Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3030/16 (O. Đ.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3030/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3030/16, rješavajući apelaciju Ognjena Đurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ognjena Đurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 007624 14 Rev od 26. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ognjen Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 14. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 007624 14 Rev od 26. aprila 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 1. avgusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. avgusta 2018. godine, a Pravobranilaštvo 14. avgusta 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 007624 12 P 2 od 17. januara 2013. godine obavezana je Republika Srpska - Vlada Republike Srpske - Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime glavnog duga isplati iznos od 310.789,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi mu troškove parničnog postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 16. jula 2009. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga koju je temeljio na odredbi člana 630 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), navodeći da je aktivno legitimisan na osnovu Ugovora o ustupanju potraživanja od 30. aprila 2008. godine. Tužena je u cijelosti osporila tužbeni zahtjev prvenstveno zbog zastare, a zatim i neosnovanosti potraživanja.
7. Navedeno je da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelantov prednik i tužena bili u poslovnom odnosu od 13. januara 1998. godine do 14. juna 2002. godine i da su tokom poslovne saradnje zaključili četiri ugovora i četiri aneksa tih ugovora. Taj poslovni odnos podrazumijevao je obavezu apelantovog prednika da za tuženu izvrši građevinske radove na više škola u Republici Srpskoj, kao i izgradnju stambene zgrade u Prijedoru za prosvjetne radnike Ugostiteljsko-ekonomske škole iz Prijedora (u plaćanju ovih radova apelantovom predniku učestvovali su prosvjetni radnici kao suinvestitori zajedno s tuženom), dok je obaveza tužene bila da apelantovom predniku za izvršene radove plati naknadu prema ispostavljenim privremenim situacijama. Uvidom u knjigovodstvenu evidenciju i uplate detaljno za svaki od zaključenih ugovora utvrđeno je da je tužena apelantovom predniku isplatila dio potraživanja, te da su prosvjetni radnici - krajnji korisnici u cijelosti izvršili svoju obavezu.
8. Dalje, navedeno je da je apelantov prednik pismenim aktom naslovljenim na tuženu zahtijevao od tužene da izda potvrdu Hypo Alpe Adria Bank u kojoj će tužena navesti da priznaje dug prema apelantovom predniku koji je proizašao iz više ugovora i aneksa ugovora, u tačno naznačenom iznosu. Tužena je u aktu od 1. avgusta 2006. godine koji je dostavila banci navela da iz evidencija apelantovog prednika proizilazi da dugovanja institucija obrazovanja prema njemu iznose 310.789,62 KM, kao i da će tužena navedena dugovanja uplatiti na račun banke u skladu sa važećim zakonskim propisima Republike Srpske. Navedeni akt je potpisao nadležni ministar i ovjeren je pečatom tužene, te je uz akt priložen tabelarni pregled potraživanja apelantovog prednika prema tuženoj. Osnovni sud je naveo da je, vezano za navedeni akt tužene, sproveo dokaz saslušanjem svjedoka A. P., zaposlenika Hypo Alpe Adria Bank, koji je istakao da mu je, kao voditelju pravnih poslova i šefu Odjeljenja za prinudnu naplatu, lično poznato da je tužena obavijestila banku o navedenom iznosu duga prema apelantovom predniku, kao i da tužena nije platila dug apelantovom predniku.
9. Istaknuto je da je tužena tvrdila da se akt od 1. avgusta 2006. godine ne može ocijeniti kao izjava o priznanju zastarjelog duga budući da nije načinjena u kvalifikovanoj formi i u vidu svečane izjave. U vezi s tim navodima, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 82 st. 1 i 2 Zakona o republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/08) propisano da Ministarstvom rukovodi ministar koji predstavlja Ministarstvo, te da je u konkretnom slučaju akt od 1. avgusta 2006. godine, u smislu navedene zakonske odredbe, potpisalo lice ovlašćeno za zastupanje tužene, i to ministar. Dalje, ukazano je da pismeno priznanje zastarjele obaveze treba biti jasno određeno i dato u pisanoj formi, da je u konkretnom slučaju akt od 1. avgusta 2006. godine dat u pisanoj formi, te da su u njemu jasno određeni podaci o visini duga, kao i da nije od značaja to što navedena izjava nije dostavljena apelantovom predniku, nego trećem licu (Hypo Alpe Adria Bank), budući da Zakon nije propisao da ta izjava mora biti data vjerovniku u vidu bilo kakve svečane izjave, nego se ima tumačiti sadržaj izjave. Istaknuto je da, kada tužena po licu koje je ovlašćeno da je zastupa potpiše i službenim pečatom ovjeri pisanu izjavu sa podacima o dugu koji priznaje, na taj način priznaje dug u smislu odredbe člana 387 stav 1 ZOO, pa budući da je tužena u aktu od 1. avgusta 2006. godine priznala osnov potraživanja, to se priznanje ima smatrati priznanjem kompletnog duga naznačenog u nominalnom iznosu. Osnovni sud je ukazao da je ovakav stav zauzeo Okružni sud u Banjoj Luci u Presudi broj 71 0 P 075177 Gž od 27. marta 2012. godine. Istaknuto je da se pisano priznanje zastarjele obaveze tumači kao odricanje od već nastale zastarjelosti, a puno priznanje zastarjele obaveze, tj. duga može dati samo zakonski zastupnik tužene, njen ovlašćeni punomoćnik, kao i punomoćnik o zaposlenju, te da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 366 stav 1 ZOO, budući da je priznanje zastarjelog duga dao zakonski zastupnik tužene-ministar u smislu odredbe člana 82 st. 1 i 2 Zakona o republičkoj upravi.
10. Nadalje, navedeno je da su apelantov prednik i apelant 30. aprila 2008. godine zaključili ugovor o ustupanju potraživanja u kojem je konstatovano da je predmet tog ugovora ustupanje potraživanja koje apelantov prednik ima prema tuženoj u iznosu od 310.789,62 KM, koji se odnosi na potraživanja proizašla iz radova izvedenih na izgradnji stambene zgrade u Prijedoru, objekta Osnovne škole „Petar Kočić“ u Prijedoru, objekta Osnovne škole u Svodni i Osnovne škole u Rakanima, što je priznato aktom tužene od 1. avgusta 2006. godine. Apelant je zahtjev za isplatu duga tuženoj podnio 18. jula 2008. godine, te je tuženoj dostavio opomenu pred tužbu 13. juna 2008. godine.
11. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 007624 13 Gž 2 od 15. aprila 2013. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamati i troškovima parničnog postupka, tako što je tužena obavezana apelantu isplatiti iznose precizirane u presudi, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. U obrazloženju presude je navedeno da je tužena žalbu podnijela zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, ističući, između ostalog, da podnesak tužene od 1. avgusta 2006. godine upućen trećem licu Hypo Alpe Adria Bank nije priznanje zastarjele obaveze, odnosno odricanje od zastare, da taj podnesak nije izdat na osnovu usaglašavanja evidencije potraživanja i dugovanja između apelantovog prednika i tužene, da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio iskaz saslušanog svjedoka i ostale materijalne dokaze, da je pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je izveo pogrešan pravni zaključak.
13. U vezi sa žalbenim navodima tužene o zastari potraživanja, Okružni sud je ukazao da je zastarjelost potraživanja po ugovoru o građenju tri godine i da počinje teći prvog dana poslije dana kada je izvođač radova mogao na osnovu konačnog obračuna zahtijevati isplatu, bez obzira na to da li je ugovoreno plaćanje putem privremenih situacija, jer tek tada definitivno nastaje potraživanje cijene iz ugovora, dok iz ugovora o građenju po privremenoj situaciji sa tačno određenim iznosom rok zastarjelosti počinje teći od dana dospjelosti za plaćanje (član 374 ZOO). Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su potraživanja apelantovog prednika zastarjela, i to najkasnije potraživanje po situaciji od 28. decembra 2001. godine zastarjelo je 28. decembra 2004. godine, a sva ostala potraživanja ranije, jer zastarijevanje teče odvojeno za svaki izvršeni rad i uslugu po ugovoru o građenju. Dalje, istaknuto je da se dužnik ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost (član 365 ZOO). Priznanjem duga prekida se zastarjelost samo ako je izjava kojom se dug priznaje jasna, određena i bezuslovna. Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti (član 366 stav 1 ZOO). Ukazano je da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je tužena dala pisanu izjavu o priznanju zastarjele obaveze, izjavu je dala na izričit način, a odnosi se na osnov i visinu obaveze i izjavu je potpisao ministar kao ovlašćeno lica tužene. Priznanje duga poslije zastarjelosti predstavlja odricanje od zastarjelosti ako je učinjeno u pisanoj formi. Zastarijevanje prekinuto priznanjem dužnika počinje teći iznova od priznanja 1. avgusta 2006. godine u smislu odredbe člana 392 stav 1 ZOO, pa kako je ugovorom od 30. aprila 2008. godine vjerovnik svoje potraživanje ustupio apelantu, a apelant kao novi vjerovnik podnio tužbu protiv tužene kao dužnika 16. jula 2009. godine radi naplate potraživanja koje mu je ustupljeno, to je, smatra Okružni sud, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja kao neosnovan (član 374 ZOO).
14. Dalje, navedeno je da iz sadržaja podneska tužene od 1. avgusta 2006. godine dostavljenog banci proizilazi da je tužena prihvatila evidenciju apelantovog prednika o iznosu duga koji institucije obrazovanja tužene imaju prema njemu i dala obećanje da će dugovanja tužene biti uplaćena na račun banke, pa je žalbeni prigovor tužene da navedeni podnesak nije izdat na osnovu sravnjivanja evidencije potraživanja i dugovanja ocijenjen kao paušalan i kao takav nije od uticaja na drugačiju odluku suda, jer su privremena i okončane situacije, jednako kao i ugovori o građenju, potpisani od ugovornih strana, a odredba člana 21 ZOO propisuje da su učesnici u obligacionim odnosima dužni da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 007624 14 Rev od 26. aprila 2016. godine revizija koju je izjavila tužena je usvojena, presuda Okružnog suda je preinačena na način da je žalba tužene podnesena protiv presude Osnovnog suda uvažena i ta prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova i ukazao da su sudovi pravilno ustanovili da je pravno valjan ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između apelantovog prednika i apelanta, kao i da je tužena obaviještena o tom ustupanju. Istaknuto je da u takvoj situaciji, na osnovu odredbe člana 440 ZOO, prijemnik (apelant) ima prema dužniku (tužena) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dužnik može istaći prijemniku, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaći ustupitelju do trenutka kada je saznao za ustupanje. Navedeno znači da tužena ima mogućnost da apelantu, između ostalog, i istakne prigovor zastarjelosti spornog potraživanja. Ugovor o ustupanju potraživanja nema nikakvog uticaja na tok rokova zastarjelosti, što znači da se u rok zastarjelosti potraživanja tužioca prema tuženom ima uračunati i vrijeme koje je proteklo od dospjelosti potraživanja ustupitelja prema tuženoj do trenutka zaključenja ugovora o ustupanju, odnosno do obavještenja tužene (dužnika) o zaključenom ugovoru o ustupanju.
17. Vrhovni sud je naveo da je, ne upuštajući se u pravilnost i zakonitost utvrđenja osnovanosti i visine potraživanja tužioca prema tuženoj, ustanovio da nižestepeni sudovi nisu pravilno odlučili o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je tužena isticala od odgovora na tužbu do revizije. Naime, sudovi su dali pogrešan pravni značaj aktu od 1. avgusta 2006. godine, kada su ga ocijenili pisanim priznanjem zastarjelog duga tužene prema apelantovom predniku uz pravne posljedice iz odredbe člana 366 stav 1 ZOO. Istaknuto je da se, prema navedenoj odredbi, pisano priznanje zastarjele obaveze smatra odricanjem od zastarjelosti, no da navedenu odredbu treba tumačiti u kontekstu odredbe člana 387 istog zakona koja propisuje načine kako je dug moguće priznati i prema kojoj se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug. Prema odredbi stava 2 istog člana, priznanje duga može se učiniti ne samo „izjavom vjerovniku“ nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja. Dakle, izjava o priznanju duga, osim što mora biti data jasno i nedvosmisleno i odnositi se na dug iz konkretnog pravnog posla, mora biti data vjerovniku. U konkretnoj situaciji izjava sadržana u aktu od 1. avgusta 2006. godine, kada bi se i mogla smatrati izjavom o priznanju duga, nije upućena vjerovniku (apelantovom predniku), nego trećem licu (Hypo Alpe Adria Bank), pa se u smislu navedenih odredaba ZOO ne može smatrati priznanjem duga, niti odricanjem od zastarjelosti.
18. Osim navedenog, ni prema sadržaju tog akta izjava tužene se ne može smatrati priznanjem konkretnog duga. Predmetna izjava sadrži samo konstataciju da „prema evidenciji apelantovog prednika“ postoji dug tužene prema njemu u iznosu od 310.789,62 KM i obećanje da će dug biti izmiren u skladu sa važećim zakonskim propisima Republike Srpske. Dalje, istaknuto je da iz stanja spisa proizilazi da se navedena evidencija apelantovog prednika sastoji od tabele očigledno sačinjene uz pomoć računara, bez potpisa i pečata i da se kao takva bilo kakvom ocjenom u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljnjem tekstu: ZPP), ne može smatrati računovodstvenim dokumentom u smislu propisa o računovodstvu, niti može imati ikakav pravni značaj bez prateće dokumentacije na osnovu koje je sačinjena navodna evidencija. Ovo znači da se bez izjave o postojanju duga u računovodstvenim evidencijama tužene i eventualnog usaglašavanja računovodstvenih evidencija apelantovog prednika i tužene akt od 1. avgusta 2006. godine ni po sadržaju ne može smatrati priznanjem duga čak i da je upućena vjerovniku, odnosno apelantovom predniku.
19. Vrhovni sud je dalje istakao da se u konkretnoj situaciji apelantovo potraživanje odnosi na obavezu tužene proizašlu iz ugovora o građenju, te se na odlučivanje o prigovoru zastarjelosti tog potraživanja treba primijeniti rok zastarjelosti iz odredbe člana 374 stav 1 ZOO prema kojem međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Prema utvrđenim činjenicama, posljednje (najmlađe) potraživanje čiju isplatu zahtijeva apelant potiče iz trostranog ugovora o građenju zaključenog 8. avgusta 2001. godine između apelantovog prednika, prosvjetnih radnika - krajnjih korisnika i Ministarstva prosvjete i Ugostiteljsko - ekonomske škole o izvođenju radova na stambenom objektu. Prema tom ugovoru, tužena je sainvestitor izvođenja građevinskih radova koje je izvodio apelantov prednik. Prema odredbi člana 4 stav 2 navedenog ugovora, obaveza tužene je bila da učestvuje u finansiranju izgradnje predmetnog građevinskog objekta u iznosu od 300.000,00 KM, čiji je posljednji obrok isplate od 100.000,00 KM dospio u decembru 2001. godine, kada je ispostavljena i druga privremena situacija od 28. decembra 2001. godine, bez ostavljenog posebnog roka plaćanja po toj situaciji. Dakle, ako se uzme da je rok plaćanja ugovoren po ispostavljenoj situaciji (član 4 stav 2 ugovora), rok zastarjelosti predmetnog potraživanja počeo je teći 28. decembra 2001. godine i taj rok od tri godine istekao je prije podnošenja tužbe (16. jula 2009. godine). S obzirom na to da rok zastarjelosti nije prekinut ni na jedan način propisan odredbama ZOO, niti se tužena odrekla od zastarjelosti, to je prigovor zastarjelosti potraživanja koji je tužena istakla još u odgovoru na tužbu osnovan iz čega proizilazi da je, donoseći pobijanu presudu, drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 360, 366 i 387 ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opšta zabrana diskriminacije).
21. Suština apelantovih vrlo opširnih navoda jeste da se, kako tvrdi, Vrhovni sud nije upuštao u pravilnost i zakonitost utvrđenja osnovanosti i visine njegovog potraživanja prema tuženoj, već je ustanovio da nižestepeni sudovi nisu pravilno odlučili o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je zakonski zastupnik tužene isticao od odgovora na tužbu do revizije, kao i da je pogrešno ocijenjen pravni značaj akta od 1. avgusta 2006. godine. Smatra da Vrhovni sud svoje tumačenje nije obrazložio konkretnom pravnom odredbom kojom bi potkrijepio nalaz i ocjenu da izjava o priznanju duga mora biti data vjerovniku i da navedena izjava prema sadržaju ne odgovara priznanju konkretnog duga, odnosno da je sud jasne odredbe ZOO koje se odnose na priznanje duga - odricanje od zastare tumačio suprotno svojoj ranijoj praksi izraženoj u odlukama br. Rev 6/00 od 26. jula 2002. godine i 77 0 P 001816 10 Rev od 24. maja 2011. godine u kojima je navedeno: „Odredbom člana 387 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug. Priznanje duga može se činiti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja. Priznanje duga mora biti jasno, određeno, bezuslovno i mora se dati u toku zastarnog roka. Prema tome, za priznanje duga traži se aktivna radnja dužnika, bila direktna, kada se da takva izjava, ili posredna, kroz određene radnje koje se mogu ocijeniti kao namjere da se ispuni obaveza.” Dalje, apelant ukazuje da je u postupku zanemaren iskaz svjedoka A. P. (zaposlenika u Hypo Alpe Adria Bank Banja Luka, kao voditelja pravnih poslova i šefa Odjeljenja za prinudnu naplatu), te da Vrhovni sud, i pored obrazloženja koje je dao, nije dao valjane razloge o odlučnim činjenicama.
22. Apelant je, dalje, naveo da mu je pravo na imovinu povrijeđeno u mjeri u kojoj se osporena odluka odnosi na njegovu „svojinu”, a svojina može biti „postojeća svojina ” ili zahtjevi za koje je utvrđeno da se mogu smatrati „potraživanjem”.
23. Na kraju, apelant je istakao da mu je pravo na pravično suđenje u vezi sa zabranom diskriminacije povrijeđeno na način da je Vrhovni sud osporenu presudu donio u vijeću sastavljenom od sudije Stake Gojković, kao predsjednice vijeća, te Darka Osmića i Jadranke Stanišić, kao članova vijeća. Naveo je da je Odlukom predsjednice Vrhovnog suda broj 118- 0-Sul-l6-000 006-3 od 5. januara 2016. godine, koja je donesena radi javnosti i transparentnosti u radu Vrhovnog suda, imenovan predsjednik Krivičnog odjeljenja i predsjednici vijeća, sastav i raspored rada vijeća u Krivičnom i Građansko-upravnom odjeljenju u Vrhovnom sudu. Navedenom odlukom za rad u 2016. godini formirano je devet vijeća u okviru Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda, a vijeće sačinjeno od sudije Stake Gojković, kao predsjednika, i Darka Osmića, kao sudije izvjestioca, te Jadranke Stanišić, kao člana vijeća, nije imenovano u ovom sastavu, niti u jednom od devet vijeća navedenih u Odluci. Apelant je istakao da tom odlukom nije predviđena mogućnost zamjene više od jednog člana vijeća, pa postavlja pitanje zašto je postupljeno suprotno Odluci, odnosno zašto je, pored devet oformljenih vijeća za 2016. godinu, oformljeno još jedno novo vijeće za ovu stvar.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju osporene presude, kao i da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
25. Pravobranilaštvo je navelo da nisu osnovani niti dokazani apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji s obzirom na to da apelant nije dokazao na koji je način došlo do navodnog kršenja navedenih prava. Dalje, navedeno je da nisu tačni apelantovi navodi da je Vrhovni sud zauzeo proizvoljan stav prilikom primjene materijalnog prava s obzirom na to da je, prema stavu Pravobranilaštva, Vrhovni sud na potpuno i pravilno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo za razliku od nižestepenih sudova koji su na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, navedeno je da je Vrhovni sud u potpunosti postupao u skladu sa sudskom praksom u identičnim predmetima, te dao detaljno obrazloženje na osnovu čega je utvrđeno da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, što je imalo kao posljedicu donošenje nepravilnih i nezakonitih presuda.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 366.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.
(2) Isto dejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.
Član 374.
(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Član 387.
(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 007624 14 Rev od 26. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opšta zabrana diskriminacije).
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu duga podnesenom protiv tužene. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Apelant smatra da se aktom od 1. avgusta 2006. godine tužena odrekla zastarjelosti, te da je, shodno tome, proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja u smislu odredbe člana 374 ZOO.
36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da izjava sadržana u aktu od 1. avgusta 2006. godine, kada bi se i mogla smatrati izjavom o priznanju duga, nije upućena vjerovniku (apelantovom predniku), nego trećem licu (Hypo Alpe Adria Bank) pa se, u smislu odredaba ZOO, ne može smatrati priznanjem duga, niti odricanjem od zastarjelosti. Osim toga, ni prema sadržaju tog akta izjava tužene se ne može smatrati priznanjem konkretnog duga, jer sadrži samo konstataciju da prema evidenciji apelantovog prednika postoji dug tužene prema njemu i obećanje da će dug biti izmiren u skladu sa važećim zakonskim propisima Republike Srpske. Apelantovo potraživanje je zastarjelo u smislu člana 374 stav 1 ZOO, jer se odnosi na obavezu tužene proizašlu iz ugovora o građenju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentovane razloge za svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
40. Apelant tvrdi da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
41. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
42. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
43. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne obezbjeđuje nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A, broj 6).
44. U konkretnom slučaju apelant svoje navode o kršenju zabrane diskriminacije vezuje za pravo na pravično suđenje, zasnivajući ih na tvrdnji da je do te povrede došlo osnivanjem novog vijeća u Vrhovnom sudu koje je postupalo u predmetu. Međutim, ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti da se radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14 Evropske konvencije, odnosno apelant u vezi s tim nije predočio niti jedan dokaz.
45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminativna primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3e) u vezi s pravom iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom iz člana 6 stav 1 u vezi s pravom iz člana 14 Evropske konvencije neosnovani. Na isti zaključak upućuju navodi o diskriminaciji iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Zbog navedenog, Ustavni sud navode o diskriminaciji ocjenjuje neosnovanim.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
47. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminisan po bilo kojem osnovu.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. U smislu člana 42 Pravila Ustavnog suda, predsjednik Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević