Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4900/16 („RESPEKT“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Građevinska dozvola
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4900/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4900/16, rješavajući apelaciju „RESPEKT“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „RESPEKT“ d.o.o.

Bijeljina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 037207 14 Rev od 15. septembra 2016. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 037207 13 Gž od 24. januara 2014. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 037207 12 P od 19. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „RESPEKT“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 037207 14 Rev od 15. septembra 2016. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 037207 13 Gž od 24. januara 2014. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 037207 12 P od 19. septembra 2013. godine.

Uvodne napomene

2. Prema obrazloženju presude Osnovnog suda, postupajući po apelantovom zahtjevu, općina/grad Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) je 23. januara 2009. godine donio rješenje o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju poslovnog objekta na određenim nekretninama, koje rješenje je postalo pravosnažno 11. februara 2009. godine. Nakon toga, apelant je pokrenuo postupak pribavljanja ostalih saglasnosti i dozvola, radi dobijanja odobrenja za građenje. Tuženi je 25. marta 2010. godine donio dopunsko rješenje i izmijenio predhodno rješenje, te obavezao apelanta na plaćanje rente na korisnu površinu objekta i na plaćanje naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Apelant je podnio žalbu protiv dopunskog rješenja, kao i predstavku na rad tuženog nadležnom organu, te je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) rješenjem od 5. jula 2010. godine, poništilo dopunsko rješenje i spis vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Nakon navedenog, tuženi, tj. Odjeljenje za prostorno uređenje tuženog, je novim rješenjem od 27. augusta 2010. godine, oglasilo ništavim u potpunosti prvo rješenje od 23. januara 2009. godine, te odlučilo da se o apelantovom zahtjevu ima odlučiti po pravosnažnosti rješenja.

3. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, te je Ministarstvo rješenjem od 10. januara 2011. godine, usvojilo žalbu i poništilo prvostepeno dopunsko rješenje tuženog od 25. marta 2010. godine, pa je predmetnu upravnu stvar riješilo na način da se investitor (apelant) oslobađa obaveze plaćanja troškova naknade za uređenje građevinskog zemljišta jednokratne rente, po tački 1.-11. dispozitiva rješenja od 23. januara 2009. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da sadržaj drugostepenog rješenja ukazuje da je prvostepeni upravni organ, u predmetnoj pravnoj stvari, donio rješenje kojim oglašava ništavim u cjelosti rješenje o urbanističkoj saglasnosti od 23. januara 2009. godine, na osnovu odredbe čl. 252. i čl. 253. Zakona o upravnom postupku, prethodno utvrdivši da se predmetna građevinska parcela, na kojoj se treba graditi poslovni objekat, nalazi u vanurbanom, vangrađevinskom i poljoprivrednom zemljištu, prema Prostornom planu općine Bijeljina, odnosno da je rješenje izdato na osnovu navedenog plana i nacrta istog, usvojenog nakon izdavanja pomenutog rješenja od 23. januara 2009. godine, te da je to suprotno zakonskim odredbama čl. 27. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Dalje je naveo da proizilazi da, u momentu odlučivanja o apelantovom zahtjevu, kao stranke u upravnom postupku, nije bilo uslova za utvrđivanje naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i jednokratne rente, s obzirom na činjenicu da je na snazi bio Prostorni plan općine Bijeljina, kojim je predmetna parcela tretirana kao poljoprivredno zemljište, pa da tako nije bilo uslova za odlučivanje o navedenim obavezama na ovom zemljištu za apelanta, kako je to prvostepeni upravni organ utvrdio u ponovnom upravnom postupku. Istaknuo je i da obaveza plaćanje rente na korisnu površinu objekta i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta se utvrđuje skupštinskom Odlukom o građevinskom zemljištu, prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu.

4. Nakon toga, apelant je u kratkom vremenskom roku od tuženoga dobio rješenje o odobrenju za građenje pomenutog poslovnog objekta, kao i rješenje o odobrenju za upotrebu, koja su postala pravosnažna.

Postupak okončan osporenim odlukama

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 037207 12 P od 19. septembra 2013. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da je tuženi dužan apelantu isplatiti određeni novčani iznos na ime naknade štete, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi i tokom postupka naveo da je zbog nezakonitog postupanja tuženog u upravnom postupku, protekao rok od godinu dana za izdavanje, konačno dobijenog, rješenja o odobrenju za gradnju, u kojem postupku je tuženi pokušao da od apelanta nezakonito naplati rentu i naknadu za uređenje građevinskog zemljišta, odnosno zbog jednogodišnjeg kašnjenja izdavanja odobrenja za gradnju, apelant je pretrpio veliku materijalnu štetu, kako u vidu obične štete, tako u vidu izgubljene dobiti. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da bi odgovornost tuženog postojala da je šteta nastala kao posljedica takvog rada njenog Odjeljenja za prostorno uređenje, koje se može smatrati prekoračenjem, zloupotrebom ili pogrešnom primjenom datih ovlaštenja. Dalje je navedeno da to znači da, ako se postupa u okviru zakonskog ovlaštenja nema odgovornosti za pogrešno tumačenje zakonske norme, jer primjena neodgovarajuće zakonske norme, sama po sebi nije povreda dužnosti u vršenju funkcija tuženog. Istaknuto je da okolnost da je u drugostepenom postupku poništeno dopunsko rješenje tuženog od 25. marta 2010. godine, te predmetna upravna stvar riješena drugostepenim rješenjem, samo po sebi nije osnova za odštetnu odgovornost tuženog. Po mišljenju Osnovnog suda, tuženi, kao pravno lice nije odgovorno, u konkretnom slučaju, za štetu koja je nastala apelantu, u upravnom postupku, usljed pogrešne primjene propisa kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja propisa, a kako je to našao drugostepeni upravni organ u svojim rješenjima kada je odlučivao po žalbi apelanta, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja. S tim u vezi, obrazloženo je da pogrešno tumačenje propisa moguće je po redovnom toku stvari u postupanju organa pri vršenju službene dužnosti i da stoga ne postoji osnov za odgovornost tuženog, kada je u pitanju obična nepažnja. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da ne postoji pravni osnov na kojem apelant zasniva svoju tužbu i ističe svoj tužbeni zahtjev prema tuženom.

7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 037207 13 Gž od 24. januara 2014. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelantovi žalbeni navodi ne mogu bitno uticati na konačan ishod odluke s obzirom da apelant nije dokazao da postoji odgovornost tuženog na način kao što je opisivano tokom prvostepenog postupka. Okružni sud je naveo da greške koje organ uprave učini prilikom pogrešnog tumačenja određene pravne norme, odnosno greške koje počini u primjeni procesnog i materijalnog prava ispravljaju se u odgovarajućim sistemom kako redovnih pravnih lijekova, kao što je žalba, ili sistemom vanrednih pravnih lijekova, kao što je to slučaj sa oglašavanjem rješenja ništavim u upravnom postupku, i ne predstavljaju nezakonit i nepravilan rad. Istaknuto je i da ne dovodi svako nepravilno postupanje državnog organa, odnosno organa lokalne samouprave ili organa na koje je državni organ prenio zakonska ovlašćenja, u okviru njegovih zakonskih ovlašćenja, do prava na naknadu štete. Okružni sud je naveo da organ koji postupa u okviru zakonskog ovlašćenja ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje zakonske norme, te da primjena neodgovarajuće zakonske norme nije povreda dužnosti sama po sebi u vršenju funkcije državnog organa. Također je istaknuo da bi tužena bila odgovorna za naknadu štete, potrebno je da je šteta nastala i da postoji uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada njenih organa i nastale štete. U skladu sa gore navedenim, po mišljenju Okružnog suda, apelant nije u provedenom postupku dokazao nezakonit ili nepravilan rad organa tuženog u građansko-pravnom smislu, niti postojanje uzročno-posljedične veze između postupanja organa tuženog i štete za koju apelant tvrdi da je nastala. Stoga je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za njenu naknadu prema općim pravilima propisanim odredbom člana 172. stav l. ZOO, a kako nije utvrđen osnov odgovornosti nastale štete, nije bilo potrebne posebno ispitivati ni njenu visinu.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 037207 14 Rev od 15. septembra 2016. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 17. Ustava Republike Srpske svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom pričini službeno lice ili državni organ ili organizacija koja vrši javna ovlaštenja u skladu sa zakonom. Dalje je naveo da bi došlo do naknade štete potrebno je da postoji šteta, da postoji krivica, kao i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete (čl. 155. i 158. ZOO). Vrhovni sud je istaknuo da ne dovodi svako nepravilno postupanje državnog organa u okviru njegovih zakonskih ovlaštenja do prava na naknadu štete. S tim u vezi, obrazloženo je da organ koji postupa u okviru zakonskog ovlaštenja, svoje nadležnosti, ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje pravne norme, a primjena neodgovarajuće zakonske norme, sama po sebi, nije povreda dužnosti u vršenju funkcije državnog organa. Dalje je navedeno da pogrešno pravno stanovište prvostepenog upravnog organa, nastalo kao rezultat tumačenja propisa, ne znači nepravilan rad tog organa, te ne može dovesti do zasnivanja prava na naknadu štete. Vrhovni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju, tuženi kao nadležni organ postupao u propisanoj proceduri u kojoj je apelant koristio zakonska pravna sredstva i ostvario svoje pravo, jer je prvostepena odluka ispitivana i ispravljena po pravnim lijekovima. Stoga, suprotno revizionim navodima, po mišljenju Vrhovnog suda, odgovornost tuženog nema uporište ni u odredbi člana 172. ZOO, jer se drugačije pravno stanovište tuženog u odnosu na pravno stanovište instaciono višeg organa ne može smatrati nezakonitim radom. Također je istaknuo da konkretne činjenice ne daju osnova ni za zaključak da se radi o nepravilnom radu odnosno postupanju suprotnom općim pravnim načelima i pravilima struke. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi pravilno nalaze da nije dokazana ni uzročna veza između zahtjevane štete po osnovu izgubljene dobiti i radnji tuženog usljed kojih je u spornom periodu obavljanja djelatnosti u zakupljenom umjesto u novosagrađenom prostoru, a ne postoji ni uzročna veza između postupanja tuženog i plaćanja kamata banci za podignuti kredit. Kako je visina pretrpljene štete, koja se tiče izgubljene dobiti, utvrđivana provođenjem vještačenja po vještaku finansijske struke, samo na osnovu plana poslovanja tužitelja u spornom periodu, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim i dalji zaključak nižestepenih sudova da nije dokazana ni visina pretrpljene štete po ovom osnovu.

11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešnoj i paušalnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 172. stav 1. ZOO. Po mišljenju apelanta, stav Vrhovnog suda da nepravilno postupanje državnog organa u okviru njegovih zakonskih ovlaštenja ne dovodi do prava na naknadu štete, je apsolutno neosnovan i pogrešan, odnosno predstavlja paušalnu primjenu prava. Apelant navodi da pravilnim tumačenjem odredbe člana 172. stav 1. ZOO, tuženi je nesumnjivo odgovoran za štetu koji je njegov organ pričinio apelantu, bez obzira da li je taj organ pravilno ili nepravilno postupao u vršenju svojih funkcija, pogotovu jer je nesporno utvrđeno da je organ uprave tuženog pogrešno primjenivao materijalno pravo.

12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevatnom dijelu glasi: Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je apelant pokrenuo predmetni postupak radi naknade štete nastale zbog navodnog nezakonitog postupanja tužene u upravnom postupku. S tim u vezi, redovni sudovi su u obrazloženjima presuda ukazali da je tuženi kao nadležni organ postupao u propisanoj proceduri u kojoj je apelant koristio zakonska pravna sredstva i ostvario svoje pravo, jer je prvostepena upravna odluka ispitivana i ispravljena po pravnim lijekovima. Nadalje, redovni sudovi su ukazali da apelant u provedenom parničnom postupku nije dokazao nezakonit ili nepravilan rad organa tuženog u građansko-pravnom smislu, niti postojanje uzročno-posljedične veze između postupanja organa tuženog i štete za koju apelant tvrdi da je nastala. Slijedom navedenog, redovni sudovi su zaključili da nisu ispunjeni uslovi za naknadu štete prema općim pravilima propisanim odredbom člana 172. stav l. ZOO, opširno i argumentovano obrazlažući svoj stav. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4900/16 („RESPEKT“ d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio