Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4167/18 („Addiko Bank“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4167/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4167/18, rješavajući apelaciju „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 030222 16 Gž 2 od 5. juna 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Denis Alić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 030222 17 Rev od 11. aprila 2018. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantice izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 030222 16 Gž 2 od 5. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4141/17 od 17. januara 2018. godine, u odnosu na predmet broj AP-4353/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Okružnog suda od 5. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijena je žalba apelantice i potvrđena je presuda Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 030222 16 P 2 od 3. juna 2016. godine kojom je tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na trećetuženu R. Z. i četvrtotuženog N. V., radi isplate duga, odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, između ostalog, naveo da među strankama nije sporno da je 8. novembra 2007. godine između apelantice kao davaoca kredita i prvotuženog D. S. kao korisnika kredita, zaključen Ugovor o kreditu kojim ugovorom je korisniku kredita odobren određeni novčani iznos sa rokom otplate od 120 mjeseci. Također, istaknuto je da nije sporno, a kako to proizlazi iz člana 4. Ugovora o kreditu, da je korisnik kredita, a radi osiguranja uredne otplate odobrenog kredita trebao osigurati instrument obezbjeđenja, te da su u članu 4. navedenog ugovora pomenuti drugotužena Lj. I., trećetužena i četvrtotuženi. Isto tako, ukazano je da je samo drugotužena sa apelanticom zaključila Ugovor o solidarnom dužništvu 8. novembra 2007. godine kojim ugovorom, tj. odredbom člana 1. je propisano da je solidarni dužnik saglasan da odgovara za cjelokupnu obavezu korisnika kredita, i to tako da banka može zahtijevati ispunjenje obaveze bilo od korisnika kredita, bilo od solidarnog dužnika ili od obojice u isto vrijeme. Pored toga, ukazano je da iz navedenog Ugovora o kreditu proizlazi da su kao jemci potpisani trećetužena i četvrtotuženi. Nadalje, konstatovano je da je, imajući u vidu naprijed navedeno i cijeneći odredbe navedenog Ugovora o kreditu, pravilno prvostepeni sud odlučio da u konkretnom slučaju trećetužena i četvrtotuženi nisu supsidijarni jemci koji imaju obavezu vraćanja kredita, ako to ne učini glavni dužnik, pod uslovom i na način kako je on to trebao učiniti na osnovu Ugovora o jemstvu. Naime, Okružni sud je naveo da Ugovor o jemstvu mora biti sadržan u pismenom obliku, jer je to imenovan ugovor i akcesorne je prirode, što znači da obaveza jemca na vraćanje kredita dolazi u obzir onda kada povjeritelj ne može namiriti svoje potraživanje od glavnog dužnika. Shodno tome, ukazano je da u konkretnom slučaju nije zaključen Ugovor o jemstvu sa trećetuženom i četvrtotuženim u smislu odredbe člana 997. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da se apelantica neosnovano poziva da su potpisi na ugovoru od strane trećetužene i četvrtotuženog potpisi jemaca. Naime, Okružni sud je istakao da je to iz razloga što potpis na ugovoru navedenih lica ne može zamijeniti potpis jemca na Ugovoru o jemstvu, imajući u vidu odredbu člana 998. ZOO kojom se propisuje da Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno. Dakle, imajući to u vidu, Okružni sud je konstatovao da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelantice da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu i četvrtotuženog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelantice odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević