Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1727/18 (MEGA ELEKTRIK a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1727/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1727/18, rješavajući apelaciju MEGA ELEKTRIK a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MEGA ELEKTRIK a.d. Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 101799 17 Pž od 22. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MEGA ELEKTRIK a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željko Mišić advokat iz Banjaluke, podnio je 15. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 101799 17 Pž od 22. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu (Eling Inženjering d.o.o. Teslić) isplati novčani iznos od 35.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora zahtjev tužioca za isplatu duga po osnovu izvedenih a neisplaćenih radova na izradi projekta za izgradnju malih hidroelektrana. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, usvojio tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je između parničnih stranaka postojao ugovorni odnos koji prema odredbi člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ima karakter ugovora o djelu. Naveo je da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac svoju obavezu iz tog ugovora ispunio u cjelini, da je izradio projektnu dokumentaciju za izgradnju malih hidroelektrana, te da je na osnovu te dokumentacije odobreno i građenje tih objekata i izdata upotrebna dozvola. Takođe, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant svoju obavezu u pogledu plaćanja cijene za izvršene usluge djelimično ispunio, nakon čega je, u pogledu ostatka duga između parničnih stranaka zaključen Protokol od 21. juna 2011. godine. Navedenim protokolom se apelant obavezao da će ostatak duga u iznosu od 35.000,00 KM platiti u dvije rate i to: prvu ratu u iznosu od 20.000,00 KM do 15. oktobra 2012. godine, a drugu u iznosu od 15.000,00 KM do 15. januara 2013. godine. Navedeni protokol je potpisan i ovjeren pečatom parničnih stranaka. Dakle, prvostepeni sud je utvrdio da apelant navedeni novčani iznos nije platio, a tužilac je sve izvedene radove izveo u skladu sa odobrenjem za građenje, tehničkom dokumentacijom na osnovu koje se objekat gradio kao i u skladu sa tehničkim propisima i standardima za konkretnu vrstu radova. Prigovore apelanta da je dug izmiren prvostepeni sud nije prihvatio iz razloga što je predmet potraživanja samo apelantova obaveza iz zaključenog Protokola od 21. juna 2011. godine, zbog čega u konkretnom slučaju nema značaja to što je apelant iznose po ispostavljenim fakturama platio, budući da obaveze iz Protokola nije ispunio. Viši privredni sud je naveo da je u odnosu na pravni karakter Protokola prvostepeni sud utvrdio da on ima karakter ugovora, pa navodi apelanta da prema njegovoj finansijskog dokumentaciji nema duga prema tužiocu, prvostepeni sud nije cijenio jer je ostao dug od 35.000,00 KM koji je apelant priznao zaključenim Protokolom, a iznosi iz računa (koje je apelant platio) nisu ni bili predmet ove parnice. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna, a da apelant nijednim žalbenim navodom nije doveo u sumnju ni pravni ni činjenični zaključak prvostepenog suda. Naime, naveo je da je prvostepeni sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja koja su se u konkretnom slučaju pravilno prenijela na stranu apelanta, jer je on bio u obavezi da dokaže da li je obavezu prema zaključenom Protokolu ispunio ili nije. Viši privredni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo ni pogrešne primjene materijalnog prava tj. člana 1096. i 1097. ZOO budući da je prvostepeni sud pravilno definisao građansko pravni odnos koji je postojao između parničnih stranaka tj. da se radilo o ugovoru o djelu pri čemu je Protokol koji je zaključen 21. juna 2011. godine samo regulisao visinu preostalog duga iz tog pravnog posla, kao i način isplate u vezi sa tim ugovorom. Dakle, Viši privredni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radi o nepostojećem pravnom osnovu, kao i navodi o ništavosti Protokola kao poravnanja. Naveo je da apelantovi prigovori da mu nisu ispostavljeni računi prema zaključenom Protokolu takođe nemaju značaja za odluku, kao ni knjigovodstveno stanje apelanta, budući da je predmet spora upravo iznos koji je apelant priznao kao dug prema tužiocu, a ne računi koji su plaćeni i u pogledu kojih je stanje dugovanja bilo ,,0“.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za njegovo obavezivanje na plaćanje duga, jer je apelant tužiocu po ispostavljenim fakturama isplatio novčane iznose, zbog čega nema „ostatka duga“ po osnovu izvedenih radova na izradi projekta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je u konačnoj odluci u predmetnom postupku detaljno razmotrio Viši privredni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1727/18 (MEGA ELEKTRIK a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio