Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4103/16 (N. R.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zakup
- Ništavost
- Stanarsko pravo
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4103/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4103/16, rješavajući apelaciju Nikole Račića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Račića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047511 16 Rev od 28. jula 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047511 15 Gž 2 od 11.
novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nikola Račić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047511 16 Rev od 28. jula 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047511 15 Gž 2 od 11. novembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Emine Islamović, Mirze Islamovića i Arnesa Islamovića (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 5. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 11. juna 2018. godine, Okružni sud 14. juna 2018. godine, a tužioci 18. juna 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047511 07 P 3 od 31. decembra 2013. godine (st. 1 i 2) odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 24. januara 2008. godine, preciznije označen u izreci presude, a koji su zaključili apelant i umrli Dušan Račić (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) na osnovu kojeg je apelantov prednik poklonio apelantu stan u Banjoj Luci, pobliže opisan u stavu 1 izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što su (svi) tuženi (i to: apelant, ZZ „Agropromet“ Banja Luka, Zorka Račić, Igor Račić, Ivana Račić i Jasmin Dokmanović (u daljnjem tekstu zajedno: tuženi) dužni da priznaju, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka - Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava) da u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu na osnovu presude izvrši uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je prethodilo zaključenju navedenog ugovora o darovanju. Predmetnom presudom (stav 3) odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o zakupu, preciznije označen u izreci presude, koji su 16. septembra 2008. godine zaključili apelant i Jasmin Dokmanović (u daljnjem tekstu: zakupac), kao i precizirani aneks ugovora o zakupu zaključen 24. septembra 2008. godine, na osnovu kojeg je apelant predmetni stan dao u zakup zakupcu, a što su tuženi dužni da trpe. Takođe, predmetnom presudom (st. 4 i 5 ) odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se obavežu svi tuženi da predmetni stan predaju u posjed, slobodan od lica i svojih stvari, tužiocima u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, te da se obavežu svi tuženi da tužiocima solidarno isplate izgubljeni zakup u iznosu od 7.200 KM i troškove postupka. Predmetnom presudom (stav 6) obavezani su tužioci da apelantu solidarno plate troškove postupka u preciziranom iznosu.
6. U obrazloženju je navedeno da je taj sud na osnovu izvedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je tuženi ZZ „Agropromet“ postao vlasnik predmetnog stana na osnovu kupoprodajnog ugovora od 16. decembra 1985. godine zaključenog sa apelantovim prednikom koji je realizovan, ali nije sproveden u zemljišnoj knjizi. Dalje, proizilazi da je taj sud utvrdio da je tuženi ZZ „Agropromet“ predmetni stan kasnije u redovnoj proceduri dodijelio na korišćenje predniku tužilaca - Hikmetu Islamoviću (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca), a koji se zajedno sa svojom porodicom uselio u predmetni stan i u njemu živio do ratnih sukoba u BiH. Zatim je utvrđeno da je predmetni stan Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice vratilo u posjed predniku tužilaca 29. maja 2003. godine, koji je kasnije, zajedno sa tužiteljkom Eminom Islamović, predmetni stan dao u zakup zakupcu uz usmeni dogovor da taj zakup mogu otkazati kada im stan zatreba, da je zakupac Ugovor o zakupu predmetnog stana zaključio sa apelantom pod brojem OPU-1133/2008 od 16. seprembra 2008. godine, a onda i aneks tog ugovora pod brojem OPU-1175/2008 od 24. septembra 2008. godine pred notarom, poimenično navedenim u presudi, tvrdeći da je to uradio jer je vlasnik predmetnog stana apelant, a ne tužioci, da je prednik tužilaca umro 28. oktobra 2009. godine, a da su tužioci njegovi nasljednici (supruga i djeca). Takođe, iz obrazloženja proizilazi da je Osnovni sud utvrdio da je 24. januara 2008. godine između apelantovog prednika i apelanta zaključen sporni ugovor o darivanju kojim je apelantov prednik apelantu poklonio nekretnine koje su predmet spora, a da je ugovorom o zakupu od 16. septembra 2008. godine i aneksom tog ugovora od 24. septembra 2008. godine apelant predmetni stan dao u zakup zakupcu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da tužioci nisu vlasnici predmetnog stana, već da su samo njegovi posjednici, odnosno da su prednik tužilaca i tužiteljka Emina Islamović bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, te da nisu u materijalnopravnom odnosu sa apelantom i apelantovim prednikom i da nemaju pravni interes da traže utvrđenje ništavosti predmetnog darovnog ugovora, pa je, pozivom na odredbe člana 54 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio njihove tužbene zahtjeve iz st. 1 i 2 izreke presude.
7. Osnovni sud je dalje, između ostalog, ukazao da je predniku tužilaca predmetni stan vraćen u posjed 28. maja 2003. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, i zaključio je da je prednik tužilaca morao postupiti po tom zakonu i u određenom roku pokrenuti postupak u vezi sa otkupom stana, što on nije učinio, već je, suprotno odredbi člana 54 stav 3 Zakona o stambenim odnosima, stan izdao zakupcu kao podstanaru i na taj način izgubio posjed stana, a samim tim i stanarsko pravo na predmetnom stanu. Dalje, konstatujući da stanarsko pravo nije imovina i da se ne nasljeđuje, Osnovni sud je zaključio da tužioci-sinovi prednika tužilaca-nisu aktivno legitimisani za vođenje predmetne parnice, jer nisu nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, već da je to, prema odredbama člana 19 Zakona o stambenim odnosima, tužiteljka Emina Islamović, kao supruga prednika tužilaca, pa je tužbu tih tužilaca odbio zbog navedenih razloga. Dalje, pozivajući se na odredbu člana 17 Zakona o stvarnim pravima, taj sud je zaključio da je predniku tužilaca na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine vraćen predmetni stan kao nosiocu stanarskog prava, a ne kao vlasniku stana. Osnovni sud je ocijenio da nema druge zakonske mogućnosti da se tužiocima, nakon što su prednik tužilaca i tužiteljka Emina Islamović stan dobrovoljno izdali podstanaru, vrati predmetni stan. Shodno navedenom, Osnovni sud je odbio tužbene zahtjeve iz st. 3 i 4 izreke presude.
8. Protiv navedene presude tužioci su podnijeli žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 047511 14 Gž od 16. juna 2014. godine djelimično uvažio žalbu tužilaca i prvostepenu presudu od 31. decembra 2013. godine preinačio na način da je utvrdio da je pravno ništav darovni ugovor između apelantovog prednika i apelanta u dijelu u kojem je apelantov prednik poklonio apelantu predmetni stan, što su svi tuženi dužni priznati, a zakupac je dužan predati stan, slobodan od ljudi i stvari, tužiocima u roku od 30 dana. Presudom je određeno da su tuženi obavezni tužiocima solidarno naknaditi troškove postupka. U preostalom dijelu žalba tužilaca je odbijena, prvostepena presuda u dijelu u kojem su odbijeni zahtjevi da se naloži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i u dijelu da se utvrdi pravna ništavost ugovora o zakupu, aneksa ugovora o zakupu i naknade zakupnine potvrđena.
9. Nakon toga, odlučujući o prijedlogu apelanta i zakupca za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog navedenom presudom, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 047511 14 Gvl od 9. aprila 2015. godine kojim je dozvolio ponavljanje postupka i ukinuo presudu Okružnog suda od 16. juna 2014. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz stanja predmetnog spisa proizilazi da žalba tužilaca koja je podnesena protiv prvostepene presude nikada nije dostavljena na odgovor tuženima, kako je to propisano članom 214 stav 1 ZPP, iz čega proizilazi da je na njihovu štetu počinjena povreda odredbi parničnog postupka kojima je propisan postupak dostavljanja žalbe, a na šta su osnovano ukazali svojim prijedlogom za ponavljanje postupka.
10. Okružni sud je, postupajući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 71 0 P 047511 15 Gž 2 od 11. novembra 2015. godine kojom je djelimično uvažena žalba tužilaca i preinačena presuda Osnovnog suda tako što je utvrđeno da je pravno ništav sporni darovni ugovor u dijelu u kojem je apelantov prednik poklonio apelantu predmetni stan, što su tuženi dužni da priznaju, a zakupac je obavezan da preda predmetni stan, slobodan od lica i svojih stvari, u posjed tužiocima u roku od 30 dana, kao i da, zajedno sa ostalim tuženim, tužiocima solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. Predmetnom presudom žalba tužilaca je odbijena u ostalom dijelu i prvostepena presuda potvrđena (u dijelu u kojem su odbijeni zahtjevi tužilaca kojima su tražili da se naloži Upravi da u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu na osnovu presude izvrši uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je prethodilo zaključenju spornog darovnog ugovora, te u dijelu da se utvrdi pravna ništavost ugovora o zakupu i aneksa ugovora o zakupu i da im se isplati naknada na ime zakupnine stana).
11. Okružni sud je u obrazloženju presude, imajući u vidu, između ostalog, utvrđenu činjenicu da je ugovor o kupoprodaji nekretnine od 16. decembra 1985. godine (zaključen između apelantovog prednika i ZZ „Agropromet“ Banja Luka), koja je predmet konkretnog spora, u cijelosti realizovan u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da apelantov prednik nije mogao raspolagati pravom koje nije imao u momentu činjenja poklona i spornim darovnim ugovorom predmetni stan pokloniti svom unuku - apelantu, jer je taj stan prethodno navedenim ugovorom prodao tuženom ZZ „Agropromet“. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je darovni ugovor ništav u skladu sa članom 103 ZOO. Uzimajući u obzir da je prednik tužilaca zakonitim useljenjem u predmetni stan 1985. godine na osnovu akata tuženog ZZ „Agropromet“ i nesmetanim korišćenjem tog stana kroz niz godina sa svojom porodicom stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu na zakonit način, kao i činjenicu da mu je predmetni stan koji je smatrao svojim domom vraćen u posjed 2003. godine, Okružni sud je zaključio da tužiocima nije prestalo stanarsko pravo ni na jedan od načina propisanih zakonom. Osim toga, taj sud je zaključio da tužioci imaju pravni interes da u konkretnoj parnici traže utvrđenje ništavosti ugovora, te, pored toga, ukazao i da je odredbom člana 109 ZOO propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svako zainteresovano lice. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se predmetni stan nalazi u faktičkoj vlasti zakupca, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjeve tužilaca u dijelu u kojem su tražili da se utvrdi da je pravno ništav predmetni ugovor o darivanju i da se obaveže zakupac da tužiocima preda predmetni stan u posjed. Međutim, Okružni sud je, pozivajući se na odredbu člana 567 ZOO, konstatovao da činjenica da je apelant kao zakupodavac raspolagao predmetnim stanom koji nije u njegovoj svojini nije razlog za ništavost ugovora o zakupu stana, zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužilaca u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora o zakupu i aneksa tog ugovora.
12. Protiv navedene presude revizije su izjavili apelant, tužioci i zakupac. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 047511 16 Rev od 28. jula 2016. godine djelimično usvojio reviziju tužilaca i presudu Okružnog suda u osporenom dijelu kojim je žalba tužilaca odbijena u dijelu odluke po zahtjevu za isplatu naknade za izgubljenu zakupninu i po zahtjevu za nalaganje da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, te u dijelu odluke o troškovima postupka ukinuo i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u ostalom odbijajućem dijelu te odluke po zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu i aneksa tog ugovora reviziju odbio. Predmetnom presudom odbijena je apelantova revizija „u osporenom dijelu kojim je žalba tužilaca usvojena“, dok je revizija zakupca odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da tužiocima (tužiteljki Emini Islamović kao sunositeljki stanarskog prava i ostalim tužiocima kao članovima porodičnog domaćinstava nosioca stanarskog prava) nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu ni na jedan od načina propisanih zakonom. Imajući u vidu da je apelantov prednik spornim darovnim ugovorom, koristeći se činjenicom da kupoprodajni ugovor nije bio sproveden u zemljišnoj knjizi, predmetnim stanom ponovo raspolagao tako što ga je poklonio svom unuku-apelantu, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan zaključak Okružnog suda da je apelantov prednik na taj način raspolagao pravom koje nije imao, a što taj ugovor čini ništavim u smislu odredbe člana 103 ZOO. Pri tome je, takođe, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak Okružnog suda da su tužioci dokazali postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o darivanju. Konstatujući da tužiocima, uslijed stečenog prava na stan, pripada pravo posjeda na tom stanu, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno preinačio prvostepenu presudu i u dijelu odluke po zahtjevu za predaju u posjed stana, pri čemu je ukazao da je ta odluka imala uporište u odredbi člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju. Osim toga, razmatrajući revizione navode tužilaca, Vrhovni sud je obrazložio da je Okružni sud pravilno odbio njihov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu i aneksa ugovora o zakupu, ocijenivši da, bez obzira na utvrđenje ništavosti ugovora o darivanju, prema odredbama čl. 567 i 569 ZOO, za zaključenje ugovora o zakupu nije uslov da je zakupodavac vlasnik predmeta ugovora. Nasuprot tome, Vrhovni sud je zaključio da je osnovana revizija u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknada na ime zakupnine stana i tužbenog zahtjeva da se naloži Upravi da u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu na osnovu presude izvrši uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, pa je drugostepenu presudu ukinuo u tom dijelu.
13. Vrhovni sud je ukazao da o reviziji zakupca nije odlučivao meritorno, jer za to nisu ispunjeni procesni uslovi s obzirom na to da je zakupac podnio reviziju na podnesku u čijem zaglavlju je memorandum advokata Jelene Todić, koja nije zastupala zakupca u postupku pred nižestepenim sudovima, te za koju nije priložena punomoć uz reviziju, te da reviziju nije ni potpisao zakupac. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da, saglasno odredbi člana 205 ZPP u vezi sa odredbom člana 253 istog zakona, revizija, između ostalog, sadrži potpis podnosioca revizije. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da je predmetnu reviziju, bez obzira na sadržano zaglavlje advokata, izjavio zakupac lično. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbi člana 301b) ZPP u vezi sa odredbom člana 456a) istog zakona, u postupku po reviziji stranku mora kao punomoćnik zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat. Izuzetno od stava 1 ovog člana, stranka može sama izjaviti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku može reviziju izjaviti punomoćnik koji je, prema odredbama ovog ili drugog zakona, ovlašćen da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit. Imajući u vidu da je predmetnu reviziju izjavio zakupac lično koji, prema stanju spisa, nema pravosudni ispit, Vrhovni sud je zaključio da je zakupčeva revizija nedozvoljena zbog čega ju je odbacio u smislu odredbi člana 247 st. 1 i 2 ZPP.
14. U ponovnom postupku Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 047511 16 Gž3 od 23. avgusta 2016. godine kojim je žalbu tužilaca djelimično uvažio i ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 047511 07 P 3 od 31. decembra 2013. godine u osporenom dijelu odluke kojim je odbijen zahtjev za isplatu naknade za izgubljenu zakupninu i zahtjev za nalaganje uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vratio na ponovni postupak. Prema stanju spisa, ponovni postupak je u toku pred Osnovnim sudom.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da tužioci nikako nisu mogli postati vlasnici predmetnog stana, jer su na tom stanu izgubili stanarsko pravo samim tim što su zakupcu stan izdali pod kiriju i tako, shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, izgubili stanarsko pravo. Navodi da sporni kupoprodajni ugovor između njegovog prednika i kupca ZZ „Agropromet“ nikada, tokom 23 godine, nije sproveden kroz zemljišne knjige, jer kupac nikada njegovom predniku nije isplatio kupoprodajnu cijenu. Takođe, navodi da je pogrešno utvrđeno da je predmet darovnog ugovora bio predmetni stan, jer se u tom ugovoru stan nigdje ne pominje zbog čega taj darovni ugovor nije mogao ni biti proglašen ništavim. Zbog toga, smatra da su osporene presude protivrječne sprovedenim dokazima i da ne sadrže adekvatno obrazloženje zbog čega predstavljaju svojevrstan „pravni nonsens“, te da su na pojedinim instancama sudovi predmet riješili previše brzo.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je donio presudu na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja nižestepenih sudova i pravilnom primjenom materijalnog prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud je naveo kratak sadržaj donesenih odluka i istakao da su donesene na osnovu pravilne primjene materijalnog i procesnog prava zbog čega apelaciju treba odbiti.
18. Tužioci su naveli da je apelacija neosnovana, jer je apelantu omogućeno da neometano učestvuje u predmetnom postupku, da je postupak trajao u razumnom roku i da je apelant sa svojim prednikom grubo zloupotrijebio rat i ratne prilike na štetu tužilaca.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103. stav 1.
(1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
20. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14&84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br.19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavilja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123 Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047511 16 Rev od 28. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2016. godine a apelacija je podnesena 25. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje ništavosti darovnog ugovora čiji je predmet bio predmetni stan, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stane redovnih sudova, jer su ti sudovi utvrdili da je predmetni ugovor o darivanju ništav, te da predmetni stan pripada tužiocima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
32. U konkretnom slučaju sporni darovni ugovor koji je bio zaključen između apelanta i njegovog prednika i čiji je predmet bio predmetni stan je proglašen ništavim, jer je u postupku utvrđeno da je predmetni stan apelantov prednik još 1985. godine prodao ZZ „Agropromet“, koji je nakon toga predmetni stan dodijelio na korišćenje svom radniku-predniku tužilaca - koji je na stanu stekao stanarsko pravo i kojem je predmetni stan vraćen u posjed nakon rata odlukom CRPC-a, da je apelant taj stan dao pod zakup zakupcu koji je u stanu i živio. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, čije su odluke osporene predmetnom apelacijom, detaljno i argumentovano obrazložili proces sprovođenja dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, kao i svoj zaključak zašto je predmetni ugovor ništav. Pri tome Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da je apelantov prednik raspolagao imovinom-nekretninama na kojima se nalazi i predmetni stan (izgrađen u objektu na predmetnoj nekretnini i u kojem se nalaze i poslovni prostori) koja više nije bila njegova svojina, jer ju je prodao ZZ “Agropromet“ pri čemu apelant nije dokazao svoju tvrdnju da predmetni kupoprodajni ugovor nije realizovan. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenice zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.
33. Ustavni sud zapaža i da, suprotno apelantovim navodima, iz priložene dokumentacije i samih osporenih presuda proizilazi da je predmet spornog ugovora bila i parcela k.č. broj 844 upisana u p.l. broj 960/14 k.o. Banja Luka, što je broj parcele po starom premjeru, a ista parcela po novom premjeru nosi broj k.č. 438/19 i uknjižena je u zk.ul. broj 8695 k.o. Banja Luka iz kojeg se vidi i da je na toj parceli izgrađen objekat u kojem se nalazi i predmetni stan, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da je postupak na pojedinim instancama završen previše brzo s obzirom na to da se dužina trajanja postupka ne može posmatrati parcijalno, nego u odnosu na cjelokupan postupak, a koja u konkretnom slučaju nije ni osporena. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da je prednik tužilaca izgubio stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer je stan izdao pod zakup zakupcu. Ovo stoga što iz činjenica predmeta nesporno proizilazi da je apelant, a ne tužioci, dao u zakup predmetni stan zakupcu, i to na osnovu pismeno sačinjenog ugovora i njegovog aneksa pred notarom, koji je preciziran u prethodnim tačkama ove odluke.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i pravo na dom. Kršenje navedenih prava apelant vezuje za kršenje prava na pravično suđenje. Pošto je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, te pošto je nesporno da apelant nije imao vezu sa predmetnim stanom kao svojim „domom“ s obzirom na to da nije živio u tom stanu već ga je godinama izdavao zakupcu, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su proglasili ništavim sporni darovni ugovor s obzirom na to da je apelantov prednik tim ugovorom raspolagao imovinom koja nije njegova svojina, jer ju je ranije prodao ZZ „Agoropromet“ koji je stan, koji je izgrađen na toj nekretnini, dao na korišćenje svom radniku-predniku tužilaca a apelant nije dokazao da predmetni kupoprodajni ugovor nije realizovan.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada apelant nije imao vezu sa predmetnim stanom kao svojim „domom“ budući da je stan dao pod zakup zakupcu koji je u njemu godinama živio i koristio ga.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević