmet ovrhe određuje stan na trećem katu na adresi Trg Ivana Mišića broj 2, koji je ovršenica dužna predati u posjed. Nakon provedenih vještačenja nesporno je utvrđeno da se stan određen ovršnom ispravom nalazi na trećem katu zgrade izgrađene na gruntovnoj parceli k. č. 57/150 upisan u zemljišnoknjižnom ulošku broj 9720, koji se identificira s položajem predmetnog stana. Činjenica je da na trećem katu lamele 2 postoje četiri stana i da konkretno ovršenica u svom posjedu drži samo jedan. Prema tome, neovisno o istaknutom broju stana, posve je odredljiv predmet ovrhe iz ovršne isprave označavanjem da se radi o stanu koji u posjedu drži ovršenica, označavanjem kata i njegovog upisa u zemljišnoknjižni uložak br. 9720 KO Mostar, što predstavlja činjenice (uz naprijed navedene podatke proizašle iz vještačenja) koje u svom obujmu omogućavaju individualizaciju, odnosno odredljivost predmeta ovrhe (članak 53. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i članak 36. ZOP-a). U tom pogledu, Općinski sud je naveo da je logičnim tumačenjem jasno da ovršenica ne može predati u posjed apelantima bilo koji drugi stan osim onog koji drži u svom posjedu. Također, tumačiti da isključivo o broju stana ovisi određenje predmeta ovrhe bilo bi usko formalističko i suprotno odredbama članka 36. ZOP-a kojim je propisano da prijedlog za ovrhu, između ostalog, mora sadržavati i „predmet ovrhe ako je poznat“. Dakle, u pogledu sadržaja prijedloga propisuje se da prijedlog ne mora obvezno sadržavati i predmet na kome se ovrha treba provesti, pa se analogno tome može zaključiti da se ovrha može provesti i na odredljivom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da u konkretnom slučaju utvrđene navedene odredljive naznake upućuju na odredljivost predmeta ovrhe (i bez točne oznake broja stana) i mogućnosti provođenja ovrhe, zbog čega nije prihvaćen prigovor ovršenice o neodređenosti predmeta ovrhe.
24. Najzad, Općinski sud je naročito naglasio da je istaknute prigovore ovršenica mogla iznositi i u postupku donošenja ovršne isprave po pitanju određenosti tužbenog zahtjeva (jer je i u toj fazi mogla isticati prigovor oko predmeta tužbenog zahtjeva radi li se o stanu oznake broj 9 ili 11), te pravodobno iznositi relevantne činjenične navode o tom pitanju. Kada ovakve prigovore koje je mogla istaći u postupku donošenja ovršne isprave iznosi u ovršnom postupku, oni su bez utjecaja na dopuštanje ovrhe i na tijek ovršnog postupka jer ovršni sud u ovršnom postupku ne može ispitivati zakonitost presude koja predstavlja ovršni naslov.
25. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 030545 15 Gži 3 od 27. ožujka 2018. godine, između ostalog, žalba ovršenice je djelomično uvažena i pobijano rješenje preinačeno na način da se prigovor ovršenice protiv rješenja o ovrsi od 17. travnja 2015. godine djelomično uvažava i prijedlog za ovrhu odbija u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed stana u Mostaru na adresi Trg Ivana Mišića broj 2, stan broj 9, III kat, ukupne površine 68 m .
26. Kantonalni sud je naveo da iz dokumentacije u spisu proizlazi da među strankama nije sporno da je apelantica J. M. bila prijeratni uposlenik poduzeća ,,Dom“, te da joj je iz tog radnog odnosa odlukom od 17. rujna 1986. godine dodijeljen stan u izgradnji na sadašnjoj adresi Trg Ivana Mišića broj 2, III kat, stan broj 9, da stan do početka rata nije bio završen, a da je građen udruženim sredstvima poduzeća „Dom“ i RO „Transmisije“ u kojoj je bio uposlen njen suprug apelant A. M. Rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UPI 09-03-25-360/03 od 17. listopada 2006. godine utvrđeno je da je apelantica J. M. nositeljica stanarskog prava na stanu površine 68 m . Nakon toga, apelanti su zaključili Ugovor o korištenju stana sa JSP „Dom“ Mostar broj 521311 od 11. travnja 2007. godine za stan broj 9 na istoj adresi površine 67 m . Iz parničnog spisa proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju ovršne isprave prvostupanjski sud utvrdio da je stan prodan ovršenici Ugovorom broj 04/1-381/99 od 9. ožujka 1999. godine po tržišnoj cijeni. Navedeni ugovor se nalazi u spisu i u njemu je navedeno da je zaključen između „Urbinga“ kao prodavatelja i ovršenice kao kupca, a predmet kupoprodaje je stan broj 11, a ne stan broj 9 koji je dodijeljen J. M., što u parničnom postupku nije raspravljeno, niti su stranke u tom pravcu prigovarale. U parničnom postupku je također utvrđeno da su pravni slijednici ,,Doma“ za gazdovanje (davatelja stana na korištenje) „Urbing“ i JSP ,,Dom“. Stan broj 9, koji je bio površine 67,40 m 2, upisan je u zemljišnu knjigu u zemljišnoknjižni uložak broj 9720 KO Mostar, s pravom raspolaganja u korist JP „Urbing“ Mostar, a na stanu broj 11 površine 69,30 m je kao vlasnik upisana ovršenica na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog sa JP „Urbing“. Apelantima je priznato stanarsko pravo i zaključili su ugovor o korištenju stana sa JSP „Dom“, koji se ima smatrati pravnim slijednikom davatelja stana na korištenje, jer nije izvršena diobena bilanca između JSP „Dom“ i „Urbinga“ (što je raspravljeno u parničnom postupku). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da „Urbing“ kao pravni slijednik „Doma“ za gazdovanje stanovima na trećem katu u predmetnoj zgradi nije imao samo jedan stan, kako to tvrde apelanti, već se očito radilo o dva stana br. 9 i 11.
27. Kantonalni sud je dalje naveo da je neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da numeracija stana ne može biti jedini činitelj identifikacije, tako da zanemaruje broj stana i prihvaća da se radi o odredljivom predmetu ovrhe samo iz razloga što je tužena u ovršnoj ispravi ovršenica, pa da ne može predati drugi stan osim onog koji drži u posjedu. Naime, stan je prostorno individualizirana stvar, a u konkretnom slučaju osim oznake broja stana nije moguće na drugi način izvršiti prostornu individualizaciju stana. Ovo iz razloga što u ovršnoj ispravi, rješenju i ugovoru o korištenju stana nisu navedeni drugi pokazatelji na temelju kojih bi se mogla izvršiti prostorna individualizacija, npr. orijentacija stana prema stranama svijeta, određenim pozicijama prema drugim objektima i sl. To što je parnica vođena između apelanata i ovršenice ne može dovesti u pitanje načelo strogog formalnog legaliteta. Ovo prije svega iz razloga što je vještak građevinske struke u nalazu naveo da u izvedbenom arhitektonskom projektu iz 1989. godine nisu navedeni brojevi stanova, te da ne postoji propis kojim se regulira numeriranje stanova. Vještak se u nalazu izjasnio da je izvršio i pregled projektne dokumentacije završetka radova na objektu u kojem se nalazi sporni stan i utvrdio da je numeracija stanova vršena od prvog stana koji je nosio oznaku 1 i nalazio se s lijeve strane, da je numeracija vršena u smjeru kazaljke na satu, te da su na svim katovima stanovi označeni po redu u smjeru kretanja na katu. U svezi s tim, zaključci prvostupanjskog suda da je prilikom numeracije po sadašnjem stanju vršeno odstupanje u odnosu na numeriranje u projektnoj dokumentaciji „Urbinga” iz travnja 1997. godine, da na trećem katu nije poštovan redoslijed numeracije kao na prethodna dva, te da je došlo do zamjene brojeva na stanovima nema uporište u nalazu vještaka građevinske struke koji se izjasnio da na tlocrtima koji se nalaze u Zemljišnoknjižnom uredu postoje oznake dva načina numeriranja stanova koja su suprotna i daju različite brojeve stanova. Dalje, JP „Urbing“ koji je preuzeo završetak izgradnje u svojim je projektima mijenjao način numeriranja stanova, što je, prema mišljenju vještaka, moralo dovesti do različitih podataka u raznim ispravama, a što je imalo za posljedicu zamjenu brojeva 11 i 12 na II katu lamele L2 i isto tako stanova 13 i 14 na IV katu lamele L1. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da iz nalaza vještaka proizlazi da nije došlo do zamjene brojeva stana 9 i 11, tako da je neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je izvršena zamjena brojeva i da je stan broj 9 iz ovršne isprave ustvari stan broj l1 koji drži u posjedu ovršenica.
28. Kantonalni sud je naveo da je ovršni sud prema načelu strogog formalnog legaliteta vezan sadržajem ovršne isprave, te se ne može upuštati u ispitivanje zakonitosti i pravilnosti ovršne isprave, niti mijenjati njezin sadržaj. Ovo iz razloga što ovršni sud nema kognicijske ovlasti i ne može preuzimati ovlasti parničnog suda da odlučuje o postojanju određenog prava, o kome nije odlučio sud, pa se tako ne može upuštati u utvrđivanje prava tužitelja na stan broj 11 koje nije utvrđeno ovršnom ispravom. Prvostupanjski sud se u obrazloženju rješenja poziva na odredbe članka 36. stavak 1. ZOP-a kojim je propisano da u prijedlogu za ovrhu mora biti naznačena ovršna isprava na temelju koje se traži ovrha. U skladu s načelom strogog formalnog legaliteta u postupku ovrhe, uz prijedlog za ovrhu moraju se podnijeti određeni prilozi kojima se u pravilu dokazuje postojanje pretpostavki za usvajanje tog prijedloga, te da najvažniji prilog predstavlja ovršna isprava na temelju koje se traži ovrha. Također, odredbama članka 39. stavak 1. ZOP-a propisano je da u rješenju o ovrsi mora biti naznačena ovršna isprava na temelju koje se određuje ovrha, dok je odredbama članka 39. stavak 4. ZOP-a propisano da rješenje o ovrsi ne mora biti obrazloženo, već da se može izdati stavljanjem pečata na prijedlog za ovrhu. Iz navedenog jasno proizlazi da svi akti u ovršnom postupku (ovršna isprava, prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi) moraju biti u suglasnosti jedni s drugima, što u konačnici znači da rješenje o ovrsi mora biti identično ovršnoj ispravi, odnosno da obveza ovršenice iz rješenja o ovrsi mora biti istovjetna s obvezom dužnika iz ovršne isprave. Imajući u vidu da apelanti traže predaju u posjed stana broj 9, koji nesporno ne drži u posjedu ovršenica, već ona drži u posjedu stan broj 11, Kantonalni sud je istaknuo da se prijedlogom za ovrhu traži nešto što ovršnom ispravom nije utvrđeno, odnosno da ovršenica preda u posjed apelantima stan koji ne drži u posjedu, što je nedopušteno, jer je ovršni sud strogo vezan sadržajem ovršne isprave, zbog čega je odbijen prijedlog za ovrhu za predaju u posjed stana. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Apelanti smatraju da im je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti prvenstveno tvrde da je u utvrđivanju identiteta predmeta ovrhe drugostupanjski sud bio dužan cijeniti cijeli dispozitiv ovršne isprave, odnosno presude Kantonalnog suda od 25. rujna 2009. godine, a ne samo jedan njezin dio, jer su sve četiri točke dispozitiva presude u vezi, a obrazloženje presude sadrži činjenice koje predmet obveze čine jasno određenim. U svezi s tim, apelanti ističu da je iz ovršne isprave jasno da se radi o stanu u kojem se ovršenica upisala kao vlasnica stana na temelju apsolutno ništavnog pravnog posla i koji drži u posjedu, te ga je dužna predati apelantima. Također, apelanti ukazuju da stan koji je predmet ovrhe ima dvojake oznake, jednu oznaku koja se vodila u evidenciji kod davatelja stana na korištenje, a drugu oznaku koju je odredio „Urbing“ d.o.o. Mostar i naznačena na ništavom kupoprodajnom ugovoru na temelju kojeg se ovršenica upisala kao vlasnica u zemljišnim knjigama, a te dvojne oznake su nastale kao posljedica rata i podjele državnih poduzeća. Apelanti tvrde i da je drugostupanjski sud mogao utvrditi činjenicu i zaključiti da je prilikom numeriranja stanova vršeno odstupanje u odnosu na glavni projekt, da postojeća numeracija koja je vršena prilikom etažiranja nije identična projektima na temelju kojih je vršena izgradnja stana i dodjela stanova i da je prilikom etažiranja došlo do odstupanja u numeriranju stanova, što je dovelo do zabune u pogledu brojeva stanova, te da prilikom numeriranja stanova u glavnom projektu i projektu etažiranja nisu poštovana pravila struke. Dalje, apelanti tvrde da su bili vezani i za oznaku stana koju je odredio nositelj prava raspolaganja na stanu, a koja je identična oznaci iz odluke o dodjeli stana na korištenje, oznaci stana u ugovoru o korištenju stana, pa je oznaka pravilno naznačena u ovršnoj ispravi. Apelanti ukazuju i da podneskom od 28. ožujka 2016. godine nisu promijenili predmet ovrhe, već su samo uredili prijedlog za ovrhu shodno nalazima i mišljenjima vještaka građevinske struke, a o promjeni predmeta ovrhe radilo bi se da su apelanti umjesto jednog određenog stana tražili predaju u posjed drugog stana. Nadalje, apelanti tvrde da drugostupanjski sud nepravilno utvrđuje da postoje dva različita stana, a da ne utvrđuje gdje bi se nalazio taj drugi stan i tko ga drži u posjedu, niti je ovršenica u postupku ukazala na postojanje drugog stana, a takav zaključak je pogrešan i suprotan utvrđenju prvostupanjskog suda i nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji se decidirano izjasnio da na trećem katu nije poštovan redoslijed numeracije kao na prethodna dva kata. Imajući u vidu navedeno, apelanti tvrde da su rješenja drugostupanjskog suda nezakonita i donesena s ciljem da se apelantima onemogući ulazak u posjed stana, iz čega proizlazi da su postupci vođeni pred redovitim sudovima i dva postupka pred Ustavnim sudom bespredmetni. Najzad, apelanti smatraju da je utjecaj na donošenje nezakonite odluke imao sudac za kojeg je općepoznato iz drugih predmeta da nije dostojan da obavlja sudsku funkciju, na što upućuje činjenica da nije znao po kojem predmetu vodi žalbeni postupak, te da drugostupanjski sud u obrazloženju konstatira da odgovor na žalbu nije dan, iako su apelanti odgovor na žalbu podnijeli u zakonskom roku.
30. U dopuni apelacije apelanti su izdvojili sadržaj dijela odluka i podnesaka koji su doneseni tijekom upravnog i parničnog postupka (od kojih su neki navedeni u činjeničnom dijelu odluke), te je ukazano da sumnja o nemogućnosti određivanja stana nije postojala sve do 2015. godine. Također su naveli da je ovršenica tijekom parničnog postupka nastojala dokazati da je upravo stan koji su apelanti dobili 1986. godine isti onaj stan koji je „Urbing“ njoj prodao, koji je uknjižila i uselila se u njega, kao i da je već u prvostupanjskoj presudi navedeno da je iz iskaza parničnih stranaka, dokaza i izjava svjedoka nedvojbeno utvrđeno da se radi o istom stanu. U svezi s navedenim, apelanti postavljaju pitanje iz kojih razloga je drugostupanjski sud nalagao provođenje vještačenja kad zaključuje da se ovrha ne može provesti, dok pri tom gubi iz vida da je ugovor o kupoprodaji stana ništav, a ovršenica obvezana upravo iz ništavog posla vratiti stan u posjed apelantima.
b)Odgovori na apelaciju
31. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju rješenja detaljno navedeno iz kojih razloga je sud zaključio da je žalba ovršenice utemeljena, da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju pobijane odluke, te da smatra da nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju.
32. Općinski sud je ukratko izložio tijek postupka pri čemu se nije osvrtao na apelacijske navode.
33. Ovršenica je istaknula da je tijekom postupka učinjeno nespornim da ne postoji identitet između predmeta ovrhe iz ovršnog naslova i prijedloga za ovrhu s jedne strane i stana ovršenice, a da navedenu činjenicu potvrđuju i apelanti podneskom od 25. ožujka 2016. godine kojim vrše promjenu predmeta i sredstva ovrhe na način da umjesto stana iz ovršne isprave traže iseljenje iz stana broj 11. Također, ovršenica je ukazala da se identitet stana ne utvrđuje po imenu i prezimenu korisnika ili vlasnika, već, naprotiv, prema njegovim temeljnim obilježjima, a u konkretnom slučaju to su ona upisana u zemljišnoj knjizi, a iz apelacijskih navoda se stječe dojam da je predmet predaje svaki stan u kojem se nalazi ovršenica neovisno o tome je li takav stan naveden u ovršnom naslovu. Nadalje, ovršenica je ukazala da neovisno o tome je li prihvaćena jedna ili druga numeracija, u svakom slučaju stan ovršenice ne bi nosio numeracijsku oznaku 9, kako to apelacija pokušava nametnuti pogrešan zaključak. Osim toga, nije podudarna ni druga bitna karakteristika, a to je površina stana, s obzirom na to da se prijedlogom traži stan površine 68 m koji doista odgovara površini stana broj 9, ali ne i stanu ovršenice čija je površina 69,30 m . Imajući u vidu navedeno, ovršenica smatra da je pravilan zaključak u pobijanoj odluci da taj sud nema kognicijske ovlasti i ne može preuzimati ovlasti parničnog suda i utvrđivati pravo na stanu broj 11, površine 69,30 m koji nije obuhvaćen ovršnom ispravom, što apelanti nastoje dokazati, a navedeno stajalište je zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 3144/13 od 17. rujna 2013. godine. Najzad, ovršenica smatra da je za predmetnu pravnu stvar irelevantno temeljem koje pravne osnove je ušla u stan jer taj stan nema nikakvih podudarnosti sa stanom koji je naveden u ovršnoj ispravi. Imajući u vidu navedeno, ovršenica je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
34. U Zakonu o ovršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12, 46/16) relevantne odredbe glase:
Članak 8. st. (1) i (3) Ograničenje sredstava i predmeta ovrhe (1) Sud rješenjem određuje ovrhu onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u ovršnom prijedlogu.
(3) Ako se izvršno rješenje o ovrsi na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj ovrhe može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe o čemu će sud odlučiti rješenjem.
Članak 21.
Primjena odredaba drugih zakona (1) U ovršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.
(2) Izuzeće suca može se zahtijevati najkasnije do odluke po prigovoru, a službene osobe do poduzimanja prve radnje u ovršnom postupku.
(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provedbe ovršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacijski odnosi.
Članak 23. stavak (1) točka 1) Ovršna isprava (1) Ovršne isprave su:
1) ovršna odluka sudova i ovršno sudsko poravnanje;
Članak 27. stavak (1) Podobnost ovršne isprave za ovrhu (1) Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni tražitelj ovrhe i ovršenik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze.
Članak 36. st. (1) i (2) Prijedlog za ovrhu (1) Prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojem će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, tražitelj ovrhe i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim ovrhu treba provesti, predmet ovrhe ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provedbu ovrhe.
(2) Ukoliko je uz prijedlog za ovrhu podnesen i zahtjev za utvrđivanje dužnikove imovine o rezultatu istrage sud će izvijestiti tražitelja ovrhe i ostaviti mu rok da podneseni prijedlog uredi odnosno izmijeni i dopuni.
Članak 39. st. (1), (4) i (6).
Rješenje o ovrsi (1) U rješenju o ovrsi moraju biti naznačeni ovršna odnosno vjerodostojna isprava na temelju koje se ovrha određuje, tražitelj ovrhe i ovršenik, tražbina koja se ostvaruje, sredstvo i predmet ovrhe, te drugi podaci potrebni za provedbu ovrhe.
(4) Rješenje o ovrsi ne mora biti obrazloženo i može se izdati stavljanjem štambilja na prijedlog za ovrhu.
(6) Rješenje kojim se prijedlog za ovrhu potpuno ili djelomično odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju, apelanti su apelacijom pobijali Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 030545 15 Gži3 od 27. ožujka 2018. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je pobijano rješenje apelantima dostavljeno 4. travnja 2018. godine, a da su apelanti podnijeli apelaciju 18. svibnja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelanti smatraju da im je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
41. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem su apelanti kao tražitelji ovrhe pokrenuli postupak ovrhe protiv ovršenice radi predaje u posjed stana, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 5089/14 od 18. srpnja 2017. godine, točka 34, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
43. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je u utvrđivanju identiteta predmeta ovrhe drugostupanjski sud bio dužan cijeniti cijeli dispozitiv ovršne isprave, a ne samo jedan njezin dio, te da je iz ovršne isprave jasno da se radi o stanu u kojem se ovršenica upisala kao vlasnica stana na temelju apsolutno ništavnog pravnog posla i koji drži u posjedu, te ga je dužna predati apelantima. Također, apelanti tvrde da su dvojne oznake stana nastale kao posljedica rata i podjele državnih poduzeća, što je dovelo do zabune u pogledu brojeva stanova, te da prilikom numeriranja stanova u glavnom projektu i projektu etažiranja nisu poštovana pravila struke.
44. U svezi s navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
45. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud zapaža da se Europski sud u predmetu Đukić protiv Bosne i Hercegovine (vidjeti Europski sud, Đukić protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev broj 4543/09 od 12. lipnja 2012. godine, st. 31˗33) bavio sličnim pravnim pitanjem određenosti predmeta ovrhe. Naime, u tom predmetu aplikant je pokrenuo ovršni postupak na temelju pravomoćne presude suda kojom je nadležnom općinskom organu naloženo da mu dodijeli odgovarajući zamjenski stan za stan nad kojim je imao stanarsko pravo i koji je uništen tijekom rata. Redoviti sudovi su utvrdili da pravomoćna presuda nije bila ovršna jer nije bila naznačena površina i lokacija zamjenskog stana. U svezi s navedenim, Europski sud je istaknuo da članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakoj osobi pravo da svaki zahtjev u svezi s njegovim građanskim pravima i obvezama iznese pred sud ili tribunal. Na taj način, on uključuje i „pravo na sud“, gdje pravo pristupa, tj. pravo na pokretanje građanskog postupka pred sudovima predstavlja jedan aspekt. Ipak, takvo pravo je iluzorno ako pravni sustav ugovorne države dopušta da pravomoćna i obvezujuća sudska odluka ostane nevažeća na štetu jedne strane. Bilo bi nezamislivo da članak 6. stavak 1. detaljno opisuje proceduralne garancije dostupne stranama u postupku – postupku koji je objektivan, javan i u propisanom roku – bez zaštite u pogledu implementacije sudskih odluka. Tumačiti članak 6. kao članak koji vodi računa samo o pristupu sudovima i vođenju postupka dovelo bi do situacije koja je nespojiva s načelom vladavine prava, na čije su se poštovanje ugovorne strane obvezale prilikom ratifikacije Konvencije. Prema tome, izvršenje presude bilo kojeg suda mora se promatrati kao sastavni dio „suđenja“ u svrhu članka 6. (vidi Hornsby protiv Grčke, 19. ožujka 1997, točka 40, Izvješća 1997-II, i Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, točka 63, ECHR 1999-V).
46. Europski sud je dalje, u odnosu na prigovor Vlade da presuda od 25. ožujka 2005. nije bila ovršna jer nije imala označen predmet ovrhe, podsjetio da jedan od temeljnih aspekata vladavine prava predstavlja načelo pravne izvjesnosti koje traži, između ostalog, da, kada sud nešto konačno utvrdi, njegova odluka se ne dovodi u pitanje (vidi Brumărescu protiv Rumunjske [GC], br. 28342/95, točka 61, ECHR 1999-VII, i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, točka 44, ECHR 2006-XII.). Zahtjev da aplikant pokrene druge parnične postupke nakon što je već ishodio pravomoćnu presudu u svoju korist predstavljalo bi pretjeran teret za aplikanta (vidi, mutatis mutandis, Metaxas protiv Grčke, br. 8415/02, točka 19, 27. svibnja 2004. godine). U svezi s time, Europski sud je konstatirao da je očito da je prošlo više od šest godina otkako je predmetna presuda domaćeg suda postala pravomoćna i da aplikantu još uvijek nije dodijeljen odgovarajući stan. Shodno tome, Europski sud je zaključio da je došlo do povrede članka 6. Europske konvencije.
47. Ustavni sud prije analize obrazloženja pobijane odluke napominje da je cilj ovršnog postupka žurno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražitelja ovrhe i da je stoga postojanje ovršne isprave nužna pretpostavka za određivanje ovrhe u postupku u kojem se postupa prema jasno utvrđenim načelima, među kojima su, između ostalih, najvažniji načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražitelja ovrhe i ovršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima središnje mjesto i podrazumijeva nemogućnost da se u ovršnom postupku ovršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u obrazloženju rješenja pozvali na navedeno načelo. U svezi s time, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 36. stavak 1. ZOP-a propisano da u prijedlogu za ovrhu mora biti naznačena ovršna isprava na temelju koje se traži ovrha. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu s načelom strogog formalnog legaliteta u postupku ovrhe, uz prijedlog za ovrhu moraju podnijeti određeni prilozi kojima se, u pravilu, dokazuje postojanje pretpostavki za usvajanje tog prijedloga, te da najvažniji prilog predstavlja ovršna isprava na temelju koje se traži ovrha. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 39. stavak 1. ZOP-a propisano da u rješenju o ovrsi mora biti naznačena ovršna isprava na temelju koje se određuje ovrha, dok je odredbama članka 39. stavak 4. ZOP-a propisano da rješenje o ovrsi ne mora biti obrazloženo, već da se može izdati stavljanjem pečata na prijedlog za ovrhu. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da svi akti u ovršnom postupku (ovršna isprava, prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi) moraju biti u suglasnosti jedni s drugima, što u konačnici znači da rješenje o ovrsi mora biti identično ovršnoj ispravi, odnosno da obveza ovršenika iz rješenja o ovrsi mora biti istovjetna obvezi dužnika iz ovršne isprave. Također, zadatak suda u ovršnom postupku nije upuštati se u primjenu materijalnog prava ili činjenica koje su bile mjerodavne za odluku o glavnoj stvari na način da djelomično stavi izvan snage ovršnu ispravu, slijedom čega se, u tom postupku, odluka o glavnoj stvari, sadržana u pravomoćnoj i ovršnoj presudi, ne može niti mijenjati niti ukidati u cijelosti ili djelomično, nego se mora izvršiti.
48. Ustavni sud zapaža da je tijekom postupka pred redovitim sudovima bio sporan predmet ovrhe, odnosno je li stan broj 9 koji je označen u ovršnoj ispravi istovjetan stanu broj 11 koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora između ovršenice i „Urbinga“ d.o.o. u stečaju, a koji je utvrđen ništavom ovršnom ispravom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbio prigovor ovršenice zaključujući da, iako se na temelju provedenog vještačenja nije pouzdano moglo utvrditi koji broj točno nosi stan koji je predmet ovrhe, da je sud morao poštovati ovršnu ispravu koja je odredljiva, bez obzira na brojčanu oznaku stana, i dopustiti ovrhu. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo da ovršni sud nema kognicijske ovlasti i ne može preuzimati ovlasti parničnog suda da odlučuje o postojanju određenog prava, o kome nije odlučio sud, pa se tako ne može upuštati u utvrđivanje prava tužitelja na stan broj 11 koje nije utvrđeno ovršnom ispravom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelanti traže predaju u posjed stana broj 9 koji nesporno ne drži u posjedu ovršenica, već ona drži u posjedu stan broj 11, iz čega proizlazi da se prijedlogom za ovrhu traži nešto što ovršnom ispravom nije utvrđeno, odnosno da ovršenica preda u posjed apelantima stan koji ne drži u posjedu, što je nedopušteno, jer je ovršni sud strogo vezan sadržajem ovršne isprave, zbog čega je odbijen prijedlog za ovrhu za predaju u posjed stana.
49. U svezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da se apelantica J. M. obraćala „Urbingu“ d.o.o. Mostar u svezi s dodjelom stana, ali da je obaviještena da ga ne može otkupiti jer je, između ostalog, taj stan prodan ovršenici Ugovorom broj 04/1-381/99 od 9. ožujka 1999. godine (u ugovoru naveden kao stan broj 11). Dalje, proizlazi da je o pravima na predmetnom stanu vođen upravni postupak u kojemu je rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša HNK od 17. listopada 2006. godine, između ostalog, utvrđeno da je apelantica J. M. nositeljica stanarskog prava na stanu broj 9. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u parničnom postupku u kojemu je donesena ovršna isprava utvrđeno da je ništav kupoprodajni Ugovor broj 04/1-381/99 od 9. ožujka 1999. godine zaključen između „Urbinga“ d.o.o. u stečaju i ovršenice, određeno je da je ovršenica dužna predati u posjed apelantima stan površine 68 m na adresi Trg Ivana Mišića broj 2, stan broj 9, kat III, te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da poništi upis prava vlasništva po navedenom ugovoru. Pored toga, Ustavni sud uočava da su pitanja prava na spornom stanu koja su rješavana u parničnom postupku bila predmet razmatranja Ustavnog suda, prvenstveno o apelaciji apelanata koja je usvojena Odlukom broj AP 2275/10 od 30. listopada 2014. godine, a zatim i o apelaciji ovršenice koja je odbijena Odlukom broj AP 538/15 od 7. rujna 2017. godine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je ovršenica koja je dala odgovor na apelaciju apelanata u predmetu AP 2275/10, između ostalog, ukazala: „…sporni stan je stavljen u promet, prodan gosp. Prskalo Miri“, te da „ista već više od 12 godina stanuje u stanu koji je predmet spora“. Osim toga, u apelaciji broj AP 538/15 koju je ovršenica podnijela protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 030545 14 Rev 2 od 2. prosinca 2014. godine (donesene u postupku izvršenja prethodne odluke Ustavnog suda) ovršenica je između ostalog navela: „Utvrđenjima […], da se ima izvršiti predaja u posjed spornog stana [apelantima], i da se ima brisati upis prava vlasništva izvršen u korist [ovršenice], izravno se krše njezina prava na imovinu…“.
50. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da tijekom postupaka koji su prethodili donošenju ovršne isprave uopće nije bilo sporno, niti je ovršenica dovodila u pitanje činjenicu da stan koji pripada apelantima upravo ona drži u posjedu, pa se postavlja pitanje zbog čega je sudjelovala u postupcima ako se ne radi o stanu koji koristi u zgradi i na adresi na kojoj je građen stan za apelante. U tom pogledu, Ustavni sud ponavlja stav Europskog suda da jedan od temeljnih aspekata vladavine prava predstavlja načelo pravne izvjesnosti koje traži, između ostalog, da, kada sud nešto konačno utvrdi njegova odluka se ne dovodi u pitanje. Prema tome, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, inzistirajući na detaljnom utvrđenju koji broj stana predstavlja predmet ovrhe u situaciji kada to pitanje nije bilo sporno u upravnom, parničnom i postupcima pred Ustavnim sudom, čini upravo ono što tvrdi da sud u ovršnom postupku, u skladu s načelom formalnog legaliteta, nije ovlašten činiti. Naime, Kantonalni sud, utvrđujući da stan u kojem se apelantica nalazi na temelju ugovora koji je ovršnom odlukom proglašen ništavim (stan broj 11) ne predstavlja stan koji je naveden u sljedećem stavu ovršne isprave (stan broj 9), dovodi u pitanje načelo strogog formalnog legaliteta i time preispituje zaključke koji su bili predmet parničnog postupka između apelanata i ovršenice. U svezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud zanemario da je temeljni cilj ovršnog postupka kao postupka građanskopravne prirode zaštita subjektivnih prava ovršenika te žurno i efikasno prinudno namirenje njihovih potraživanja, a da pri tome davanje prevage načelu strogog formalnog legaliteta ne smije poprimiti tolike razmjere da ugrozi ostvarenje svrhe ovršnog postupka, do čega je došlo u predmetnom slučaju, s obzirom na to da je iz okolnosti predmeta očito da se u pogledu prava na predmetnom stanu vode postupci više od 10 godina (prvo upravni pa parnični) ali da apelanti još uvijek nisu uvedeni u posjed predmetnog stana.
51. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti predmetno rješenje Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
52. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud se neće upuštati u razmatranje ostalih navoda apelanata kojima su ukazivali na povredu prava na pravično suđenje.
b)Pravo na imovinu
53. Budući da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke već utvrdio da je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je drugostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja kojim je odbijen prijedlog za ovrhu u dijelu koji se odnosi na predaju stana zanemario da je temeljni cilj ovršnog postupka kao postupka građanskopravne prirode zaštita subjektivnih prava ovršenika te žurno i efikasno prinudno namirenje njihovih potraživanja, a da pri tome davanje prevage načelu strogog formalnog legaliteta ne smije ugroziti ostvarenje svrhe ovršnog postupka, do čega je došlo u predmetnom slučaju.
55. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. U smislu članka 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.
57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević