Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5392/18 (Đ. T. iz Sokoca)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5392/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5392/18, rješavajući apelaciju Đorđa Turčinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Turčinovića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Visokom br. 41 0 K 066510 18 Kv 6 od 7. septembra 2018. godine i 41 0 K 066510 18 Kpp 3 od 31. augusta 2018. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Turčinovića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Visokom br. 41 0 K 066510 18 Kv 6 od 7. septembra 2018. godine i 41 0 K 066510 18 Kpp 3 od 31. augusta 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đorđe Turčinović iz Sokoca (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Boris Mandić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 21. septembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 41 0 K 066510 18 Kv 6 od 7. septembra 2018. godine i 41 0 K 066510 18 Kpp 3 od 31. augusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. septembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor dostavio 8. oktobra 2018. godine, a Kantonalno tužilaštvo 10. oktobra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je Rješenjem broj 41 0 K 066510 18 Kpp 3 od 31. augusta 2018. godine apelantu odredio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka a) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant istakao da, budući da na zakazano ročište o određivanju pritvora nije pristupio predstavnik Kantonalnog tužilaštva i nije se izjasnio, niti iznio svoje prijedloge o određivanju pritvora, postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka i da prijedlog treba odbaciti. Apelantov prigovor je ocijenjen neosnovanim budući da prisustvo predstavnika Kantonalnog tužilaštva nije nužno.

7. Zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti Općinski sud je zasnovao na dokazima koje je prikupilo Kantonalno tužilaštvo, prije svega, na prilozima uz Izvještaj o počinjenju krivičnog djela MUP-a Zeničko-dobojskog kantona od 13. juna 2017. godine, te Dopuni izvještaja od 14. juna 2017. godine, od kojih prvenstveno na zapisnicima o saslušanju svjedoka: B. C., M. K. i P. M., koji iskazi su potvrđeni materijalnim dokazima i pronađenim predmetima prilikom vršenja uviđaja i pretresa po naredbi Općinskog suda, te Osnovnog suda u Sokocu.

8. Općinski sud je dalje istakao da iz do sada provedenih dokaza, prije svega, iz izjave ranije ispitanog osumnjičenog J. K., koji je priznao djela koja mu se stavljaju na teret, proizlazi kakva je bila apelantova uloga vezano za krađu, čuvanje i rezanje ukradenih vozila kako bi bili skidani dijelovi i tako protivpravno pribavljana imovinska korist, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo.

9. U prilog zaključku da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Općinski sud je istakao da je apelant još u šestom mjesecu 2017. godine bio nedostupan organima krivičnog gonjenja zbog čega je odlukom MUP-a Zeničko-dobojskog kantona od 16. juna 2017. godine izdata operativna potraga za apelantom, što upućuje na zaključak da postoje okolnosti da bi apelant mogao pobjeći jer su ga policijski službenici PS Sokolac lišili slobode tek 30. augusta 2018. godine.

10. Općinski sud je, postupajući u vijeću, Rješenjem broj 41 0 K 066510 18 Kv 6 od 7. septembra 2018. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu na rješenje od 31. augusta 2018. godine, te mu umjesto pritvora odredio mjere: zabrane napuštanja administrativnih granica općine Sokolac, a samim tim i BiH, privremeno oduzimanje putne isprave i lične karte i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice (zabrana putovanja), te obavezno javljanje PS Sokolac svakog ponedjeljka, četvrtka i subote u 8 sati. Istim rješenjem je naloženo da se apelant ima odmah pustiti na slobodu.

11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je neosnovanom ocijenjena apelantova tvrdnja da je zbog odsustva tužioca s ročišta za određivanje pritvora počinjena bitna povreda odredaba ZKPFBiH. Općinski sud je u vezi s tim istakao da se član 312. stav 1. tačka c) ZKPFBiH odnosi na glavni pretres i da se ne može analogno primijeniti na ročište za odlučivanje o prijedlogu za određivanje pritvora. Također je ukazano i da činjenica da tužilac nije prisustvovao ročištu nije bila prepreka za apelantovo pravo da se izjasni o prijedlogu za određivanje pritvora i dokazima koji su dostavljeni uz njega.

12. Nadalje, Općinski sud je zaključio da iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Pravilnim je ocijenjen zaključak, zasnovan na iskazu osumnjičenog J. K., da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Tačnom je ocijenjena apelantova tvrdnja da postoji mogućnost da osumnjičeni J. K. ne govori istinu, ali je zaključeno da se iskaz J. K. ne može odbaciti samo zbog postojanja mogućnosti. U vezi s tim, ukazano je i da u ovoj fazi postupka nisu predočeni dokazi zbog kojih bi iskaz J. K. trebalo odbaciti kao neistinit, tim prije što je u iskazu naveo da mu je apelant drug kojeg poznaje cijeli život i da mu je apelant predložio da sa S. S. rastavlja vozila.

13. Općinski sud je pravilnim ocijenio i zaključak da su se ispunili uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH za određivanje pritvora. Neuvjerljivom je ocijenjena apelantova tvrdnja da dvije godine nije boravio na adresi prebivališta i da je tek nakon nešto više od jedne godine saznao od tetke da ga policija traži s obzirom na savremena sredstva komunikacije i rodbinske odnose. Općinski sud je zaključio da i dalje postoji opasnost od bjekstva, ali da se ona može otkloniti i mjerama zabrane navedenim u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnog suda da odsustvo tužioca na ročištu za određivanje glavnog pretresa ne rezultira bitnom povredom odredaba krivičnog postupka, odnosno da se član 312. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, prema apelantovom mišljenju, primjenjuje samo na ročište za glavni pretres. Također ukazuje da je i na ročištu za određivanje pritvora, zbog odsustva tužioca, sudija pročitao njegov prijedlog za određivanje pritvora, odnosno preuzeo ulogu jedne od strana u postupku, a što predstavlja povredu iz člana 312. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Također smatra da se zbog toga postavlja i pitanje da li mu je sudio nezavisan i nepristrasan sud, odnosno da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.

16. Nadalje, apelant tvrdi i da je redovni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovao na Izvještaju o počinjenju krivičnog djela, odnosno Dopuni izvještaja koji je sačinio MUP Zeničko-dobojskog kantona, a koji, kako navodi, ne mogu biti dokazi na kojima se može zasnivati sudska odluka. Dalje ističe da se redovni sud samo pozvao na zapisnike o saslušanju svjedoka B. C., M. K. i M. P. i paušalno naveo da su iskazi ovih svjedoka potvrđeni materijalnim dokazima i pronađenim predmetima prilikom vršenja uviđaja i pretresa po naredbi Općinskog suda i Osnovnog suda u Sokocu. Apelant tvrdi da se u zapisnicima o saslušanju navedenih svjedoka ne spominje njegovo ime, odnosno da se spominje jedino osumnjičeni J. K. Apelant tvrdi da se na njegove žalbene navode u ovom dijelu Općinski sud uopće nije izjašnjavao. Također smatra i da je Općinski sud propustio cijeniti s dužnom pažnjom i iskaz osumnjičenog J. K. s obzirom na to da svojstvo osumnjičenog nije isto kao svojstvo svjedoka, prije svega kad se ima u vidu dužnost da se govori istina. Prema njegovom mišljenju, sudska odluka ne može se zasnivati na iskazu jednog svjedoka, tim prije što se radi o osumnjičenom, a ovo tim prije što se u iskazima trojice ostalih svjedoka on i ne spominje, niti postoje bilo kakvi materijalni dokazi koji ga povezuju s onim što mu se stavlja na teret. Apelant ističe i da se uopće ne navodi da je i on dao izjavu u kojoj je naveo da nije imao kontakta sa osumnjičenim J. K., da ga površno poznaje, da nije imao nikakve društvene, niti poslovne kontakte s njim. Na drugoj strani interpretirana je izjava osumnjičenog J. K. (da je označio apelanta kao saučesnika za krivično djelo za koje se tereti, da apelanta poznaje čitav život i da mu je apelant predložio da sa S. S. rastavlja vozila). S obzirom na to da su postojale dvije suprotne izjave, te konstataciju iz osporenog drugostepenog rješenja da postoji mogućnost da osumnjičeni J. K. ne govori istinu, neprihvatljivim smatra stav da se bez ikakvog obrazloženja prihvati izjava J. K. koja ga tereti. Sve navedeno, prema njegovom mišljenju, upućuje i na zaključak da je izostalo valjano obrazloženje, a zbog čega mu je prekršeno i pravo na pravično suđenje.

17. Apelant se u prilog tvrdnji da su u osporenim odlukama izostali razlozi o postojanju osnovane sumnje i ignoriranju njegovih žalbenih navoda pozvao i na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3321/17 prema kojem je, kako navodi, iluzorno ispitivati zakonitost pritvora kada nisu dati razlozi o postojanju osnovane sumnje.

b) Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svog rješenja, te zaključio da su apelantovi navodi neosnovani.

19. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su rješenja Općinskog suda pravilna i zakonita, da sadrže relevantne razloge i obrazloženja u prilog stavu koji je sud zauzeo, pa da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na koja u apelaciji ukazuje. V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (…) (2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(…) Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(...)

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (...)

Član 149.

Trajanje pritvora tokom istrage (1)Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(…) Član 153.

Lišavanje slobode i zadržavanje (…) (5) Tužitelj je dužan osobu kojoj je oduzeta sloboda ispitati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će se osoba kojoj je oduzeta sloboda pustiti na slobodu ili će dostaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje osobe pred sudiju za prethodni postupak.

(…) VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

22. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora, odnosno o određivanju mjera zabrane ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 41 0 K 066510 18 Kv 6 od 7. septembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, s obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 7. septembar 2018. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 21. septembar 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

[…]

32. Apelant tvrdi da je nezakonito lišen slobode i shodno tome da su i mjere zabrane nezakonite jer nije ispunjen osnovni uvjet - postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. U prilog ovoj tvrdnji je istakao da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan na dokazima na kojim se ne može zasnovati, odnosno da je zasnovan na samo jednom dokazu, te da su izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključaka o postojanju osnovane sumnje. Apelant smatra i neprihvatljivim da na ročištu za određivanje pritvora nije prisustvovao tužilac, pa je prijedlog pročitao sudija. Najzad, apelant tvrdi i da je redovni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima.

33. Ustavni sud podsjeća da postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

34. Osnovana sumnja u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije ne znači da u trenutku lišavanja slobode mora biti i utvrđena krivica osumnjičenog. Ovo iz razloga što je svrha istrage upravo da utvrdi postojanje i prirodu krivičnog djela koje se osumnjičenom stavlja na teret (vidi Evropski sud, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1994. godine, serija A, broj 300-A, p. 27, stav 55). Stoga, član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije ne zahtijeva da policija već u trenutku lišavanja slobode ili dok je osumnjičeni u pritvoru ima dovoljno dokaza da podigne optužbu (vidi Evropski sud, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji, 1997-VI, p. 2314, stav 51).

35. Nadalje, svako lišavanje slobode mora biti ne samo u skladu s proceduralnim i materijalnim pravilima domaćeg prava, već i sa svrhom člana 5. Evropske konvencije - da zaštiti pojedinca od arbitrarnog lišavanja slobode (vidi Evropski sud, pored ostalih, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, p. 1864, stav 118).

36. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključak o postojanju osnovane sumnje, u suštini, zasnovali na iskazu osumnjičenog u istom predmetu - J. K. koji je priznao počinjenje krivičnog djela za koje se tereti, a koji je opisao kakva je bila uloga apelanta kao osumnjičenog u pogledu krađe, čuvanja i rezanja ukradenih vozila. Redovni sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da bi se iskaz osumnjičenog J. K. trebao odbaciti kao neistinit. U prilog ovom zaključku su istakli da je osumnjičeni J. K. u svojoj izjavi naveo da mu je apelant drug kojeg poznaje čitav život, kao i da mu je apelant predložio da sa S. S. rastavljaju vozila. Imajući u vidu da apelant ne osporava da je osumnjičeni J. K. izjavu dao još u junu 2017. godine kada mu je bio određen i pritvor, da je apelant u tom trenutku bio nedostupan organima gonjenja, zbog čega je MUP izdao operativnu potragu za njim, navedeni zaključak redovnih sudova ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, apelant se osnovano sumnjiči, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepenog rješenja, da se udružio sa osumnjičenim J. K. s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi kako bi njima poznatim licima obećali prikrivanje krivičnog djela, tragova krivičnog djela i predmeta koji proističu iz krivičnog djela teška krađa nekoliko desetina putničkih motornih vozila na način da su otuđena motorna vozila predavana S. S. koji ih je preuzimao i predavao apelantu i osumnjičenom J. K. radi rastavljanja i rezanja s ciljem prikrivanja i otežavanja identifikacije otuđenih vozila i daljnje prodaje, što su radili na imanju djeda osumnjičenog J. K. Izrezane šasije sa ovako rastavljenih vozila odvozili su u šumu pored imanja i tu ih spaljivali, a ostatke rastavljenih vozila pripadnici MUP-a našli su prilikom uviđaja na označenom lokalitetu, te prilikom pretresa kuće i pratećih objekata djeda osumnjičenog J. K. izvršenih po naredbama suda. Apelant ni u apelaciji, kao ni u postupku pred redovnim sudovima nije osporavao da su uviđajem i pretresom označenih objekata pronađeni materijalni dokazi – dijelovi otuđenih i rastavljenih vozila, pa činjenica da nisu interpretirani i iskazi tri svjedoka, kao i da je apelant u svojoj izjavi negirao blisko poznanstvo i druženje sa osumnjičenim J. K., koju redovni sudovi nisu cijenili, ne utječe na zaključak da su u trenutku određivanja pritvora apelantu, odnosno izricanja mjera zabrane, postojale činjenice ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je apelant počinio krivično djelo.

37. Nadalje, ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da su osporena rješenja nezakonita jer ročištu za određivanje pritvora nije prisustvovao tužilac, pa je njegov prijedlog pročitao sudija i tako preuzeo ulogu tužioca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 145. stav 2. ZKPFBiH određeno da se pritvor određuje na obrazloženi prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže. U konkretnom slučaju nije sporno da je prijedlog tužioca u smislu navedene odredbe postojao, kao i da je sud saslušao apelanta na okolnosti zbog kojih se pritvor predlaže, odnosno da je apelant imao mogućnost da osporava razloge za pritvor i da im suprotstavlja svoje razloge. Stoga, činjenica da je prijedlog pročitao sudija na ročištu za određivanje pritvora, kojem nije pristupio tužilac, sama po sebi ne dovodi u pitanje zakonitost lišavanja slobode u apelantovom slučaju.

38. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredbe ne garantira samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4 oktobar 2001. godine, naprijed citiranu Suđaja protiv Estonije, stav 64).

39. U konkretnom slučaju, iz osporenog drugostepenog rješenja proizlazi da je, preispitujući zakonitost apelantovog pritvora, drugostepeni sud djelimično uvažio njegovu žalbu i umjesto pritvora apelantu odredio mjere zabrane, procjenjujući da je pravilan zaključak iz osporenog prvostepenog rješenja o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, ali da se u konkretnom slučaju ista svrha može postići i određivanjem mjera zabrane kao blažih mjera od pritvora.

40. S obzirom na to da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, da je suština njegovih navoda u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH razmotrena, da je žalba i djelimično uvažena tako da su mu umjesto pritvora određene mjere zabrane, ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, neosnovano je apelantovo pozivanje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3321/17 od 11. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je nadležni sud u cjelini propustio da preispita apelantove žalbene navode kojim je osporavao zaključak o postojanju osnovane sumnje (vidi tačku 42).

41. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao pobjeći, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji je apelantovu žalbu djelimično uvažio i umjesto mjere pritvora apelantu kao blažu mjeru odredio mjere zabrane.

43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5392/18 (Đ. T. iz Sokoca) | Sudska praksa | Aktio