Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3666/16 (Mldb. M.M., koju zastupa majka Ruža Ovničević, kao zakonski zastupnik i R. O.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3666/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3666/16, rješavajući apelaciju mldb. M. M. i Ruže Ovničević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija mldb. M. M. i Ruže Ovničević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 004476 14 Rev od 16. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mldb. M. M., koju zastupa majka Ruža Ovničević kao zakonski zastupnik, i Ruža Ovničević, obje iz Šamca (u daljnjem tekstu: apelantice ili mldb. apelantica i apelantica), koje zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnijele su 6. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 004476 14 Rev od 16. juna 2016. godine.

2. Podneskom od 1. oktobra 2018. godine punomoćnik apelantica je na zahtjev Ustavnog suda dostavio uvjerenje o podacima iz matične knjige za apelanticu iz kojeg je vidljivo da je Ruža Milinković iz presuda promijenila prezime u Ovničević, tako da su na taj način otklonjene sumnje u vezi s njenim identitetom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te punomoćnika prvotuženog Rajka Kureševića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Elektro Doboj“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 18. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, prvotuženi i trećetuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 23. maja do 4. juna 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 86 0 K 000157 08 K od 3. juna 2009. godine prvotuženi kao direktor firme AD „Ušće Bosne“ iz Šamca (u daljnjem tekstu: drugotuženi) proglašen krivim što je kao direktor drugotuženog iz nehata počinio krivično djelo iz člana 402. stav (5) u vezi sa stavom (4) Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 6.000,00 KM.

7. Iz relevantnog dijela presude proizlazi sljedeće: „Uzevši u obzir sve gore navedeno, sud smatra da se na strani optuženog kao ovlaštenog lica, tj. vlasnika i direktora predmetne deponije u principu objektivne krivične odgovornosti sačinjavaju svi bitni elementi izvršenja krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti iz člana 402. stav (5) u vezi sa stavom (4) KZRS iz nehata, te je sud odlučio da istog oglasi krivim“.

Osporene presude

8. Apelantice su zajedno s Urošem Milinkovićem 29. aprila 2009. godine tužbom pokrenule predmetni parnični postupak protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog (svi u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete (materijalne u vidu naknade za tuđu njegu i pomoć i nematerijalne na ime umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te naruženosti) prouzrokovane štetnim događajem koji se desio 3. maja 2006. godine u kojem je mldb. apelantica zadobila teške tjelesne povrede.

9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je Presudom broj 86 0 P 004476 09 P od 8. januara 2013. godine djelomično usvojio tužbeni zahtjev obavezavši drugotuženog („Ušće Bosne“ a.d. Šamac) da apelanticama naknadi nematerijalnu odnosno materijalnu štetu u iznosima preciziranim u izreci presude, te da im naknadi troškove postupka. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i trećetuženog.

10. Na osnovu provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je mldb. apelantica kćerka apelantice i tužioca Uroša Milinkovića, da je mldb. apelantica kao djevojčica od nepunih šest godina teško povrijeđena 3. maja 2006. godine u krugu drugotuženog, koji se bavi vađenjem, deponovanjem i prodajom šljunka, da se štetni događaj desio tako što se mldb. apelantica popela na gomilu šljunka iznad koje su bile žice dalekovoda koje je mldb. apelantica dohvatila, što je dovelo do stvaranja strujnog udara, da je mldb. apelantici zbog zadobijenih povreda amputirana desna ruka, prsti na desnom stopalu i dio lijeve ušne školjke, da je prvotuženi kao osnivač i direktor drugotuženog pravosnažnom presudom proglašen krivim za izazivanje opšte opasnosti, za što mu je izrečena novčana kazna.

11. Razmatrajući prigovor prvotuženog (Rajko Kurešević, direktor i vlasnik drugotuženog) o nedostatku njegove pasivne legitimacije, Osnovni sud je prigovor ocijenio osnovanim. U vezi s tim, prvostepeni sud se pozvao na odredbe člana 99. st. 2. i 3. Zakona o privrednim društvima kojima je propisano da društvo s ograničenom odgovornošću odgovara za svoje obaveze cjelokupnom imovinom, odnosno da član društva s ograničenom odgovornošću ne odgovara za obaveze društva, osim do iznosa unesenog uloga u imovinu društva. Osnovni sud se obrazlažući osnovanost iznesenog prigovora pozvao i na odredbe člana 179. st. 2. i 3. Zakona o privrednim društvima, shodno kojima akcionarsko društvo odgovara za svoje obaveze cjelokupnom imovinom, odnosno akcionari akcionarskog društva ne odgovaraju za obaveze društva, osim do iznosa ugovorenog, a neuplaćenog uloga u imovinu društva, u skladu sa Zakonom o privrednim društvima. Osnovni sud je u citiranim odredbama Zakona o privrednim društvima zasnovao osnovanost istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog.

12. Tokom postupka je na okolnosti odgovornosti trećetuženog izvršen uvid u materijalne dokaze, te su ispitani svjedoci zaposlenici drugotuženog i trećetuženog (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 10. do 13. obrazloženja). Tako je iz iskaza zaposlenika trećetuženog, koji je po struci magistar elektrotehničkih nauka, između ostalog, proizašlo da drugotuženi nije tražio saglasnost od trećetuženog za deponiju šljunka, a da prema Zakonu o električnoj energiji postoji zabrana bilo kakvih radnji kojim se ometa normalan pogon električnih subjekata, s tim što se prilikom davanja saglasnosti definišu i uslovi po kojima se nešto može raditi u blizini električne mreže, te da je drugotuženi preduzeo radnje bez saglasnosti trećetuženog. Taj svjedok je još naveo da visina deponije nije statična, već da se ona mijenja, jer se šljunak odvozi i dovozi. Potom je iz iskaza montera trećetuženog proizašlo da je 6. marta 2006. godine zajedno s kolegama vršio reviziju spornog dalekovoda i da tom prilikom nisu uočene nepravilnosti na toj dionici, odnosno da nije bilo nepravilnosti u vezi s narušavanjem propisa. Potom je iz iskaza zaposlenika drugotuženog proizašlo da je deponija šljunka na kritičnom mjestu locirana od postojanja drugotuženog, i to 1979. godine, i da je preko deponije već tada postojao dalekovod, te da visina deponije šljunka nije uvijek ista jer se šljunak odvozi i dovozi. Iz iskaza je još proizašlo da se u proljeće 2006. godine šljunak s deponije intenzivno odvozio i dovozio na koš, a to je udaljeno oko 40 m od mjesta kritičnog događaja. Iz provedenih dokaza je također utvrđeno da sporni dalekovod od 2007. godine više nije pod naponom.

13. U vezi s odbijanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog (ZDP „Elektro Doboj“ a.d.), Osnovni sud je pojasnio da apelantice tokom postupka nisu uspjele dokazati osnovanost tužbenog zahtjev u odnosu na trećetuženog, a prilikom odlučenja sud je imao u vidu odredbe čl. 173, 174. i 177, sve iz Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje je taj sud citirao. Potom je Osnovni sud naglasio da je tokom postupka utvrđeno da je radnjama trećeg lica, odnosno drugotuženog formirana deponija šljunka ispod trase dalekovoda, te da u takvim okolnostima tužilačka strana tokom postupka nije uspjela dokazati da je trećetuženi mogao otkloniti posljedice takve radnje, niti da je trećetuženi imao saznanje o mijenjanju stanja deponije, a tokom postupka je nesporno utvrđeno da se nesretni slučaj desio u krugu drugotuženog, te da trećetuženi nije raspolagao nikakvim mehanizmima prinude kako bi uticao na drugotuženog da ne ugrožava elektroenergetski objakat. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao i na stav sudske prakse, odluku Vrhovnog suda RBiH koja je objavljena u Biltenu VSRBiH broj 4/91–56, u kojoj je izražen stav da elektrodistributivno preduzeće ne odgovora za štetu prouzrokovanu tužiocima smrću njihovog sina od strujnog udara u dodiru s električnim kablovima, ako se takvo ponašanje nije moglo predvidjeti, a ni spriječiti.

14. Odlučujući o žalbama apelantica i drugotuženog, Okružni sud je Presudom broj 86 0 P 004476 13 Gž od 30. decembra 2013. godine žalbu apelantica djelimično uvažio, a žalbu drugotuženog uvažio u cijelosti, tako da je prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, pa je predmet shodno tome u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Istom presudom je odbijena žalba apelantica u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i trećetuženog, te je u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

15. Nakon što je ispitao žalbene navode u odbijajućem dijelu odluke u odnosu na prvotuženog i trećetuženog, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda u tom dijelu pravilna i zakonita. Okružni sud je u vezi s nedostatkom pasivne legitimacije prvotuženog naveo da je prvotuženi pravosnažnom presudom od 3. juna 2009. godine proglašen krivim za krivično djelo iz člana 402. stav 2. u vezi sa stavom 5. KZRS iz koje je vidljivo da je prvotuženi krivično djelo počinio iz nehata opšte opasnom radnjom kojom je prvotuženi izazvao opasnost za život ljudi, a uslijed toga je nastupila teška tjelesna posljedica jednog lica. Ali, prema ocjeni Okružnog suda, da bi zahtjev mogao biti postavljen prema prvotuženom kao direktoru drugotuženog bilo je nužno da je prvotuženi štetu počinio namjerno, pa imajući u vidu da je u konkretnom slučaju do izvršenja krivičnog djela došlo iz nehata, to u takvim okolnostima nema mjesta odgovornosti prvotuženog prema apelanticama, u smislu odredbe člana 158. ZOO-a. Shodno tome su ocijenjeni kao neosnovani svi žalbeni navodi apelantica kojim ukazuju na subjektivnu odgovornost prvotuženog.

16. U vezi s ostalim žalbenim prigovorima apelantica kojima ukazuju i na nezakonitost osporene presude u odnosu na odbijajući dio zahtjeva u odnosu na trećetuženog, Okružni sud je i ove navode ocijenio neosnovanim. Okružni sud se u vezi s neosnovanošću ovog dijela žalbe pozvao na odredbe člana 86. Zakona o električnoj energiji, koji je važio u vrijeme štetnog događaj, kojima su propisana ograničenja vlasnicima odnosno korisnicima nekretnina koje se nalaze ispod, iznad ili pored elektroenergetskih objekata, pa deponovanje šljunka na trasi ispod dalekovoda jačine 10 KV na nesigurnu udaljenost od 0,6 metara, a dozvoljena udaljenost je 1 m, predstavlja radove koji ometaju korištenje tog objekta i ugrožavaju sigurnost ljudi i imovine, za koje ne može odgovoriti trećetuženi kao vlasnik dalekovoda, u smislu člana 174. ZOO-a. Potom se Okružni sud osvrnuo i na odredbu člana 177. stav 2. ZOO-a, prema kojoj se imalac stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. U konkretnom slučaju, Okružni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je trećetuženi redovno vršio reviziju spornog dalekovoda, te nije mogao predvidjeti da će drugotuženi deponovati šljunak ispod dalekovoda preko dozvoljene visine, niti da će mldb. apelantica doći na tu deponiju, pa ni otkloniti posljedice štetnog događaja, tako da nema odgovornosti trećetuženog u konkretnom slučaju.

17. Odlučujući o reviziji apelantica, Vrhovni sud je Presudom broj 86 0 P 004476 14 Rev od 16. juna 2016. godine odbio reviziju. Vrhovni sud je, ispitujući osnovanost revizijskih prigovora, utvrdio da je odluka drugostepenog suda u dijelu koji se pobija revizijom pravilna. Kako je Vrhovni sud pojasnio, u konkretnom slučaju sporno je da li su pored drugotuženog za štetu koju apelantice potražuju odgovorni prvotuženi i trećetuženi. U vezi sa spornim pitanjem, Vrhovni sud se, prije svega, pozvao na odredbu člana 174. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a da za štetu od opasne djelatnosti odgovora lice koje se njome bavi. Potom je Vrhovni sud citirao i odredbe člana 177. stav 2. ZOO-a kojima je propisano da se imalac opasne stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da je niskonaponska mreža opasna stvar pa se odgovornost trećetuženog kao elektrodistributivnog preduzeća procjenjuje prema odredbama iz članova 173, 174. i 177. ZOO-a.

18. Nadalje je Vrhovni sud naveo da nije sporno da je mldb. apelantica teško povrijeđena u krugu drugotuženog uslijed dodira s električnim vodom koji se protezao iznad deponije šljunka na koju se mldb. apelantica popela, ali takvo ponašanje mldb. apelantice trećetuženi nije mogao predvidjeti, a ni spriječiti, pa je shodno tome isključena odgovornost trećetuženog, u smislu člana 177. stav 2. ZOO-a, što je pravilno zaključio i drugostepeni sud. Potom je Vrhovni sud naveo da trećetuženi nije mogao predvidjeti ni štetnu radnju drugotuženog koji je ispod žica dalekovoda deponovao šljunak u visini iznad dozvoljene, niti je mogao izbjeći ili otkloniti posljedice te radnje. Suprotno revizijskim prigovorima, Vrhovni sud je naglasio da se premještanje niskonaponske mreže ne može smatrati propustom trećetuženog, posebno uzme li se u obzir da je taj dalekovod izgrađen 1964. godine, tj. prije otvaranja šljunkare, pa je upravo propust drugotuženog što je šljunak deponovao ispod žica dalekovoda zanemarujući mjere zaštite imovine i ljudi od uticaja niskonaponske mreže. Shodno svemu iznesenom, Vrhovni sud je zaključio da nema propusta trećetuženog kao vlasnika dalekovoda.

19. Vrhovni sud je još naglasio i da je trećetuženi povremeno kontrolisao taj dalekovod i održavao ga u ispravnom stanju, odnosno u takvom stanju koje ne ugrožava okolinu, naglasivši još da je i prije štetnog događaja bezuspješno upozoravao drugotuženog da ne deponuje šljunak ispod žica dalekovoda, o čemu je obavještavao nadležne organe jer sam nije imao mogućnosti da preduzme bilo kakve prinudne mjere prema drugotuženom.

20. U odnosu na odgovornost prvotuženog, Vrhovni sud se u cijelosti složio sa stavom nižestepenih sudova da nema ni njegove odgovornosti za potraživanu štetu. Vrhovni sud je prilikom ocjene tog prigovora imao u vidu da je prvotuženi u krivičnom postupku pravosnažno proglašen krivim zbog krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav (5) u vezi sa stavom 4. KZRS počinjenog na štetu mldb. apelantice. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, on u tom postupku nije odgovarao po principu subjektivne odgovornosti, kako to revizija neosnovano ukazuje, već po principu objektivne odgovornosti, i to kao osnivač i vlasnik drugotuženog, pa shodno tome prvotuženi u predmetnoj pravnoj stvari nije pasivno legitimisan, već pasivnu legitimaciju ima drugotuženi. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 170. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da preduzeće odgovara za štetu koju njegov radnik učini trećem licu u radu ili u vezi s radom, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Izuzetno, za štetu odgovara i radnik neposredno ako je djelo učinio namjerno (član 170. stav 2. ZOO-a), a u konkretnom slučaju prvotuženi je djelo učinio iz nehata, pa ne može neposredno odgovarati za štetu u smislu citiranih odredaba ZOO-a. Vrhovni sud je shodno svemu iznesenom primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantice smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se dovodi u pitanje dio presuda redovnih sudova u dijelu koji je pravosnažno okončan, odnosno u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i trećetuženog jer se apelantice ne slažu sa stavom redovnih sudova da tuženi nisu odgovorni za štetu koju potražuju. Prema ocjeni apelantica, odgovornost prvotuženog je neupitna po principu subjektivne odgovornosti, a suprotan stav redovnih sudova je pogrešan i proizvoljan. Apelantice smatraju da su redovni sudovi prilikom odlučenja potpuno zanemarili pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je prvotuženi proglašen krivim, pa je time neupitna njegova pasivna legitimacija u konkretnom slučaju. Nadalje, apelantice tvrde da je trećetuženi odgovoran po principu objektivne odgovornosti shodno odredbama čl. 154. stav 2, 173. i 174. ZOO-a. Prema ocjeni apelantica, netačna je tvrdnja redovnih sudova da trećetuženi nije mogao predvidjeti ni štetne radnje drugotuženog, a pogotovo da nije mogao izbjeći ili otkloniti štetne posljedice takvih radnji. U tom smislu, apelantice tvrde da u spisu postoje dokazi za potpuno suprotan zaključak u tom pogledu, odnosno postoji fotodokumentacija i iskazi svjedoka da se radi o staroj deponiji s visinskom razlikom od žica dalekovoda od samo 0,60 m, koja je godinama u potpuno identičnom stanju (i dan-danas). Dokaz u vezi s iznesenim je i činjenica da je trećetuženi samo nekoliko mjeseci nakon kritičnog događaja izmjestio dio trase dalekovoda, što znači da se isto moglo učiniti i ranije kako bi se izbjegle štetne posljedice koje je trećetuženi morao i mogao predvidjeti. Predloženo je da se apelacija usvoji i da se presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju dodatno pojasnio prigovore apelantica u vezi s ključnim prigovorima koji se tiču (ne)odgovornosti prvotuženog i trećetuženog za štetu koju apelantice potražuju dodavši da je građanska odgovornost regulisana odredbama ZOO-a, a da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uslovi iz ZOO-a za obavezivanje prvotuženog i trećetuženog da apelanticama zajedno s drugotuženim solidarno naknade potraživanu naknadu štete. Potom je Vrhovni sud pojasnio da šteta nije nastala zbog neodržavanja ili lošeg održavanja električnih vodova, već zbog propusta trećih lica i oštećenih, koje trećetuženi nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao otkloniti niti izbjeći (drugotuženi je nasuo šljunak ispod dalekovoda, a mldb. apelantica, nad kojom roditelji nisu vršili potreban nadzor, popela se na deponiju šljunka, tako da je mogla doseći električni vod, što je dovelo do štetnog događaja). Još je pojašnjeno da trećetuženi nije bio ovlašten da drugotuženom naredi da izmjesti deponiju šljunka, ali je obavještavao nadležne organe o ovom problemu, o čemu postoje materijalni dokazi u spisu. Vrhovni sud je u cijelosti ostao pri razlozima datim u osporenoj presudi predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi jer pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantice neosnovano pozivaju u apelaciji predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru iznio hronologiju predmeta, uključujući i odlučenja redovnih sudova navodeći da pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelantica predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Punomoćnik prvotuženog je naveo da su navodi iz apelacije paušalni i neosnovani, te da su osporene odluke jasne i konkretne. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Trećetuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su redovni sudovi pravilno utvrdili da on nije mogao predvidjeti niti spriječiti postupanje mldb. apelantice niti drugotuženog, pa shodno tome u postupanju trećetuženog nije bilo propusta koji bi mogli da budu osnov za odgovornost po osnovu obavljanja opasne djelatnosti, odnosno kao vlasnik elektrodistributivne mreže. Predloženo je da se apelacija u odnosu na trećetuženog odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/93 i 74/04) relevantne odredbe glase:

PROUZROKOVANJE ŠTETE

Odsjek I Opšta načela Osnovni odgovornosti Član 154. stav (2) (2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

ODGOVORNOST PREDUZEĆA I DRUGIH PRAVNIH LICA PREMA TREĆEM

Odgovornost preduzeća Član 170. st. (1) i (2) (1) Za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebao.

(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzrokovao namjerno.

ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI ILI OPASNE DJELATNOSTI

I – Opšte odredbe Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Ko odgovora za štetu Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovora njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Oslobađanje od odgovornosti Član 177. st. (1) i (2) (1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. (2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 004476 14 Rev od 16. juna 2016. godine (u dijelu koji je pravosnažno okončan) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantica je primio 11. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantice pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

35. U konkretnom slučaju postupak koji su apelantice vodile pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

36. Ključni apelacioni prigovori se odnose na pravosnažni dio spornih presuda redovnih sudova kojim je zahtjev za naknadu štete u odnosu na prvotuženog i trećetuženog odbijen. Apelantice smatraju da je takav stav redovnih sudova proizvod proizvoljne primjene prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Potom tvrde da u predmetu postoje dokazi iz kojih je vidljivo da je trećetuženi mogao predvidjeti štetnu posljedicu i da je stoga nesporno odgovoran za nastalu štetu, a činjenica da je protiv prvotuženog vođen krivični postupak i da je pravosnažno proglašen krivim je za apelantice dovoljno za utvrđenje da se radi o subjektivnoj odgovornost prvotuženog koja za sobom povlači i građansku odgovornost za nastalu štetu.

37. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

39. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

40. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja odgovornost za nastalu štetu leži na drugotuženom, a da kod drugotuženog i trećetuženog takva odgovornost ne postoji, što je u odlukama dovoljno jasno obrazloženo na način koji se ne doima proizvoljnim, niti suprotnim relevantnim odredbama ZOO-a (između ostalih čl. 170. i 177. st. (1) i (2)). U vezi s usvajanjem prigovora prvotuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, da u okolnostima konkretnog slučaja odgovara za nastalu štetu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja, suprotno prigovorima apelantica, imao u vidu da je prvotuženi pravosnažno proglašen krivim za krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav (5) u vezi sa stavom (4) KZRS, ali je pri tome jasno naglasio da je prvotuženi u krivičnom postupku odgovarao po principu objektivne odgovornosti kao vlasnik i direktor drugotuženog (vidjeti uvodne napomene ove odluke) i da je krivično djelo počinio iz nehata, te da u takvim okolnostima nisu ispunjeni uslovi za njegovu građansku odgovornost shodno članu 170. stav (2) ZOO-a, odnosno da u takvim okolnostima odgovornost za štetu leži isključivo na drugotuženom, shodno članu 170. stav (1) ZOO-a. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja u takvom obrazloženju, suprotno tvrdnjama apelantica, ne uočava proizvoljnost.

41. U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelantice dovode u sumnju i obrazloženje redovnih sudova u dijelu odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog primjenom odredbe člana 177. stav (2) ZOO-a tvrdnjama da su provedeni dokazi (fotodokumentacija i iskazi svjedoka) jasno ukazali da se štetna posljedica mogla predvidjeti i otkloniti, čime sugeriše na proizvoljnu ocjenu dokaza odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća na tačku 39. ove odluke, te ukazuje da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni vlastitom i opšte je pravilo da je na tim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi. Shodno tome, Ustavni sud u ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju prvostepenog suda, koje nije doveo u pitanje ni Okružni sud po žalbi, ne uočava ništa što bi povuklo za sobom intervenciju Ustavnog suda. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da su ispitani svjedoci, između ostalog, naveli da se radi o starom dalekovodu postavljenom prije formiranja drugotuženog, da drugotuženi nije tražio saglasnost od trećetuženog za formiranje deponije ispod dalekovoda, da je visina deponije stalno varirala, da je u proljeće 2006. godine intenziviran odvoz i dovoz šljunka, da je trećetuženi izvršio reviziju dalekovoda u martu 2006. godine (štetni događaj se desio u maju 2006. godine) i da tom prilikom nisu uočene nikakve nepravilnosti. Shodno takvim okolnostima, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova da trećetuženi nije mogao predvidjeti ponašanje mldb. apelantice koja se popela na deponiju, ali ni štetnu radnju drugotuženog koja je formirala deponiju ispod dalekovoda, bez saglasnosti trećetuženog, i to na visinu iznad propisane, te da trećetuženi na taj način nije mogao izbjeći niti otkloniti štetne posljedice, ne uočava proizvoljnost. Ustavni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir i odgovor Vrhovnog suda na apelaciju koji je dodatno pojasnio ovaj prigovor (vidjeti tačku 22. ove odluke). Shodno svemu navedenom, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni ove apelacione prigovore.

42. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu kojom je podržan stav nižestepenih sudova u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelantice smatraju da im je presudom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantice kršenje ovog prava, u suštini, vežu za proizvoljnu primjenu prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, podržao stav nižestepenih sudova da odgovornost za potraživanu štetu leži isključivo na drugotuženom, a da u postupanju prvotuženog i trećetuženog ne postoje elementi koji bi u okolnostima konkretnog slučaja povukli za sobom odgovornost, što je dovoljno jasno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3666/16 (Mldb. M.M., koju zastupa majka Ruža… | Sudska praksa | Aktio