Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3170/16 (I. P.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pristup sudu
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3170/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3170/16, rješavajući apelaciju Ivice Perkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. studenog 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivice Perkovića izjavljena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 13 0 K 001339 16 Kžž 2 od 12. svibnja 2016. godine i 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. ožujka 2015. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 001339 13 K 2 od 24. veljače 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Perković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Krešimir Zubak, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 26. srpnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 13 0 K 001339 16 Kžž 2 od 12. svibnja 2016. godine i 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. ožujka 2015. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 001339 13 K 2 od 24. veljače 2014. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naredio Okružnom sudu da ne izdaje nalog za izvršenje presude do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelant je prije podnošenja predmetne apelacije podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 3063/15. Odlučujući o navedenoj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3063/15 od 16. ožujka 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je utvrdio povredu apelantovih prava iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 13 0 K 001339 15 Kvlz od 22. rujna 2015. godine u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom pravu na žalbu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001339 15 Kžž od 22. lipnja 2015. godine. Posljedično utvrđenoj povredi i ukinutom rješenju od 22. lipnja 2015. godine, predmet je vraćen Vrhovnom sudu radi rješavanja po apelantovoj žalbi protiv presude Vrhovnog suda od 24. ožujka 2015. godine, te je Ustavni sud našao da je ostali dio apelacije broj AP 3063/15 u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije i u odnosu na sve gore navedene odluke (osim rješenja od 22. rujna 2015. godine) postao preuranjen.

3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3170/16 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelantov zahtjev odbio kao neutemeljen.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Okružnog javnog tužiteljstva Doboj i Republičkog javnog tužiteljstva (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

5. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Okružni sud je donio Presudu broj 13 0 K 001339 11 K od 16. srpnja 2012. godine kojom je apelant proglašen krivim zbog kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka

142. Kaznenog zakona SFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci. Protiv presude Okružnog suda apelant je izjavio žalbu, koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 13 0 K 001339 12 Kž od 27. studenog 2012. godine uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda od 16. srpnja 2012. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.

8. Okružni sud donio je Presudu broj 13 0 K 001339 13 K 2 od 24. veljače 2014. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je za vrijeme ratnog stanja, u vrijeme oružanog sukoba navedenih strana, kao pripadnik 103. derventske brigade HVO-a, postupao suprotno odredbi članka 3. stavak 1. točka a) IV. ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata (od 12. kolovoza 1949. godine) tako što je na način detaljno opisan u toč. 1. i 2. presude (toč. 3. i 5. optužnice u odnosu na Borka Trivunovića, Vladu Markovića i Radoslava Stojakovića), kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba, namjerno nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu, čime je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te ga je sud, primjenom istog zakonskog propisa, a uz primjenu relevantnih odredbi Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ Republike Srpske) osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na temelju članka 298. točka v) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je oslobođen optužbe da je na način preciziran presudom i toč. 2., 4. i 6. optužnice (u odnosu na Željka Stajčića), kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba, namjerno nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu, te je poticao druge na njihovo izvršenje, čime bi počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ. Okružni sud je na temelju članka 297. točka g) ZKP-a odbio optužbu (točka 1. optužnice) protiv apelanta da je (radnjama u odnosu na Luku Petkovića i Stanimira Pijetlovića) na način opisan u ovoj točki, kršeći pravila međunarodnog prava ili oružanog sukoba, namjerno nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu, te poticao druge na njihovo izvršenje, čime bi počinio kazneno djelo protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1.

KZSFRJ.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo historijat postupka, kao i da je Tužiteljstvo preciziralo i izmijenilo optužnicu. Nadalje, Okružni sud je naveo dokaze Tužiteljstva i obrane koji su predloženi i koji su izvedeni, te je Tužiteljstvo tražilo da se utvrdi da je apelant počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, dok je obrana navela da je tijekom postupka Tužiteljstvo vršilo selekciju dokaza, utjecaj na svjedoke, da su svjedoci „usmjeravani“ prema apelantu, da u svojim ranije danim izjavama nitko nije spominjao apelanta, da su iskazi svjedoka u ključnim dijelovima proturječni i da su isti svjedoci u izjavama nedosljedni, kao i da nije izvan razumne sumnje dokazano da je apelant počinio kazneno djelo. Obrana je također navodila da su oštećeni bili vojno angažirani, dakle nisu bili civili, kao i da sud donese oslobađajuću presudu.

10. Okružni sud je razmotrio pravne činjenice u odnosu na kazneno djelo za koje se apelant teretio, uz pozivanje na relevantne domaće i međunarodne propise. Posebno pozivajući se na članak 3. stavak 1. Ženevske konvencije, Okružni sud je utvrdio da su zaštićene osobe – civili osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima, što podrazumijeva i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje, što je u konkretnom predmetu bio slučaj sa Željkom Stajčićem, Radoslavom Stojakovićem, Dragoljubom Tepićem, Goranom Tepićem, Borkom Trivunovićem. Nadalje, pozivajući se i citirajući članak 43. Protokola broj 1 uz ženevske konvencije, Okružni sud je naveo da je svaka osoba prisutna na teritoriju, izuzev pripadnika oružanih strana, civil, kao i da civilno stanovništvo čine sve osobe koje su civili i da prisustvo među tim civilnim stanovništvom osoba koje nisu civili ne lišava stanovništvo njegovog civilnog karaktera, kao i da će se u slučaju sumnje osoba smatrati civilom (članak 50. Protokola broj 1 uz ženevske konvencije). Okružni sud navodi da su se oštećeni koji su predstavljali oružane skupine (Stajčić, Stojanović, D. i G. Tepić i Trivunović) predali, u vrijeme lišenja slobode nisu imali naoružanje, te su apelantove radnje bile suprotne pravilima međunarodnog prava (strana 12. presude).

11. Nadalje, Okružni sud je istaknuo da je u skladu sa člankom 295. stavak 2. ZKP-a cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u svezi s ostalim dokazima i na temelju toga izveo zaključak o dokazanosti činjenica. Okružni sud je nadalje na skoro 20 strana presude naveo izjave svjedoka optužbe, obrane i apelantov iskaz. Dakle, nakon što su svjedoci dali svoj iskaz na glavnom pretresu, za pojedine svjedoke je traženo da se očituju o svojim ranije danim iskazima (u kojima nisu navodili apelanta), potpisu na ranije danim iskazima ili o tome zbog čega su mijenjali iskaz, te je Okružni sud naveo zašto je i u kojem dijelu prihvatio iskaze svakog konkretnog svjedoka. Između ostalih izjava svjedoka koje je naveo, na strani 19. Okružni sud je također naveo iskaz Željka Stajčića koji je svjedočio o okolnostima lišavanja slobode, okolnostima zatvaranja, osobama koje su bile prisutne, mučenju, prisustvu apelanta, ranije danom iskazu u kojem nije spominjao da ga je apelant tukao (iz 2009. godine). Okružni sud je naveo da nije prihvatio iskaz ovog svjedoka gdje na glavnom pretresu navodi da je bio civil jer je u suprotnosti s iskazima ostalih svjedoka. Okružni sud nije našao za shodno cijeniti dokaze koji se odnose na toč. 2., 4. i 6. optužnice (iskaze oštećenih i ostalih svjedoka), osim u dijelu iskaza koji se odnose na status oštećenog Željka Stajčića, pa je apelanta oslobodio optužbe jer Tužiteljstvo nije dokazalo da je Željko Stajčić imao status civila. Okružni sud je naveo izjave svjedoka – oštećenih Borka Trivunovića, Radoslava Stojakovića i Vlade Markovića (na strani od 21. do 25.), koji su se izjašnjavali na okolnosti uhićenja (u kući ili na Čardaku gdje su se vodile borbe), okolnosti zatvaranja, okolnosti mučenja i maltretiranja, tko, kada i kako je to radio, kada su čuli za „Mungosa“ ili mungose kao jedinicu, te su posebno ispitivani na okolnosti ranije danih izjava (2007./2008. ili 2010. godine), kao i na okolnosti kako i zašto su promijenili iskaze (pogotovo iskaze iz 1994. godine) i da li je Tužiteljstvo utjecalo na njih. Svjedoci su također odgovarali tko je još bio zatvoren s njima i što su čuli od drugih zatvorenih osoba.

12. Na strani 22. presude, Okružni sud je naveo da je obrana uložila zapisnik o saslušanju oštećenog (Borka Trivunovića iz 1994. godine) u zapisnik, međutim branitelj zapisnik nije predočavao svjedoku, niti mu je postavljao pitanja, te taj zapisnik sud nije mogao cijeniti kao dokaz. Okružni sud je naveo da je prihvatio iskaz ovog svjedoka kao uvjerljiv i istinit, smatrajući da je svjedoku ostao upečatljiv moment kada je tučen i da mu je ostalo upečatljivo lice osobe koja ga je tukla, a svjedok je i na ranijem pretresu istaknuo da ga je apelant udarao. Dalje, sud obrazlaže da se iskazi ovog svjedoka razlikuju glede dinamike udaranja, što obrazlaže. Na strani 23. svjedok Radoslav Stojaković navodi okolnosti oko zarobljavanja, te boravka u Domu JNA i logoru Rabuć te, između ostalog, prilikom predočavanja iskaza koji je dao 1994. godine navodi da se ne sjeća da je o svom boravku u logoru vodio bilješke u svesci, „a ako tako piše onda je tako i da je sveska kod onih što su ga ispitivali“. Na daljnje predočavanje da tada nije spominjao apelanta, te na upit je li ga netko poslije savjetovao što će govoriti, ovaj svjedok je izjavio da „kada bi pet dana pričao ne bi mogao da ispriča ni deseti dio onoga šta je doživio, a svi koji su ispitivali dolazili su samo radi reda, da napišu zapisnik“. Okružni sud je naveo da je prihvatio iskaz ovog svjedoka kao uvjerljiv i istinit, prihvaćajući da je apelant i njega udarao. Također, na strani 25., Okružni sud je naveo iskaz svjedoka Vlade Markovića kome su također predočeni raniji iskazi. Obrana je prigovarala iskazu ovog svjedoka danom na glavnom pretresu ističući da je svjedok svaki put davao drugačiju izjavu i da je indikativno da se to uvijek dešavalo nakon saslušanja kod tužitelja. Okružni sud je naveo da je iskaz ovog svjedoka dan na glavnom pretresu prihvatio kao istinit i uvjerljiv. Okružni sud je naveo da je svjedok i na ranijem glavnom pretresu i u ponovljenom postupku potvrdio da ga je apelant udarao izvan hangara. Svjedok je također naveo da apelanta zna od prije rata i naveo je gdje je radio, a što je utvrđeno i iz apelantove radne knjižice. Okružni sud je naveo da to što se svjedok nije odmah mogao sjetiti apelantovog imena smatra logičnim s obzirom na okolnosti u kojima su se nalazile zatvorene osobe, te to ne umanjuje vrijednost iskaza navedenog svjedoka, a koji je bio uvjerljiv u kazivanju otkuda zna apelanta, kao i da je za njega čuo od brata Bore koji ga je od ranije znao. Također, uvidom u zapisnik iz 2008. godine, Okružni sud je istaknuo da je zapisnik sačinjen na temelju zahtjeva za prikupljanje potrebnih obavještenja u drugim predmetima, a ne protiv apelanta, pa je logično što svjedok nije spominjao apelanta. Okružni sud je naveo da je svjedok svjedočio o tome da je apelant udarao i druge zatvorenike, ali je taj dio iskaza prihvatio samo u odnosu na Radoslava Stojakovića koji je saslušan i koji je to potvrdio. Nadalje, Okružni sud na strani 29. i 30. navodi apelantov iskaz dan u svojstvu svjedoka, te je na strani 30. Okružni sud naveo da je u jednom dijelu prihvatio njegov iskaz (oko borbi na Čardaku), ali da njegov iskaz nije prihvatio u dijelu u kojem je naveo da tijekom rata nije imao nadimak Mungos, bez obzira što je to bio naziv za Interventni vod, da nije ulazio u Dom JNA i hangar Rabić, a iz razloga što je to potvrdio veliki broj svjedoka. Prema mišljenju Okružnog suda, dužnosti koje je apelant obnašao nisu bile smetnja da uđe u navedene objekte i fizički maltretira zarobljenike.

13. Na strani 32. presude Okružni sud je naveo da je, bez obzira na različite opise apelanta od strane svjedoka, utvrdio nesumnjivim da je u kritično vrijeme apelant imao nadimak Mungos. Nadalje, Okružni sud je istaknuo da iskaze svjedoka optužbe koji su dani pred Službom nacionalne bezbjednosti po izlasku iz logora, a koje zapisnike je apelantova obrana uložila u spis, nije mogao cijeniti zato što ove izjave nisu dane na zakonom propisan način, niti su svjedoci upozoreni prilikom davanja iskaza. Okružni sud je također naveo da iskaze svjedoka koje je uložila obrana nije mogao cijeniti jer nisu predočavani svjedocima, niti su im postavljana pitanja u svezi s činjenicama o kojima su tada svjedočili, te za to nije imao zakonsko uporište. Također, Okružni sud je u svezi s činjenicom da je najveći broj svjedoka više puta saslušan i da nisu davali iste iskaze cijenio nemogućim da jedan svjedok više puta identično iskazuje, imajući u vidu veliki protek vremena, psihičke traume i fizička zlostavljanja koja su prošli u logoru. Uvidom u materijalnu dokumentaciju koju je priložila obrana Okružni sud je utvrdio imena osoba koje su poginule kao pripadnici HVO-a 4. travnja 1992. godine, dok je uvjerenjima Općine Derventa – Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu potvrđena angažiranost osoba u ratu za Radoslava Stojakovića, Dragoljuba Tepića, Gorana Tepića, Stanimira Pjetlovića, Luku Patkovića, Borka Trivunovića i Željka Stajčića za koje je utvrđen status boraca, te je za Stanimira Pijetlovića i Luku Patkovića utvrđeno sudjelovanje u ratnim dejstvima na Čardaku – Derventa, te je iz navedenog dokaza zaključio da su se zaista na Čardaku vodile borbe, te da su 26. travnja 1992. godine uhvaćene osobe srpske nacionalnosti kod kojih su po izlasku iz logora konstatirane tjelesne ozljede. Okružni sud je donio zaključak da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se događaj desio u vrijeme oružanog sukoba, da je apelant bio pripadnik HVO-a, da su oštećeni Borko Trivunović, Vlado Marković i Radoslav Stojaković bili civili, dakle postoji uzročna veza između apelantovih poduzetih radnji i oružanog sukoba, te oštećenih civila prema kojima je apelant nečovječno postupao nanoseći im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, čime se u apelantovim radnjama stječu sva obilježja bića kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je Tužiteljstvo izvan razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio predmetno kazneno djelo pod točkom 1., dok je pod točkom 2. presude, i to samo u odnosu na Vladu Markovića i Radoslava Stojakovića, dok u odnosu na ostale osobe (četiri čovjeka koja se spominju da su bili u logoru) nije dokazano počinjenje djela jer nijedan od ova četiri svjedoka nije saslušan, njihova imena su u kontekstu fizičkog maltretiranja sporadično spominjana, isticana je i činjenica da neki nisu živi, nije predlagano čitanje njihovih iskaza iz istrage. Nadalje, u odnosu na točke 2., 4. i 6. optužnice u odnosu na Željka Stajčića, uslijed nedostatka dokaza, primjenom odredbe članka 298. točka v) ZKP-a, sud je apelanta oslobodio optužbe. Okružni sud je naveo da se u točki 1. optužnice radi o presuđenoj stvari. Okružni sud je našao da je apelant postupao s izravnim umišljajem, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

14. Protiv presude Okružnog suda žalbu su izjavili apelant i Tužiteljstvo. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 001339 14 Kž 2 od 13. studenog 2014. godine povodom žalbi Tužiteljstva i apelanta kojim je u kaznenom predmetu protiv apelanta odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je povodom žalbi Tužiteljstva i obrane zakazao sjednicu vijeća na kojoj su iznijete žalbe, a obrana je dala i pismeni odgovor na žalbu tužitelja, a potom je sjednica nastavljena u nejavnom dijelu. Vrhovni sud je naveo da je, imajući u vidu brojnost i karakter prigovora (prije svega zbog osnove pobijanja presude – bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), zaključio da se u ovom predmetu ne može donijeti meritorna odluka bez održavanja pretresa pred sudom.

16. Vrhovni sud je naveo da obje žalbe utemeljeno ističu da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 311. stavak 1. točka k) ZKP-a jer je izreka presude proturječna njezinim razlozima zato što jednu te istu osobu različito tretira (Željko Stajčić) u jednom dijelu kao civila, dok mu u određenim dijelovima ne daje status civila. Vrhovni sud je zaključio da su utemeljeni navodi iz žalbi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi ZKP-a, a istodobno navodima žalbi dovodi se u pitanje pravilnost činjenične osnove pobijane presude. Zbog navedenog, kao i zbog činjenice da je u ovom predmetu presuda već jednom ukinuta, vijeće Vrhovnog suda je u smislu odredbe članka 324. stavak 2. ZKP-a odlučilo da se u ovom predmetu održi pretres pred Vrhovnim sudom koji će se voditi u skladu s odredbama članka 332. ZKP-a.

17. Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. ožujka 2015. godine kojom je odbio apelantovu žalbu kao neutemeljenu, dok je uvažavanjem žalbe tužitelja preinačena prvostupanjska presuda tako što je presuđeno da je apelant kriv što je, kršeći pravila međunarodnog prava u članku 3. stavak 1. točka 1.a) i c) IV. ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, članku 13. stavak 2. u svezi sa člankom 4. st. 1. i 2. toč. a) i e) Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II.), za vrijeme sukoba koji se u naznačenom vremenu odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine između organiziranih oružanih snaga Republike Srpske i Armije BiH i HVO-a, s druge strane, kao pripadnik 103. derventske brigade HVO-a, prema osobama koje ne sudjeluju izravno u neprijateljstvima i u odnosu na koje se mora u svakoj prilici postupati čovječno, savjesno i voljno prema civilnim osobama, nakon njihovog privođenja na području općine Derventa primjenjivao mjere zastrašivanja, te narušavao njihov tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem na način detaljno opisan pod točkom 1.- 5. presude (detaljno opisanim radnjama prema Željku Stajčiću, Borku Trivunoviću, Vladi Markoviću, Radoslavu Stojakoviću), dakle za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava prema civilima, primjenjivao mjere zastrašivanja i narušavao njihov tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem, čime je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. KZSFRJ. Vrhovni sud je apelanta, primjenom članka 42. stavak 2. i članka 43. stavak 1. točka 1. KZSFRJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Sud je oštećene na temelju članka 108. ZKP-a s imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu, a apelanta obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 643,00KM i paušala u iznosu od 300,00KM, na temelju članka 99. stavak 1. ZKP-a.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je iznio kronologiju događaja pred redovnim sudom, te naveo da je osporenoj presudi također prethodila odluka Vrhovnog suda kojom je ranija odluka prvostupanjskog suda ukinuta. U ponovljenom postupku donijeta je osporena odluka, a žalbu su izjavili apelant i tužitelj iz svih zakonom propisanih razloga. Vijeće Vrhovnog suda je također zaključilo da se o žalbenim prigovorima ne može donijeti odluka bez održavanja pretresa pred Vrhovnim sudom, a što je odlučeno Rješenjem broj 11 0 K 001339 14 Kž od 13. studenog 2014. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj na pretresu pred Vrhovnim sudom izmijenio optužnicu u apelantovu korist tako što je izostavio određene oštećene osobe, pa je izmijenjenom optužnicom apelantu stavio na teret „daleko manju količinu kriminalnih radnji u odnosu na prvobitnu“ optužnicu. U završnoj riječi tužitelj je predložio da se žalba u osporenom dijelu presude koji se odnosi na oštećenog Željka Stajčića uvaži. Apelant je u konačnici tražio da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i da se oslobodi optužbe, a da se žalba tužitelja odbije kao neutemeljena. Vrhovni sud je naveo da je na pretresu prihvatio sve dokaze optužbe i obrane izvedene na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom.

19. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je izreka presude doista proturječna njezinim razlozima, uslijed čega je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka (članak 311. stavak 1. točka k) ZKP-a) jer je izreka proturječna danim razlozima u odnosu na status civila Željka Stajčića, odnosno da on nije civil, pa je prvenstveno iz ovih razloga Vrhovni sud odlučio da otvori pretres, nakon kojeg je otklonio navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da nije učinjena povreda kaznenog postupka iz članka 311. stavak 2. ZKP-a jer je prvostupanjski sud cijenio sve izvedene dokaze koji se odnose na osuđujući dio presude i dao razloge za neprihvaćanje pojedinih dokaza obrane koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud, također, nije prihvatio apelantove navode o izostanku razloga o odlučnim činjenicama u osuđujućem dijelu prvostupanjske presude jer je sud dao razloge o odlučnim činjenicama, a sasvim je drugo pitanje što se žalbom osporava validnost danih razloga. Vrhovni sud je naveo da su u pobijanoj presudi u st. 1. i 2. činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda potpuna i pravilna i temelje se na dokazima koji su ocijenjeni u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a. Vrhovni sud je dao obrazloženje oko ocjene dokaza iz prvostupanjske presude, te zaključio da je prvostupanjska presuda dala valjane razloge zbog čega određene činjenice uzima kao dokazane, te pravilno obrazložila razlike u iskazima svjedoka, kao i pravilno analizirala iskaze svjedoka obrane, koje sud nije prihvatio, o čemu je dao svoje razloge. Vrhovni sud je također naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio objekte gdje su civili bili zatvoreni i da je upravo apelant nečovječno postupao prema njima, te je dao valjane razloge zbog čega određene činjenice uzima kao dokazane i pravilno obrazložio razlike u iskazima svjedoka. Vrhovni sud je također ukazao da ocjena dokaza treba sadržavati obrazloženje zbog čega i na temelju čega je sud utvrdio (ili nije utvrdio) postojanje bitnih elemenata kaznenog djela i na koji način je cijenio proturječne dokaze, ali to ne podrazumijeva obvezu da pojedinačno razjasni svaku razliku u iskazu svjedoka.

20. Nadalje, ispitujući status civila za koje je tužitelj tvrdio da su određene osobe imale, a obrana tvrdila da su bili pripadnici Vojske Republike Srpske, Vrhovni sud se pozvao na odredbu članka 3. IV. ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je nekim osobama potvrđeno sudjelovanje u ratu, odnosno priznat status boraca ne znači, sama po sebi, da te osobe nemaju status civila. Vrhovni sud je zaključio da su određenim osobama samo formalno priznati ovi statusi (boraca), te je na temelju izjava saslušanih oštećenih osoba i ostalih svjedoka tijekom postupka utvrđeno da osobe koje su zarobljene (u mjestu Čardak) nisu bile pripadnici vojnih formacija, niti su sudjelovale u ratnim dešavanjima, nosile oružje, uniforme i drugo. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je i oštećeni (Željko Stajčić) imao status civila, što je obrazložio na strani 7. i 8. presude. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iskaz apelanta i svjedoka obrane u odnosu na iskaz oštećenog Stajčića nije prihvatio jer su u suprotnosti s iskazom oštećenog Stajčića, čiji je iskaz cijenio kao kategoričan, jasan, logičan i suglasan u bitnim dijelovima iskazima većeg broja saslušanih svjedoka optužbe čija imena sud navodi. Vrhovni sud je također naveo da je Stajčić kategoričan u svojoj izjavi da je apelant sudjelovao u njegovom fizičkom zlostavljanju, a prema ocjeni suda, svjedok nije imao nikakav razlog lažno svjedočiti i lažno teretiti apelanta. Vrhovni sud je dao i obrazloženje u odnosu na izvjesne razlike u iskazima svjedoka, a koje su rezultat proteka vremena (20 godina), te se ne može očekivati da se svi detalji zapamte, kao i okolnosti događaja kojih je bilo mnogo i koji su se odvijali na različitim lokacijama, te se jedni sjećaju bolje, a drugi svjedoci lošije, pogotovo kada se ima u vidu da je bio rat, strašno iskustvo, ali to sve ne ruši kredibilitet ovih svjedoka. Vrhovni sud je također istaknuo da se iskazi svjedoka koje je prihvatio u mnogo čemu prepliću, nadovezuju i čine jednu cjelinu, kao i potpunu i objektivnu sliku o apelantovom sudjelovanju u kritičnim događajima. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da nenavođenje imena apelanta kao izvršitelja djela u nekim ranijim izjavama ne znači da ti svjedoci na pretresu pred sudom nisu govorili istinu, dovodeći ovo u vezu s činjenicom da su njih o događajima na području općine Derventa saslušavale razne službe u različitim postupcima. Dakle, Vrhovni sud je našao da je apelant, na način opisan u presudi, počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, te je imao svijest o djelu i o svim okolnostima događaja, iz čega proizlazi zaključak o htijenju djela, odnosno o apelantovom izravnom umišljaju. Nadalje, imajući u vidu da je ovom presudom apelant optužen i za radnje prema Željku Stajčiću, sud je našao da je žalba tužitelja u dijelu odluke o kazni utemeljena, dok je apelantova žalba neutemeljena, zbog čega je prvostupanjsku presudu izmijenio i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Sud je naveo sve olakotne okolnosti na strani apelanta, zbog čega je apelantu, primjenom relevantnih zakonskih odredbi, izrekao kaznu ispod granice propisane zakonom.

21. Protiv presude Vrhovnog suda apelant je izjavio žalbu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 001339 16 Kžž 2 od 12. svibnja 2016. godine kojom je kao neutemeljenu odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude od 24. ožujka 2015. godine i navedenu presudu potvrdio.

22. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP 3063/15 prihvatio žalbu kao dozvoljenu. Na sjednici vijeća, koja je održana u odsustvu uredno obaviještenog apelanta, njegov branitelj je izložio žalbu predlažući da se ona uvaži, a tužitelj je predložio da se žalba odbije kao neutemeljena i drugostupanjska presuda potvrdi.

23. U skladu sa člankom 320. ZKP-a sud je ispitao žalbu i odlučio kako je navedeno, dajući sljedeće razloge: Vrhovni sud je ukazao da je žalba prigovarala presudi zbog počinjenih povreda procesne norme sadržane u članku 304. stavak 7. ZKP-a, čime je apelantu povrijedila pravo na obranu i počinila bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 311. stavak 1. točka g) ZKP-a. S obzirom na to da je sud, suprotno ovoj normi, dao obrazloženje u kome nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama, da je obrazloženje proturječno izreci presude i da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, to je presuda, kako je navedeno u žalbi, obuhvaćena i bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz članka 311. stavak 1. točka k) ZKP-a. Vrhovni sud je naveo da pozornom analizom pobijane presude u pravcu žalbenih navoda nisu nađene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se žalbom ukazuje. Prije svega, kod ocjene potpunosti razloga i metodologije obrazlaganja pobijane presude, Vrhovni sud je ukazao da valja imati u vidu da je drugostupanjski sud otvorio pretres radi otklanjanja propusta prvostupanjskog suda, prvenstveno u dijelu koji se odnosi na radnje za koje je apelant oslobođen prvostupanjskom presudom, a koje se sada pobijaju žalbom. U tom smislu, ranija presuda koja je preinačena čini jedinstvo s drugostupanjskom presudom čiji razlozi treba da je dopune u onom dijelu na koji je drugostupanjski sud ukazao rješenjem o otvaranju pretresa pred njim. To, prema stajalištu Vrhovnog suda, znači da je bilo neophodno dati potpunije razloge o tri točke kojima je dopunjena ranija osuđujuća presuda, a što je sugerirano i žalbom. Vrhovni sud je naveo da je suštinski bilo neophodno odgovoriti je li, gdje i na koji način apelant poduzeo radnje za koje je sada proglašen krivim (stavak 1., toč. 1., 3. i 5. presude) i posebno je li oštećeni Željko Stajčić imao status civila. Prema nalaženju Vrhovnog suda, pobijana presuda je na sva ta sporna pitanja odgovorila, a dani razlozi nisu u suprotnosti s metodologijom koju propisuje odredba članka 304. stavak 7. ZKP-a, kako je to tvrdila žalba.

24. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je žalba tvrdila kako nije odgovoreno koji su to objekti u kojima je apelant zlostavljao oštećenog jer to očigledno nije bilo u Domu JNA i hangaru „Rabić“, a što je suprotno u izreci i razlozima. Suprotno tome, prema stajalištu Vrhovnog suda, presuda, slijedeći kazivanje oštećenog kao svjedoka – Željka Stajčića, sasvim jasno izlaže i obrazlaže da je on bio zatvoren u tim objektima, ali da je izvođen i odvođen na njemu nepoznatu lokaciju na području općine Derventa gdje ga je apelant zlostavljao. Svjedok je detaljno opisao da ga apelant nije zlostavljao u Domu JNA i hangaru „Rabić“, već na toj nepoznatoj lokaciji (koju pokušava odrediti), pa je tako dan odgovor na ovo pitanje, bez suprotnosti izreke presude i danih razloga o ovoj činjenici, kako je to žalba pogrešno tvrdila. Osim toga, svjedok dovoljno jasno i u mjeri koliko zahtijevaju sama priroda kaznenog djela, okolnosti i zakonski elementi određuje i mjesto njegovog izvršenja.

25. Vrhovni sud je također naveo da, kada je cijenila dokaze, pobijana presuda prihvaća da postoje određene razlike u iskazima svjedoka Željka Stajčića, kao i u iskazima ovog svjedoka i ostalih saslušanih svjedoka, ali daje obrazloženje zašto smatra da se te razlike ne odnose na bitne činjenice i činjenice na kojima se presuda temelji. Presuda, prije svega, prati svjedočenje oštećenog Željka Stajčića kroz različite faze i vremena, pred različitim organima postupka, pa pravilno cijeni da je taj iskaz u dijelu kojim se utvrđuju odlučne činjenice jasan i uvjerljiv. Određena odstupanja u nebitnim dijelovima pobijana presuda pravilno obrazlaže vremenom i okolnostima pod kojima se događaj odigrao i okolnostima u kojima je iskaz dan. U tom smislu, pobijana presuda prihvaća ovaj iskaz kao konzistentan, dajući o tome jasne i opredijeljene razloge, pa je, prema mišljenju Vrhovnog suda, suprotna tvrdnja iz žalbe bez osnova kod činjenice da je sud cijenio da su iskazi oštećenog i ostalih svjedoka suglasni o odlučnim činjenicama koje je utvrdio i obrazložio. Vrhovni sud je naveo da je žalbom neutemeljeno ukazivano da je sud bio dužan obrazložiti koje su to, po shvaćanju suda, nebitne razlike u iskazima ovog i svjedoka na koje žalba ukazuje. S druge strane, prihvaćajući da je izloženi iskaz oštećenog u bitnim segmentima suglasan s iskazima većeg broja saslušanih svjedoka (koje navodi na strani 9. presude), sud je odredio i sadržaj iskaza tih svjedoka. Ovo iz razloga jer sud utvrđuje odlučne činjenice, pa je o tome na temelju čega ih je utvrdio dužan dati odgovarajuće razloge, kao što je i učinio. Shodno tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, sud je iz analize ovih iskaza sasvim jasno dao razloge da ne prihvaća iskaz apelanta i svjedoka obrane jer su suprotni iskazima oštećenog i iskazima svjedoka optužbe. Dakle, njihovo neprihvaćanje obrazloženo je formiranim stajalištem koje je proizašlo iz analize i ocjene iskaza prethodno navedenih svjedoka, čiju okosnicu čini iskaz oštećenog Željka Stajčića.

26. Što se tiče prigovora žalbe o statusu oštećenog Željka Stajčića kao civila, Vrhovni sud je ukazao da žalba pogrešno polazi od izjednačavanja svojstva civila po međunarodnom pravu i statusa borca po propisima koji u Republici Srpskoj uređuju tu oblast i odluka nadležnih organa koji to ocjenjuju. Vrhovni sud je ukazao da je za potrebe pravilnog i zakonitog presuđenja ove kaznenopravne stvari bilo nužno utvrditi je li oštećeni imao svojstvo civila po međunarodnom pravu. Pobijana presuda je sasvim jasno utvrdila kako je optuženi prema svim elementima međunarodnog prava imao svojstvo civila. U tom smislu, pobijana presuda je dala jasne i razumljive razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud. Kod ovakvog stanja stvari, svojstvo borca koje je oštećenom priznao nadležni organ Republike Srpske nadležan za pitanja boraca ne dovodi u sumnju zaključak pobijane presude jer je pravo svake države da, rukovodeći se svojim razlozima, određuje tko spada u boračku kategoriju i kome to svojstvo priznaje. Nadalje, Vrhovni sud je u ovom dijelu ukazao da pobijana presuda nije iskazala nesigurnost glede statusa Željka Stajčića, već je samo objasnila da bi u varijanti koju je iznosila obrana, a koja nije prihvaćena, stanje stvari u tom segmentu ostalo neizmijenjeno.

27. Vrhovni sud je ukazao da je, suprotno žalbenim navodima, drugostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge o tome kada, kako, odakle i iz kojih razloga je oštećeni Željko Stajčić izvođen na nepoznata mjesta. O tome je već bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, a Vrhovni sud je prihvatio kao valjane razloge one koji su dani na strani 8. pasus 2. pobijane presude.

28. Vrhovni sud je ukazao da se kritika činjenične osnove pobijane presude izvodi u najvećem dijelu i prepliće sa navodima o počinjenim bitnim povredama odredaba kaznenog postupka. Žalbom je inzistirano da sud nije utvrdio svojstvo oštećenog Željka Stajčića, tko ga je ispitivao i zlostavljao, apelantovo svojstvo u pojedinim razdobljima koje oštećeni navodi. U ovom dijelu je ukazivano na iskaz svjedoka Drage Kneževića koji, prema shvaćanju žalbe, ne potvrđuje iskaz oštećenog Željka Stajčića s obzirom na različitost njihovih iskaza. Vrhovni sud je naveo da se ovi prigovori ne mogu prihvatiti kao utemeljeni jer, suprotno navodima žalbe (o čemu je djelomično već bilo riječi), pobijana presuda se pravilno opredijelila prihvatiti iskaz svjedoka oštećenog Željka Stajčića. Ovaj svjedok potpuno jasno i određeno opisuje cio tok događaja od njegovog zarobljavanja, tretmana u prostorijama u kojima je bio zatočen, izvođenja na nepoznate lokacije i apelantove radnje u njegovom zlostavljanju. Opisi ovih radnji su uvjerljivi i logični, on apelanta dovodi u vezu samo s ponašanjem na tim njemu nepoznatim lokacijama. Vrhovni sud je ukazao da je svjedok u tome dosljedan i kao što ne proširuje inkriminiranu djelatnost apelanta u novim saslušanjima tako je određen i u opisu ponašanja osoba koje su ga izvodile i koje su ga, pored apelanta, također ispitivale. Što se tiče iskaza svjedoka Drage Kneževića, on ni u jednom odlučnom segmentu ne dovodi u sumnju istinitost i točnost kazivanja oštećenog (Željka Stajčića). Razloge koje je pobijana presuda dala o ovim odlučnim činjenicama kao potpune, logične, prihvatljive i uvjerljive prihvatio je Vrhovni sud (u trećem stupnju).

29. Cijeneći izloženo glede pravilnosti činjenične osnove, Vrhovni sud je našao da su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene. S obzirom na to da drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrdio, drugostupanjski sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon i apelantove radnje opisane u izreci presude pravno kvalificirao kao kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ i za to djelo ga proglasio krivim. Zbog toga, suprotni žalbeni prigovori o povredi kaznenog zakona nisu utemeljeni. Vrhovni sud je također naveo da je ispitao odluku o kazni, te je zaključio da je ona pravilno odmjerena. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članak 13. Europske konvencije (Ustavni sud primjećuje da je u apelaciji u dijelu u kojem se navode povrede za koje apelant smatra da su povrijeđene naveden „članak 12. Europske konvencije“, ali iz daljnjeg teksta apelacije, kao i prijedloga apelanta kako da Ustavni sud odluči sve ukazuje da je u pitanju greška i da se radi o članku 13. Europske konvencije). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i obranu, na učinkovit pravni lijek, na jednakost strana, na obrazloženu odluku i pouzdane dokaze, na nepristran sud i drugo. Apelant u apelaciji navodi tijek postupka. Nadalje, apelant ukazuje da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud nije postupao po uputama Vrhovnog suda, posebno u dijelu koji se odnosi na nalog prvostupanjskom sudu da sve dokaze ocijeni na način kako to propisuje odredba članka 295. stavak 2. ZKP-a, kao i da presudu obrazloži u skladu sa člankom 304. stavak 7. ZKP-a. U tom pravcu, apelant ukazuje da sud uopće nije analizirao iskaze ključnih svjedoka, niti ih je cijenio u svezi s ostalim dokazima, niti je dao objašnjenje zašto ih prihvaća kao i istinite i uvjerljive, a što je suprotno odredbama kaznenog postupka, kao i članku 6. Europske konvencije. Apelant, također, ukazuje da je tijekom ponovljenog postupka došao do saznanja da Tužiteljstvo raspolaže dokazima koje nije predočilo sudu. Apelant je inzistirao da mu se ti dokaze dostave, kao i da sud obveže Tužiteljstvo na dostavu tih dokaza, pozivajući se na članak 14. ZKP-a. Kada je obrana najzad po nalogu suda došla do određenih dokaza (dijela, ne svih dokaza, skrivenih od Tužiteljstva koji idu u apelantovu korist), Okružni sud je dopustio apelantu da ih uloži u spis. Međutim, jedan dio dokaza sud uopće nije prihvatio kao dokaze, a druge, koje je prihvatio, nije cijenio međusobno i u svezi s drugim provedenim dokazima. Apelant posebno upućuje da je dio tih dokaza (iskazi svjedoka koji su dani u tadašnjoj Službi nacionalne bezbjednosti) Tužiteljstvo koristilo kako bi otvorilo istragu protiv apelanta, zatim ih sakrilo, a onda tražilo da se ne uzimaju kao valjani jer nisu uzeti po tada važećim odredbama ZKP-a. Takav prijedlog Tužiteljstva je i Okružni sud prihvatio i svojim rješenjem odlučio da se ti iskazi ne mogu koristiti kao dokaz umjesto da uvaži zahtjev obrane i da se o uvjerljivosti tih iskaza odluči nakon saslušanja svjedoka, koji su dali te iskaze, na okolnosti i način njihovog davanja, te njihove vjerodostojnosti. Drugi dio dokaza do kojih je obrana došla sud je prihvatio kao validne, ali ih uopće nije cijenio jer, prema apelantovom mišljenju, oni demantiraju iskaze svjedoka na kojima je sud utemeljio presudu. Osim toga, iskazi svjedoka na kojima je prvostupanjski sud utemeljio osuđujući dio presude u potpunoj su suprotnosti i s materijalnim dokazima koje je obrana uložila u spis, a sud ih je prihvatio. Radi se o pravomoćnim rješenjima nadležnih organa uprave glede vojnog angažmana i statusa tih svjedoka. Apelant, također, ukazuje da je svjedok – Radoslav Stojaković tvrdio kako je o svemu što se događalo tijekom rata pravio zabilješke u posebnoj bilježnici i da je tu bilježnicu predao prilikom ispitivanja, a na zahtjev obrane da se ta bilježnica dostavi na uvid zbog opravdane sumnje u istinitost iskaza svjedoka pred sudom, Tužiteljstvo je odgovorilo da tu bilježnicu ne posjeduje, a sud je ostao bez ikakvog obrazloženja u svezi s tim. Svojim navedenim postupcima Okružni sud je zapravo, kako apelant ističe, u biti postupio isto kao i Tužiteljstvo, suprotno odredbama članka 14. ZKP-a, te je povrijedio garancije propisane člankom 6. Europske konvencije.

31. Nadalje, u odnosu na postupak pred Vrhovnim sudom (postupak po žalbi protiv presude Okružnog suda), apelant ukazuje da je Vrhovni sud svojim rješenjem od 13. studenog 2014. godine obje žalbe uvažio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te konstatirao da se argumentima žalbi utemeljeno dovodi u pitanje i pravilnost činjenične osnove pobijane presude. Slijedom ovakvog utvrđenja i obrazloženja u naznačenom rješenju, Vrhovni sud je morao, dosljednom primjenom upravo odredaba ZKP-a, ukinuti prvostupanjsku presudu i odrediti novi glavni pretres pred prvostupanjskim sudom. Naime, prema odredbama članka 328. stavak 1. ZKP-a drugostupanjski sud je mogao preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da odlučne činjenice nisu pravilno utvrđene. Nasuprot zakonskoj obvezi, ne naznačujući na temelju koje zakonske odredbe je suprotno postupio, Vrhovni sud je u izreci rješenja u ovom predmetu samo odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom, što ne dozvoljava niti jedna zakonska odredba i što je suprotno odredbama članka 329. stavak l. točka a) ZKP-a, čime je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant dalje ukazuje na navod iz rješenja, koji citira, a prema apelantovom mišljenju, iz ovakve formulacije proistječe kako sud uvažava obje žalbe Tužiteljstva i apelantovu žalbu glede utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, nasuprot tome, u presudi od 24. ožujka 2015. godine Vrhovni sud konstatira: „Suprotno navodima iz žalbe branitelja optuženog, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda su potpuna i pravilna“, dakle Vrhovni sud u istom predmetu u rješenju i presudi zauzima dva potpuno suprotna stajališta u svezi s apelantovim žalbenim navodima, kao i u svezi s apelantovom argumentacijom glede utvrđenog činjeničnog stanja (što je nekoliko puta mijenjalo skoro isto vijeće), čime je prekršeno apelantovo pravo na pravnu sigurnost. Nadalje, apelant opet ponavlja da s obzirom na to da činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi nije pravilno utvrđeno, što je Vrhovni sud pravilno konstatirao, ipak je tu nepravilnost otklonio grubo kršeći apelantova prava, i to na više načina; prvo, morao je predmet vratiti prvostupanjskom sudu, a ne održati pretres pred Vrhovnim sudom; drugo, Vrhovni sud je morao, ako se odlučio na održavanje pretresa, primijeniti pravila koja se odnose na glavni pretres sadržana u odredbama članka 332. ZKP-a, a ne pravila koja se odnose na sjednicu drugostupanjskog vijeća; treće, Vrhovni sud nije mogao – nakon što je utvrdio bitnu i apsolutnu povredu ZKP-a i nakon što je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje – na konkretan slučaj primijeniti članak 328. ZKP-a, odnosno preinačiti prvostupanjsku presudu, nego ju je samo mogao ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; četvrto, iz pobijane presude Vrhovnog suda proistječe kako je Vrhovni sud u odnosu na prvostupanjski sud drugačije utvrdio činjenično stanje, i to na temelju navodnog čitanja iskaza svjedoka saslušanih u prvostupanjskom postupku. Apelant je u apelaciji naveo „Ističemo navodno“ jer to što audiosnimku sjednice Vrhovni sud RS nije dostavio apelantu dokazuje da ti iskazi nisu ni čitani. Dakle, učinio je to na temelju istog dokaznog materijala bez održane javne rasprave iako su iskazi svih saslušanih svjedoka međusobno potpuno proturječni i iako su u prethodnim postupcima svi svjedoci više puta mijenjali svoje iskaze. Kod takvog neospornog stanja stvari, a naročito zbog činjenica da je Vrhovni sud prethodno zaključio kako se žalbama ozbiljno osporava utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je, pridržavajući se pozitivnih procesnih pravila i primjenom prava na pravičan postupak, morao omogućiti apelantu da u javnoj raspravi pred drugostupanjskim sudom osporava pouzdanost dokaza provedenih pred prvostupanjskim sudom. Ovo utoliko prije što je Vrhovni sud rješenje kojim je obje žalbe uvažio i odlučio se za održavanje pretresa donio u sastavu: Miljević, Milovanović i Milašinović, a u nastavku istog žalbenog postupka presudu kojom je apelantovu žalbu odbio u izmijenjenom vijeću u sastavu: Miljević, Milovanović i Mikeš. Apelant navodi da ovo, također, predstavlja apsolutnu i bitnu povredu pravila kaznenog postupka sadržanog u odredbi članka 311. stavak 1. točka a) ZKP-a. Apelant navodi da je Vrhovni sud formalno zakazao pretres, a praktično, navodno, čitajući iskaze svjedoka i vršenjem uvida u dokazni materijal postupao prema odredbama članka 318. stavak 3. ZKP-a, kao da se radi o nastavku sjednice drugostupanjskog vijeća i na temelju toga čak utvrdio drugačije činjenično stanje. Kao peto, apelant ukazuje da je zahtijevao da mu se dostave zapisnik i prijepisi audiosnimki sa sjednica drugostupanjskog vijeća, a na koji zahtjev se Vrhovni sud oglušio, čime je (uskraćujući apelantu pristup spisu predmeta u žalbenom postupku) Vrhovni sud povrijedio apelantovo pravo na obranu iz članka 6. stavak 3. Europske konvencije. Nadalje, kao šesto, apelant navodi da Vrhovni sud nije obrazložio svoju odluku. Objašnjenja i obrazloženja presude Vrhovnog suda svode se na krajnje proizvoljnu ocjenu provedenih dokaza. Vrhovni sud je presudu, kako navodi apelant, sveo na tri konstatacije: kako se ne prihvaćaju apelantovi žalbeni navodi, kako se prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu osuđujuće presude i kako se ne prihvaćaju navodi prvostupanjskog suda u odnosu na oslobađajući dio presude. Apelant navodi da i „presude drugostupanjskog suda moraju sadržavati pojedinačne ocjene dokaza i dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima, kao i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“. Ovo utoliko prije što je Vrhovni sud utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na prvostupanjski sud. To obrazloženje mora biti rezultat brižljive i savjesne ocjene dokaza. Žalbeni postupak nije zaseban postupak, on je dio jednog cjelovitog kaznenog postupka u čijim se svim fazama moraju poštovati pozitivna pravila postupka i temeljna ljudska prava na pravičan postupak. Vrhovni sud je morao dati valjano i validno obrazloženje svoje presude, što nije učinio pa, prema apelantovom mišljenju, proizvoljna ocjena dokaza, proizvoljna primjena materijalnog prava i procesnog prava, kao i povreda načela kontradiktornosti predstavlja povredu temeljnih ljudskih prava iz članka 6. Europske konvencije.

32. U odnosu na presudu Vrhovnog suda od 12. svibnja 2016. godine (trećestupanjska) apelant, također, navodi da je trećestupanjsko vijeće ovom predmetu pristupilo formalno i proizvoljno ne upuštajući se u suštinu žalbenih razloga, te se postupak pred tim vijećem sveo na formalno prihvaćanje žalbe i puko izvršavanje odluke Ustavnog suda BiH, a u biti na golo potvrđivanje drugostupanjske presude, što je mimo svih standarda žalbenog postupka. Apelant u ovom dijelu analizira zaključke iz osporene presude, te tvrdi da su takvi zaključci suprotni zaključcima drugostupanjske presude (primjerice da drugostupanjska presuda daje obrazloženje kako se razlike u iskazima svjedoka ne odnose na bitne činjenice na kojima se presuda temelji). Apelant ukazuje kako se ne radi o nebitnim, nego o bitnim razlikama u iskazima dva ključna svjedoka (Stajčić i Trifunović), te ukazuje na relevantne dijelove različitih i proturječnih iskaza ovih svjedoka. Apelant, također, ukazuje da su svjedoci (Stojaković i Marković) naveli da ih je apelant maltretirao u logoru, dok Stajčić jasno negira da je apelant ikada došao u logor „Rabić“. Apelant ukazuje da se ovdje radi (za svakog razumnog čovjeka) o iskazima koji se u bitnim pitanjima ne slažu, što je dovelo do nepravičnog ishoda ovog sudskog postupka koji je rezultat apsolutno pogrešne i proizvoljne ocjene dokaza. U tom pravcu apelant, također, ukazuje i na zaključak Vrhovnog suda iz presude od 12. svibnja 2016. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđeni status oštećenom Stajčiću koji citira, a koji smatra nerazumljivim i proizvoljnim, te koji ne zadovoljava zahtjeve pravičnog suđenja. Apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1603/05. Apelant je naveo da je temeljno pravo „pravo na sud”, a ovo pravo podrazumijeva da sud u okviru svoje nadležnosti donosi odluku na temelju načela vladavine prava i u postupku koji je proveden na propisan način. Ovo pravo podrazumijeva nepristranost suda. Brojnost, težina, opseg i posebno sistematičnost povreda ukazuju kako u konkretnom slučaju Vrhovni sud objektivno nije postupao u skladu s odredbama članka 6. Europske konvencije kao nepristran sud.

II.Odgovor na apelaciju

33. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istaknuo da je apelacija neutemeljena, te da se u pretežnom dijelu osporava utvrđeno činjenično stanje, a ostali prigovori nemaju osnove u stanju spisa, niti su učinjeni propusti koje apelant navodi, već je sud u skladu sa ZKP-om cijenio žalbene navode i o njima dao jasne i iscrpne odgovore o odlučnim činjenicama.

34. Tužiteljstvo je u opširnom odgovoru na apelaciju analiziralo navode iz apelacije, te je odgovorilo na sve, navodeći, prije svega, da Vrhovni sud nije mogao vratiti predmet na ponovno odlučivanje jer je presuda već ranije jednom bila ukinuta. Nadalje, rješenjem Vrhovnog suda nije ni odlučeno o žalbi, već je to urađeno presudom od 24. ožujka 2015. godine. Tužiteljstvo nadalje ističe da je presuda jasna i obrazložena i donijeta nakon savjesne ocjene dokaza, u vijeću koje je bilo propisno sastavljeno. Nadalje, Tužiteljstvo, između ostalog, navodi da nije obveza Tužiteljstva dostavljati obrani dokaze, već je pravo obrane (nakon podizanja optužnice) izvršiti uvid u tužiteljski spis, što nije učinjeno. Tužiteljstvo se referiralo i na dokaze (zapisnike iz 1992. godine) koje nije uložilo u spis jer se zbog njihovih formalnih nedostataka ne mogu koristiti kao dokaz. Tužiteljstvo je navelo da su prigovori u odnosu na trećestupanjsku presudu činjenične prirode. Zbog svega navedenog, Tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

35. Republičko tužiteljstvo je navelo da je apelacija neutemeljena i da nema ništa što ukazuje da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenice, a zadatak Ustavnog suda nije preispitati zaključke glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te je apelacija apsolutno neprihvatljiva.

V.Relevantni propisi

36. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom vremenu u konkretnom predmetu glasi:

Jednakost u postupanju Članak 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branitelja tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i ustvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Članak 15.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Članak 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Članak 304. stavak 7.

Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri ustvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Članak 311.

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

a) je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudac koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, [...]

k) je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu narečeni razlozi o odlučnim činjenicama.

[...] Sjednica vijeća Članak 318.

(1) O sjednici vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi i njegov branilac, oštećeni, lice od kojeg je oduzet predmet i lice od kojeg je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili u odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici vijeća. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da o održavanju sjednice vijeća budu obaviještene stranke i kada to nisu zahtijevale, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari.

[...] (3) Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnositelja priziva, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na priziv. Vijeće može od stranaka i branitelja koji nazoče sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u svezi sa prizivom i odgovorom na priziv. Stranke i branitelj mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dozvoli predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz priziva, odnosno odgovora na priziv, ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.

(4) Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje sjednice vijeća.

[...] Odlučivanje u sjednici vijeća ili na pretresu Članak 319.

(1) Drugostupanjski sud donosi odluku u sjednici vijeća ili na temelju održanog pretresa.

(2) Da li će se održati pretres odlučuje drugostupanjski sud u sjednici vijeća.

(3) Pretres pred drugostupanjskim sudom održaće se samo ako je potrebno da se zbog pogrešno ili nepotpuno ustvrđenog činjeničnog stanja izvedu novi dokazi ili ponove već ranije izvedeni dokazi i ako postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostupanjskom sudu na ponovni glavni pretres.

(4) Na pretres pred drugostupanjskim sudom pozivaju se optuženi i njegov branitelj, tužitelj, oštećeni, zakonski zastupnici i punomoćnici oštećenog, kao i oni svjedoci i vještaci za koje sud odluči da se saslušaju.

[...] Odluke drugostupanjskog suda po prizivu Članak 324.

Drugostupanjski sud može odbaciti priziv kao nepravovremena ili kao nedopuštena ili odbiti priziv kao neutemeljena i potvrditi prvostupanjsku presudu ili preinačiti prvostupanjsku presudu, ili ukinuti ovu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili odrediti održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom.

Preinačenje prvostupanjske presude Članak 328. stavak 1.

Drugostupanjski sud će, uvažavajući priziv, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno ustvrđene i da se s obzirom na ustvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, treba donijeti drugačija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz članka 311. stavak 1. t. đ), e), i) i j) ovog zakona.

[...] Ukidanje prvostupanjske presude i održavanje pretresa Članak 329.

(1) Drugostupanjski sud će, uvažavajući priziv, rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako ustvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim u slučaju iz članka 328. stavak 1. ovog zakona,

b) je zbog pogrešno ili nepotpuno ustvrđenog činjeničnog stanja potrebno odrediti novi glavni pretres pred prvostupanjskim sudom.

(2) Drugostupanjski sud može narediti da se novi glavni pretres održi pred drugim sucem, odnosno pred potpuno izmijenjenim vijećem.

(3) Drugostupanjski sud može i samo djelimično ukinuti prvostupanjsku presudu, ako se pojedini dijelovi presude mogu izdvojiti bez štete za pravilno suđenje.

(4) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostupanjski sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijet će rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Priziv protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

Pretres pred drugostupanjskim sudom Članak 332.

Pretres pred drugostupanjskim sudom počinje izvještajem izvjestitelja koji izlaže stanje stvari ne dajući svoje mišljenje o utemeljenosti priziva.

Na prijedlog stranaka ili branitelja ili po službenoj dužnosti pročitaće se presuda ili dio presude na koji se odnosi priziv, a po potrebi i zapisnik o glavnom pretresu.

Nakon toga, pozvaće se žalitelj da izloži priziv, a nakon toga suprotna stranka da izloži odgovor na priziv. Optuženi i njegov branitelj imaju uvijek posljednju riječ. Stranke i branitelj mogu na pretresu iznositi nove činjenice i dokaze.

Tužitelj može, s obzirom na rezultat pretresa, u cijelosti ili djelimično odustati od optužnice ili izmijeniti optužnicu u korist optuženog.

Ako u čl. 319. i 331. ovog zakona nije što drugo određeno, odredbe o glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom shodno će se primjenjivati i u postupku pred drugostupanjskim sudom.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju, nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 3063/15, od 16. ožujka 2016. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 12. svibnja 2016. godine kojom je meritorno odlučio o apelantovoj žalbi, a protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 13. lipnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. srpnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

40. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo iz članka 13. Europske konvencije.

42. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

43. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

44. Apelant smatra da je Vrhovni sud u trećem stupnju, kao i u drugom, pri donošenju svoje odluke donio proizvoljnu odluku, proizvoljnom i pogrešnom ocjenom dokaza, da odluka u bitnim dijelovima nije obrazložena, da je procesno pravo pogrešno primijenjeno, odnosno da je došlo do ozbiljnih povreda odredbi ZKP-a, i to glede postupka, načina donošenja odluke i sastava vijeća, a što je kao posljedicu imalo kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant, također, osporava postupak donošenja prvostupanjske presude Okružnog suda.

45. U svezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

47. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stajalištu Europskog suda, načelo jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude dana razumna mogućnost predstaviti svoj slučaj pod uvjetima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Europski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stavak 58., ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je ocijeniti dokaze, te njihovu relevantnost kada se na njih optuženi poziva (vidi, inter alia, Europski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, strana 31., stavak 68.).

48. Ustavni sud, također, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, obrazložiti svoje presude. Međutim, ova obveza ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29.). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).

49. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne odluke uslijed pogrešne i proizvoljne primjene odredbi ZKP-a, pogrešne i proizvoljne ocjene dokaza, bez adekvatnog obrazloženja od strane suda.

50. Apelant u najvećem dijelu problematizira način na koji su redovni sudovi cijenili dokaze, a u svezi s navedenim problematizira i njihovu vjerodostojnost s obzirom na to da su svjedoci (ključni, na čijim iskazima je presuda utemeljena) mijenjali iskaze. Međutim, iz osporenih odluka Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, najprije Okružni sud, cijenili iskaze svjedoka, pozivajući se na odredbu članka 295. ZKP-a, te su prihvatili iskaze svjedoka dane na glavnom pretresu. Ustavni sud, također, primjećuje da su svjedocima predočavani ranije dani iskazi, te su se oni, upitani od strane Tužiteljstva ili obrane, izjašnjavali glede razlika u iskazima svjedoka. Ustavni sud, također, primjećuje da je sud naveo da je prosto nemoguće da svjedoci koji su više puta ispitivani (kako proizlazi iz presude i u odnosu na druge predmete) sasvim identično daju iskaze, pogotovo kada se ima u vidu protek vremena, psihičke traume i fizička zlostavljanja koja su doživjeli. Također, Vrhovni sud je po apelantovoj žalbi (u naredna dva stupnja) naveo da se razlike u iskazima svjedoka ne odnose na bitne činjenice. Činjenica da sud nije ocijenio dokaze na isti način kao obrana, kao i da sud nije analizirao svaki segment iskaza svjedoka, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne čini presudu manjkavom, već jasnom i koncentriranom na bitne elemente kaznenog djela. Prema mišljenju Vrhovnog suda (u drugostupanjskoj i trećestupanjskoj presudi), pobijane presude su dale valjane i iscrpne razloge zbog čega određene činjenice uzima kao dokazane, uz obrazloženje na koji način su cijenjene određene razlike u iskazima svjedoka, pogotovo kada se ima u vidu protek vremena i da se radi o stresnim situacijama. Vrhovni sud je također naveo da se iskazi svjedoka u mnogočemu prepliću i nadopunjuju, te na taj način čine jednu potpunu sliku o apelantovom sudjelovanju u kritičnom događaju. Ustavni sud primjećuje da i u apelaciji apelant ukazuje na razlike u izjavama svjedoka, koje su, prema njegovom mišljenju, bitne, a na koje se navodno sud nije očitovao. Međutim, bez obzira što određene razlike u iskazima svjedoka postoje (što je i redovni sud konstatirao), Ustavni sud ne može utvrditi da su razlike takve da dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje, pogotovo jer je redovni sud, suprotno apelantovim navodima, njih razmotrio i dao obrazloženje u dovoljnoj mjeri zašto je prihvatio određene dokaze, te se ne može zaključiti da je glede ocjene dokaza postupao arbitrarno. Također se ne može od suda očekivati, kako je i Vrhovni sud naveo, da sve različitosti u svim segmentima više iskaza posebno elaborira.

51. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je i tijekom postupka apelant osporavao utvrđeni status civila oštećenih, a u apelaciji posebno ukazuje na zaključak Vrhovnog suda u odnosu na status civila koji je utvrđen Željku Stajčiću. Ustavni sud primjećuje da je u postupku po apelantovoj žalbi (izjavljena protiv presude od 24. veljače 2014. godine) Vrhovni sud naveo da je osporavanje statusa civila oštećenim Trivunoviću, Stojakoviću i Markoviću (u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude koji je apelant osporavao žalbom) cijenio zajedno s prigovorima iz žalbe tužitelja u svezi sa statusom oštećenog Stajčića. Nadalje, Vrhovni sud na strani 6. i 7. presude od 24. ožujka 2015. godine ukazuje na sadržaj odredbe zajedničkog članka 3. ženevskih konvencija, kao i da je obrana zastupala tezu da su oštećene osobe bile pripadnici Vojske Republike Srpske, predočavajući materijalne dokaze (uvjerenja nadležnih organa kojim je ovim osobama potvrđena angažiranost u ratu). Međutim, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je nekim osobama potvrđeno sudjelovanje u ratu, odnosno priznat im status borca ne znači „da takve osobe nemaju status civila“, što dalje detaljno objašnjava ukazujući na okolnosti konkretnog slučaja i situaciju u kojoj su oni zarobljeni, kao i na članak 50. Protokola I. uz ženevske konvencije u svezi sa člankom 4. A. III. ženevske konvencije. U tom pravcu (suprotno navodima iz apelantove žalbe, kao i suprotno mišljenju prvostupanjskog suda), Vrhovni sud je zaključio da je i Željko Stajčić imao status civila (strana 8. presude od 24. ožujka 2015. godine), a što je potvrdio i u presudi od 12. svibnja 2016. godine, ukazujući da se ovo svojstvo utvrđuje prema međunarodnom, a ne domaćem pravu, kako je obrana sugerirala. Ustavni sud u navedenim odlukama ne može pronaći ništa, osim apelantovog nezadovoljstva osporenim odlukama, te ne nalazi da je u ovom dijelu u bilo čemu povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

52. Nadalje, apelant je osporavao postupak pred drugostupanjskim sudom nakon što je donijeto rješenje od 13. studenog 2014. godine (kojim je povodom žalbi Tužiteljstva i obrane određeno održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom), kao i samu odluku od 24. ožujka 2015. godine, uglavnom s aspekta poštovanja procedure, odnosno primjene odredbi ZKP-a. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud rješenjem od 13. studenog 2014. godine, nakon ispitivanja žalbi, utvrdio da se meritorna odluka ne može donijeti bez održavanja pretresa pred drugostupanjskim sudom, pozivajući se na odredbu članka 324. stavak 2. ZKP-a, odnosno ukazujući na činjenicu da je u konkretnom predmetu presuda već jednom ukinuta, pa se pretres mora održati pred drugostupanjskim sudom, a koji će se voditi u skladu sa člankom 332. ZKP-a. Nadalje, nakon održanog pretresa, Vrhovni sud je presudom od 24. ožujka 2015. godine odbio apelantovu žalbu, a uvažavanjem žalbe tužitelja Vrhovni sud je, preinačavanjem presude, apelanta proglasio krivim za pet točaka presude za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Ustavni sud primjećuje da je apelantov glavni argument da uslijed utvrđene povrede Vrhovni sud nije mogao održati pretres i donijeti odluku, već je morao ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, kao i da je pretres morao voditi u skladu sa odredbom članka 332. ZKP-a. Apelant, također, navodi da je Vrhovni sud utvrdio drugačije činjenično stanje na temelju čitanja iskaza svjedoka saslušanih pred prvostupanjskim sudom „bez održane javne rasprave“. Nadalje, apelant navodi da je pogrešno primijenjena odredba članka 328. ZKP-a. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, prvostupanjsku presudu nije mogao ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, što je jasno određeno odredbom (tada važećeg) članka 324. stavak 2. ZKP-a, na koju se i pozvao Vrhovni sud u svom rješenju od 13. studenog 2014. godine. Također, u rješenju je još navedeno da će se pretres voditi u skladu sa člankom 332. ZKP-a. Ustavni sud, također, primjećuje da je na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom bio prisutan tužitelj, kao i apelant i njegov branitelj, te je sud prihvatio sve dokaze obrane i optužbe izvedene na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom. Nadalje, nakon što je odlučio održati pretres, Vrhovni sud je preinačio prvostupanjsku presudu u skladu sa člankom 328. ZKP-a nalazeći da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno u odnosu na status određenih osoba – oštećenih, za što je dao jasne i argumentirane razloge pozivajući se na definiciju članka 3. Ženevske konvencije. Stoga, u načinu na koji je Vrhovni sud proveo proceduru, kao i primijenio relevantne odredbe ZKP-a, Ustavni sud ne može naći ništa što bi ukazivalo na kršenje apelantovih ustavnih prava.

53. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud nije našao utemeljenim prigovore apelantove žalbe u odnosu na razloge o odlučnim činjenicama u osuđujućem dijelu prvostupanjske presude, za što je također dao jasne i nedvosmislene razloge. Također, apelantovi navodi o izmjeni u sastavu vijeća koje dovodi u vezu s povredom postupka, kao i s povredom prava na pravično suđenje, nisu relevantni i ne pokreću pitanja povrede prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je vijeće u istom sastavu u potpunosti sudjelovalo u donošenju osporene meritorne odluke (presude Vrhovnog suda), a ranije vijeće (koje je izmijenjeno) donijelo je samo rješenje o obvezi održavanja pretresa uslijed utvrđene povrede. Isto se odnosi na činjenicu da apelantu nije dostavljena audiosnimka sjednice vijeća Vrhovnog suda, pogotovo kod činjenice da je sud razloge za svoje odlučenje naveo u odlukama koje apelant osporava apelacijom. U konačnici, apelant je ukazao na povredu prava zbog pristranosti suda i povredu prava na pristup sudu, ali iz osporenih odluka, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi na bilo koji način ukazali na utemeljenost ovih apelantovih navoda.

54. Ustavni sud primjećuje da apelant ističe da je povrijeđeno načelo jednakosti strana i načelo adversarijalnog postupka jer Tužiteljstvo nije predočilo dokaze koji idu u apelantovu korist iako im je to zakonska obveza. Apelant je također istaknuo da sud nije prihvatio ove dokaze do kojih je apelant došao i uložio u spis, ili nije cijenio u svezi s drugim provedenim dokazima. Ustavni sud primjećuje, uz već gore navedeno, da je odluka o apelantovoj kaznenoj odgovornosti donesena na temelju provedenog dokaznog postupka na pretresu kojem su prisustvovali apelant i njegov branitelj, te na kojem je apelant imao mogućnost ispitivati svjedoke optužbe i obrane, kao i izvoditi svoje dokaze u svrhu dokazivanja tvrdnji obrane. Ustavni sud primjećuje da su optužba i obrana izvele svoje dokaze, te samo zbog činjenice da je postupak rezultirao osuđujućom presudom za apelanta Ustavni sud ne može utvrditi povredu načela iz članka 6. Europske konvencije, odnosno ne nalazi da se radi o nejednakom tretmanu apelanta u odnosu na Tužiteljstvo. Osim toga, Okružni sud je u presudi jasno naveo da određene izjave svjedoka nisu dane na zakonom propisan način, pa ih stoga ne može cijeniti, kao i da obrana, iako je priložila zapisnike o saslušanju svjedoka (iz 1994. godine), nije zapisnik predočavala svjedoku, niti ga je o istom pitala, zbog čega sud nije mogao cijeniti zapisnike kao dokaz, bez obzira što su uloženi u spis. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao mogućnost ispitati svjedoke koji su se izjasnili i o svojim ranije danim izjavama, te je apelant tu mogućnost i koristio.

55. Ustavni sud je imao u vidu i ostale mnogobrojne apelantove primjedbe na način na koji je sud proveo postupak, odnosno donio odluku o apelantovoj krivnji, ali nije našao ništa što ukazuje da je postupak u svojoj sveukupnosti bio nepravičan ili da je odluka rezultat arbitrarnosti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da su sudovi na tri instance odgovorili na sve (ili bar one ključne za odluku) apelantove navode. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog zakona, kao i procesnog, te je nakon provedenog dokaznog postupka izveden zaključak glede počinjenja kaznenog djela za koje je apelant osuđen.

56. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Ostali navodi

57. U odnosu na pravo na učinkovit pravni lijek, apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek. Ustavni sud primjećuje da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom postupku. Ustavni sud primjećuje da je apelantovu prvostupanjsku presudu preispitao viši sud, pa je preinačena na apelantovu štetu. Međutim, nakon toga, Vrhovni sud je po apelantovoj žalbi opet meritorno ispitao apelantovu žalbu, dajući relevantne razloge za svoje odlučenje, koje je Ustavni sud raspravio u prethodnom dijelu ove odluke. Stoga, činjenica da je apelant nezadovoljan konačnom osporenom odlukom, sama po sebi, ne ukazuje da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek.

58. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi apelacijski navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravima iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, gledajući postupak kao cjelinu, te kada su sudovi nakon ocjene dokaza dali obrazloženje za svoje odluke, te kada je Vrhovni sud imao zakonsku osnovu za održavanje pretresa i donošenje presude, te u obrazloženju presuda Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost jer obrazloženje sadrži jasne razloge za odlučenje, uz argumentaciju koja je dostatna, kao i uz sve garancije koje pruža članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije.

60. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelant imao mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u kaznenom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova.

61. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3170/16 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio