Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3984/16 (Ž. Š.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3984/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3984/16, rješavajući apelaciju Željka Škorića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Škorića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056965 15 Gž od 23. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056965 14 P 2 od 16.
februara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Škorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 056965 16 Rev od 30. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 056965 15 Gž od 23. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 056965 14 P 2 od 16. februara 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine u predmetu broj AP 862/15 odbacio, između ostalih, kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 1792/16 podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 056965 15 Gž od 23. februara 2016. godine.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, tuženih Elizabete Matulje, Darka Matulje i Nine Šteković zatraženo je 24. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Okružni sud, Osnovni sud i Elizabeta i Darko Matulja su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 2. avgusta do 16. avgusta 2018. godine, dok Nina Šteković nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Elizabete Matulje i Darka Matulje (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi), te Nine Šteković (u daljnjem tekstu: trećetužena) radi utvrđenja. Trećetužena, odnosno njena pravna prednica je u toku postupka (u odgovoru na tužbu) istakla protivtužbeni zahtjev.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 056965 14 P 2 od 16. februara 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 27. maja 1974. godine između Ljubice Cukijati i Gordane Stefanoski rođ. Cukijati (u daljnjem tekstu: pravne prednice trećetužene), kao prodavaca s jedne strane i Slavka Matulje, pravnog prednika prvotužene i drugotuženog, kao kupaca s druge strane, kojim ugovorom su prodavci prodali, a kupac kupio nepokretnosti, upisane u pl. 140 k. o. Petrićevac 2, odnosno u zk. ul. broj 1538 k. o. Petrićevac, preciznije označene u izreci presude po oznakama novog i starog premjera i prema nalazu sudskog vještaka, što je trećetužena dužna da prizna i trpi da se predmetne nepokretnosti (parcela k. č. 2287/2, površine 2 m i parcela k. č. broj 2287/1 površine od 300 m ) izdvoje iz pl. broj 140 k. o. Petrićevac i da se upišu u novi p. l., na kojem će se tuženi uknjižiti kao suposjednici s odgovarajućim susvojinskim dijelovima kao u izreci presude (stav 1 izreke presude). Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev trećetužene, te je apelant kao protivtuženi obavezan da trećetuženoj preda u posjed nepokretnosti površine 152 m (upisane u z. k. 1538 k. o. Petrićevac 2, odnosno dijelove parcela k. č. broj 2287/2 i 2287/1), sve prema skici vještaka Milana Pikula, koja je sastavni dio spisa. Stavom 3 izreke presude odbijen je apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, te je stavom 4 izreke presude apelant obavezan da trećetuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.398,85 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je zahtjev trećetužene za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza, pobliže navedenih na str. 3 obrazloženja presude, naveo da je uvidom u ugovor o kupoprodaji od 11. aprila 1974. godine utvrdio da su predmetni ugovor zaključili pravne prednice trećetužene Ljubica Cukijati i Etore Cukijati kao prodavci i pravi prednik prvotužene i drugotuženog kao kupac, čiji predmet su bile nepokretnosti upisane u zk. ul. broj 66. k. o. Petrićevac, površine 832 m . Dalje je navedeno da su pravne prednice trećetužene kao prodavci i Slavko Matulja (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvotužene i drugotuženog) kao kupac 27. maja 1974. godine zaključili kupoprodajni ugovor, čiji je predmet bila prodaja zemljišta površine kao u izreci presude, da je navedenim ugovorom konstatovan sporazum zaključen između pravnih prednica trećetužene o fizičkoj diobi preostalih nepokretnosti i granice zemljišta koje je pravni prednik prvotužene i drugotuženog kupio ugovorom od 11. aprila 1974. godine, sačinjen na osnovu nalaza vještaka Milana Pikula, kao i postojanje sporazuma od 21. maja 1974. godine kojim je pravni prednik prvotužene i drugotuženog kupio još dio zemljišta površine 26,25 m . Pri tome, Osnovni sud je takođe ukazao da su navedene ugovore potpisali ugovarači, ali da ih nije ovjerio sud, odnosno da nijedan ugovor nije proveden u javnim evidencijama i da su nepokretnosti koje su predmet navedenih ugovora nacionalizovane rješenjem od 5. decembra 1975. godine.
9. Osnovni sud je dalje utvrdio da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen u Banjoj Luci 27. maja 1974. godine između pravnih prednica trećetužene kao prodavaca i pravnog prednika prvotužene i drugotuženog kao kupca, kojim ugovorom su prodavci prodali, a kupac kupio nepokretnosti pobliže opisane kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), kao i apelantov zahtjev da trećetužena prizna i trpi da se prvotužena i drugotuženi u javnim evidencijama upišu kao nosioci prava na navedenim nepokretnostima u odgovarajućem susvojinskom dijelu i uz naknadu troškova postupka. Osnovni sud je takođe utvrdio da je predmet spora bio protivtužbeni zahtjev trećetužene kojim je ona tražila da se apelant obaveže da joj preda u posjed 152 m zemljišta (koji predstavlja dio parcele upisane u z. k. ul. broj 1538 k. o. Petrićevac), odnosno dijelove parcela (k. č. 2287/ i 2287/1), obje upisane u pl. broj 140 k. o. Petrićevac 2. U obrazloženju presude je nadalje navedeno da se kupoprodajni ugovor od 27. maja 1974. godine, iako je u cijelosti realizovan, nije mogao provesti u javnim evidencijama. Ovo iz razloga jer ni pravni prednik prvotužene i drugotuženog kao kupac, koji je predmetne nepokretnosti stekao na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenim s pravnim prednicima trećetužene kao prodavcima 1974. godine, takođe nije bio proveden u javnim evidencijama. U vezi s tim je navedeno da su na predmetnom zemljištu, koje je apelant kupio od pravnog prednika prvotužene i drugotuženog, tj. na dijelu predmetnog zemljišta, kao suposjednici uknjiženi prvotužena i drugotuženi sa po ½ dijela, a na preostalom dijelu trećetužena sa 1/1 dijela. Trećetužena je predmetno zemljište stekla na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 22. maja 2013. godine u ostavinskom postupku nakon smrti majke Gordane Stefanoski rođ. Cukijati, vlasnika nepokretnosti koje je pravni prednik prvotužene i drugotuženog prodao apelantu.
10. Osnovni sud je primjenom odredbe čl. 454 stav 1 i 455 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana 9 stav 2 i člana 46 stav 1 Zakona o prometu nepokretnosti i člana 9 stav 1 Zakona o prometu zemljišta i zgrada apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Naime, Osnovni sud je zaključio da kupoprodajni ugovor koji je pravni prednik prvotužene i drugotuženog kao kupac zaključio s pravnim prednicama trećetužene od 27. maja 1974. godine po svojoj sadržini nije kupoprodajni ugovor jer ugovarači nisu izvršili ovjeru potpisa na navedenom ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno jer pravni prednik prvotužene i drugotuženog na nepokretnostima koje je prodao apelantu nije bio upisan u javnim evidencijama kao vlasnik tih nepokretnosti, niti je na njima stekao pravo svojine održajem jer su predmetne nepokretnosti bile u društvenoj svojini.
11. Odlučujući o protivtužbenim zahtjevu trećetužene, taj sud je utvrdio nespornim da apelant drži u posjedu predmetne nepokretnosti čiji vlasnik je u zemljišnim knjigama bila upisana Gordana Stefanovski rođ. Cukijati (majka trećetužene) s dijelom 1/1 i da je apelant prilikom kupovine predmetnih nepokretnosti od pravnog prednika prvotužene i drugotuženog bio nesavjestan jer je znao, odnosno jer je mogao znati da pravni prednik prvotužene i drugotuženog nije bio njihov vlasnik pa je, imajući u vidu navedeno, usvojio protivtužbeni zahtjev trećetužene. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio u skladu s odredbom člana 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na osnovu čega je apelant obavezan da trećetuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 9.398,85 KM.
12. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 056965 15 Gž od 23. februara 2016. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda od 16. februara 2015. godine u dosuđujućem dijelu o troškovima postupka (dio stava 4 izreke) preinačio na način što je obavezao apelanta da trećetuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.819,70 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 9.398,85 KM, dok je u preostalom dijelu apelantovu žalbu odbio i navedenu presudu u dijelu odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu trećetužene i odluke o sudskoj mjeri obezbjeđenja (st. 1, 2 i 3 izreke prvostepene presude) potvrdio. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.316,25 KM i takse na žalbu, kao i zahtjev trećetužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 1.316,25 KM.
13. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da nakon što je ispitao presudu Osnovnog suda u smislu odredbe člana 221 ZPP odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim, Okružni sud je, između ostalog, istakao da je prvostepena odluka pravilna, ali iz sljedećih razloga: „Aktivna legitimacija podrazumijeva da je tužilac nosilac pravnog ovlašćenja u materijalno-pravnom odnosu, koji može proizaći iz neposrednog kontakta između lica, ali i posredno, kao npr. putem nasljeđivanja u stvarima koje se tiču prenosivih prava, dok pasivna legitimacija podrazumijeva da tuženi ima određenu obavezu iz tog materijalnopravnog odnosa.“ Okružni sud je nadalje naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi „[…] da je ovaj ugovor potpisan od strane ugovarača i u cijelosti izvršen, ali nije propisno ovjeren; da nijedan od ovih ugovora nije proveden u javnim evidencijama; da su sporne nekretnine nacionalizovane rješenjem od 5. decembra 1975. godine; da je Slavko Matulja sve do 2000. godine nesmetano koristio kupljene nekretnine i na istim gradio; da ih je Slavko Matulja 8. septembra 2000. godine prodao tužiocu [apelantu]; da ih tužilac od tada koristi; da se kao posjednik nekretnina vodi [trećetužena] s dijelom 1/1 dijela, a kao vlasnik Gordana Stefanoski s 1/1 dijela; da je te nekretnine [trećetužena] stekla temeljem rješenja o nasljeđivanju […] od 22. 5. 2013. godine; da rješenje o nasljeđivanju nije provedeno u zemljišnoj knjizi zbog postojanja zabilježbe spora.“
14. U obrazloženju presude je nadalje navedeno da apelant svoj tužbeni zahtjev u suštini zasniva na činjenici da nije u mogućnosti da se upiše kao nosilac prava na kupljenim nepokretnostima jer pravni prednik prvotužene i drugotuženog kao lice od koga je navedene nepokretnosti kupio nije bio upisan kao njihov vlasnik, pa je kod takvog stanja stvari zaključio da apelant „nije bio aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe jer nije bio stranka prilikom zaključenja ugovora iz 1974. godine, pa samim tim nije mogao ni isticati bilo kakav zahtjev u vezi s tim ugovorom“. Istaknuto je da je da apelant „ima nesporan pravni interes s obzirom na to da je [predmetne nepokretnosti] kupio i uživa ih još od 2000. godine. Međutim, legitimacija se procjenjuje prema materijalnom pravu i zahtijeva da postupak pokrenu lica koja su u spornom odnosu, što dalje znači da treća lica, koja nisu strane u tom spornom odnosu, nemaju nikakvo ovlašćenje da prema stranama u tom odnosu ističu bilo kakav zahtjev“. Naglašeno je da je apelant treće lice u odnosu na ugovor zaključen 27. maja 1974. godine (između pravnih prednika prvotužene i drugotuženog, te pravnog prednika trećetužene), te da apelant nije legitimisan na isticanje bilo kakvog zahtjeva u odnosu na nasljednike ugovarača. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva.
15. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom čl. 126 stav 1 i 127 stav 1 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) regulisana vlasnička tužba, kojom isključivo vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, pod uslovom da dokaže identitet stvari, svoju svojinu i državinu tuženog i da vlasnik ima pravo da zahtijeva predaju individualno određene stvari od svakog lica kod koga se ta stvar bespravno nalazi jer to lice držanjem stvari vrijeđa pravo vlasnika. Navedeno je da u konkretnom slučaju identitet stvari nije sporan, kao i što nije sporno ni to da je na predmetnim nepokretnostima kao vlasnik upisana Gordana Stefanoski rođ. Cukijati, majka trećetužene, te da je trećetužena rješenjem o nasljeđivanju od 22. maja 2013. godine ove nepokretnosti naslijedila nakon smrti majke, a da apelant predmetne nepokretnosti drži u posjedu. Iz navedenog, prema ocjeni Okružnog suda, slijedi da je trećetužena dokazala postojanje uslova za ostvarivanje sudske zaštite i svog prava svojine, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, zbog čega je potvrdio presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a usvojen protivtužbeni zahtjev trećetužene. Ukazano je da su, s obzirom na nepostojanje aktivne legitimacije na apelantovoj strani, irelevantni ostali apelantovi žalbeni navodi u vezi s protivtužbenim zahtjevom trećetužene.
16. U pogledu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je žalbene navode ocijenio osnovanim jer smatra da u smislu odredbe člana 386 stav 1 ZPP njihova visina nije bila pravilno odmjerena, zbog čega je primjenom odredbe člana 235 tačka 3 ZPP odluku prvostepenog suda preinačio u tom dijelu i obavezao apelanta da trećetuženoj isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 8.819,70 KM. Okružni sud je takođe odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe na osnovu odredbe člana 397 stav 1 ZPP jer apelant nije uspio sa žalbom. Dalje, taj sud je, postupajući prema odredbi člana 214 stav 1 ZPP, odbio zahtjev trećetužene za naknadu troškova odgovora na žalbu zaključivši da navedeni troškovi ne spadaju u troškove potrebne radi vođenja parnice, tj. jer apelantkinja nije bila dužna podnijeti odgovor na žalbu, zbog čega je primjenom odredbe čl. 226 i 235 tačka 3 ZPP odlučio kao u izreci presude.
17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 056965 16 Rev od 30. juna 2016. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 23. februara 2016. godine je odbačena budući da je utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 237 st. 2 i 3 ZPP (ne zadovoljava potrebnu vrijednost spora, te se ne radi o pitanju koje je od važnosti za jedinstvenu praksu), pa je taj sud primjenom člana 247 stav 1, 2, 5 i 6 ZPP apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije. Apelant u veoma opširnoj apelaciji navodi hronologiju postupanja sudova u predmetnom postupku. Naime smatra da se osporene presude zasnivaju na „subjektivnoj ocjeni dokaza“ jer je prvostepeni sud „djelimično cijenio kupoprodajni ugovor zaključen 1974. godine, da uopšte nije cijenio nalaz vještaka i iskaz svjedoka, drugotuženog i sporazum zaključen s ciljem zaključenja navedenog ugovora“, a da se odluka drugostepenog suda zasniva na činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda. U vezi s navedenim, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine, gdje je Ustavni sud „zauzeo stav da princip slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice“. Apelant, takođe, ukazuje na „pogrešnu primjenu zakona kojoj je sud pribjegao“, da Okružni sud, iako je prvostepenu presudu ocijenio pravilnom, ali ne iz razloga koje je obrazložio prvostepeni sud, nego zbog nedostatka aktivne legitimacije na apelantovoj strani. Dakle, apelant ukazuje da je osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo odredba člana 126 stav 1 i člana 127 stav 1 ZSP kada je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije. Naime, apelant smatra da je Okružni sud njegovom problemu prišao selektivno i krajnje površno i paušalno bez upuštanja u suštinu spornog odnosa jer je takva odluka sudova nesporno bila od suštinskog značaja vezano za njegov tužbeni zahtjev, odnosno od kojeg stava tog suda je konačnici zavisila meritorna odluka njegovog predmeta. Ističe da je nesporan njegov interes za podnošenje predmetne tužbe jer je predmetne nepokretnosti kupio od prodavca Slavka Matulje i koje uživa od 2000. godine. Apelant, takođe, tvrdi da trećetužena nije savjestan sticalac predmetnih nepokretnosti iako ih je stekla rješenjem o nasljeđivanju jer je, kako navodi, „znala da su njeni prednici navedene nekretnine prodali Slavku Matulju“. U pogledu navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu jer je, kako navodi, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava lišen svojih nepokretnosti koje je kupio 2000. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog s pravnim prednikom prvotužene i drugotuženog, pa u vezi s tim ukazuje na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 36/03 od 19. aprila 2004. godine.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud navodi da je u konkretnom predmetu na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te je razloge za odlučenje detaljno obrazložio, pa smatra neosnovanim apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude tog suda, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Prvotužena i drugotuženi u odgovoru na apelaciju ističu da apelantove navode smatraju osnovanim i predlažu da se apelacija usvoji prema apelantovim zahtjevima. V.Relevantni propisi
22. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:
Vlasničke tužbe Član 126.
(1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2) Pravo na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.
(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba, o svome trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.
23. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvobitno, Odlukom broj AP 862/15 od 20. jula 2016. godine, odbacio, između ostalih, kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 056965 15 Gž od 23. februara 2016. godine jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije. Međutim, imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 056965 16 Rev od 30. juna 2016. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 056965 15 Gž od 23. februara 2016. godine. Prema tome, u skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Okružnog suda apelant primio 8. marta 2016. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 1792/16 podnesena 20. aprila 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
31. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora o prodaji nepokretnosti zaključenog 1974. godine između pravnih prednika tuženih. Dakle, radi o predmetu građanskopravne prirode pa apelant, koji je nakon toga kupio navedene nepokretnosti i koji se nalazi u njihovom posjedu, u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
32. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da se osporene presude zasnivaju na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
34. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud primjećuje da suštinski apelant problematizuje primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda koji je presudu prvostepenog suda potvrdio kao pravilnu. Međutim, za razliku od presude prvostepenog suda, njegov tužbeni zahtjev je odbio zbog nedostatka aktivne legitimacije primjenom odredbe člana 126 stav 1, a u vezi sa članom 127 stav 1 ZSP, a usvojio protivtužbeni zahtjev trećetužene na način da ga je obavezao da trećetuženoj preda u posjed predmetne nepokretnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode dovodi u kontekst proizvoljne ocjene dokaza jer je prvostepeni sud „djelimično cijenio kupoprodajni ugovor zaključen 1974. godine jer uopšte nije cijenio nalaz vještaka i sporazum zaključen s ciljem zaključenja navedenog ugovora“ i jer je drugostepeni sud svoju odluku donio na osnovu utvrđenja prvostepenog suda. Polazeći od navedenog, Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza kako je, između ostalog, propisano u relevantnim odredbama člana 8 ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP) po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27 i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se Osnovni sud u obrazloženju presude detaljno bavio ocjenom izvedenih dokaza da je izvršio uvid u pismenu dokumentaciju koju su stranke priložile (uvid u kupoprodajni ugovor zaključen 1974. godine, nalaz vještaka, sporazum zaključen između pravnih prednica trećetužene od 21. maja 1974. godine o fizičkoj diobi granica zemljišta koje je pravni prednik prvotužene i drugotuženog kupio ugovorom od 11. aprila 1974. godine). S tog aspekta, Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke jasno naveo da svoju odluku zasniva na dokazima provedenim u postupku pred prvostepenim sudom, iz kojih proizlazi da apelant svoj tužbeni zahtjev u suštini zasniva na činjenici da nije u mogućnosti da se upiše kao nosilac prava na kupljenim nepokretnostima jer pravni prednik prvotužene i drugotuženog kao lice od koga je navedene nepokretnosti kupio takođe nije bio upisan kao vlasnik tih nepokretnosti. Kod takvog stanja stvari Okružni sud je, upravo imajući u vidu sadržaj provedenih dokaza, a prvenstveno okolnosti vezane za sporni ugovor koji je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva, zaključio da je apelant treće lice u odnosu na sporni ugovor (zaključen 27. maja 1974. godine između pravnih prednika prvotužene i drugotuženog, te pravnog prednika trećetužene), te da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe, tj. za isticanje bilo kakvog zahtjeva u odnosu na nasljednike ugovarača. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke ukazao da apelant ima nesporan pravni interes budući da je sporne nepokretnosti kupio 2000. godine, ali da se legitimacija procjenjuje prema materijalnom pravu i zahtijeva da postupak pokrenu lica koja su u spornom odnosu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju drugostepenog suda da treća lica, koja nisu strane u tom spornom odnosu, nemaju nikakvo ovlašćenje da prema stranama u tom odnosu ističu bilo kakav zahtjev. Nadalje, vezano za protivtužbeni zahtjev trećetužene, Ustavni sud ukazuje da iz odredbi ZSP na kojim je zasnovana odluka Okružnog suda, kao konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari, proizlazi da vlasnik „ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi“, te da to pravo ne zastarijeva (član 126 ZSP – vlasnička tužba). U takvim okolnostima, kad je trećetužena, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, u predmetnom postupku dokazala da je vlasnik spornih nepokretnosti koje apelant drži u posjedu, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Okružnog suda da je protivtužbeni zahtjev trećetužene osnovan budući da je trećetužena dokazala postojanje uslova za ostvarivanje sudske zaštite i svog prava svojine.
36. Imajući u vidu sve navedeno, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka detaljno razmotrili apelantove navode, te da je Okružni sud, na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, dao jasne razloge zašto apelantovi navodi u pogledu proizvoljne primjene odredbi ZSP ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari. U takvim se okolnostima pokazuju neosnovanim i apelantovi navodi da se na njegov slučaj u pogledu ocjene dokaza ima primijeniti stav iz Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1603/05 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem je Ustavni sud usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza.
37. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu
38. Apelant nadalje ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, navodeći da je lišen svoje imovine zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje i zaključio da u tom pogledu nema proizvoljnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Pravo na dom
39. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant navodi „da predmetna parcela graniči s parcelom na kojoj je izgrađena porodična kuća apelanta“, pri tome takođe ukazujući da su sudovi osporili njegova svojinska prava jer su mu „naredili da spornu nepokretnost koja je apelantov dom preda trećetuženoj“. Budući da apelant i ove navode dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje, te s obzirom na okolnost da apelant navode o povredi „prava na dom“ zapravo dovodi u kontekst njegove obaveze da trećetuženoj preda parcelu (a ne kuću), Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentovane razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi materijalnog prava.
41. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević