Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4420/18 („Imkos“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4420/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4420/18, rješavajući apelaciju „Imkos“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Imkos“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 110605 18 Rev od 6. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Imkos“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 110605 18 Rev od 6. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 110605 14 Ps od 17. jula 2017. godine kojom je obavezan apelant da isplati tužitelju („Vitfoss A/S“ Kopenhagen) određeni novčani iznos na ime duga.

3. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je, pored ostalog, naveo da je utvrdio da su ugovorne strane bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o distribuciji proizvoda tužitelja na teritoriji Bosne i Hercegovine (proizvodi iz oblasti stočne prehrane), da bi 14. decembra 2011. godine zaključili kupoprodajni ugovor o isporuci 700 tona danskog ribljeg brašna za period od 1. januara do 31. decembra 2012. godine, a koji je usmenim dogovorom produžen i za 2013. godinu. Također, prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj dostavio fakture apelantu radi plaćanja, po kojima apelant nije postupio, pa su parnične stranke 24. januara 2014. godine potpisale Sporazum o priznanju duga. Prvostepeni sud je ukazao da su se stranke povodom ugovora od 14. decembra 2011. godine nalazile u kupoprodajnom odnosu po članu 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok Sporazum ima karakter ugovora o poravnanju, saglasno odredbi člana 1089. ZOO. Zatim, prvostepeni sud je naveo da je visinu potraživanja tužitelja utvrdio ocjenom Sporazuma, dostavljenih faktura, analitičke kartice, nalazom vještaka ekonomske struke i iz iskaza svjedoka. Isto tako, naveo je da su odbijeni prigovori apelanta da je Sporazum za tužitelja potpisalo neovlašteno lice, utvrđujući da su ovlaštena lica tužitelja odobrila Sporazum (izvršni direktor K. H. i izvršni potpredsjednik grupacije J. H. P.), koji su članovi Upravnog odbora i Izvršnog odbora i čije odobrenje obavezuje tužitelja. Najzad, prvostepeni sud je ukazao da okolnost da nije u skladu sa članom 5. Sporazuma sačinjena i notarska isprava, po ocjeni tog suda, nema uticaja na valjanost Sporazuma jer bi time tužitelj, u suštini, stekao izvršnu ispravu koja bi mu omogućavala naplatu potraživanja direktno u izvršnom postupku, bez potrebe da, kao u konkretnom slučaju, prethodno vodi parnicu.

4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, citirao relevantnu odredbu člana 1089. ZOO (koje regulišu pojam ugovora o poravnanju) i naveo da predmetni Sporazum nema karakter ugovora o poravnanju jer ne sadrži bitni elemenat uzajamnog popuštanja stranaka, već samo konstataciju visine potraživanja tužitelja prema apelantu, način i uslove pod kojima će on ispuniti svoju obavezu. Dakle, ukazano je da ovaj Sporazum, stoga, ima karakter isprave kojom ugovarači saglasno, u skladu sa odredbama člana 17. stav 1. i člana 262. stav 1. ZOO, potvrđuju da su se nalazili u poslovnom odnosu, da postoji dugovanje apelanta prema tužitelju iz tog odnosa, koliki je dug, na koji način i u kom vremenskom periodu će biti plaćen. U pogledu valjanosti Sporazuma, Vrhovni sud je konstatovao da sve i kada bi se pošlo od toga da Sporazum nije pravno obvezujući iz razloga koje navodi apelant, on jeste dokaz koji sud cijeni u toku postupka u odnosu na činjenice da li su stranke bile u ugovornom odnosu i da li postoji potraživanje tužitelja iz tog odnosa. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se ocjena suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, suprotno tvrdnji apelanta, ne zasniva isključivo na Sporazumu već i drugim izvedenim dokazima koje apelant nije osporio van razumne sumnje, niti ih osporava činjeničnim navodima revizije (ugovor, fakture, analitička kartica, nalaz vještaka).

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO i Zakona o parničnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4420/18 („Imkos“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio