Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3610/18 (S. S. i drugi)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3610/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mirsad Ćeman i Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3610/18, rješavajući apelacije Slavka Sukura i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavko Sukur protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 122475 17 Gž od 20. aprila 2018. godine;

Mirko Milanović, Vaso Milanović, Nikola Milačak, Mileta Starčević, Mirko Janjilović, Luka Mitrović, Nedo Mišurić, Damljan Bajić, Dragan Marić, Duško Vasić, Borislav Jović, Žarko Starčević, Đorđe Gojković, Tedo Segdar, Goran Mitrović, Željko Starčević, Jovo Zoran, Duško Lazić, Duško Lazić, Rade Đukić, Dušan Đurđević, Simo Gojković, Drago Starčević i Milenko Jovanović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 061807 18 Rsž od 16. aprila 2018. godine;

Mitar Grgur protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 036233 18 Gž od 11. maja 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3610/18

1. Slavko Sukur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić advokati iz Banjaluke, podnio je 3. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 122475 17 Gž od 20. aprila 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom djelimično je uvažena žalba apelanta i preinačena prvostepena presuda tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 12. oktobra 2009. godine između A. L. kao prodavca i B. S. kao kupca, te je utvrđeno da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 13. oktobra 1983. godine između A. L. kao prodavca i apelanta kao kupca, dok je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji od 13. oktobra 1983. godine u dijelu koji se odnosi na kupoprodaju određenih parcela (pobliže označenih u dispozitivu osporene odluke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da je odredbom člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da kada sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka. Budući da je apelant odredio vrijednost spora u iznosu od 49.000,00 KM tražeći utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji kojim su obuhvaćene parcele koje nisu sporne među parničnim strankama, te kako se površina sporne parcele od 190 m² odnosi na neznatan dio u odnosu na ostale parcele za koje se zahtijeva utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji, Okružni sud je naveo da je, primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP, odlučio o troškovima cjelokupnog postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (prvostepenog i žalbenog).

AP-3667/18

4. Mirko Milanović, Vaso Milanović, Nikola Milačak, Mileta Starčević, Mirko Janjilović, Luka Mitrović, Nedo Mišurić, Damljan Bajić, Dragan Marić, Duško Vasić, Borislav Jović, Žarko Starčević, Đorđe Gojković, Tedo Segdar, Goran Mitrović, Željko Starčević, Jovo Zoran, Duško Lazić, Duško Lazić, Rade Đukić, Dušan Đurđević, Simo Gojković, Drago Starčević i Milenko Jovanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Branislav Cvijanović i Milica Cvijanović advokati iz Banjaluke, podnijeli su 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 061807 18 Rsž od 16. aprila 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijene su žalbe apelanata i tuženog ("Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj) i potvrđena je Presuda Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 061807 17 Rs od 24. januara 2018. godine kojom je, između ostalog, obavezan tuženi da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.053,70 KM (za apelante koje zastupa punomoćnik Branislav Cvijanović), odnosno u iznosu od 2.610,00 KM (za apelante koje zastupa punomoćnik Milica Cvijanović).

6. U predmetnom parničnom postupku, koji je vođeni radi naplate potraživanja iz radnog odnosa, Osnovni sud je prilikom određivanja troškova postupaka primijenio tarifni broj 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: AT), jer je smatrao da se radi o procjenjivim stvarima (tužbeni zahtjevi apelanata se odnose na novčana potraživanja). U obrazloženju osporene odluke Okružnog suda je navedeno, između ostalog, da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je troškove postupka obračunao u skladu sa tarifnim brojem 2. AT, jer se radi o novčanim potraživanjima koja spadaju u procjenjive sporove, iz kog razloga se ne može primijeniti tarifni broj 3. AT, kako to apelanti smatraju, te da su troškovi postupka obračunati pravilnom primjenom Tarifnog broja 2., 9., 10. i 12. kao i člana 9. AT.

AP-4245/18

7. Mitar Grgur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Avtovca, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 036233 18 Gž od 11. maja 2018. godine.

8. U konkrentom slučaju osporenom odlukom, koja je donesena u postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog B. V. radi klevete i naknade nematerijalne štete, apelant je obavezan da tuženom isplati na ime troškova postupka iznos od 9.163,00 KM.

9. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je Rješenjem Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 001055 15 P 3 od 26. jula 2016. godine odbačena kao nedozvoljena apelantova tužba podnesena protiv tuženog. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odredio troškove zastupanja tuženog (s obzirom da je apelant u cijelosti izgubio predmetnu parnicu) u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata RS. Osim toga, Okružni sud je naveo da dosuđeni troškovi nisu argumentovano osporeni žalbom apelanta koji svoje navode iznosi proizvoljno (da odgovor na tužbu nije pisao punomoćnik tuženog već sam tuženi, odnosno da se radi o falsifikatu) i ničim ih ne dokazuje. Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3610/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno ili procesno pravo. Neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog ili procesnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama u pogledu odluke o troškovima postupka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3610/18 (S. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio